Žarko Paić

        Čovjek kao animal rationale ima mogućnost da se osim genija rađa i postaje luđakom. I to nije tek negacija razuma i uma, već ono o-sebi (an-sich) autentično što životu kao egzistencijalnoj ludosti podaruje ekscentričnu pozicionalnost, da se poslužim pojmom filozofskoga antropologa Helmutha Plessnera. Kad  se uđe „dubinski“ u tajne metafizike kao matrice zapadnjačkoga mišljenja od Platona do Hegela, vidi se da je ova dvojna trojnost vertikalno-horizontalnih odnosa pojmova i kategorija filozofije i svih iz nje izvedenih znanosti, a umjetnost se u tome podrazumijeva, rezultat začetne i početne sudbine pokušaja utemeljenja onog što je bestemeljno poput slobode kako to Heidegger na tragu Schellinga pokazuje u raspravi Wom Wesen des Grundes iz 1929.  godine. Fernando Pessoa, pak, u jednom fragmentu svoje Knjige nemira metafizičkome mišljenju i življenju na tom tragu određuje granice upravo tako što tvrdi da je posrijedi inherentno ludilo samoga sustava mišljenja kao takvoga.

        Jer kad ono što je nevidljivo daje vidljivome da se pojavljuje, a ono onkraj uma stvara mogućnost da um vlada svijetom, tada je logika kontradikcija već unaprijed ono mišljenje koje nas vodi ovim „ludim labirintom“ znakova i simbola onostranoga u ovostranosti. Nije slučajno Ludwig Witttensten zato kazao da je svijet slučaj, da je zbilja i faktičnost najveća mistika uopće i da je zadaća filozofije da nas izbavi iz mišolovke razuma pravilnom uporabom jezika kao jezičnih igri u stvaranju formi života. Za onoga tko je ulovljen u mreže kontingentne nužnosti ludila stvari stoje i tragično i komično. Tragično zato jer su žrtve metafizike i ne mogu nikome dokazati da je njihovo Realno jedino njihovo Realno poput onog Baudelaireova postulata iz Spleena Pariza kad pjeva Anywhere out of the World.  Zato su ljudi nazbilj, što bi rekao Držićev Pomet, zapravo istinski ljudi kojima vlada njihovo Imaginarno, a ne simboličko i Realno, govoreći pojmovljem Lacana. Stvar je komična za njih, a za nas tragična jer kao što pijanac i autist ne može shvatiti Drugoga u njegovoj normalnosti osim kao abnormalnoga, tako i obratno slučaj posvemašnje normalnosti i racionalnosti odgovara formi čiste tehnoznanstvene samosvijesti koja svoju bit zadobiva iz nastajanja da postane objekt X i posljednji stadij onto-kozmološke evolucije u tehnološkoj singularnosti. Sve izvan ove „mahnite racionalnosti“ jest vrijedno ludosti i ludila, ako ne i nešto gore od toga.

         Onaj koji je ovo ontologijski prvi najradikalnije proživio, ovaj obrat u biti metafizike kao inherentnoga ludila zapadnjačkoga mišljenja bio je Friedrich W. Nietzsche. Njegova postavka o smrti Boga kao kraju metafizike i proglašenju umjetničkoga bivanja najvišim dosegom egzistencijalne slobode čovjeka nužno je morala po njega završiti kobno, onim što Pierre Klossowski u divnoj knjizi o njemu naslovljenoj Začarani krug naziva torinskim ushićenjem. Ako, naime, umjetnost kao bivanje onog što Nietzsche promišlja kao vječno vraćanje jednakoga označava upravo taj prstenujući događaj vječne novosti samopotvrđivanja života, onda je razvidno da su njegovi temeljni likovi lakrdijaši, satiri, dionizijski utjelovljeni ekscentrici, ono što u jednoj pjesmi glasi ovako: Nur Narr, nur Dichter! Nitko to nije tragičnije proživio u 20. stoljeću od najradikalnijeg umjetnika koji je obrat u biti metafizike doveo do krajnjih vrhunaca u svojem približavanju suncu kroz mahnitost egzistencije ꟷ Antonin Artaud.  

             Ludost i ludilo su ontologijski gledano ono što razlikuje bitak i biće, otvorenost događaja i sam život u formi boli i patnje duše i duha kao korporalnosti čovjeka koji se svagda nalazi razapet između užasa življenja i njegova estetskoga užitka. Treće postoji. Da, postoji tek onda kad metafizika biva realizirana u tehnosferi. Tek tada više nema razloga za bilo kakvo novo ‘torinsko ushićenje’ ili zatočenje u klinikama Rodeza. Umjesto ove Unheimlich-situacije sve smjera racionaliziranju tehnosfere u stvaranju svijeta koji Gilles Deleuze i Felix Guattari u Anti-Edipu određuju ovako.

        Zemlja postaje ludnica.

        Prednatalnom selekcijom, kloniranjem i drugim zahvatima sintetičke biologije ludost i ludilo postaje neutralizirano i suspendirano kao posljednji relikt realizirane metafizike. Biti-lud znači imati rijetku povlasticu življenja koja se ne daje više bilo kome.

         Nur Narr, nur Dichter!