O gladovanju ili prirodnoj molitvi duše

Od Celana do Kafke i Benjamina, pa do Artauda i Joycea…i dalje

July 06, 2024
walter-benjamin
Walter Benjamin

Gershom Scholem kazuje da je njegov prijatelj Walter Benjamin svoje zapise o slici Paula Kleea, Angelus Novus pisao na Ibizi u stanju posvemašnje bijede. Štoviše, kako nastavlja Scholem, mogao je upravo u takvim nesretnim prilikama svođenja na elementarne potrebe uzdići se iznad gliba svakodnevice i koncentrirati se na misaoni rad. Samu riječ koncentracija Benjamin je u eseju povodom Kafke raščlanio do gole supstancije, pokazujući da je posrijedi prirodna molitva duše. Ovo možemo pronaći u tekstu govora Paula Celana, Meridijan, prigodom dodjele nagrade Georg Büchner u Darmstadtu 22. listopada 1960. godine. (Paul Celan, Crna mostarina, Meandarmedia, Zagreb, 2011., str. 238. Izabrala i prevela Truda Stamać) Pogledajmo niz, Scholem-Benjamin-Kafka-Celan. Sve odreda genijalni židovski mislioci, teolozi i filozofi, intelektualci, književnici i pjesnici.

Kafka piše Umjetnika u gladovanju, Benjamin piše u situaciji ekstremnoga gladovanja svoj proročanski esej o Kleeovu Anđelu kao navjestitelju propasti na kraju povijesti, a Scholem i Celan, svaki na svoj način uranjaju u mistično polje koncentracije mišljenja kad je tijelo na rubu životarenja. Netko bi iz ovoga mogao, posve mjerodavno, meditirati o zlehudoj židovskoj sudbini ahasverstva u strahotnome svijetu 20. stoljeća, u predahu između pogroma i genocida. No, stvar je puno složenija i stoga jednostavnija. Prirodna molitva duše o kojoj govori Benjamin vodi nas kroz život poput Angelusa Novusa, pokazujući smjer i kad je sve u znaku katastrofe i apokalipse. Scholem još kaže nešto ekstremnije, što vrijedi navesti.

Naime, u njegovu zapisu ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, tvrdi da mu je Benjaminova rođakinja citirala i ovu nezaboravnu rečenicu iz jednog njegova izgubljenoga pisma. ʺBerem cvijeće na rubu egzistencijalnog minimuma.ʺ (Gershom Scholem, ‘Walter Benjamin i njegov Anđeo’, u: Walter Benjamin, Novi Anđeo, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008., str. 147. S njemačkoga prevela Snješka Knežević)

Koncentracija proizlazi iz dubine mišljenja. Ono je usmjerena na duhovni cilj i sve drugo se čini drugorazrednim, pa tako i iskustvo gladovanja. Tijelo pritom neizmjerno pati, ali se ne da oteti pobudama i nagonima zadovoljenja tzv. primarne žudnje za održanjem na životu. Tako su i Kafka i Benjamin, a isto vrijedi i za Scholema i Celana, posvećeni onome što ih anđeoski vodi iznad granica ovog svijeta ogrezloga u bijedu preživljavanja. No, život se ne živi da bi se živjelo, već da bi se nadživjelo ono što tzv. egzistencijalni minimum čini od duše-duha. Koncentrirati se na nešto uzvišeno moguće je samo ako je čovjek sa sobom na čistu da je ova odluka o pisanju unatoč svemu prvi i posljednji smisao egzistencije. Iako je posve bio u pravu Theodor W. Adorno kad je ustvrdio da je za pisca i intelektualca najbolje kad mu je život dosadan i sređen, gotovo malograđanski uhodan poput Kantovog sata a ne onog s katedrale u Königsbergu, moguće lebdjeti čak i iznad razine egzistencijalnoga minimuma.

Ali pritom ‘brati cvijeće’ pretpostavlja žrtveni asketizam kao izbor, ne ipak kao lifestyle, već kao stalni rizik mogućeg pada u bezdan bijede. Koncentracija u mišljenju svagda ovo mora imati na umu, taj ropski-stoički užas egzistencije koja prisiljava onog koji ispisuje ponore vlastite slobode kako je pitanje duhovnoga preživljavanja istinsko pitanje odlučnosti ustrajavanja u istini s onu stranu lagodnosti i ugode opstanka. Artaud je u pismima neprestano molio komad kruha više uz olovke i bilježnice kad je bio u psihijatrijskome azilu u Rodezu, a čitav niz pisaca iz bliže prošlosti, čak i danas u svojim prepiskama, pa tako i James Joyce u pismima bratu Jimu u Dublin iz Pule 1904. godine govori samo o tome da mu pošalje više novaca, jer su on i Nora doslovno na rubu očaja.

Gladovanje nije uvjet mogućnosti prirodne molitve duše da bi stvaralački poriv dospio do najviših vrhunaca. No, možda bez toga ne bi nikad već spomenuti Joyce u posljednjem pismu bratu iz Pule veljače 1905. godine zapisao ovu rečenicu. Čini se da ona možda najbolje iskazuje bit modernoga spisateljstva.

Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.

Da, mišljenje i pisanje ne može biti ništa olako bez žrtvovanja sebe ovoj čudovišnoj slobodi odricanja. Nije nužno ‘gladovati u pustinji’ da bi se dospjelo do posljednje oaze. Ali, nužno je biti posvećen onom demonu koncentracije mišljenja bez kojeg sve to nema nikakvog smisla, pa makar ga Benjamin pronalazio u slici Angelus Novus, a Joyce u slici pobunjenoga umjetnika u mladosti, sebe samoga kao Stephena Dedalusa, koji prolazi kroz svijet kao kroz tamnu noć beskraja, i nema straha da će se ikad u njoj izgubiti.

Franz Kafka
Franz Kafka
Antonin Artaud
Antonin Artaud
James Joyce
James Joyce

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024