Žarko Paić

Ovo je ta bitna razlika svjetova. Metafizika, naime, počiva u labirintu jezika i njihova umnoženost svjedoči o istosti i razlikama u biti kazivanja. Kibernetika, tome usuprot, zahtijeva za svoj prostor vladavine tehnoznanstveni laboratorij za proizvodnju vizualizacije događaja. Tehnosfera kao realizacija metafizike u kibernetici zasniva se na logici slika. Ta je logika imerzivno-rekurzivna, odnosno slike su uronjene u virtualnu stvarnost i neprestano se interaktivno dijele društvenim mrežama drugim korisnicima. Razlika između filozofije jezika i epistemologije slike naprosto je u tome što tzv. vizualni jezik nije nikakav poseban slučaj mimesisa i reprezentacije bitka kao kazivanja mišljenja, već je posrijedi ono što kasni Wittgenstein s konceptom jezičnih igara (Sprachspiele, language games) naziva pokazivanjem događaja kao forme života. Slika više ništa ne prikazuje niti predstavlja, već samo pokazuje tijek diskurzivne i dijaloške forme stvaranja života i njegova tijeka postajanja u doživljaju Drugoga.

Ako nešto ima danas značajke kolektivne hipnoze, opsesije i masovnoga užitka, onda je to nedvojbeno ovaj vizualni narcizam bez subjekta i supstancije, jer je jedino slika u digitalnoj formi pravi Subjekt zavođenja i interaktivne komunikacije. Slika stoga ima karakter vizualiziranoga koncepta kojim se stvarnost ne reproducira, već konstruira kao posthumano stanje kroz strategije i tehnike gledanja-promatranja sukoba između različitih ‘formi života’. Film koji to izvrsno prikazuje jest uradak američkoga redatelja Paula Thomasa Andersona, Magnolija u kojem fragmentacija sadržaja i likova odgovara nizu korelativnih slika na ekranu nadzorne kamere. Ovaj digitalni narcizam i voajerizam nije nikakva psiho-značajka ljudi u doba posvemašnje „pornografije slike“, već vladavina tehnosfere u formi „Velikoga Trećega“ koji ima pregled igre u svim mogućim aspektima pojavljivanja slike i njezine imerzivno-rekurzivne transparencije.

Mijena biti jezika od logike kazivajuće istine u samopokazivanje slikovnih fenomena zbiva se u prostoru tehnoznanstvenih laboratorija. Oni nisu više pasivno-statičke lokacije ispunjene tehničkim aparatima poput epruveta za kemijske pokuse. Umjesto toga, pojam laboratorija pretpostavlja proširenje pojma rada, latinski labor, na cjelinu organizacije novoga društva kao prostora-vremena istraživanja novih mogućnosti u stvaranju objekata koji pridonose ubrzanoj i učinkovitoj tehnologizaciji svijeta života. Već je Hannah Arendt u svojoj ključnoj knjizi za političku antropologiju Vita activa pretkazala vladavinu homo laboransa kao onog „čovjeka“ koji nije više određen aristotelovskom definicijom animal rationale, već se njegova tehnoznanstvena „racionalnost“ pojavljuje unutar struktura i funkcija čitavog društva kao mega-laboratorija umjetnoga života.

Takav je „čovjek“ usmjeren budućnosti kao projektu tehnoznanstvenoga istraživanja, a umjesto kazivajuće biti jezika koja je krasila humanističke znanosti, navlastito filozofiju i umjetnost, sada se težište premješta na oslikovljenje mišljenja kao računanja i pragmatične logike vizualizacije života. Laboratorijski je život istodobno fascinantno poželjan jer otvara tzv. nove perspektive istraživanja svjetova, a s druge strane ga odlikuje užasna dosada, predvidljivost i jednoličnost „novoga“ reduciranog na život objektnosti objekta. Ono što u posljednje vrijeme postaje pravilo u doba tehnosfere jest da se sve pretvara u laboratorije i inkubatore. Rad postaje istraživanje kodova života, a ekonomija kao fundamentalna logika moći upravljaštva svijetom postaje širenje poduzetničkih zona kao prostora inkubacije znanja, informacija i kapitala. Laboratorij je, dakle, prelazak rada u tehnoznanstveni pogon istraživanja kao novu paradigmu IT-kapitalizma koji je nužno kognitivnoga tipa legitimnosti,  a inkubator označava realizaciju laboratorijskoga života u slici vizualnoga objekta kao nastavka vrijednosne strukture akceleracije kapitala drugim sredstvima. Onaj koji je proročanski vidio kako se ovaj dvoznačni proces laboratorizacije-inkubacije znanosti i tehnologije zbiva u suvremenome svijetu bio je komunikolog i mediolog Vilém Flusser, a  u 21. stoljeću izdvaja se svojim lucidnim prilozima francuski teoretičar društva kao interaktivne mreže Bruno Latour. O tome eksplicitno govori pet svezak moje Tehnosfere naslovljen Dizajn kao mišljenje – O autonomnim objektima i njihovim preobrazbama.

O čemu je zapravo ovdje uistinu riječ ako ne o novome životu mišljenja koje više nije proizvod singularizacije, već kolektivne arhetipizacije objekta X kao slike koju stvara tehnoznanstveni tim stručnjaka za već nešto „konkretno“. Ostavimo, pak, aluzije kako je metafora laboratorija i inkubatora ono što neodoljivo podsjeća na totalitarne radne logore u nacizmu i komunističkome staljinizmu tijekom 20. stoljeća. Tamna sjena gubitka nepokorivosti slobode unutar rada u laboratorijskim uvjetima stvaranja atomske bombe prisutna je i u popularnome filmu Christophera Nolana, Oppenheimer, jer estetizira i konfabulira o onome što konceptualno proizlazi iz antropologijske teorije o homo laboransu u djelu Hane Arendt.

Stvar je, naime, u tome da ozračje vrhunske tajne koja se uvijek odnosi na proizvodnju novoga razornoga oružja ili, pak, na stvaranje umjetne inteligencije koja će ne samo tehnološki promijeniti svijet, već će imati dalekosežne posljedice za preustroj geopolitičkoga arhipelaga svijeta uopće, pretpostavlja drukčiju vrstu misterija i mistike od metafizike. Sada je to događaj užasavajuće apokaliptičke slike i ujedno eshatološke istine kraja povijesti da je vrijeme mišljenja kao jezika odbrojalo svoje sate i minute i da predstoji nova epoha kognitivne matrice postojanja čovjeka kao homo kybernetesa. Pogledajmo kako ćemo uopće sada ovo laboratorizaciju mišljenja i inkubaciju života misliti izvan okvira tradicionalnih pristupa društveno-humanističkih znanosti. Ono što se tu proizvodi i stvara nije nešto kao nešto, ni ništa kao ništa, već je riječ o širenju mreže sustava informacija i imploziji njezinih rezultata kao vizualnih objekata koji modeliraju i simuliraju novu stvarnost.

Sve je otpočelo s performativnim spektaklom inscenacije znanja kao novog dispozitiva moći u pokazivanju objekta X, odnosno novog proizvoda info-komuniciranja, kad je Steve Jobs „reklamirao“ na sceni novi Apple-smartphone. To je slika laboratorijsko-inkubacijskoga ili kognitivnoga kapitalizma u želji za posjedovanjem utjelovljenog znanja kao estetiziranog aparata mišljenja. Tko tada nije shvatio da je doba metafizike i jezika zauvijek prošlo, taj je očito gledao neki drugi stari film u analognome formatu i mislio da će stvari iz prošlosti trajati vječno, a život biti poput estetske iluzije početnih prizora malograđanske idile iz filma Trumanov show.

Muskovi mega-pogoni za proizvodnju autonomnih objekata kao i vladavina nad društvenom mrežom Twiter samo su zorni dokazi ove strukturne promjene u organizaciji rada u posthistorijskome društvu kontrole u kojem laboratorijsko-inkubacijski život mišljenja izravno stvara paradoksalnu međuovisnost tehnoznanosti, tehnosfere, kognitivnoga kapitalizma i onog što po navici, huserlijanski, nazivamo „svijetom života“, a što se svodi na dosadu i ekstazu tzv. dokolice u funkciji „punjenja baterija“ za novi radni elan. Baš me zanima kako to misle promijeniti u svojim pastoralno-feudalnim maštarijama eko-fundamentalisti i zagovornici tzv. ekonomije od-rasta npr. u Kini, Indoneziji, Maleziji, ne spominjem ni Europu ni Ameriku, jer je globalni kapitalizam danas onaj kojemu trebaju mega-prostori deteritorijalizacije/reteritorijalizacije, a ne ono što je već u 20. stoljeću u bitnom svoje odigralo i postalo kao u Sebaldovim apokaliptičkim prozama poput Saturnovih prstenova stratište industrijskoga otpada nakon kraja modernosti? Zatvorit ćemo mega-hale i pogone „zazeleniti“, laboratorije oplemeniti hip-hop estetikom flower-power, a inkubatore pretvoriti u zone rasterećenja od tegobnoga rada koji usput postaje nematerijalan kako se AI i tehnosfera razvijaju vrtoglavom brzinom?

Ideja korporacije, laboratorija i inkubatora nije ekskluzivna stvar kapitalizma, već logika dehumanizirane strukture preobrazbe mišljenja kao računanja-planiranja-konstrukcije u sintezi društva i države kao umreženoga svijeta koji više nije utemeljen u radu kao takvome, već u autopoietičkoj proizvodnji života kao tehnogenezi. Ništa izvan ovog kruga krugova u mišljenju tehnosfere više nema nikakvu vjerodostojnost. To je tako i nikako drukčije. I to je rezultat apsolutne vjere u stvaralačke mogućnosti svijeta kojim upravlja homo kybernetes, akojem homo laborans služi kao podsjetnik na ono što je već sada prošlo svršeno vrijeme.