Žarko Paić

1.

Na ovome blogu zvanom Kaos već sam objavio jedan prilog posvećen analizi književnosti Janka Polića Kamova („Život je krvopija“: Janko Polić Kamov ili gola istina slobode“. https://zarkopaic.net/blog-post/zivot-je-krvopija/ U tekstu posebno ukazujem na briljantnu obuhvatnu interpretaciju jednog od najboljih hrvatskih književnih esejista druge polovine 20. stoljeća Brune Popovića (1928-2012.) izloženu u knjizi Ikar iz Hada: Janko Polić Kamov – monografska studija, Matica hrvatska, 1970. Uz navedeno djelo o Kamovu, Popović je pisao kritike, eseje, studije i rasprave o Marinu Držiću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, A.G. Matošu, Tinu Ujeviću, Augustu Cesarcu, Miroslavu Krleži, Petru Šegedinu i Ranku Marinkoviću. Objavio je i knjige Neko vrijeme (eseji na svačiju temu) 1966., Nastavljeni Cesarec (separat iz rada JAZU 342), te Novi hrvatski prozaici (antologija) 1969., potom Književna Europa i drugi fragmenti iz 1978. i Časoslov iz Babilona iz 1990.

Gotovo je amblematsko njegovo stajalište koje povezuje egzistencijalno iskustvo slobode kao dostojanstva mišljenja i pisanja. Sloboda je ključna misao/riječ koja u njegovu pristupu književnosti prethodi svakom drugom idejnome osloncu i osjećaju života u razlici spram svijeta. Treba još istaknuti ono najbitnije: Popovićevi su eseji filozofijsko-književni uvidi u temeljne probleme suvremenosti i ne samo da preostaju i danas kao zalog jasnoće stava, preciznosti i ljepote stila kojim je pisao, nego i nadasve čvrstog etičkoga utemeljenja književnosti u duhu brohovskoga prezira lažnoga esteticizma.

2.

          Ovih dana spremao sam se za pisanje eseja o aporijama tzv. romana ideja i problemima koji nastaju kad se želi određeni filozofijski sustav ili, pak, fluidno sazvježđe bitnih pojmova duhovnoga bitka poput Kierkegaardova religiozna egzistencijalizma ili Nietzscheove radikalne kritike i prevladavanja nihilizma, unijeti u narativnu okosnicu djela. Odnos ideje i priče, najjednostavnije rečeno, ima uvijek dva ontologijska pristupa. Prvi je platonizam i bez obzira na sve promjene tijekom zapadnjačke povijesti filozofije i umjetnosti ono što je nepromjenljivo svodi se na primat ideje nad pojavnošću u zbiljskome životu. To je najbolje odredio Jorge Luis Borges kojemu je uobičajena zamjerka da su mu priče, pa čak i poezija, odveć u svojoj univerzalnosti „beživotne“, da unatoč silne erudicije i zavodljiva znanja o povijesti svijeta kao povijesti književnosti u njegovim pričama (poput primjerice, „Tlön, Ukbar, Orbis Tertius“)ono što nedostaje jest utjelovljenost zbiljskih likova i njihova stvarna sreća, patnja i milost. Borges je, naime, kazao da je čitava povijest kao „povijest beščašća“ ništa drugo negoli povijest nekoliko metafora. Drugi pristup je onaj koji polazi od tzv. stvarnosti kao složenoga svijeta borbe s ljudskim utvarama i fantomima, zlom i patnjama, a književnost više nije silazak s prijestolja ideje u krvavu i ovostranu zbilju satkanu od užitka, kaosa i humora, već pokušaj da se pripovijedanjem čovjek kao fiktivni subjekt priče uzdigne iz svoje nesvodive pojedinačnosti do najviših razina života same ideje ili drukčije kazano arhetipa samoga života. Ovaj antiplatonizam nesumnjivo podaruje istinsku mjeru savršenstva u modernoj prozi jer iza sebe ostavlja upečatlljive likove, njihove kontekste i situacije u svijetu i naposljetku pokušaj dosezanja jedinstva života i umjetnosti. Sjetimo se da su likovi poput Josefa K. iz Kafkina Procesa ili Adriana Leverkühna iz Mannova Doktora Faustusa upravo primjeri ove aporije o kojoj sam htio pisati svoj esej, jer su anti-junaci i stoga krajnje fraktalni i transverzalni tipovi koje pripovjedač oblikuje kao singularne strukture života u tekstu s njihovim fatalnim ishodom o kojem ovdje nema razloga dalje govoriti.

          Obično tako biva. Ono što nismo tražili, odjednom se samo ukaže u svojoj pokazivosti i iskazivosti, ali ne kao čisti slučaj pronalaska, već kao svojevrsni sretni događaj bez kojeg ovaj tekst ne bi bio uopće moguć. Tražio sam knjigu Hannah Arendt Essays in Understanding, 1930-1954: Formation, Exile, and Totalitarianism, Harcourt Brace & comp., New York, 1994. u kojem je i onaj njezin znamenit tekst o Kafki među raznim izdanjima njezinih djela koje imam u svojoj vlastitoj knjižnici na mansardi, ali ishod je prošao neuspješno. No, iza drugih njezinih knjiga, skrivena je ležala jedna grafički uzorno uređena publikacija, vrhunski dizajn Mihajla Arsovskoga. Riječ je o časopisu Teka iz 1975. godine. Uz brojne izvrsne tekstove J.L. Borgesa, Mirka Kovača, Predraga Matvejevića i Ivana Fochta, jedan je bio odmah uočljivo izazovan za moje razumijevanje Kafke. Već na samome početku stajao je esej Brune Popovića naslovljen „Kafka, nihilizam ili humor“ (br. 8, str. 193-206.). Znam da sam te 1975. godine čitajući ovaj esej bio zadivljen njegovom jednostavnošću i jasnoćom kojom je razotkrivao ove aporije ideje i priče, univerzalnosti i partikularnosti, te nadasve onog što mi je onda bilo posve samorazumljivo, a nakon niz čitanja i ulaska u labirint kafkijanizma, više nije, štoviše smatram da je stvar krajnje aporetična i paradoksalna ne samo s Kafkinim slučajem u pisanju i mišljenju, već i s toliko jednoznačnim i gotovo nepronicljivim pojmom nihilizma. (v. Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.)

3.

Evo, nekoliko dojmljivih i misaono vrlo nadahnjujućih postavki koje Bruno Popović u svojem tekstu izvodi na samome početku.

„POJAM MODERNE KNJIŽEVNOSTI kao svjetske književnosti bio bi znatno oskudniji bez Kafkina opusa, manji za jedno radikalno pjesničko objašnjenje proznoga položaja umjetnosti i čovjeka u civilizaciji otuđenja. Mistificira li Kafka svijet ili ga, naprotiv, razotkriva kao mòru same mistifikacije svakodnevnog razuma.? Nema vjerodostojnog analitičara temeljne krize suvremenog svijeta, naročito u vremenima nakon prividne pobjede antihitlerovske koalicije nad totalitarnim mehanizmom gušenja slobode, gaženja preko korijena humaniteta, koji ne bi prepoznao apsurdnu logiku kafkijanske proze i pozvao se, komentirajući stvarnost, na njene u prvi mah difuzno zagonetne metafore. Doista, Kafka je jecaj kroz labirint tuđine, groznica logike koja sebi neprestano dokazuje svoj ljudski identitet, ali uzalud. Kafka je duh, misao i mašta beskrajne tužaljke koja se uzvija iz strepnje za sudbinu ovoga tijela. Ništa drugo nego krajnje melankolično stanje nesretne svijesti, tuga nekog bezdana stalnog značenja samoga sebe. Unatoč takvom opisu, kroz tu jedva izdrživu muku života Kafka je i iznenadni bljesak tragične vedrine što udara poput munje. Iza svih njegovih lamentacija krije se besprimjereno pregaranje negativiteta epohe, neki nepopustljivi heroizam opstanka koji poziva na ljudsko dostojanstvo.“ (str. 193)

Ništa ovdje izrečeno nije prijeporno, upravo suprotno, sve stoji kao „stanac kamen na studencu“ da malo izokrenemo onaj divan stih Tina Ujevića. Popović je dobro poznavao aktualnu literaturu mahom filozofijske i književno-kritičke zanesenosti i pokušaja sa se Kafku otpočne čitati onako kako su to među prvima još 1930ih i 1940ih godina izveli nitko drugi negoli Walter Benjamin i Hannah Arendt. U navedenom tekstu razabiremo korištenje triju vodećih pojmova/metafora kafkijanizma i Kafkina utjecaja na suvremenost: (1) apsurdna logika, (2) labirint tuđine, (3) melankolično stanje nesretne svijesti i (4) tragična vedrina. U interpretaciji Hannah Arendt poznato je kako se kroz Kafkin prikaz tehno-fabrikacije svijeta uspostavlja mehanizam posvemašnjeg gubitka vladavine uma u okvirima aristotelovske logike. Stanje svijeta u okružju birokratsko-tehnokratskoga otuđenja postaje uvjet mogućnosti svodivosti ljudske egzistencije na neljudsko kao takvo, ono što predstavlja mehanizam totalne kontrole nad ljudskom sudbinom. Usto, često se opetuje njezina glavna postavka da je Kafka i njegov svijet „procesa“ i „preobrazbe“ početak totalitarne represije sustava nad pojedincem i da je to ono što pripada najlucidnijim književnim uvidima jednog pisca u 20. stoljeću kao paradigmatskim stoljećem one apsurdne logike koja proizvodi baš ono što Bruno Popović navodi kao „labirint tuđine“, „melankolično stanje nesretne svijesti“ i kao „tragičnu vedrinu“. Pomnije čitanje njegova eseja dovodi nas do toga da vidimo da se treće i četvrto uopće ne može smatrati suverenom autonomijom Kafkina književnoga svijeta.

Kako to? Ponajprije, nesretna svijest je jedna od temeljnih kategorija povijesnoga razvitka svjetskoga duha u Hegelovoj Fenomenologiji duha. Odnosi se na razdrtost i nemogućnost uspostavljanja sinteze između volje za stvaranjem novoga i vlastita individualna nezadovoljstva jer iza događaja koji su povijesno-epohalno siloviti i uzvišeni, poput Francuske revolucije u političkome smislu i poput znanstvene revolucije kojim moderna tehnologija postaje fundamentalni Označitelj novoga na svim razinama, krije se vladavina onog što bismo mogli nazvati sublimnim objektom dehumaniziranja svijeta. Čitati Kafku u Hegelovu „ključu“ iz ranoga doba Fenomenologije duha gotovo je nemoguć misaoni projekt i Popović u svojem egzistencijalnome zagovoru slobode kakvu je i Kafka preuzeo od Kierkegaarda korača nužno onkraj Hegela. Štoviše, na jednom mjestu upravo kjerkegorovski „napada“ Hegela u maniri liberalizma jednog Karla Poppera i njegove kritike esencijalizma povijesti kao „totalitarizma“, pokazujući da je

„hegelijanska totalitarna inicijativa pomirenja ideje i zbilje, ovdje preobražena u pokušaj mirenja nesretne svijesti sa posljednjom instancom otuđenog svijeta, dotjerana je kod Kafke do tragediozno humorističke konzekvence.“ (str. 202)

Ovaj iskaz o „totalitarnoj inicijativi“, iako je to u dosluhu s mnogim misliocima postmoderne naprosto uobičajeno poput Lyotarda, primjerice, smatram posvemašnjim promašajem. Hegel nema nikakve veze s totalitarizmom, upravo suprotno, ali to je predmet za jednu drugu mnogo obuhvatniju raspravu. Popović, dakle, dolazi do svoje glavne postavke koja je za mnoge ne baš pronicljive čitatelje Kafke i preziratelje svake refleksivne književnosti i ne daj Bože zagovornike romana ideja u ruhu autentičnoga modernizma postala posve dogmatski credo. Pa, zar ne vidite, rekli bi ovi privrženici logike pervertirane zbilje, a ne apsurdne logike, da je čitav problem s Kafkinim simbolizmom, metafizikom zla i negativnom eshatologijom u jeziku židovsko-njemačkoga zaposlenika bankovne Korporacije da se on na kongenijalan način „zajebava“ s vjerom u temelje Zakona kao mističnoga razloga ljudske tragedije. Popović već u naslovu svojeg eseja postavlja stvari mišljenja o Kafki na tradicionalan način klasične metafizike: nihilizam ili humor. Što bi to drugo imalo značiti negoli da je njegovo spisateljstvo inherentno ono što Popović naziva „tragedioznim s humorističkim konzekvencama“.

I doista, na prvi pogled teško je tome pronaći razloge protiv, jer u mnoštvo primjera s njegovim likovima i njihovom „tragičnom sudbinom“ (Jozef K. u Procesu, pa Umjetnik u gladovanju i da se ne govori o Gregoru Samsi u možda i ponajboljoj njegovoj pripovijetki „Preobražaj“ koji u snu postaje „kukac“) razrješenje aporija ove apsurdne logike jest humoristično, ali bez smijeha. Nikad se nitko ne može smijati ovome metafizičkome humoru koji „prokleto ozbiljno“ ulazi u sve pore onog što Deleuze i Guattari u svojoj knjizi o Kafki nazivaju rizomatskom strukturom kapitalizma. (v. Gilles Deleuze i Felix Guattari, Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević).  Nije posrijedi ni figura ironije, a kamoli cinizma, kad na kraju književnoga teksta razrješenje dolazi ne kao deus ex machina, već kao vladavina novog boga fabrikacije i neljudske mašinerije.

4.

„Legenda o Kafkinu nihilizmu, razmotrena u analitičkoj usporedbi sa strukturom njegovih tekstova, ne polaže ispit. Kafkino se pripovijedanje sastoji u paralelnom vođenju nekoliko kompozicionih pravaca smisla koji dolaze u koliziju, improvizirajući kaos. (…) otvoreni apsurd nad kojim tek lebdi humoristički smisao. Humor uopće obesmišljuje stvari, da bi sam bio smisao. Kafkin pogled iza stvari gradi poredak nonsensa, da bi ga prokazao u smislu humora. (…) Kafkina mašta koja piše prozu ostaje humorni fragment, projekt negacije negativnog, ali do sinteze „pomirenja ideje sa stvarnošću“ nikada ne dolazi. Svijest tuđinca bori se sa svijetom tuđine, i to je sve. Kafka ne daje izjavu o pomirenju. Niti se odaje potajnom nihilizmu. Humorni smisao njegove umjetnosti zapreka je u tome.“ (str. 203)

Bruno Popović je pisao o Kafki iz horizonta egzistencijalističke kritike smisla književnosti kao projekta slobode i životne avanture pojedinca unutar složenoga svijeta suvremenih aporija i paradoksa onog što je uskratio u svojoj analizi upravo Kafki da bi ga obranio od jedne vrste teorijskoga dogmatizma koji se počeo kao i svaki kukolj pojavljivati u žitnome polju suvremene filozofije i umjetnosti. Tome nema nikakva prigovora. Iako, nisam siguran da je za tako nešto autentičan svjedok filozof personalizma Emanuel Mounier i njegova, doduše, vrlo zanimljiva knjiga Introduction aux existentialismes, Gallimard, Pariz, 1962. godine, koju navodi Popović u prilog svojim postavkama o nihilizmu i humoru u Kafke. Problem po mojem shvaćanju nije u logici suprotstavljanja ili negacije koju je u 20. stoljeću posebno razradio s jedne strane Theodor W. Adorno u svojim tekstovima o književnosti i avangardi, a s druge strane jedan od ključnih autora poststrukturalizma Maurice Blanchot u svojem temeljnom djelu Prostor književnosti.

U mojem zborniku o Kafki, uostalom, uz Benjamina i Hannah Arendt upravo je studija Blanchota put spram drukčijeg razumijevanja ne samo Kafkina „nihilizma“, već i njegova shvaćanja književnosti kao zadaće prevladavanja granica koje su postavljene jezikom i referencijalnim okvirom teologije i eshatologije te politike i traumatske kulture u kojoj žive kolektivi i pojedinci od iskona do suvremenosti. Što to znači drugo negoli da valja alternativu nihilizam ili humor kao negativni smisao u samome sebi posve drukčije razumjeti, a to u konzekvenciji onda znači i drukčije razumjeti čitavu Kafkinu nakanu prevladavanja „nihilizma“ kroz dva temeljna pojma/figure mišljenja. A to su, kako ja vidim poredak stvari u Kafke, spasonosno bez Boga i žrtvovanje bez Raspeća.

Nihilizam otuda nije „legenda“ koja bi Kafku srozala na pseudo-mistiku modernoga otuđenja i vladavine tehnološkoga Levijatana kao prethodnika totalitarnoga sustava zločina koji će njegov narod i njegovu povijesno-eshatološku svijest o nužnosti prevladavanja zla pogoditi najstravičnijim posljedicama eksterminacije Židova u čitavoj svjetskoj povijesti. Ono što je „nihilizam“ s kojim se Kafka stvaralački hvata u koštac u svojim Dnevnicima, u tri romana (Proces, Dvorac i Amerika), pripovijestima i pismima, „nije“ nikakva izvanjska okolnost bavljenja s ništavilom i ništenjem svekolikih vrijednosti. Popović bi, usput kazano, bio u pravu samo utoliko što je sam Kafka uvijek bio naklonjeniji Kierkegaardu i njegovu shvaćanju egzistencijalne slobode pisca, negoli Nietzscheu i njegovoj radikalnoj gesti i postavci o smrti Boga i vladavini nadčovjeka. No, što ako sam „humor bez smijeha“ koji emanira iz Kafkina svijeta teksta nije drugo negoli onaj oblik stvaralačkoga nihilizma kojim se uvid u „mistiku Zakona i labirint slobode“ pojavljuje kao hegelovski kazano negacija negacije, a to u konzekvenciji znači da ništenje vrijednosti i uzvišeni stav preziratelja ovog svijeta kojim vlada zlo i užas tako što se skriva iza maski sublimne moći Oca/Zakona kroz humor upravo dolazi do osmišljavanja besmisla samoga svijeta svedenog na logiku apsurda i na apsurd logike kao takve? Kafka kao „nihilistički humorist“? Da, ako se otklonimo od varljivih putanja klasične metafizike u kojoj su red i kaos kao i ideja i pojava radikalne suprotnosti iskazane jezikom platonizma i antiplatonizma kao svetkovine jedne fantastične dekonstrukcije same ideje književnosti koja uvijek ne mora pružiti odgovor na pitanje što uopće s čovjekom na kraju realizirane metafizike.

Legendu o Kafkinu „humorizmu“ možda treba početi stvarati ne prelaženjem preko onoga što je neprelazno i neprelazivo koliko god se mi tome intimno i kroz herojski patos umjetnosti kao „tragične vedrine“ suprotstavljali. Nihilizam je, naime, s Kafkom i njegovom književnošću postao inherentna „bit“ suvremenosti kao spoja tehnosfere i samoga života koji se više ne odvija onkraj granica „mistike Zakona i labirinta slobode“. Umjesto toga, nihilizam u figuri humora bez smijeha postaje više od svekolike satire, lakrdije i cinizma kad više nije problem je li se Gregor Samsa stvarno i fiktivno preobrazio u „kukca“, već je problem u tome zašto vladavina tehnomorfne civilizacije čudovišne sluzi i zla postaje naša svakodnevica koja nadilazi granice književnosti i nju preobražava u golo ništa kroz ritualne igre narcističke vizualizacije onog što više ne stoji nigdje „iza“ kao u Kafke, već se zbiva svugdje „tu“, kao u čistoj transparenciji zla.

Bruni Popoviću je bilo kristalno jasno da „humor ne spašava“ (str. 205). Bilo mu je isto tako još jasnije da je humor lijek i sredstvo kao svrha osmišljavanja besmisla drugim sredstvima. Iako nije u svojem eseju spomenuo pravog Kafkina nesvodiva „dvojnika“, koji je izgradio najgenijalniji humor kao nihilizam trijumfa zdravoga razuma u formi sveopće „ludosti svijeta“, njegova praškoga suvremenika Jaroslava Hašeka, ne mogu izostaviti na kraju ovog svojeg teksta da je drugi Jozef, a ne K. pravi antijunak moderne književnosti i njezina herojskoga poraza pred dolaskom vremena koje više ne razlikuje istinu od laži niti ideju od pojave. Taj Jozef prolazi blaženo kroz život kao kroz beskonačno mnoštvo otvoreno-zatvorenih vrata i prezime mu je važnije od čitave svjetske povijesti i metafizike zajedno: ŠVEJK. S njime završava doba koje je još moglo nihilizam i humor dovoditi do najviše razine plodotvornoga besmisla i od besmislica praviti „filozofiju“. Ali i to je doba prošlo. Što još uopće preostaje?

Legenda o kukcu koji proždire svoj vlastiti rep.