Žarko Paić

1.

Koliko Tahitija postoji uistinu? Jedan, dva ili tri? Ako je odgovor samo jedan, onda smo ogolili smisao življenja samo na tzv. golu stvarnost i vjerujemo u bezobzirne okvire realizma izvan kojeg nam je svaka druga zbilja uvijek i jedino fantazija, izmišljotina i iluzija. No, ako je odgovor da postoji i drugi Tahiti od onog koji se zemljopisno locira kao najveći otok u Francuskoj Polineziji u južnome Tihome oceanu s glavnim gradom Papeeteom, koji se sastoji od dva kružna dijela spojena prevlakom i da je taj Tahiti u potpunosti dokaz da umjetnost prethodi životu i da ga začarava svojim sjajem i tminom apsolutne mašte i snova, onda odmah imamo pred sobom i slike francuskoga genija post-impresionizma Paula Gauguina koji je modernu vizualnu umjetnost preokrenuo iz vizija „budućnosti“ u arhetipe „vječne prošlosti“ i na taj način doveo u pitanje svaku linearnost i bezuvjetnu „novost“ u ideji vremena.

S Gauguinom otpočinje još nešto što će dalekosežno značiti i obrat u samoj biti ne samo svjetske povijesti iz logike metafizičkoga Zapada, već ponajprije u proširenju onoga što će suvremeni njemački teoretičar znanosti o slici (Bildwissenschaft), Hans Belting, u svojoj knjizi Antropologija slike izvesti kao globalni pluralizam i demokratizaciju svekolike drugosti i razlike u razumijevanju „povijesti umjetnosti“ polazeći od ekscentričnoga svijeta tzv. egzotike. Simbolički govoreći, Gauguinov Tahiti označava i zapadnjačku iluziju utopijskoga bijega od svijeta banalnosti i dosade znanstveno-tehnološke svakodnevice života u modernome kapitalizmu, ali isto tako i nezapadnjačku nemogućnost izlaska iz vlastite „zatočenosti iskonom“ koja je u središte zanimanja povijesne avangarde i suvremene umjetnosti unijela genija Afrike, dah Polinezije, putove snova Aboriđina, zemlju Tarahumare itd.

          Ipak, nije li zapanjujuće možda govoriti da postoji i „treći Tahiti“? Je li to onaj kojeg bi trebalo vidjeti iz perspektive posvemašnje vladavine tehnosfere kao apsolutnu stvarnost/iluziju u slici hiperrealističke virtualnosti uz tvrdnju da svjetski putnici nisu ništa drugo negoli oni Deleuzeovi nomadi iz Anti-Edipa koji su zapravo uzor statičnosti jer nigdje u stvarnosti ne putuju, a kreću se svim izmaštanim krajolicima ove zemlje i njezinih pustinja i oceana samo zato što ovaj svijet tehnosfere nema svoj početak ni kraj, svoj prostor i vrijeme, već je beskonačna mreža rizoma i platformi, a njezin je pravi prostor-vrijeme totalna uronjenost (immersion) u sliku bez svijeta? I da i ne, jer istina je u onome što nadilazi granice stvarnosti i fantazije. Taj treći Tahiti, onaj koji je istina moći suvremene umjetnosti što nadilazi usputne postaje života upravo je „pred nama“ otvorio i ujedno zatvorio transmedijalni umjetnik Dalibor Martinis svojim „najnovijim projektom“ naslovljenim Bloody Beautiful Tahiti.

Nitko osim njega samoga, da paradoks bude potpun, ne može svjedočiti o postojanju „trećega Tahitija“ i k tome još „krvavoga“ kao proživljenoga kaosa u rajskome vrtu jer življenje je svagda i zauvijek ono što se naziva jednokratnim činom egzistencijalne singularnosti. Život je umjetnički događaj nastanka i nestanka svjetla, proživljenosti i doživljaja darovanoga vremena i u njemu ispunjenoga trenutka koji povezuje kairos i apokalipsu. Ali kad je još k tome taj život i posvjedočen svim dostupnim tehnikama tzv. novih medija od fotografije vlastite traume i šoka, te eksperimenta s replikama ili novim tumačenjem ikoničnih „slika“ avangarde kao što su to Maljevičev Crveni kvadrat i Duchampova Fontana, onda je sve-u-jednome realizirano i dovedeno do „kraja“ u kojem raj i kaos svjedoče autentično „krvavo prožimanje“ jednog s drugime u onome trećem.

2.

Prema samorazumijevanju umjetnika, ovaj „projekt“ ima sljedeći opis stanja samoga događaja koji je doveo do izložbe. Valja ga pomno pročitati.

Što ostaje kad se pomiješa osjećaj fascinacije lokalnom kulturom, ljepotom prirode, planinama nastalim vulkanskim erupcijama, plavetnilom neba i oceana i trauma koja se istovremeno dogodi tijelu i proizvede krvavi urin zbog kojeg umjetnik-putnik (nije Gauguin) završi na hitnom odjelu bolnice u Papeete-u na Tahitiju gdje od bolova padne u nesvijest i razbije arkadu pa krvari i iz te rane. (Doživljaj priziva ono nedavno opet spomenuto iskustvo groznice u pustinji 2000-e godine). Što može dati umjetniku takav nemogući spoj estetskog doživljaja i fizičke patnje? Treba li umjetnik u svojem, kroz dugi niz godina izgrađenom autorskom izrazu, ignorirati takva rijetka posve fizička stanja jer se u njega ne uklapaju? Ili treba priznati sebi i pokazati drugima da je i to stanje ono što može proizvesti djelo?

Na poziv galerije Waldinger iz Osijeka pripremao sam urbani medijski performance „Guliver“. U prostoru galerije ležao bi pribijen za pod onako kako je u romana Jonathana Swifta ležao glavni lik u Liliputu. Video kamera iznad mene snimala bi moje tako užadima pritisnuto tijelo, a izravnim video prijenosom višestruko povećana slika projicirala bi se sa zgrade na površinu trga. U odnosi na tako uvećanu sliku mojeg tijela ljudi koji bi se našli na trgu bili bi mali poput Liliputanaca. (Opet potežem pitanje što sam to ja – veliki umjetnik ili mali čovjek).

No, kako zbog još uvijek nestabilnog zdravstvenog stanja moram odustati od izvedbe ovog performance-a odlučio sam izložiti razlog tog mojeg odustanka od već dogovorenog plana. Umjesto toga želim, dakle, napraviti izložbu koja dokumentira događaj sa Tahitija i njegovu dvoznačnost priznajući činjenicu da sam (iako sebe doživljavam ponajprije umjetnikom) čovjek od krvi i mesa. Na izložbi bih izložio fotografije i videa snimljene na Tahitiju za vrijeme stanja užitka u njegovim ljepotama pomiješane s dokumentacijom o teškom tjelesnom stanju kroz koje sam prolazio (bolnički nalazi, foto wc školjke crvene od krvavog urina, krvava, na Tahitiju kupljena majica i fotka razbijene glave, bolnički kateter, bolnička piđama, krvlju popišane gaće…). Flomaster obješen o stolnu lampu u instalaciji Artist at Work (1980.) sada će na papir umjesto crne ispuštati crvenu boju, repliku Maljevičevog crvenog kvadrata nacrtati ću krvlju, Obrnuto položen „Duchampov“ pisoar biti će ispunjen krvavo crvenom bojom…

Je li bilo nužno „pasti u nesvijest“ stanjem koje proizlazi iz fizičke boli izvan kontrole uma da bi se nakon buđenja iz kome osvijestio upravo taj šokantan događaj s kaosom u rajskome vrtu? Naravno, to je izvan volje umjetnika i pripada onome što tijelu podaruje nemoć prevladavanja granica samoga života. Nije li se moglo proizvesti „djelo“ logikom suvremene umjetnosti kao sveze i odnosa postava-instalacije-izvedbe onog što je već dokumentirano slikom bez svijeta, samo što bi onda izostalo nešto bez čega upravo ideja suvremene umjetnosti ne može postojati: naime, ideja kaosa kao traumatskoga događaja koji briše granice između stvarnosti i fantazije, između „prvoga“ i „drugoga“ Tahitija.

Dalibor Martinis je znao da je temeljni problem dolaska do „kraja svijeta“ i suočenja s istinom morbidne vječnosti u tome što je ta i takva „istina“ zapravo za umjetnika njegov „kraj“ kao Umjetnika, jer ni Dante nije u raju vidio svoju obožavanu Beatrice, već samo njezinu sjenu među drugim sjenama. Zato je ovaj „projekt“ ono što predstavlja re/konstrukciju njegova života kao umjetnika i suvremene umjetnosti kao događanja one moći koja nadilazi usputne postaje života. Bol, trauma, zaborav događaja vlastita pad u bezdan kao da ima značajke jedne anti-teodiceje povijesti jer sve se to više ne zbiva u srcu tehnologizirana Zapada, već u krajoliku koji je „izvan ovoga svijeta“ i njegova prva i posljednja slika utopije koja je uvijek bila ono što se engleski naziva no-where i nowhere, u prostoru-vremenu otoka na kraju svijeta.

Umjetnost je nužnost, a svijet samo slučaj.

3.

Nije teško vidjeti da je Dalibor Martinis na ovoj izložbi „svojeg“ putovanja na prvi i drugi Tahiti, doživio ne-planiranu situaciju dospijeća do svojeg „trećega Tahitija“. Njegove su „slike“ stoga re/konstrukcija bitnih postaja suvremene umjetnosti na kojima prepoznajemo spor avangarde i neoavangarde, šoka i provokacije samoga tijela uklopljenoga u sustav vlastita razaranja kojim medijsko fragmentiranje dovodi do „estetiziranja šoka“. Krvavo, zacrvenjelo, urin, tragovi skorenosti na majici kao readymadeu kupljenoj na Tahitiju, sve, baš sve što upućuje na njegove muke i borbu za život u okrilju kaosa u rajskome vrtu, to je logika kontradikcija u kojem se temeljna kategorija postmoderne estetike kao što je to uzvišenost kao „prikaziva neprikazivost“ pojavljuje već s turističkom slikom razgolićene djevojkekoja se uspinje na palmu.

Martinis, dakle, postavlja u novi kulturni kontekst ono što je dospjelo iz stvarnosti u iluziju, a iz iluzije u puku reklamnu sliku vječnoga blaženstva na kojem parazitira info-kognitivni kapitalizam s idejom utopije kao spektakla. Sve je to bloody beautiful i iza okrvavljene „velike priče“ suvremene umjetnosti o moći nadilaženja usputnih postaja života ne stoji više Ništa. Osim, možda, onog što je izvorno sam umjetnik htio „odjeloviti“ baš u Osijeku, u ovoj galeriji, kao „urbani medijski performance“ Guliver. I „treći Tahiti“ i neizvedena izvedba jedne „monumentalne“ parafraze odnosa „velikoga“ i „maloga“, i krv i pribijenost umjetnika na pod kao anabaza/parafraza svih stvarnih i fiktivnih događaja žrtvovanja u povijesti usmjerava naposljetku Dalibora Martinisa spram ukazivanja na mogućnosti koje još stoje pred svijetom kao umjetničkim događajem. Umjetnost je apsolutno žrtvovanje, a život sjećanje na ono što smo odavno zaboravili kao i svoju slobodu govorenja ovom svijetu užasa i dosade tisuću putu NE.

Bloody beautiful art!