Žarko Paić

1.

          Tko je Jacques Barzun? Dok sam radio kao istraživač kulture i kulturnih politika u ondašnjem Zavodu za kulturu Hrvatske 1988-1991. godine, uz čitav niz knjiga o postmoderni i kulturi iz filozofijskoga horizonta mišljenja, konzultirao sam i neke lucidno napisane kulturno-povijesne preglede i analize povijesti umjetnosti. Jedan od autora iz američke perspektive kritike pseudo-avangardizma i pseudo-modernizma koji je imao u tom kontekstu iznimno važnu ulogu jest Jacques Barzun, američko-francuski povjesničar, onaj koji je kreativno razradio povijest ideja kao kulturne povijesti u žanru znanstvene metafikcije, a što je inače bilo nadasve krajem 20. stoljeća znakom drukčijega shvaćanja povijesti uopće, kao u studijama Jacquesa Le Goffa ili analitičara bečke dekadencije kraja 19. stoljeća Carla Emila Schorskea (v. Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 1997. S njemačkoga preveo Nikica Petrak) . Barzunovo remek-djelo, knjiga From Dawn to Decadence. 500 Years of Western Cultural Life objavljeno je 2000. godine, te predstavlja životno djelo i njegov magnum opus. (v. https://www.amazon.com/Dawn-Decadence-Present-Western-Cultural/dp/0060928832 ) Ova monumentalna knjiga na oko 800 stranica donosi vrhunsku sintezu zapadne misli, umjetnosti, politike i društva od početka 16. stoljeća do kraja 20. stoljeća.

Barzun iznosi provokativnu postavku da je zapadna kultura dosegla svoj kraj i ušla u neizbježnu fazu dekadencije, ali ne kao apokaliptičnu propast, već kao prirodni završetak jednog dugog povijesnog ciklusa koji otvara prostor za buduću obnovu. Nema dvojbe da je ovdje posrijedi odjek Spenglerove Propasti Zapada u okružju onoga što pripada obuhvatnome području tzv. kulturne povijesti i stoga je analiza ujedno obvezujuća i prijepornoga karaktera zbog očiglednoga „kulturnoga pesimizma“ Barzunova pristupa kritici ideje linearne povijesti umjetnosti.

2.

Djelo Upotreba i zlouporaba umjetnosti Jacquesa Barzuna prethodi njegovoj knjizi From Dawn to Decadence (v. Od osvita do dekadencije: 500 godina zapadne kulture: od 1500. godine do danas, Masmedia, Zagreb, 2003. Preveo s engleskoga Nikica Petrak, pogovor Rade Kalanj.)No, nema dvojbe da je to isto tako provokativna kritika načina na koji se odnos zapadnoga društva prema umjetnosti promijenio od religijskoga štovanja do tzv. kulturne likvidacije. Izvedeno iz njegovih predavanja A.W. Mellona iz 1973. u Nacionalnoj galeriji umjetnosti, Barzun prati 150-godišnju putanju. Tvrdi pritom izričito da je umjetnost prešla iz oplemenjujuće sile u destruktivnu, hiperkonceptualnu instituciju koja je izgubila svoju izravnu svezu sa životom. Pritom Barzun kroz ovih šest povezanih predavanja vodi svoju analizu ispitujući promjenjive funkcije umjetnosti kroz modernu povijest. Stil je njegova pristupa odmjeren, način izvođenja sugestivan i pregledan, te čitanje predstavlja zacijelo užitak u promišljanju ovih bitnih tema naše povijesti i suvremenosti.

          Barzun otpočinje svoje prvo predavanje s uputstvom na Nietszchea od kojeg je, uostalom, i preuzeo naziv svoje knjige, jer je Nietzsche autor ključnoga spisa O koristi i šteti historije za život. Ono što Nietzsche u svojem promišljanju odnosa povijesti i historije posebno naglašava jest pitanje vrijednosti i prevrednovanja povijesno uspostavljenih kanona reprezentacije historije koja se zamrzava ili arhivira, a tek rijetko kritički usmjerava u ideji ozbiljenja visokih ideala samoga života, u Barzunovoj je knjizi predavanja primijenjeno na pojam zapadne umjetnosti. Ni u jednoj drugoj civilizaciji ideja umjetnosti nije tako povezana s logikom civilizacijskoga napretka i razvitka kao što je to od Grka i Rimljana preko kršćanskoga srednjega vijeka do znanstveno-tehničke racionalnosti novovjekovlja i dalje sve do naših dana. Nakon Francuske revolucije, tradicionalna religijska vjera je posve oslabila, a imala je ulogu referencijalnoga okvira svekolike umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije društva, politike i kulture.

Umjetnost je ispunila ovaj duhovni vakuum. Postavka je, naravno, intrigantna, ali ne i dostatno obrazložena. Jer umjetnost je u doba mita i religije (antika i srednji vijek) u funkciju božanske objave i stoga nema svoju autonomiju kao u moderno doba. Stvaratelji poput Beethovena i Goethea, za Barzuna, uzdignuti su u “zajedništvo svetaca”.Umjetnost je postala sredstvo apsolutne istine, transcendencije i moralnoga uzdizanja. Ako je tzv. velika umjetnost bila cijenjena upravo zato što nije služila nikakvoj svakodnevnoj materijalnoj funkciji, nudeći utočište bolje od samog života, „zlouporaba (Abuse)” njezina smisla kreće upravo u 19. stoljeću, da bi u prvoj polovini 20. stoljeća dospjela do kulminacije njezina meta-estetska „društvena“ subverzija postojećega građanskog poretka u kapitalistički ustrojenome poretku ekonomije i tzv. progresivnih vrijednosti vjere u napredak i razvitak čovječanstva.

Umjetnost je stoga preuzela protivničku ulogu. Prebacila se s uzdizanja života na napad na njega, oslanjajući se na šokantnu vrijednost, traumu i sustavno demontiranje društvenih pravila. U svojem žaru uništenja akademskih ograničenja, avangarda je zabranila reprezentaciju, imitaciju i tradicionalni naturalizam. Iako se mnogima ovaj ton i odrješiti kritički stav spram tzv. zlouporaba modernizma u opskurne političke svrhe može činiti možda i tvrdokornom obranom konzervativnih vrijednosti, a ja ću reći na tragu Nietzschea da su to i jedine tzv. vrijednosti, jer su nastale u osvitu metafizike kao klasični uzor za sve umjetnosti i podrijetlo im je u izvan-umjetničkome području ne etike, kako se pogrešno misli, već ideje o vječnosti i postojanosti onoga što je arhe i eshaton povijesnoga događanja uopće. Druge vrijednosti ne postoje, jer prevladavanje metafizike od Nietzschea i Marxa do Heideggera ne znači ništa drugo nego ukidanje razlike vrijednosti i same zbilje u njezinoj realizaciji kroz uspostavljanje svijeta tzv. istinskih vrijednosti. No, jasno je da je jedino povijesna avangarda pravi adresat ove tzv. zlouporabe i da je stoga Barzunovo razumijevanje biti dekadencije nužno kritika avangarde kao destruktivne sile povijesnoga napretka i razvitka u umjetnostima uopće. (v. o tome moju knjigu Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.)

Četvrto predavanje glasi „Umjetnost kao Otkupitelj“ a peto „Umjetnost i njezin iskušavatelj,znanost“. Kako je znanost postajala matematička i nevidljiva, umjetnost je pokušavala ostati “progresivna” postajući apstraktna i nevidljiva. Opipljivi svijet izgubio je utjecaj na umjetničku maštu. Umjetnost je time prestala pokušavati predstaviti stvarnost, razvijajući se umjesto toga u samoreferencijalnu vježbu.

Bez zajedničke jezgre društvenih uvjerenja, moderna umjetnost se raspala u zbunjujuću zbrku pojedinačnih stilova. Budući da je apstraktna umjetnost napustila neposredno vizualno razumijevanje, postala je previše ovisna o pisanoj riječi. Barzun kulturpesimistički žali što umjetnost sada definira “elita umjetničkog svijeta” koja razgovara sama sa sobom. Umjesto da služi kao utočište (umjetnost bolja od života) ili poriv za život u ničeanskome smislu (umjetnost za bolji život), umjetnost je postala mehanički alat koji se koristi za uklanjanje prošlih tradicija, što dovodi do kulturne iscrpljenosti. Kritička analiza i nasljeđe Barzunove knjige predavanja u djelu Upotreba i zlouporaba umjetnosti nije stoga samo konzervativna pritužba na modernu estetiku, kako se to često iskazuje u polemičkim razračunima s konzervativnim vrijednostima koje stoje u zaleđu njegove kritike. To je povijesna autopsija zapadnoga imaginarija. Barzun primjećuje duboku ironiju modernizma. Postupci namijenjeni šokiranju javnosti prije 100 godina (poput dadaizma ili nadrealizma) sada postaju često čak i dosadni, prečesto korišteni i od razdoblja neoavangarde dovedeni do kulturnoga paroksizma.

Što znači njegova postavka o „kulturnoj likvidaciji“? Nema dvojbe da je jasno i argumentirao predvidio da će potpuna demokratizacija i hiperindividualizampretvoriti umjetnost u divovsku petlju u kojoj je “sve sjajno” i ništa nije posebno. Ono što suvremenu umjetnost spašava od brzoga zastarijevanja i pretvaranja u imaginarni muzej bez dodira sa stvarnošću nije predmet dublje analize Barzuna. Reći ću stoga da je taj paradoks uvidio upravo možda i najznačajniji teoretičar avangarde kao što je to Boris Groys. (v. https://fenomeni.me/misljenje-kao-djelo-konceptualna-umjetnost-i-pitanje-jezika/ i  https://zarkopaic.net/blog-post/tri-pristupa-ideji-suvremene-umjetnosti/) u njegovim analizama viška zbilje i potrebe za dokumentiranjem procesa rada konceptualnih i performativnih umjetnika u zamjenu za izgubljeni misterij događanja kultne funkcije umjetnosti. Unatoč dubokome pesimizmu prema suvremenim institucijama odvijanja umjetnosti, Barzun zadržava duboko poštovanje prema kreativnoj iskri i zaključuje da posljednja riječ o istinskoj umjetnosti uvijek mora biti misterij – nešto što treba duboko apsorbirati, a ne previše analizirati od strane institucionalnih kritičara.

3.

Knjiga Jacquesa Barzuna o „upotrebi i zlouporabi“ umjetnosti zacijelo nije ona koju bih smatrao izričito temeljnom za moje razumijevanje biti suvremene umjetnosti onkraj granica pristupa tradicionalne discipline povijesti umjetnosti. I to ne stoga što u njoj ne pronalazimo dobro uočenih i lucidno promišljenih konceptualnih obrata koji su odredili ideju, ne i pojam, umjetnosti zadnjih 150 godina, a ne treba zaboraviti da je knjiga izašla 1974. godine, kad je njemački teoretičar avangarde Peter Bürger objavio dalekosežno važnu knjigu Teorija avangarde (Theorie der Avantgarde, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1974.). Jasno je da je teorija dekadencije u Barzunovu slučaju i tvrdokorno zauzimanje tzv. vrijednosnoga suda koje označava radikalnu kritiku pojma avangarde u umjetnosti 20. stoljeća.

Podsjećam na sve to jer sam tom problemu u kontekstu svojih filozofijskih istraživanja posvetio čitav niz knjiga i studija, a ono što smatram važnim zaključiti jest da su na paradoksalan način oba kulturna i umjetnička smjera mišljenja ꟷ i avangarda i dekadencija ꟷ kako je to na vrlo argumentiran način izložio i slavni rumunjsko-američki teoretičar Matei Calinescu u njegovoj knjizi Lica moderniteta: Avangarda, dekadencija, kič (Stvarnost, Zagreb, 1988. S engleskoga prevela Gordana Slabinac) dva lica iste kovanice, povijesno-epohalne krize modernosti i njezina prevladavanja različitim umjetničkim sredstvima. No, o tome drugom prigodom. Zaključimo ovako.

Povijest se umjetnosti ne zbiva kao historijski utemeljena disciplina koja proučava razvitak umjetnosti svagda linearno iz horizonta tzv. stilskih epoha u njihovu kontinuitetu i diskontinuitetu. Umjetnost kao misterij postaje događaj koji u suvremenome svijetu vladavine tehnike, tehnologije i tehnosfere ne može više pasti natrag u vrijeme kulta i mitske svetkovine, kao što umjetnost u doba vlastite samoreferencijalnosti prestaje biti „umjetnost“ i postaje čista estetizacija/dizajniranje svijeta života. Izvan ovoga svako je napredovanje kao avangarda ili nazadovanje kao dekadencija samo drukčijim sredstvima „kraj umjetnosti“ i ništa više.