Žarko Paić

1.

Obrnuti totalitarizam je pojam koji je skovao politički filozof Sheldon Wolin (1922-2015.), briljantni profesor sa Sveučilišta u Princetonu, 2003. godine kako bi opisao novonastali oblik vladavine u Sjedinjenim Američkim Državama. Wolin je vjerovao da se Amerika sve više pretvara u neliberalnu demokraciju, te stoga koristi ovaj pojam kako bi pokazao sličnosti i razlike između demokratskoga sustava i totalitarnih režima poput nacističke Njemačke i staljinističkoga Sovjetskog Saveza. U njegovoj ključnoj knjizi Democracy Incorporated:  Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism, Princeton Univeristy Press, 2008.proširio je temu iz ranih teorijskih analiza svoje filozofije politike i političke teorije da moderna demokratska društva zapravo uopće nisu demokracije, već ih je bolje opisati kao „anti-demokracije“ i da različiti totalitarni sustavi ne napadaju nužno otvoreno ljude na način na koji su to mogli diktatorski režimi u prošlosti, već da koriste neizravne oblike uvjetovanja usmjerene na stvaranje specifične reakcije u biračkome tijelu. Usput, isto će s drugim načinom argumentacije i pojmovnim alatima tvrditi i francuski filozof Jacques Rancière u svojim knjigama, osobito u Mržnji demokracije i Nesuglasnosti, u kojima naglašava da ne živimo u demokratskim, već u oligarhijskim poretcima vladavine i umrežene moći sprege transnacionalnih korporacija i država. Evo, kako, dakle, Sheldon obrazlaže svoju glavnu postavku.

„U jednopartijskoj državi politika je, zapravo, „privatizirana“, odvojena od praksi građanstva i ograničena unutar stranke, gdje poprima oblik unutarstranačkih rivalstava za privilegije moći i statusa. To je politika koja nikada ne izlazi u javnost osim kako bi se orkestrirala jednoglasnost. Obrnuti totalitarizam slijedi drugačiji put. Umjesto da teži jednoglasnosti, potiče razdor; umjesto vladavine jedne dominantne rase, potiče prevlast – to jest, vladavinu različitih sila koje su pronašle u svome interesu kombinirati se, a istovremeno zadržati svoje odvojene identitete. Ključne komponente su korporativni kapital, vrlo bogati, udruženja malih poduzeća, velike medijske organizacije, evangelički protestantski vođe i katolička hijerarhija. Modeli organizacije obično su korporativni, ali i vojni. Cilj je kontrolirati politiku dogovaranjem uvjeta konkurencije u duhu gesla Archera Danielsa Midlanda: “konkurent je naš prijatelj, a kupac je naš neprijatelj”: zamijenite “konkurent” s “druga strana” i “kupac” s “aktivni građanin” kako biste dobili obrnutu verziju totalitarne politike.“ (Sheldon Wollin, „Unutarnja politika u eri supersila i carstva“, Europski glasnik, br. 30/2025. S engleskoga preveo Žarko Paić)

Nije li ova slika mišljenja gotovo posve realna slika današnje Trumpove Amerike, a nije nastala preko noći, već je duboko ukorijenjena u čitavoj povijesti 20. stoljeća. Već je Heidegger 1930ih godina u svojim refleksijama o totalnoj mobilizaciji i ideji imperijalnoga pohoda svijetom u borbom za geopolitičkom razdiobom svijeta (u Uvodu u metafiziku te u posthumno objavljenim Crnim bilježnicama) spominjao Njemačku, Rusiju i Ameriku kao carstva moći s različitim načinima mišljenja od nacizma, boljševizma do liberalnoga pragmatizma? No, očito je da je Wollin mogao dospjeti do ove radikalne postavke o SAD-u kao imperiju „obrnutoga totalitarizma“ tek nakon epohalne transformacije ideje globalnoga kapitalizma i uloge države i vojno-znanstvenoga pogona koju je izvršila ideologija i praksa neoliberalizma u ekonomiji, politici i kulturi s paradigmatskom figurom Ronalda Reagana. Da je živ, Wollin bi sigurno u Trumpu kao predsjedniku SAD-a vidio morbidno-narcistički nastavak reganizma drugim sredstvima. U nekrologu koji je napisao nadasve pronicljivi esejist i politički publicist Chris Hedges govori o razgovorima s Wollinom i njegovim učenicima i izdvaja sljedeće.

„Wendy Brown, profesorica politologije na UC Berkeleyju i još jedna bivša Wolinova studentica, u e-poruci mi je napisala: „Opirući se monopolima marksizma na lijevu teoriju i liberalizma na demokratsku teoriju, Wolin je razvio prepoznatljivu – čak i prepoznatljivo američku – analizu političke sadašnjosti i radikalnih demokratskih mogućnosti. Bio je posebno pronicljiv u teoretiziranju teškog etatizma koji stvara ono što danas nazivamo neoliberalizmom i u otkrivanju novih fuzija ekonomske i političke moći za koje je smatrao da truju demokraciju u njezinu korijenu.“ (https://www.truthdig.com/articles/sheldon-wolin-and-inverted-totalitarianism/ )

2.

          Sheldon Wollin najavio je u jednom angažiranome tekstu povodom rata u Iraku 2003. godine svoj novi koncept s težnjom njegove provjere u samome stanju stvari s obzirom na analizu odnosa imperija, rata, totalne kontrole i preobrazbe demokracije u složeni sustav oligarhijskih pervertiranih novih pravila djelovanja na vanjskome i unutarnjem planu. Ključne su mu postavke bile sljedeće.

„Imperij” i “supersila” sugeriraju da je nastao novi sustav moći, koncentriran i ekspanzivan, koji je zamijenio stare pojmove. “Imperij” i “supersila” točno simboliziraju projekciju američke moći u inozemstvu, ali zbog toga prikrivaju unutarnje posljedice. Razmislite koliko bi čudno zvučalo kada bismo se pozivali na “Ustav Američkoga Carstva” ili “demokraciju supersile”. Razlog zašto zvuče lažno jest taj što “ustav” označava ograničenja moći, dok se “demokracija” obično odnosi na aktivno sudjelovanje građana u njihovoj vladi i odgovor vlade na svoje građane. Sa svoje strane, “imperij” i “supersila” predstavljaju nadilaženje ograničenja i smanjenje broja građana.“ (https://www.thenation.com/article/archive/inverted-totalitarianism/

Ono što osobito krasi ovu transformaciju Amerike u „imperij“ i „supersilu“ u čitavom 20. stoljeću do danas s njezinim evidentnim posrnućem u trećem desetljeću 21. stoljeća jest nadomjestak onog političkoga s onim ekonomskim u formi transnacionalnih korporativnih subjekata/aktera koji izravno sudjeluju u oblikovanju novoga geopolitičkoga krajolika nakon 2. svjetskoga rata u regionalnim ratovima i tzv. redarstvenim operacijama  kao što je to bio prvi i drugi udar na irački režim Saddama Husseina. Otuda izraz „upravljana demokracija“ (managed democracy) koji postaje nova „bit“ ovog obrnutoga totalitarizma. Nije isto tako nimalo slučajno da će krajem 1970ih godina Michel Foucault u svojim predavanjima o biopolitici i neoliberalizmu otpočeti s teorijom upravljaštva (gouvernementalité) kao novim konceptualnim alatom za shvaćanje ove transformacije koja u potpunosti mijenja odnose između države i društva, politike i ekonomije u doba korporativnoga prijelaza u model vladanja koji ideologijski zastupa ideju Margaret Thatcher da više ne postoji nikakvo društvo kao regulator solidarnosti među klasama, već samo izravni i neizravni odnos novoga koncepta države i pojedinca. A taj novi odnos nije ništa drugo negoli korporativno privatiziranje javnoga dobra, što vodi čak i do, kako to Sheldon Wollin jasno pokazuje, „privatiziranja i korporativiziranja rata“ s pomoću ulaganja korporacija u ratni biznis bez ikakvih moralnih skrupula.

3.

Posljednje poglavlje moje knjige Totalitarizam? iz 2015. godine, godine kada je Sheldon Wollin umro, naslovljeno je „Ideologija, teror, totalna kontrola: Ima li totalitarizam izglede za budućnost?“ i ekstenzivno se bavi novijim teorijama o totalitarizmu s obzirom na pojmove kulturalnih ratova, izvanrednoga stanja, neliberalne demokracije, novih formi digitalnoga totalitarizma itd. (v. https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus i https://www.nacional.hr/feljton-totalitarnost-u-srcu-2/ )Moje kritičko razumijevanje Wollinove teorije „obrnutoga totalitarizma“ nastojao sam sagledati iz pokušaja da se promisli kako sve pojmovne sklopove stvorene u moderno doba, a uz pojam ideologije i terora to je zacijelo i tautologijska narav pojma totalitarizma, valja „dekonstruirati“ jer su postali najvećim dijelom nedjelotvorni.

Ideologija je postala novom postmodernom kulturom, a teror je postao post-političkim sredstvom utjerivanja straha u kosti dovodeći u globalnim svjetskim nacijama-državama do totalne kontrole koja aktivira sigurnost naroda pred poklonstvom demokratskim načelima. U drugome obratu, gubitak slobode i sloboda (freedom-liberties) ima svoje paradoksalno opravdanje u želji za sigurnošću ljudi pred kontingentnim pojavama društva globalnoga rizika.

Kad se to ima u vidu, onda je posve razumljivo zašto se i Wollinov pojam inverzije u biti totalitarizma mora uzeti s određenim stupnjem skepse i kritičkoga odmaka. Ali, ne zbog toga što mu analize i prognoze budućih kretanja društvenih zbivanja u okviru političkih procesa suvremene Amerike i njezina sumraka demokracije nisu u mnogim aspektima naprosto neoborive i pretkazujuće. Razlog kritičkoga odmaka od semantičke zasićenosti i tautologije s „obrnutim totalitarizmom“ jest u tome što je ovaj post-pojam svojevrsni konceptualni alat s kojim se sve dovodi do zida razumijevanja svijeta i umjesto velike mantre neomarksizma kao što je to neoliberalni globalizam kapitalističke proizvodnje života podaruje alternativni put radikalne kritike nove vrste imperijalizma u 21. stoljeću. Evo, u nastavku ovog priloga podastirem svoje postavke o tome iz Totalitarizma?

„Uknjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism već u predgovoru Wollin kaže da želi otkloniti moguće krivo čitanje njegovih refleksija. Međutim, masivna postavka o novome totalitarizmu u demokratskome menadžmentu korporativne strukture ekonomije i politike suvremene Amerike ne znači da je uzor Georgeu W. Bushu bio Hitler. Tendencije koje analogno postoje u američkome slučaju, prema Wollinu, upućuju na totalizirajuće fenomene kao što su kontrola, ekspanzija, nadmoć i vrhovna vlast. Polazeći od toga da je, naizgled paradoksalno, totalitarizam pluralni fenomen političkih poredaka, jer se talijanski fašizam zasniva na nacionalizmu, a njemački nacizam na antisemitizmu, dok staljinizam propagira društvene aspekte brige za radničku klasu, očito je da se današnja situacija može objasniti uvođenjem tehnologija kontrole i masovnom manipulacijom. Wollin nastoji dokazati da je taj “obrnuti totalitarizam” prožeo američku politiku u doba vladavine Georgea W. Busha početkom 21. stoljeća, a kao povod mu je poslužio teroristički napad islamističke skupine Al Qaide na simbole američke ekonomske i političke moći u svijetu korporativnoga kapitalizma, tornjeve blizance Svjetskoga trgovačkoga centra u New Yorku 11. rujna 2001. godine.

U svakom slučaju, Wollinov „obrnuti totalitarizam” naspram “klasičnoga” u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji ili staljinističkoj Rusiji, zasnovan je na glavnoj teorijskoj strategiji bavljenja tim fenomenom povijesti i politike u moderno doba. Riječ je o analogiji između prošlosti i sadašnjosti, Usto, razlikovanje između poredaka čija je legitimnost počivala na revolucionarnome teroru i Amerike koja monopolizira moć do vrhunca njezine akumulacije kao “supersile”, govori nam više o sličnostima i zajedničkim tendencijama. Vidjeli smo da je to uobičajen postupak historičara 20. stoljeća koji su se bavili totalitarnom vladavinom i njezinim posljedicama. Analogija i komparativni pristup prisutni su i u Wollinovu argumentacijskome postupku. No, ono što je ovdje najspornije jest neobrazloženost postavke o analogiji. Usto, što je najvažnije, nije dovoljno jasna uporaba spornoga pojma “totalitarizam”. Ako to više nije ideologija nacionalizma, rasizma i komunističke jednakosti u siromaštvu, ako to isto tako nije ni postojanje koncentracijskih logora unatoč tankoj analogiji s Auschwitzom i Gulagom, jer Guantanamo se doista ne može uspoređivati ni s jednim od paradigmatskih logora totalitarnih poredaka 20. stoljeća, što preostaje od totalitarizma?

Za Sheldona Wollina, kao i za mnoge druge kritičare liberalne demokracije i korporativnoga kapitalizma danas, odgovor je jednostavan. Preostaju politika i tehnosfera u formama oligarhijske vladavine i totalne kontrole. Da, to je neprijeporno točna dijagnoza biopolitičkoga stanja, kako ga određuje i Giorgio Agamben u Homo Saceru. Ali nešto u svemu tome nedostaje ili se pak pokazuje manjkavim u argumentaciji. Zašto onda uopće na svjetlo dana iznositi jedan problematičan pojam nastao 1920-ih godina da bismo dohvatili stvarnost koja nam izmiče kad god pokušavamo naše doba hibridnosti i nadomjestivosti, gubitka vrijednosti i nihilizma, shvatiti posredstvom jednoga obuhvatnoga pojma koji bi k tome morao biti normativnim i deskriptivnim, a ne više polemičko- ideologijskim jer ovaj “novi totalitarizam”, ako išta drugo, nadilazi političke razlike fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma? Totalna kontrola sada prethodi svakoj ideologiji i mogućem državnome ili nedržavnome teroru. Štoviše, s pojmom totalne kontrole emancipira se i djelatnost tajne policije od suverenosti država u novome svjetskome poretku. To znači da tajne policije više ne služe autoritarnome ili demokratskome poretku. One su izmakle samoj kontroli političkih subjekata/aktera današnje politike već time što su navodno depolitizirane. Kako izgleda taj proces, najbolje je vidjeti u nekim američkim filmovima o korporativnim ratovima, marketinškoj špijunaži i biokapitalizmu. Jasno je da se taj poredak društvene organizacije moći zasniva na tajnosti podataka u načelno javnome prostoru djelovanja. Privatiziranje javnoga ili zajedničkoga dobra otpočeto intenzivno krajem 1970-ih godina s neoliberalizmom koji su simbolizirali Ronald Reagan i Margaret Thatcher unijelo je u političku sferu dvije temeljne posljedice: 1. raspad solidarnosti između društvenih klasa i kraj društva kao takvoga i 2. korporativni način upravljanja svim sferama ekonomije, politike i kulture, od sveučilišta, zdravstva, javnih službi do sporta.

Uloga tajnih policija ne može više biti prepuštena tek nacionalnoj suverenosti država. One su nužno postale partikularnim, heterogenim, pluralnim proizvoditeljima informacija u novim ratovima između država i u učvršćenju Zapada (Amerike i Europe) kao svjetskoga hegemona. Suverenost se raspala u krhotine, ostavljajući opasna oružja u rukama nekontrolirane moći koja izranja iz bezdana kao novo čudovište. Totalna kontrola proizlazi iz korporativne strukture novoga načina na koji se ono što je preostalo od društva i države organizira u informacijsko doba. Slučaj rata u Iraku i oligarhijska politika saveza trans-nacionalnih korporacija za eksploataciju nafte i Pentagona pokazuju besramnost ideologijske obmane traganja za “svetim gralom” iračkoga nuklearnoga oružja s izlikama za ratnu intervenciju. Donald Rumsfeld, državni tajnik SAD-a 2003. godine, predstavlja paradigmatski slučaj propagandne laži i državnoga terora u osvajanju novih teritorija američkoga imperija. Međutim, kazati da postoji neka američka verzija totalitarizma kao “invertirana” u smislu jedinstvenoga modela organizacije društva, države i svijeta života, uistinu je teorijski promašaj.Obrat pretpostavlja trajnu strukturu koja se samo mijenja u vremenu. Promjena se odnosi na forme. Ali bit ostaje nedirnutom. Ima li Wollin za takvu masivnu postavku pokriće u stvarnosti?

Bushev ratni pohod na Afganistan i Irak početkom 21. stoljeća često se razmatrao kao novi “križarski rat” protiv islamskoga svijeta. Tome je pridonijela i Busheva ratna retorika. U njoj se miješalo religijsko mesijanstvo s političkim diskursom neokonzervativizma. U tom pogledu ideologija neokonzervativizma i neoliberalizma u politici može se samo uvjetno smatrati novom matricom čitave zapadnjačke civilizacije. Razlog valja vidjeti u tome što se poštivanje individualne slobode, ljudska prava, tržišna ekonomija i privatizacija javnoga ili zajedničkoga dobra proglašavaju najvišim vrijednostima modernosti. No, suspendiranje nekih temeljnih građanskih prava u ime nacionalne (državne) sigurnosti u borbi protiv terorizma u Americi, veće kontrole stanovništva koje provode tajne policije i mnoge druge popratne posljedice sve manje slobodnoga života u liberalnim demokracijama Zapada još ni u kojem slučaju nemaju karakter unutarnjega terora države nad svojim državljanima/građanima. Olako dovođenje u svezu totalitarnih vladavina 20. stoljeća, osobito njemačkoga nacizmakad je riječ o nekim manifestacijama ideologije kao mita i propagande, nedostatni su dokazi. Oni su čak i nedovoljno inventivni da bismo podržali priču o vječnoj biti i promjenjivim formama tzv. obrnutoga totalitarizma. Korporativni kapitalizam u globalnome poretku predstavlja najvišu fazu društvene organizacije moći. On je stvarna prijetnja zagubitak suverenosti nacija-država modernoga doba, a ne obnova ili uskrsnuće tzv. totalitarnih sablasti.

Ono što su Hegel i Marx analizom korporacije kao objektivnoga duha i sfere političke vladavine kapitala s onu stranu opreka društva i države prepoznali u ideji razvitka svjetske povijesti postaje sada odlučujuće. Politika se u totalitarizmu pojavljuje kao brahijalna sila i brutalna moć uspostave izvanrednoga stanja. U današnjemu globalnome poretku moguće je govoriti, doduše, o permanentnome globalnome ratu. Ali takva situacija ne svjedoči o ratovima totalitarnih carstava za prijestolje i hegemoniju poput Ratova zvijezda. Da bi totalitarizam djelovao u onome što je od njega preostalo, a to je očito nešto što određuje nadomjesne strukture ideologije, primjerice, političke religije u slučaju islamizma kao džihadizma ili obnove neofašističkih pokreta zbog krize suverenosti nacija-država u Europi, te imigracije kao glavnog problema 21. stoljeća, kako je to proročanski predvidjela Hannah Arendt, potrebno je da se terorizam i totalna kontrola sjedine u globalnome izvanrednome stanju. I to onome koje dokida demokraciju kao takvu u svim njezinim pravnim aspektima, a ne tek u privremenom suspendiranju građanskih prava, između ostalog u kontroli zračnoga prometa i virtualnih života vlastitih građana na društvenim mrežama (social networks). Ako toga nema, nema ni razloga za paniku. Totalitarizam je faktički mrtav, izuzmemo li Sjevernu Koreju, a simbolički živ ponajviše u različitim kulturalnim fantazmama sprege terora i logora u suvremenome svijetu. (Žarko Paić, Totalitarizam?. Meandamedia, Zagreb, 2015., str. 364-370.)

4.

Je li Obrnuti totalitarizam Sheldona Wollina istinska dijagnoza suvremene globalne politike? Postoji u suvremenoj politologijskoj literaturi danas podosta stavova o tome kako je Sheldon Wolin ljevičarski mislilac, a „arhaična“ vizija decentralizirane demokracije koju on promovira 1980-ih i u analizama „obrnutoga totalitarizma“ početkom 21. stoljeća upozorava na gubitak lokalnih sjećanja, kultura i praksi. Ova perspektiva potvrđuje konzervativne zabrinutosti u vezi s brzim ekonomskim i društvenim promjenama i pruža prepoznatljive uvide u nedostatke liberalizma. Kako god bilo, ono što je krajnje izazovno i gotovo nerješivo s ovog teorijsko-ideologijskoga stajališta iz kojeg Wollin kritički rastemeljuje izvore američke demokracije, a koji su bliski anarhizmu kao i u slučaju kritike koju izvodi Noam Chomsky, odnosi se na mogućnost obnove ovog „zlatnoga doba“ nekorporativne američke povijesti koju je jedino administracija predsjednika Franklina D. Roosevelta i njegova „New Deala“ uspjela držati pod kontrolom. Sve nakon toga išlo je u smjeru opisanom u knjizi Democracy Incorporated:  Managed Democracy and the Specter of Inverted Totalitarianism. Odgovor na pitanje o vjerodostojnosti jedne teorije globalne politike ne proizlazi iz njezine tzv. izvanjske referencijalne određenosti koju nikad nije moguće staviti u stranu još od doba Hobbesa i Rousseau, a kamoli tek od Marxa i Carla Schmitta. Vjerodostojno je ono što nadilazi sve fluidne granice ideologije u svakodnevnoj političkoj uporabi.

Ovu knjigu sigurno ne preferiraju republikanci niti kršćanski fundamentalisti, a nije baš po svemu po volji ni demokratima i liberalima. I baš zbog toga je u 21. stoljeću naprosto nezaobilazna kritika nastanka novoga Levijatana u doba sumraka američke demokracije. Problem je što činjenice nipošto ne osporavaju Wollinove postavke o „obrnutome totalitarizmu“, pa je njezina teorijska vrijednost unatoč nekih uočljivih problematičnosti ispred svojeg vremena.