Žarko Paić

U Uvodu u filozofiju, GZH, Zagreb, 1988. Branko Despot izriče ove iznimno bitne postavke svojim jezikom filozofirajućeg svjedoka ‘vremena’ koje zaslužuju da ih se u cijelosti navede.

ʺLebdimo kroz vrijeme, jesmo vrijeme, i tražimo svoje vrijeme. Dolje, u raspalom vremenu svi znaju i sve zna što je filozofija. I filozofija sama zna što ona jest i ima da bude, te zato i može služiti sebi i svemu. Porobljena svojim gospodstvom i u svome apsolutnome gospodstvu ona stalno i rastvara sebe samu, bivajući stalno novom i novijom, prevladavajući i savladavajući sve i sva, da bi u stalnom, sve manje svojem, vraćanju k sebi samoj, i sebe samu, sve više i više, u svakome i svemu prevladavala, i načelno već u bijedi izgubivši sebe, ipak sebe htjela u drugome, u ‘realitetu’, u ‘stvarnosti’, u ‘zbilji’, u ‘znanosti’, ‘tehnici’ i ‘praksi’. Raspad i rasulo životare, svestrano aktivni, od samopotenciranja svog jedinog preostalog imutka: mrtvog vremena.ʺ(str. 19)

‘Lebdjeti’ kroz vrijeme, raspad, rasulo i mrtvo vrijeme, uistinu su riječi koje filozofiju spajaju s književnošću. Uostalom, Despot u svim svojim tekstovima neprestano gotovo ničeanski govori o ljudskome robovanju koje misaono ima svoju sliku u predanosti svemu onome što je, da paradoks bude potpun, znanstveno i na strani ‘napretka’. I ovdje se susrećemo s riječima koje su u navodnicima i upućuju na sve pokušaje tzv. prevladavanja filozofije nakon Hegela. Dakako, posrijedi je Marxovo mišljenje koje nužno zahtijeva ostvaranje-ozbiljenje filozofije u znanosti, tehnici i praksi. Ako lebdimo kroz vrijeme i tražimo svoje vrijeme, onda smo još uvijek u-vremenu, ali nismo su-vremeni. Nismo zato jer smo ‘porobljeni’ i jer se ova ‘sloboda’ koja pripada vremenu raspada i rasula ne može otkloniti od ‘mrtvog vremena’. Ima li filozofija svoje vrijeme koje bi moglo biti istinsko i podobno vrijeme slobode kao misaonoga kazivanja bitka izvan svekolike metafizičke upregnutosti u ono što je izvan njezinih granica i što se odvija u tom ‘mrtvome vremenu’? Ako kažemo da je jedino na samome početku, u arhajskome svijetu predplatoničkih mislilaca poput Heraklita i Parmenida, moglo biti govora o ‘živome vremenu’ jer još nije bilo govora ni o znanosti, niti o tehnici, niti o prevladavanju, a niti o praksi koja postaje s Aristotelom temeljno načelo ljudskoga djelovanja i glavni pojam onog što Marx naziva ozbiljenjem filozofije, nije li to svojevrsna nužna mistifikacija ‘iskona’ u doba kraja filozofije u kibernetici?

Čini se da bi sve drugo bilo nemoguće, Zašto? Zbog toga što još nije bilo moguće u mišljenju ‘iskona’ misliti ovo ‘mrtvo vrijeme’ bezuvjetnoga napretka znanosti i procvata tehnike koju nazivam tehnosferom iz jednostavnog razloga što je filozofija bila ono što sebe samo razdvaja na mišljenje i bitak time što mišljenje misli bitak a da ga ne ‘postvaruje’, ništi i obezvremenjuje. U su-vremenim misaonim putovima filozofije na njezinome kraju kao što su to Heideggerov i Severinov put susrećemo se s ovom aporijom su-vremenosti. Da bi čovjek, kako to kaže Despot, lebdeći kroz vrijeme mogao pronaći svoje vrijeme, nužno je da se sama filozofija pročisti od ovog mahnitoga robovanja znanstvenoj i inoj istini kao tehničko-proizvodnome sklopu informacija. Nužnost filozofije u ovom ‘mrtvome vremenu’ proizlazi iz njezine slobode da bude čak i mistifikacija iskona i mitopoetsko kazivanje na bitak sam u času kad je sve već na putu totalnoga otuđenja i obezličenja svijeta kao slučaja vladavine, vitgenštajnovski rečeno, pragmatičnih ‘formi života’.

Filozofija nije ništa drugo negoli volja za mišljenjem bitka i stoga njezina su-vremenost proizlazi iz iskona same slobode. Nije to, naravno, sloboda apsoluta niti je vrijeme ove izvorne slobode mrtvo vrijeme znanosti i tehnike kao ‘napretka’ i ‘razvitka’ u svijesti o slobodi, kako je to spekulativno-dijalektički postavio Hegel zadaću filozofije da misli ‘svoje vrijeme’. Ipak, u Despotovu promišljanju ‘biti’ filozofije kao slobode filozofiranja ne leži nikakav poriv za ovjekovječenjem grčke predplatoničke filozofije od koje sve počinje i završava. Postoji još nešto što valja objasniti u tom naizgled ‘tradicionalnome’ zahtjevu da filozofija u svojem filozofiranju očuva trag iskona i bude prva i posljednja potreba čovjeka i u ustrojstvu ovog postmetafizičkoga sklopa znanosti, tehnike i kibernetike. Što je to drugo negoli ‘lebdenje’ kroz vrijeme koje nije ni linearnost niti ireverzibilnost, a niti puka cikličnost kretanja bitka kao volje za moć. Nihilizam je ‘ontologijski’ događaj zbivanja ‘mrtvog vremena’, a ne povijesti u likovima različitih epoha s njihovim temeljnim pojmovno-kategorijalnim sklopom metafizike. To znači da je u iskonu mišljenje slobodno da odluči što i kako želi misliti.

Kakva je to volja koja filozofiju ostavlja na putu prema tehnološkoj singularnosti jer o tome ona više osim dijagnoze nihilizma i robovanja znanstveno-tehničkome usudu stvaranja umjetne ‘stvarnosti’ nema što suvislo kazati? U iskonu filozofije kao slobode stoji volja koju Heraklit određuje težnjom ili ljubavlju spram to sofon, mudrosti, a ono što čini bit bitka u otvorenosti njegove povijesnosti jest taj sofon ili mudrost. Nije mudrost u glavi filozofa, već u bitkovno-povijesnome mišljenju samoga bitka i stoga misliti i biti znači isto u razlici. U iskonu kao i na kraju povijesnoga usuda čovjeka mišljenje koje u sebi ima težnju za mudrošću nije ništa različito i drukčije, unatoč posvemašnje promjene bitka, bića i biti čovjeka. Isto je ono što čini bit filozofije koja se zbiva u vremenu kao živoj autentičnosti mišljenja u svim epohama i u svakom novome ‘slučaju’ postaje dokaz o su-vremenosti slobode. Između, primjerice, Anaksimandra i Heideggera, između Zenona i Bergsona, između Dunsa Škota i Deleuzea, između Demokrita i Whiteheada, između Kanta i Cassirera, između Platona i Wittgensteina postoji duboko proživljeni odnos filozofije kao filozofiranja i otuda ono što je samo prošlo u smislu ne-više-sadašnjosti nije nikad prošlo, već je istinski su-vremeno.

Despotova su predavanja uz Sutlićeva u suvremenoj hrvatskoj filozofiji na najvišoj razini ovog erosa kazivanja u filozofiranju koje u svakom trenutku i u svakoj prigodi, bez obzira je li riječ o grčkoj metafizici ili novovjekovnoj spekulativnoj filozofiji, primjerice, Schellinga, uspostavlja odnos između slobode kao biti filozofije i otuda ljudske egzistencije s nužnošću ne više prevladavanja metafizike i novog početka mišljenja kao u Heideggera. Zadaća je filozofijskoga načina življenja osloboditi duhovni prostor za otvorenost autentičnoga vremena koje je istodobno navlastito ‘naše’ jer smo Mi-u-vremenu, a način našeg su-vremenovanja jest misaono zbivanje koje nije ni po čemu nalik tzv. znanstvenome robovanju kojemu smisao i posljednji razlog leži u biti tehnike. Za Despota je temeljni problem razloga ovog raspada i rasula metafizike kao povijesti bitka u znaku nihilizma u tome što tzv. trojstvo znanosti, tehnike i kibernetike suvereno ‘danas’ vlada u svemu što jest.

ʺTo je bitno pitanje filozofiranja danas, s onu stranu svih humanističkih, prirodno-znanstvenih, simboličko-logičkih, kritičkih, estetskih itd. pitanja.ʺ(str. 130)

Bit čovjeka u istinskome smislu jest, dakle, sloboda, a njezina se bestemeljnost pojavljuje u istinskome filozofiranju, a ne u pojavnim manifestacijama neke ove ili one transcendentne ‘biti’. Kad to imamo u vidu, onda je samorazumljivo da kao i u Heideggera i u Sutlića imamo svagda ono ‘isto’. Što je to drugo negoli novo ‘post-metafizičko dvojstvo’ onog što jest izvorno i bitno i onoga što je tome suprotno kao vulgarno, izvedeno i patvoreno, ono što je samo privid istinskoga bitka kao takvoga. Postoji stoga samo istinsko filozofiranje i živa su-vremenost i ono koje nije posve ne-istinsko u smislu pseudo-filozofiranja kakvo je za Platona bilo namijenjeno sofistici i sofistima. Umjesto toga, valja dodati da postoji i ono filozofiranje i mišljenje koje spaja primjerice kozmologiju s astrofizikom, ali tako da znanstvena kozmologija nadomješta filozofijsku, kao što postoji i čitav niz modernih filozofija povijesti koje polaze od dogme o metafizičkoj zadanosti povijesti kao usudnome kretanju od prvoga uzroka do posljednje svrhe, pa im je u temelju ovo ili ono shvaćanje eshatologije kao teodiceje. No, ako Despot kao i Heidegger i Sutlić u svojim predavanjima uvijek razdvaja ono što se događa iz slobode kao biti ljudske egzistencije i to onda pokreće smisao filozofije kao filozofiranja u smislu autentičnoga bivanja čovjekom, onda je jasno da će svi drukčiji i noviji načini mišljenja koji znanost, tehniku i kibernetiku uzdižu kao temeljna pitanja vremena biti nužno navedeni pod znakom navodnika i za njih će uvijek umjesto autentične slobode filozofije stajati ono što znači riječ robovanje, a ne ropstvo. Dakako, slobodovanje i robovanje su mogući samo u odnosu, ne i izvan njega.

Čovjek misli filozofijski kad ništa ne želi od ‘svojeg’ mišljenja, kad ne teži nekoj utilitarnoj svrsi ili posljednjem razlogu koji leži izvan filozofije u smislu znanstveno-tehničko-kibernetičkoga ‘uratka’, ‘automata’ i ‘tvorevine’. Misliti filozofijski znači biti u svemu i za sve, bitkovno-povijesno otvoren onome što čini bit filozofije kao takve, a to nije nikakva apsolutna sloboda koja kao u Hegela znači stapanje i sintezu mišljenja i bitka kojim mudrost biva izjednačena sa znanošću apsoluta. Isto tako, to još manje znači biti izložen religioznome otajstvu egzistencijalne strepnje i drhtanja pred Bogom kao u Kierkegaarda, ali niti u smislu onog što Nietszche otvara kao prevladavanje metafizike kao nihilizma ili onog što Marx misli u formuli ozbiljenja filozofije u praksi. Problem s kojim se suočava Despot, u razlici spram Heideggera i Sutlića, kako to ja vidim, jest što nužno mora temeljno pitanje su-vremenosti promisliti kao trojstvo onog što je već uvijek postavljeno pred mišljenje kao mišljenje realizirane metafizike. Samo što to više nije mišljenje kao filozofija, već mišljenje kao znanost i kibernetika koje pokreće bit onoga tehničkoga samog.

ʺZašto je znanosti povijesti potrebna tehnologika, i njome omogućeno tehnificiranje onog čisto znanstvenog ili logičkog. Zašto ontogonija treba tehniku, tehnologiku i analogno, tehnogoniju. Zato, da bi ta jedna jedina znanost, koja omogućuje prirodu i čovjeka, mogla sebe realizirati kroz prirodu i čovjeka. (…) Ta potreba samorealizacije jedne jedine znanosti povijesti u bićima nije drugo nego nužnost i porijeklo metafizičkog statusa tehnike. ʺ(str.139)

Međutim, povijest kao smisleno zbivanje bitka-boga-svijeta-čovjeka, tog  ustroja metafizike kao ontologije-teologije-kozmologije-antropologije ne može biti ostavljena na pola puta do svojeg krajnjeg telosa ili svrhovitoga cilja. Povijest mora biti realizirana onkraj svih metafizičkih uradaka i tvorevina i sinteze prirode i čovjeka. Zašto bi inače znanost kao prvi dio trojstva o kojem govori Despot uopće potrebovala tehniku ako ne da od instrumenta ili sredstva za realizaciju svojih znanstvenih ciljeva, svoje biti u onto-logičkome smislu onog što se naziva ‘znanstvenom istinom’ ne teži iz same sebe, autonomno i autopoietički sebe samu realizirati u jednoj jedinoj znanosti koja sama sobom upravlja tako što samu sebe dovodi do realizacije u onome što danas posthumanizam naziva tehnološkom singularnošću.

Ono što stoji kao medij ili posredovanje između znanosti i kibernetike jest, dakle, tehnika, ali ne više u značenju pukog sredstva za neku svrhu, već tehnika kao sinteza znanosti i kibernetike u apsolutnoj znanosti našeg doba koja upravlja svime što jest auto-poietički tako što kontrolira odnos sustava i okoline iz logike samoga načina kibernetičkoga mišljenja uopće. Moji su stavovi o tome formalno filozofijski bliski Despotu samo utoliko što smatram kao i on da je povijest time dovršena u pojmu, ideji i zbilji, ali razlika je u tome što moj pojam tehnosfere nadilazi mogućnosti realizacije metafizike i postaje novo hiperplastično i trans-metafizičko mišljenje kao vizualizacija samoga života kojoj u biti stoji upravo ona volja kao stimulans slobode. Despot u filozofijskome razumijevanju kibernetike kao sintetičkoga člana trojstva u realizaciji metafizike vidi smisao upravljanja poviješću kao redom, a ne kaosom. Moj je stav, u blizini s Deleuzeom, da je tehnosfera ono što misli i upravlja poviješću kao kontingentnim i emergentnim kaosmosom, onim što više nema supstancijalno određenje bića polazeći od fiksnoga identiteta, već se tehnogenetskom konstrukcijom može razumjeti iz transklasične logike i-i, odnosno iz skolastičkoga izraza tertium datur. Otuda kibernetička razlika naspram tzv. ontologijske diferencije više nema posla s razlikom bitka i bića, kako je to postavio Heidegger u Sein und Zeitu. Umjesto toga, na djelu je ona razlika koju Deleuze u Différence et répétition naziva razlikom u samoj sebi, razlikom koja stvara razliku između živoga i umjetnoga, a ne više živoga i mrtvoga, pa se u analogiji u mojoj Tehnosferi  govori o ‘umjetnome vremenu’ koje vlada u doba kibernetičkoga ubrzavanja autopoietičkih strojeva mišljenja kao konstrukcije onog što nije ni priroda niti čovjek u metafizičkome smislu riječi.

Slažem se s Despotom da je ‘lebdenje’ kroz vrijeme i autentično slobodovanje čovjeka nužno da bi njegova ‘bit’ progovorila iz volje za mišljenjem kao filozofiranjem što ujedno nužno znači i odbacivanje svake izvan-filozofijske zadaće same filozofije. Tzv. mistifikacija iskona, ne samo u Heideggera i Severina, nužna je da bismo mogli živjeti drukčije, a ne uniformno i bezuvjetno podređeni praktičnim i proizvodnim svrhama teorijski poznanstvljenoga života kojemu ono tehničko daje vjetar u krila. No, nije problem u trojstvu znanosti-tehnike-kibernetike u doba realizirane metafizike. Problem je u tome što filozofiranje o čemu misli i kazuje mudro i strastveno Branko Despot u svojim predavanjima od 1960ih do danas možda više nema svojeg autentičnoga namjesnika ili jednostavno kazano ‘filozofa’. Samo je pitanje vremena kad će AI u svojem novome programu koji više nije moguće razumjeti drukčije negoli kao sintezu racionalnosti i intuicije, o čemu je utopijski još mislio Leibniz, početi i ‘filozofirati’ i kad će sve ovo što smo mislili i pisali, govorili i kazivali, biti drukčije i možda ‘bolje’ dovedeno do ekstaze misaone energije u kojoj više neće u dijalogu biti samo znanstvenik i filozof, primjerice Penrose i Severino, već i AI kodnog naziva Tertium Datur.

I što ćemo onda s trojstvom znanosti-tehnike-kibernetike ili s bilo kakvom filozofijom koja u ovome svijetu, u ovome ‘našem vremenu’ svoje izglede ima samo ako u nadolazećem vremenu ostane izvan ‘svoga vremena’ koje više nije mrtvo vrijeme, već ono vrijeme su-vremenovanja u kojem i životinja-čovjek-stroj nadilaze svoje tradicionalne ontologijske granice već time što su postali ne više nužni da bi povijest kao kaosmos mogla u nadolazećoj budućnosti imati neki novi cilj ili smisao. Tehnika je bila nužna za znanost i kibernetiku, No, ona više nije nužna za tehnološku singularnost onog što posthumanist Kurzweil naziva spiritualnim strojem, čudovišnom sintezom logosa i psyché onkraj svega što je bilo moguće uopće misliti u iskonu povijesti.

Filozofiji preostaje sloboda kao događaj kontingencije mišljenja, ona lutalačka igra u kazivanju jer nisam znao dokle ću doći u ovome zapisu kad sam otpočeo s čitanjem Despotovih predavanja Uvod u filozofiju, ako sam uopće i došao tamo gdje nisam išao, već se samo kretao izvan utabanih staza metafizike i njezinih vidljivih i nevidljivih putokaza koji ‘danas’ više ne vode nigdje.