Žarko Paić

        U izvrsnome razgovoru tehnofuturista Raya Kurzweila i transhumanista Maxa Morea o budućnosti umjetne inteligencije i razvitka znanja o tehnološkoj singularnosti, koje se nalazi u tematu „Umjetna inteligencija – moć, izazovi i granice“ u časopisu Europski glasnik 28/2023., nailazimo na dvojbu potonjeg u brzinu i vjerodostojnost bezuvjetnoga napretka koji „neumitno“ mora doći u nadolazećoj budućnosti. Na jednom mjestu More u maniri spoznajno-teorijskoga skeptika kaže da bi vjerojatno tzv. „kulturna pobuna zavedena vjerskim i kulturnim poticajima za stabilnošću i mirom i protiv ‘oholosti“ i ‘nepoznatoga’ vjerojatno mogli izbaciti iz kolosijeka tehnološko ubrzanje“. Ne da More ne vjeruje u nužnost tehnološke evolucije, već misli da nije posve siguran njezin put neizbježnosti u budućnosti. Razlog je, naravno, ljudska nesavršenost u ovom biološkome stupnju razvitka čovjeka ili, drukčije rečeno, njegova sklonost posvemašnjoj destrukciji zemlje i drugih ljudi i autodestrukciji koja proizlazi iz tymosa, što bi rekao Platon, borbeno-gnjevne naravi čovjeka.

         Uz superinteligenciju strojeva koji su još uvijek nastavak ljudske inteligencije drugim sredstvima, temeljni je problem u mogućnosti i zbilji provedbe zla kao onog što ni za Kanta ni za Schellinga nije tek negacija dobra, već nešto Unheimlich, gotovo nesvodivo na bilo što autonomno i normativno u svijetu. U povijesti se mogu lako naći primjeri kočenja i obuzdavanja napretka i razvitka tehnološke evolucije, a znamo da se i Marx bezobzirno rugao sindikalnome pokretu ludista, radničke klase, koji su svoju pobunu protiv neljudskoga karaktera kapitalizma sručili na razaranje prvih parnih strojeva. Nitko još nije, koliko mi je poznato, organizirao pobunu protiv tehnosfere, AI i kibernetičkoga sustava proizvodnje, pohrane i razdiobe informacija, na analogan način. Nema tih suvremenih „ludista“ koji će krenuti u organizirano uništenje superinteligentnih računala s kojima IT-kapitalizam ubire ekstra profite i od Billa Gatesa do Elona Muska na vrh piramide najbogatijih ljudi na svijetu postavlja kompjutorske i tehnološke freakove. Usto, takva bi „revolucija“ bila primitivno barbarstvo i teror protiv čega? ,Možda „imanentne transcendencije“, „društva kontrole“, „tehnoznanstvenoga uma“, „interaktivne komunikacije“. Otpada, dakle, bilo kakva analogija s analognim svijetom pobune protiv strojeva iz jednostavnog razloga što AI nije tehnika niti tehnologija, već autopoietički sustav tehnosfere. Mrežu ne možemo razoriti nikakvim terorom iznutra ili izvana, jer nema središta ni rubove, već samo čvorišta koja se neprestano obnavljaju i beskonačno uvećavaju poput paukove mreže.

           Kurzweil odlučno odbija bilo kakav skepticizam Morea i u maniri mislioca apsolutne nužnosti tehnološke singularnosti kaže da su svi takvi pokreti i fundamentalističke težnje za imaginarnim rajem povijesti „reakcionarni protupokreti“ koji će se ugasiti sami od sebe kako se bude sve više usavršavao praktični horizont poboljšanja djelovanja AI u smjeru sve veće i hiperplastičnije realnosti vladavine Uma nad Strastima. Kurzweil je u tome na razini tehnoznanstvene eshatologije. On, naime, uistinu „vjeruje“ da je za ljudsku vrstu u suočenju s kozmičkim zakonima entropije ili nužne propasti Zemlje kao bio-ekosfere u bliskoj budućnosti jedini izlaz u ubrzanju mogućnosti homo kybernetesa da prevlada granice ljudske ograničenosti u prostoru i vremenu biološke evolucije. Nije to ništa čudovišno neljudsko što Kurzweil zagovara. Isto je u tendenciji mislio i otac-utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener kad je kazao da je čovjek uronjen u svijet i da je jedini način njegova preživljavanja ove nužne entropije i kaosa u stvaranju univerzalne znanosti upravljanja svijetom koju je nazvao kibernetika po grčkome izrazu za upravljanje brodom u smislu kormilarenja i navigacije. Slika broda kojim upravlja čovjek kroz olujna mora pretpostavlja ishodište za ono što će u metafilmu svih filmova prikazati i Stanley Kubrick u 2001. Odiseji u svemiru. Zaboravljamo često u tumačenju ovog filma da borba između superinteligentnoga računala HAL-a 9000 i astronauta Bowmana oko preuzimanja kontrole nad vođenjem i upravljanjem svemirske letjelice Discovery One završava ipak pobjedom čovjeka nad AI. No, ta je pobjeda pirova, jer čovjek mora svoju zastarjelu ljudskost u suočenju s posthumanim stanjem ili radikalno učitati u tehnološku singularnost kao kôd traga svoje povijesne sudbine ili naprosto stoički pomiriti se da će biti ubrzo suvišan i nepotreban za funkcioniranje tehnosfere.

        Bio je, čini se, uistinu u pravu Jean-François Lyotard kad je u spisu Neljudsko dao do znanja da je moguće misliti bez tijela i da to mišljenje nadilazi svaki humanizam jer počiva na logici kalkulativnosti i algoritamskoga komputiranja informacija, pa stoga čovjeku jedino preostaje filozofijski obraniti pravo na nesvodivost neke vrste postmodernoga stoicizma s mišlju o užitku trajanja na ovome svijetu dok je to ne samo moguće, već ponajprije smisleno. Više se ne možemo zaustaviti na putu spram tehnološke singularnosti čak i da to stvarno želimo ne iz onih razloga koje je naveo Max More, nego iz želje za ovjekovječenjem status quoa. Zašto ne bismo jednostavno ostali ukočeni i usporeni na ovom stadiju napretka AI i rekli da je to maximum koji tehnosfera može podariti čovjeku i svijetu? Ni koraka više dalje, zar ne? Poput onih futurističkih šarlatana koji sada kad je stvar s AI otišla možda odveć daleko predlažu neke fantomske bioetičke ludorije tipa „održivoga razvitka AI“ koji bi se sastojao u mogućnostima posvemašnje ljudske kontrole, tako je i svaka ideja obuzdavanja tehnološke singularnosti naprosto neodrživ oportunizam novih avatara tehno-reformatorstva. Draži su nam svi zadrti religiozni fundamentalisti koji proklinju modernost i tehnologiju negoli nedosljedni zagovornici razvitka i napretka tehnosfere.

      Kurzweil je apsolutni nasljednik racionalizma i prosvjetiteljstva u 21. stoljeću, a More unatoč skepticizma pripada istoj „tehno-fronti“ koja se ne zaluđuje otporima kapitalizmu s neljudskim licem AI i sličnim antimodernim Weltanschauungom. Kad čitamo stoga razne tzv. kritičke tekstove o tzv. mitologijama post-i-transhumanizma, onda je to samo pitanje je li dolazak ere tehnološke singularnosti 2035. ili 2050. godina i je li vladavina superinteligentnih računala ona koja pretpostavlja autonomne objekte u cjelini postljudske civilizacije ili je vjerojatnost veća da će to još pričekati čak i kraj 21. stoljeća, pod uvjetom da čovjek preživi globalno zagrijavanje planete i druge katastrofične scenarije.

        Uglavnom, pitanje svih pitanja nije više nikakvo metafizičko o smislu egzistencije čovjeka i svijeta u doba tehnosfere, već je to tehnoznanstveno pitanje o mogućnostima njegova očuvanja i održanja u drugoj formi postojanja, onoj koja kroz homo kybernetesa vodi spram otvorenosti druge i drukčije povijesti. Zato je krajnje nemisaono ironizirati tehnofuturizam kao puke sanjarije i maštarije valjda dokonog robotičara i stručnjaka za računalnu inteligenciju kao što je to Kurzweil, autor knjige o spiritualnim strojevima.

       Nemamo odgovor koji bi filozofijski bio išta drugo negoli „konzervativan“ i „reakcionaran“ osim alternative ovoj novoj Odiseji u svemiru 2045. u povratku Parmenidovoj kerygmi kao što je to činio Emanuele Severino u svojim promišljanjima metafizike i njezina kraja na Zapadu. I baš zato što je to naivno i romantično shvaćanje nalik Heideggerovu Gelassenheitu, jer u svojoj zavičajnosti i provinciji ne želimo izaći u buku i bijes hipermoderniteta, posve je bjelodano da nas još jedino može spasiti novi „bog“ tehnosfere. Ali taj spas, ta tehno-eshatologija i tehno-soteriologija, neće biti spas čovjeka i svijeta kakav već uvijek jest, već spas onoga što više nije ljudsko-suviše-ljudsko. Spasonosno je učitano u nešto što nastavlja evoluciju čovječanstva izvan ove mistične individuacije u duhu-duši-tijelu naše jednokratnosti i neponovljivosti, jednom i nikad više.