Žarko Paić

Zanimljivo, kineski filozof i kibernetičar, Yuk Hui, autor izvrsnih studija o umjetnoj inteligenciji, rekurzivnosti i kontingenciji u svojem prilogu za tematski blok Europskog glasnika, br. 28/2023. o umjetnoj inteligenciji naslovljen Eshatologija ChatGPT-a, u zaključnim postavkama snažno se trsi razačunati s tonom diskusuje koji pripada klasičnome diskursu kulturnoga pesimizma glede budućnosti čovjeka u doba tehnosfere. Pritom gotovo ironično uzima u obzir postavke o kraju povijesti Kojèvea i Fukuyame, iako ne navodi da je potonji u gotovo konzervativnome duhu napao transhumanizam kao ‘najopasniju ideju’ suvremenosti. No, nije samo on u tome usamljen, već je isto tvrdio i Habermas bojeći se da će posthumano stanje vladavine tehnosfere uništiti utopiju liberalnog javnoga razuma u smislu modernog konsenzusa demokracije i deliberacije. Hui, međutim, uzima Kojèvea i Fukuyamu kao paradigmatske „endiste“ i „kulturpesimiste“ čija struktura mišljenja odgovara ideji kraja i realizacije metafizike u eshatologiji povijesti. Umjesto ekonomije i politike, sada je narativ ove eshatologije postao nedvojbeno tehnologija u formi umjetne inteligencije, koja za privrženike „endizma“ ima apokaliptičke konzekvencije za čovjeka i njegovu povijest uopće.

Uglavnom, da skratim, filozof rekurzivnosti i kontingencije, iznimno upućen u matematiku i kibernetiku kao i u autore koji su i meni ključni za razumijevanje biti geneze tehnosfere poput Simondona, Wienera i Günthera, zauzima „realističku“ epistemološku poziciju i kaže da je potrebno sagledati sve mogućnosti koje AI donosi u korist i za boljitak čovječanstva u neposrednoj budućnosti, a ne žaliti za metafizičkom prošlošću ljudske herojske egzistencije ili, pak, zanositi se futurizmom Kurzweila i Moraveca i idejom tehnološke singularnosti.  Na prvi pogled, čini se da je Hui blizak nekoj varijanti ontologije kibernetičkoga realizma, gotovo pragmatizma. Ali, pritom ostaje nejasan kritički stav spam transhumanista, jer i Max More u svojim postavkama kao futurist i skeptički singularist nije posve uvjeren, poput Kurzweila, da će put spam apsolutne singularnosti u cijelosti biti „gladak“ i bez rezova i rizika pada u bezdan ljudskoga atavizma u formi religioznih ekstremizama i njemu sličnih dogmi nazatka. Ono što Hui zagovara, dakle, pretpostavlja kritiku „konzervativizma“ i „futurizma“, te uvid u složenost funkcioniranja umjetne inteligencije u današnjem stanju razvitka znanosti i tehnologije. Ovaj prizemljeni stav spram „aktualizma“ može imponirati analitičkim filozofima i robotičarima, ali u sebi skriva sljedeću filozofijsku problematičnost.

          Ponajprije, unatoč očevidnih razlika u pristupu, i Kojèvea-Fukuyame i Kurzweila-Morea, i „endista“ i „futurista“, postoji unutarnja sveza između prvih i potonjih u tome što polaze od metafizike kao eshatologije. To znači upravo ono što je Heidegger u jednom svojem predavanju o Anaksimandru izričito pokazao, naime, da je metafizika povijesno poslanstvo i sudbina onog što je u iskonu mišljeno kao poiesis i téchne. Stoga „vjera“ u smisao ili značenje povijesti kao napretka i razvitka svijesti o slobodi, da to kažemo hegelovski, nužno ima i spoznajno-teorijski i „svjetonazorni“ aspekt mišljenja kao uputstva za dosezanje krajnje točke povijesnoga tijeka. Povijest je, dakle, teodiceja u oba svoja značenja, svetome i svjetovnome. Spasonosno dolazi iz budućnosti nakon kraja povijesti, ali problem je što u svakoj utopiji tehnološke singularnosti ono biološko u čovjeku više nema svoje mjesto ili je, pak, posve zastarjelo, pa „čovjek“ u posthumanome stanju više ne iskazuje humanističke ideale grčke paideiae ili renesansnoga humanitas, već postulate i maksime tehnosfere kao kibernetičkoga sustava proizvodnje, razdiobe i kontrole informacija. Uglavnom, i „endisti“ i „futuristi“ iz različitih misaonih perspektiva ne sumnjaju u smisao povijesti, štoviše, oni povijest smatraju dovršeno-nedovršenom avanturom kozmičko-ljudsko-strojne evolucije. Zbog toga oscilacija između pesimizma i optimizma označava spor oko biti čovjeka. U prvoj verziji riječ je o njegovu kraju kao metafizičkome biću utemeljenja u zemlji i biološkim izvorima egzistencije, a u drugome o njegovu prelasku u „duhovni stroj“ kojim se povijest otvara kao putovanje spam tehnološke singularnosti.

Što Hui može ponuditi kao misoanu alternativu ovoj post-i-trans-metafizici telosa povijesti drugo negoli simondonovsko-delezovsku kibernetiku rekurzivnosti i kontingencije. To znači da uvid u „eshatologiju ChatGPT-a“ nužno mora pretpostaviti da nikakav „aktualizam“ ne može biti misaono moćniji od pogleda u budućnost kao novu sadašnjost koja je već tu i koja se samo sporije ili brže razvija po „planu imanencije“. Ljudi će i dalje biti tu, ako nas ne uništi prirodna ili kozmička kataklizma, ratovi do istrebljenja i supervirusi, samo što će biti više nalik robotima i androidima, više će imati čipova u mozgu i više će komunicirati vizualizacijom negoli jezikom kao instrumentom sporazumijevanja. Hui, naravno, dobro zna kako je već Simondon tehničke objekte shvatio dvoznačno, i kao produžetke ljudskoga i kao autonomne objekte neljudskoga.

Zato je problematično u njegovu „aktualizmu“ ništa drugo negoli tzv. mudar pragmatizam kojim se uvijek može ironično i skeptički oduzeti pravo konzervativicima da nariču nad sudbinom čovjeka u doba tehnosfere, te s s druge stane podrezati Ikarova krila neumjesnome tehno-singularizmu kao futurizmu. No, metafizika kao bit povijesnoga telosa nastavlja djelovati i nakon svojeg kraja u kibernetici, kako sam to pokazao još u svojoj knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., baveći se Heideggerom i Deleuzeom. Umjesto bitka, bića i biti čovjeka, umjesto zakona kauzaliteta i načela teleologije, metafizika se u svojoj duhovnoj  preobrazbi nastavlja u onome što Whitehead i Deleuze nazivaju postajanjem i događajem. Promjena kao bit procesne kozmologije uključuje i promjene u biti stroja, pa ChatGPT nije ništa drugo negoli dokaz postavke Raya Kurzweila o nastanku prvoga ‘duhovnoga stroja’ s tendencijom samoučenja i samoevolucije, a ne onoga što Hui, doduše korektno na tragovima Simondona i svojeg mentora Bernarda Stieglera, autora filozofske trilogije Tehnika i vrijeme, nastoji ‘aktualizirati’ tvrdnjom da je sve neizvjesno, da strojevi mišljenja nisu do kraja izašli iz nemogućnosti tehno-samosvijesti prema Gödelovu teoremu i da ono što na sadašnjem stupnju razvitka nudi AI valja „koristiti“ u svrhu poboljšanja društvenih, estetskih i etičko-političkih uvjeta života ljudske civilizacije. Ma, nitko to ne spori, zar ne, ali pravo je pitanje ono koje proizlazi iz metafizike kao eshatologije i soteriologije AI-a, a ono glasi:  čemu uopće tehnosfera ako je njezina „bit“ u transformaciji ljudskoga u neljudsko i uspostavljanju drukčijeg mišljenja od kazivajućega i mitopoetskog u apologiji tehničke slike i njezine ‘racionalne intuicije’?                   Ne možemo ovo potisnuti u zaleđe i reći nas „sada“ zanima samo kako pragmatično koristiti AI u svoje svrhe, ako je nedvojbeno da tehnosfera nadilazi i sve „endizme“, pa čak i „futurizme“, a „aktualizmi“ su ionako samo ono što brzo prolazi i već je sutra zastarjelo, unatoč inače korektne analize kibernetičke ontologije i njezinih konzekvencija za društvo, politiku i umjetnost danas. Ali, u onom predavanju o chreonu-arché-apeironu u Anaksimandra, (Vidi o tome: Žarko Paić, ‘Mišljenje i stvaranje: Arché-Ergon-Autopoiesis’, u: Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 431-456.) Heidegger ne misli pojam eshatologije u skolastičko-novovjekovnome smislu kako ga tumači Karl Löwith u spisu Svjetska povijest i događanje spasa na koga se Yuk Hui poziva. Usput, ni židovsko shvaćanje eshatologije koje je filozofijski obnovio Jacob Taubes u knjizi Zapadna eshatologija nije ono koje Heidegger ima u vidu. Ono izvorno, grčko shvaćanje ne polazi od apsolutne budućnosti kao kraja povijesti, već od samoga izvora, početka-začetka, od arché. Nije problem  u kraju i budućnosti povijesti, već u njezinome početku kao sudbinskome poslanstvu koje ChatGPT dovršava tako što postaje nastavak računajućega mišljenja drugim strojnim sredstvima, „ono“ što može uskoro biti „Ja“ kao drugo „Ono“. Umjesto Freudove formule za psihoanalizu, valja kazati ovo kao formulu za budućnost tehnosfere: Wo es war, soll Über-Ich werden!