Žarko Paić

Heidegger u knjizi Što znači misliti? (Was heisst Denken?) tvrdi da je nastrahotnija stvar našeg strahotnoga doba to što mi još ne mislimo. Problem stvari mišljenja nije tako složen da ne bismo mogli razlučiti kako postoje dvije stvari mišljenja i još ona treća. Prva je vezana uz fundamentalnu strukturu metafizike koja polazi od toga da filozofija nije drugo negoli traganje za mudrošću kroz put ljubavi spram biti filozofije koja određuje smisao egzistencije čovjeka. Druga je vezana uz kibernetiku kao realizaciju metafizike u tehnosferi kad filozofija više nije ljubav spram mudrosti, već sinteza subjekta i supstancije u apsolutnoj znanosti duha. No, ova stvar mišljenja još uvijek je vezana uz bit metafizike i ničeanski kazano njezin temeljni pojam bivanja kao događanja umjetnosti u živoj tjelesnosti volje za moć kao vječnoga vračanja jednakog.

Mudrost i znanje, filozofija i znanost, postaju pritom opsjene i fikcije autentičnoga života mišljenja. Zato treća stvar mišljenja više očito ne proizlazi iz ove dvije stvari, transcendencije i imanencije, čak i u silaznoj putanji spoja koji u Deleuzea smjera imanentnoj transcendenciji. Ona proizlazi iz biti tehnosfere koja nadilazi i mudrost i znanje i postaje ono još ne-odredljivo što mišljenju podaruje ono što nazivam racionalnom intuicijom. Posrijedi je događaj singularnosti koji slikovno-tekstualno prethodi i refleksiji i rekurzivnosti. Ovo je točka mojeg razlaza s mišljenjem suvremenog njemačkoga filozofa umjetnosti Dietera Merscha, koji u tekstu (Ne)kreativna umjetna inteligencija: kritika »umjetne umjetnosti«, objavljenom u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. kaže i ovo:

„Kreativnost i umjetnička praksa imaju refleksivnost kao terminal. Čin domišljatosti, oštroumna intuicija kreativnoga impulsa, uglavnom se temelji na otkriću ili neotkrivenim kognitivnim inhibicijama ili preprekama koje je potrebno prevladati kako bi se napravilo mjesta za druge misli. Nije odlučujuća njihova novost, već čin otvaranja. Ovo, međutim, pretpostavlja ‘razmišljajuće mišljenje’ koje ne završava u rekurzivnosti, nego je uvijek trostruko završeno kao: mišljenje objekta (što), mišljenje čina (to) i razmišljanje načina mišljenja (kako) ili met’hodos i njegov medij. Interakcija i triangulacija ovo troje i stalno pomicanje i miješanje razina ne mogu se rekonstruirati u algoritamskom načinu rada. Tamo gdje razmišljanje prekida s vlastitim iskustvom, gdje napušta svoju neprozirnost i kooptaciju u inherentnoj dogmi, logika i matematika su na gubitku.“  (str. 251)

         Famozna „kreativnost“ postaje najznačajnija filozofijska mantra suvremenoga mišljenja i budimo krajnje pošteni, zaslugu za takvu kurentnost valja odati kao priznanje digitalnome konstruktivizmu kao mišljenju ontologije postajanja i razlike Gillesa Deleuzea. Njegov konceptualni „kreacionizam“ otvorio je mogućnost da se ovom hajdegerijanskome „dualizmu“ mišljenja kao računanja (Rechnen) i kazivanja (Dichten) podari posve novo značenje time što je sada naglasak premješten na pronalazak slike mišljenja s kojim pojmovi više nisu preslika stvarnosti, već konstrukcija umjetne zbilje. Mersch, naravno, lucidno brani posljednju utvrdu postmetafizike koja naspram matematike i logike ima svoje opravdanje u onome što pripada području nesvodive mašte kao središnjeg pojma estetičkoga mišljenja.

           No, „razmišljajuće mišljenje“ koje može vrednovati i suditi o drugome mišljenju zato što razlikuje dobro od lošega u etičko-političkome i estetskome smislu, nije toliko sakrosanktno kao što se to čini. U drugome svesku Tehnosfere pokazao sam da umjetni mozak kroz proces naprednoga učenja u neurokognitivnome smislu nužno mora prispjeti do toga da u razlici programa i vizije, računanja i planiranja-konstrukcije procesom vizualizacije događaja stvori uvjete mogućnosti za treću stvar mišljenja. To više neće biti kreativnost iz biti jezika, već sintetička konstrukcija iz biti slike. Mersch je u svakome slučaju dao iznimno vrijedne filozofijske priloge raspravi o umjetnosti i umjetnoj inteligenciji polazeći od promišljanja jezika u Heideggera i Wittgensteina, a u knjizi Događaj i aura, kroz sinkretizam i razlikovanje u mišljenju Heideggera i Benjamina, podario je uvjerljive argumente za tzv. performativnu umjetnost. Moja je intervencija u tom krugu promišljanja već od samoga početka bila jasno usmjerena u knjizi Slika bez svijeta, a to je značilo da logika tehnosfere u sebe uvlači i prerađuje i događaj i auru i sintetičkim činom autopoiesisa stvara mogućnost da konačno nastane i ono što je posljednji cilj ove postmetafizičke povijesti bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. To može biti samo tehnološka singularnost.

          Umjetna inteligencija ubrzava svoj put spram samosvijesti tako što polazeći od racionalne intuicije nastoji proizvesti algoritme nove kreativnosti za koju je posljednja granica pojam umjetne intuicije. Mersch je još uvijek na spoznajno-teorijskome stajalištu skeptičkoga realizma kao i Roger Penrose. Sebi dopuštam kao „outsideru“, koji nije matematičar kao njih dvojica, posvemašnju obuzetost čarima matematike i transklasične logike i u spoznajno-teorijskome smislu ne libim se kazati da je nakon Hegela i Deleuzea, apsoluta i virtualne aktualizacije hiperplastičnoga uma, jedino smisleno biti post-digitalni idealist. I jednostavno reći, ako činjenice još uvijek navodno govore protiv ideje tehnosfere kao singularnosti, utoliko gore po činjenice!