Žarko Paić

          Pedagogijska funkcija mišljenja tehnosfere kao realizirane kibernetike čini se praznom pričom o homo kybernetesu koji sam sebe uči da postane još „pametniji“, „učinkovitiji“ i „pragmatičniji“ od svojeg prototipa. Svaka je povijesna epoha u metafizičkome smislu odvijanja smisla bitka imala svoje vodeće likove za koje se odgoj i obrazovanje svagda pojavljuje kao posredovanje u razvitku osobe od djeteta do odrasloga u društvu i kulturi. Naposljetku, Platonova je filozofija ona koja kroz lik Sokrata tumači, vrednuje i uspostavlja ideju dobra koja uređuje svijet iz vlastite usmjerenosti spram onog što joj podaruje veličajnost života poput slobode, jednakosti, pravednosti i prijateljstva (philia), što će u moderno doba s Francuskom revolucijom postati bratstvo (fraternité), a u doba raspada građanskoga društva s ideologijom neoliberalizma u korporativnome kapitalizmu kraja 20. stoljeća to će biti zamijenjeno s pojmom solidarnosti među klasama i ljudima uopće. Svaka je epoha, dakle, počivala na nekom idealu i normativnome okviru ideje čovjeka i tome je prilagođavala čitav složeni sustav odgoja i obrazovanja.

             No, postavimo pitanje krajnje jednostavno. Za što su se Grci u Platonovo doba odgajali i obrazovali, za što srednjovjekovni kršćani u doba sv. Tome Akvinskoga, za što, pak, novovjekovni građani u doba Kantova kozmopolitizma, potom moderni zapadnjački ljudi u masovnome društvu industrijskoga kapitalizma i Marxa i Webera, nakon njih postmoderni dekonstrukcijski nositelji stilova života u doba Derride, Deleuzea i Lyotarda, a što preostaje suvremenome „čovjeku“ u doba ChatGPT-a i homo kybernetesa?

          Jasno je da su Grci još od Homera i njegove umjetničke religije posvećeni mitskome razumijevanju vremena kao kruga sudbine u onome što od Parmenida označava smisao bitka u njegovoj postojanosti i vječnosti. Obrazovanje i odgoj čovjeka svagda je put duše u vrlinama i krepostima razboritosti kao mjere slobodnoga čovjeka u zajednici (politeia) kojemu svjetlo svijeta omogućuje ponajprije filozofija kao ljubav spram mudrosti. I njihov pojam za kulturu, paidiea nemoguć je bez pedagogiae, što pretpostavlja posredovanje odnosa duha, duše i tijela. Odgoj stoga valja misliti izvorno kao odgoj za ovosvjetovni ethos u okružju polisa.  Filozofija postaje svjetlo slobode kojom se čovjek oslobađa od zlih demona barbarstva. Plemenita duša nužno potrebuje vlastiti odgoj kroz filozofiju, umjetnost i znanosti kao svrhu življenja, a ne kao sredstvo za zbrinjavanje opstanka.

            Tome usuprot, srednjovjekovno kršćanstvo s idejom Boga kao apsolutnoga stvaratelja svijeta čovjeka shvaća kao sliku i pasliku Božjeg stvaralaštva i zato mu je namijenjeno obrazovanje i odgoj za dosezanje pet transcendentalija ꟷ unum, bonum, verum, ens, pulchrum ꟷ kao sintetičkoga jedinstva življenja u doba božanske i ljudske države. Ovaj teokratski imperativ ujedno, naizgled paradoksalno, zahtijeva uzdizanje duše iznad okova osjetilnosti i stoga je sveza između zabrane Lustprinzipa i svetkovine duha nužno put utemeljenja europskih sveučilišta. To će biti sekularizirano i umno utemeljeno na načelimna autonomije i legitimnosti Kantova kozmopolitskoga republikanizma. Ne smijemo smetnuti s uma da je on nastavljač Rousseauove prosvjetiteljske pedagogije drugim sredstvima. Zato mu ideja čovjeka označava mjesto posredovanja između prirodnoga i društvenoga stanja u kojem definicija čovjeka kao animal rationale nije više onaj Aristotelov zoon logon echon, već subjekt konstrukcije znanstveno-tehničkoga svijeta. Odgoj čovjeka u doba racionalizma i prosvjetiteljstva znači odgoj za samozakonodavnu bit slobode duha u etičko-političkome i estetskome smislu.

        No, problem s odgojem i obrazovanjem nastaje onog trenutka kad moderni industrijski kapitalizam znanje posve pretvori u robu i odredi da je ključ za napredak i razvitak zapadnjačkih društava u logici vladavine prirodnih znanosti i moderne tehnologije. Već krajem 19. stoljeća pada sudbonosna odluka kraja puta tzv. humanističkih znanosti onkraj utilitarnoga shvaćanja znanja i spoznaje svijeta. Tada američki koncept filozofije kao pragmatizma otpočinje svoj trijumfalni pohod svijetom. Stoga nije začudno što je najveći zagovornik tzv. slobodnoga odgoja za demokratske vrline  kapitalizma i demokracije američki pragmatist John Dewey. Ono što je u zlatno doba kapitalizma i Marxova Kapitala bila figura buržuja i građanina koji sjedinjuje vrline know–how znanja i misiju svjetsko-povijesnoga vladanja s pomoću ideje apstraktne vrijednosti bilo je istodobno i kraj plemenite svrsishodnosti duhovnoga života.

          Umjesto poduzetnika koji pokreće proizvodnju materijalnih dobara, rubne figure humanističkoga obrazovanja i odgoja modernoga čovjeka postaju umjetnici-kao-ekscentrici. Nietzsche ih je opisao kao subverzivne figure shvaćanja života kao bivanja prstenujućom igrom kozmosa i svijeta. I upravo će to biti posljednja točka prijelaza spram postmoderne figuracije „stilova života“ u odgoju i obrazovanju čovjeka koji se nalazi između medija i tehnologije kao prenosnik informacija i kao onaj tko prelazi granice između STEM-područja prirodnih znanosti i posve promijenjene uloge humanističkih znanosti. Derridaina dekonstrukcija, Deleuzeova ontologija postajanja i Lyotardov postmoderni estetski raskol (différend) tri su puta nabačaja onog što određuje pojam posthumanoga stanja kao realizacije kibernetike u svijetu tehnološki konstruirana života. Bio je u pravu Lyotard kad je to nazvao krajem Humboldtove reforme sveučilišta i krajem ere profesora.

         Dolazak tehnosfere jasno je utvrđen vladavinom sinkretičko-hibridnih pojmova ove posljednje filozofije koja je spajala Heideggera i Wittgensteina onkraj granica jezika i metafizike. Odgoj i obrazovanje krajem 20. stoljeća izgubilo je svoj lik kojim su tijekom povijesti metafizike mogli biti realizirani ciljevi ljepote i uzvišenosti odgoja duše za svrhe i ciljeve besmrtnosti duha. Sada je sve to dovršeno i doista više za doba tehnosfere i procese tzv. strojnoga učenja, za doba autopoiesisa, više nema nikakvog duhovnoga lika koji bi mogao biti poučavan i odgajan za više spekulativno-refleksivne zadaće. Dragi moji transverzalni učenici, Ja više nemam kome predavati niti ikome ostavljati u nasljeđe „moje“ mišljenje za nadolazeću budućnost.

        Pedagogije više nema. Ali nema ni barbarstva kako to posve pogrešno iskazuju preplašeni i zdvojni filozofi različitih metafizičkih nagnuća. Umjesto toga, onoga čega ima su samo krhotine smislenoga svijeta i tragovi totalne mobilizacije umjetne inteligencije koja računa i konstruira nova stanja ne više duha-duše-tijela, već samo izvedbenih mogućnosti pragmatike znanja homo kybernetesa. Dragi moji transverzalni učenici, ostaje nam samo Academia Virtualis i naš posljednji teritorij duhovne slobode stvaranja novoga, ono što je Baudrillard u proročanskome eseju „Ekstaza komunikacije“ iz 1984. godine nazvao satelizacijom duše u doba interaktivne samoće. Lijepo je to rekao Sokrat prije više od 2500 godina.

      Nikad gore mladeži.