Žarko Paić

Metafizika je svoje pojmove stvarala polazeći od njezina ustrojstva koje je Heidegger nazvao onto-teologijskim, a Sutlić onto-teo-kozmo-antropologijskim. Uvijek je stoga riječ o logici kontradikcije i o trijadama. Primjerice, odnos ideje i pojave, te poredak teorije, prakse i proizvodnje u Platona kao paradigmatskoga mislioca zapadnjačke filozofije. Taj odnos je već uvijek zadan zakonom kauzalnosti i načelom teleologije, što znači da je prvotno i začetno ono što usudno određuje posljednje i konačno. Kibernetika se, pak, pojmovno „demokratizira“ i iz horizontalnosti djelovanja transverzalno konstruira binarne opreke ili dvojstva, koja su međusobno suprotstavljena, ali tako da su korelativna. U Deleuzea i Guattarija u spisima Anti-Edip i Tisuću platoa imamo tako pojmovni par deteritorijalizacije/reteritorijalizacije.

Naravno, već je otuda bjelodano da ova ontologijska verzija antiesencijalizma pretpostavlja umjesto nužnosti vladavinu slučaja, a umjesto bitka-bića-biti čovjeka na djelu je singularnost događaja u postajanju (devenir) mnoštvom i razlikom. (Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.) U suvremenim teorijama posthumanizma i transhumanizma koje su nastavak kibernetike drugim sredstvima pojavljuje se tako ključan pojam ekstropije koji nije samo suprotnost entropiji, već ima i dodatno značenje.

     Entropija je, naime, koncept koji se koristi u dva glavna područja fizike: termodinamici i statističkoj mehanici. Entropija ima različite definicije u različitim područjima. Na primjer, može se odnositi na energiju koja nije prisutna, informacije koje su izgubljene, kretanje prema homogenosti ili gubitak razlike, ili pomak prema slučajnosti. U smislu zdravog razuma, entropija se može smatrati sinonimom za fragmentaciju ili dezintegraciju u sustavu. Zamislimo kako pijemo hladnu čašu ledene vode vrućeg ljetnog dana. Za kratko vrijeme, led se počinje topiti zbog topline. Ovo je entropija. Ekstropija je suprotnost entropiji i odnosi se na samoorganizaciju koja se odvija unutar sustava. Tada raste složenost, red i koherentnost. Ekstropija se može poistovjetiti s našim uobičajenim pojmovima generiranje i integracija. Zamislimo jato ptica koje lete nebom. Niti jedna ptica ne koordinira niti ima svijest o jatu kao cjelini.

        Ali inteligentno ponašanje svih pojedinačnih ptica udružuje se kako bi se stvorilo jato koje ima nova svojstva. Kada govorimo o nastajanju, mislimo na klasičnu frazu da je cjelina veća od zbroja svojih dijelova. Kad sve spojimo, dobijemo nešto potpuno novo i novo, što dosad nismo imali samo s odvojenim dijelovima. Ova dva koncepta, entropije i ekstropije, djeluju u mnogim područjima svemira od kozmologije do ljudskoga uma i društva, kao  dinamika između dezintegracije i reintegracije. Ovo su područja i polja u kojima se javljaju ideje entropije/ekstropije, dijela/cjeline, fragmentacije/integracije:

         Fizika/kozmologija: Veliki prasak i kasnija evolucija fizičkoga svemira uključili su procese fragmentacije i integracije koji su se isprepleli i doveli do stanja prirode koje sada postoji. Od beskrajno guste jezgre energije koja je eksplodirala i širila se, hlađenje svemira tijekom vremena svjedočilo je o razini rastuće složenosti koja je formirala samu materiju. Kemija: Raznolikost kemijske stvarnosti koja je danas prisutna proizvod je entropije/ekstropije i fragmentacije/integracije različitih oblika materije. Mnogi kemijski elementi koji postoje nastali su procesima sve veće integracije, dezintegracije i reintegracije atoma i molekula. Naše razumijevanje ovih kemijskih procesa doseglo je točku u kojoj su neke od naših novootkrivenih kemijskih elemenata zapravo proizveli ljudi. Biologija: Procesi biološke evolucije i prirodne selekcije očituju više razine složenosti u obliku organizama koji se temelje na kemijskim sustavima. Principi genetike, fiziologije i anatomije premošćuju jaz između ovih razina kemije i biologije.

      Sve veća zamršenost ovih sustava vidljiva je u strukturi i funkciji bioloških organizama. Ipak, ova integracija dolazi s rastućom prisutnošću potencijalne entropije u obliku bolesti i smrti. Stoga biološki sustavi jasno utjelovljuju dualne procese entropije i ekstropije. Neuroznanost: Ljudski mozak je najsloženiji objekt u fizičkome svemiru. Kao biokemijski sustav, materijalni je supstrat ljudskog uma. Mozak se sastoji od mnogih neuralnih sustava koji imaju različite strukture, funkcije i međusobne interakcije. Ovi sustavi redovito prolaze kroz sinaptičko rezanje (gube se veze), sinaptogenezu (stvaraju se veze), smrt stanice (umiru neuroni) i neurogenezu (stvaraju se novi neuroni). Očito je da su to procesi entropije i ekstropije u mozgu. Psihologija: Ljudski um nalazi se na sučelju između mozga i tijela te okolišnih i društvenih inputa koji se obrađuju putem osjetilne percepcije.

        Zbog svoga položaja na ovom neksusu, um je dinamičan sustav koji se neprestano mijenja zbog mnoštva čimbenika. Procesi entropije i ekstropije prevladavaju u umu i razni teoretičari psihološke tradicije predložili su okvire za razumijevanje tih procesa. Društvene znanosti: Ljudsko društvo složen je sustav s kulturnim, političkim, ekonomskim, biološkim i ekološkim podsustavima. Osnovno obilježje ljudske društvene interakcije i društvenih sustava je dvostruka prisutnost sukoba i suradnje. Društveni sustavi neprestano se razgrađuju i iznova grade, fragmentiraju i integriraju. Ti se procesi događaju od razine dva pojedinca i njihovog promjenjivoga odnosa, pa sve do razine svjetskih civilizacija kroz povijesno vrijeme.

       Max More, vodeći zagovornik transhumanizma, utemeljitelj Instituta za ekstropiju, ovako sažeto određuje koji su to temeljni pojmovi i smisao budućega mišljenja i djelovanja. Načela ekstropije prvi put su se oblikovala kasnih 1980-ih kako bi se ocrtao alternativni put mišljenja kroz koji se mogu promatrati nove prilike, izazove i opasnosti bez presedana. Cilj je bio – i jest – upotrijebiti trenutno znanstveno razumijevanje zajedno s kritičkim i kreativnim razmišljanjem za definiranje malog skupa načela ili vrijednosti koje bi mogle pomoći da se shvate zbunjujuće, ali potencijalno oslobađajuće i egzistencijalno obogaćujuće sposobnosti koje se otvaraju čovječanstvu. Načela ekstropije ne specificiraju određena uvjerenja, tehnologije ili politike, niti, pak, pretendiraju biti cjelovita životna filozofija. Max More zbog toga ispisuje svojevrsni manifest novoga racionalizma i eklektički shvaćenoga pozitivizma s obzirom na ideju tehnološke singularnosti. 

1.Vječni napredak ꟷ Ekstropija znači traženje više inteligencije, mudrosti i učinkovitosti, neograničen životni vijek i uklanjanje političkih, kulturnih, bioloških i psiholoških ograničenja za nastavak razvoja. Stalno prevladavanje ograničenja našeg napretka i mogućnosti kao pojedinaca, kao organizacija i kao vrste. Raste u zdravim smjerovima bez granica. 2. Samotransformacija ꟷ Ekstropija znači potvrđivanje kontinuiranog etičkog, intelektualnog i fizičkog samousavršavanja, kroz kritičko i kreativno razmišljanje, neprekidno učenje, osobnu odgovornost, proaktivnost i eksperimentiranje. Korištenje tehnologije — u najširem smislu za traženje fiziološkoga i neurološkog povećanja uz emocionalno i psihološko usavršavanje. Praktični optimizam ꟷ Ekstropija znači poticanje djelovanja s pozitivnim očekivanjima – pojedinci i organizacije koji su neumorno proaktivni.

Usvajanje racionalnog, akcijskoga optimizma ili “proakcije”, umjesto slijepe vjere i ustajalog pesimizma. Inteligentna tehnologija ꟷ Ekstropija znači projektiranje i upravljanje tehnologijama ne kao svrhama samim sebi, već kao učinkovitim sredstvima za poboljšanje života. Kreativno i hrabro primijeniti znanost i tehnologiju kako bismo nadišli “prirodne”, ali štetne, ograničavajuće kvalitete proizašle iz našeg biološkog naslijeđa, kulture i okoliša. Otvoreno društvo – informacija i demokracija ꟷ Ekstropija znači podržavanje društvenih poredaka koji njeguju slobodu komunikacije, slobodu djelovanja, eksperimentiranja, inovacije, propitivanja i učenja. Protivljenje autoritarnoj društvenoj kontroli i nepotrebnoj hijerarhiji te favoriziranje vladavine prava i decentralizacije moći i odgovornosti. Daje prednost pregovaranju nad borbom, razmjeni nad iznuđivanjem i komunikaciji nad prisilom.

Otvorenost kao poboljšanje umjesto statične utopije. Ekstropija vlada (“stalno uzmicanje rastegnutih ciljeva za društvo”) nad utopijom (“bez mjesta”). Ekstropija samousmjeravanja znači vrednovanje neovisnog razmišljanja, individualne slobode, osobne odgovornosti, samousmjeravanja, samopoštovanja i poštovanja prema drugima. Racionalno razmišljanje ꟷ Ekstropija znači favoriziranje razuma nad slijepom vjerom i propitivanje nad dogmom. To znači razumijevanje, eksperimentiranje, učenje, izazivanje i inoviranje, a ne prianjanje uz dogmatska svjetonazorna uvjerenja. (https://fennetic.net/irc/extropy/ext6.pdf Max More, „The Philosophy of Transhumanism“, https://s3.amazonaws.com/arena-attachments/249774/e95989d7e80d5db6f9171eff6c3d661c.pdf)

           U knjizi The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Berlin-Basel, 2023., pokazao sam koliko je ova Moreova „filozofija novoga prosvjetiteljstva“, kao, uostalom, i neki drugi pristupi istom problemu poput najznačajnijeg filozofa transhumanizma Stefana L. Sorgnera, često začudna verzija sinkretičke sveze analitičke filozofije, Nietzschea, kibernetike i pozitivizma. No, to je samorazumljivo. Tehnosfera kao pragmatički poredak vizualizacije događaja u pojmovnome smislu djeluje poput Duchampova sušila za boce. Ona „usisava“ naizgled suprotstavljene pojmove iz različitih metafizičkih tradicija i daje im nova značenja. Problem je što ni More ni Sorgner ne zapažaju da je pravi ontologijski prethodnik post-i-transhumanizma samo i jedino Gilles Deleuze.

          Čitav program ekstropijanaca pritom ne smatram uopće nečim posebno važnim, jer u konačnici to je samo druga vrsta primijenjenoga svjetonazora koje, primjerice, Peter Sloterdijk naziva elitarnim, a ne nečim što dolazi odozdo. Kako god bilo, dolazi li odozgo ili odozdo sve su transhumanističke vizije zapravo programi ili projekti racionalne konstrukcije umjetnoga života u kojem figura homo kybernetesa ima regulativno značenje, a ne normativno. Biti protiv toga znači biti metafizički fundamentalist po savjesti. Biti za to znači postati Drugi koji misli i živi u okružju tehnološke singularnosti kao avatar svoje vlastite sudbine koju kontrolira netko Treći kao što je Alfred Hitchcock, prema Godardu, svojim filmskim mišljenjem uspostavio kontrolu nad svijetom.