Žarko Paić

U jubilarnome 25. dvobroju časopisa Tvrđa, kojeg uređujem, glavni tematski sklop tekstova posvećen je velikome postmodernom talijanskome filozofu Gianniju Vattimu, nedavno preminulome. Još 2008. godine u ediciji TVRĐE, izdavačke suradnje Hrvatskoga društva pisaca i Izdanja Antibarbarus u Zagrebu, izašla je svojevrsna mala hrestomatija njegovih temeljnih tekstova koje je preveo s talijanskoga jezika, uredio i redigirao Mario Kopić. Giannija Vattima (1936.-2023.) sam upoznao 2010. godine kad smo na skupu u Kotoru o fundamentalizmu i suvremenosti uz njega govorili teolog Boris Gunjević, filozofi Boris Buden, Srećko Horvat i ja. Tada sam mu uručio primjerak knjige naslovljene Gianni Vattimo, ČITANKA, i vjerujem da nije iz kurtoazije kazao da je knjiga lijepo oblikovana, s pomno odabranim tekstovima i da je iznimno sretan što i na hrvatskome jeziku postaje prisutan svojim „slabim mišljenjem“ (il pensiero debole). Zanimljivost ovog hommagea Vattimu u Tvrđi zacijelo leži u tome što je Mario Kopić iz dugogodišnje prepiske s njime izabrao najkonciznije postavke o temeljnim pojmovima filozofije i njegova mišljenja „njime samime“. Tako u odrednici o Jürgenu Habermasu i demokraciji koju će u ovome zapisu nastojati komentirati stoje i ove riječi..

„S njim dijelim mnoge stvari na političkom planu. Ali mi se čini da on uvijek utemeljuje demokraciju na modelu znanstvenog subjektiviteta. Totalna komunikabilnost vrst je modernog metafizičkog mita. To implicira rizik subjektivnosti modelirane prema znanosti, i dakle nadmoć klase stručnjaka nad drugim neupućenima. To je model psihoanalize: analitičar, koji već zna, pomaže mi postati autentičnim.“ (Tvrđa, 1-2/2024., str. 9.)

Naravno, čitav problem s Habermasovim određenjem pojma demokracije u suvremenosti jest njegovo misaono nasljeđe Frankfurtske škole kritičke teorije društva. Unatoč tome što su odmah poslije apokalipse 2. svjetskoga rata njezini utemeljitelji i glavni teoretičari Theodor W. Adorno i Max Horkheimer objavili slavnu kritiku otuđenja i postvarenja tehnološke civilizacije Zapada u djelu Dijalektika prosvjetiteljstva, ipak je ono što preostaje iz te radikalne kritike kapitalističkoga društva militarizma ništa drugo negoli bit prosvjetiteljstva: samoprosvjećivanje i autonomija uma. No, da bi taj proces racionaliziranja „svijeta života“ bio uvjet mogućnosti kritike svakoga oblika političke tiranije i despocije u uvjetima posttotalitarnih zastranjenja nakon sloma fašizma-nacizma 1945. godine, nužno je da netko mora imati legitimnost prosvjećivanja subjekata koji provode tu moćnu autonomiju slobode individuuma u kasnome kapitalizmu.

Demokracija je stoga za Habermasa uvijek kao i za Aristotela u Politici suspektno stanje vladavine bez umno zasnovane djelatnosti obrazovanih ljudi, iako za razliku od autora Nikomahove etike njemački filozof i sociolog neće posegnuti za sekulariziranim tipovima vladavine aristokratske elite. Sada je elita ona koja svoju moć legitimira iz prosvjetiteljske kritike teorije o znanosti kao ideologiji i o znanju kao moći. Pitanje moći u demokratskim sustavima upravljanja životom na globalnoj razini pretpostavlja otuda „deliberativnu demokraciju“ i „komunikacijsku kompetenciju“ koja nužno prethodi onome što se smatra praznim središtem vladanja u demokratskim poretcima od Grka do današnjih populista u Europi i Americi: narodu kao agregaciji mnoštva uglavnom neukih ljudi bez partikularnih vještina i protokola znanja koja proizlaze iz modernih društvenih znanosti od prava, politologije, sociologije, ekonomije, demografije i javnih politika.

Vattimo opravdano dovodi u pitanje ovaj elitarni koncept vladanja u poretku koji se prevodi uglavnom i danas kao „vladavina naroda“, premda je od Carla Schmitta do Niklasa Luhmanna i konstrukcionista demokratsko vladanje ono koje autopoietički označava primat odluke nad normom ili zakonom i tako uvodi u optjecaj razumijevanje politike kao kontingencije i neodredljive slobode kao egzistencijalnoga rizika koji pripada nepostojećoj „biti“ ljudske sudbine. Neuki nisu „idioti“ u političkoj borbi za vlast, već često lukave lisice o kojima je najbolje znao Machiavelli u svojem Vladaru, kad je u krvoločnim postupcima svrgavanja raznih talijanskih vladara koje je uništio moćni Cezare Borgia prepoznao ono što je konstanta političke „mudrosti“ do kraja svijeta ꟷ neutraliziranje i suspendiranje Drugoga kao neprijatelja.

Nije, dakle, slučajno Carl Schmitt u svojem Pojmu političkoga 1920ih godina ovu postavku modernizirao i proglasio je egzistencijalnom značajkom djelovanja kao biti političkoga kroz polemički odnos spram Drugoga kao prijatelja-neprijatelja. Sve je, dakle, pitanje moći, odnosa i težnje za apsolutnom vladavinom u svijetu. Vattimo je kao i Habermas dijete sekularizirane reformacije i revolucije, na lijevome spektru teorijsko-praktičnoga odnosa spram nedaća i nevolja suvremenih borbi između demokracije i posttotalitarnih poredaka od kojih je autokracija s populizmom najljući neprijatelj zagovornika prosvjetiteljstva i racionalnosti, slobode, jednakosti i pravednosti.

No, neuki za razliku od elite vladara kao tehnokratskih upravljača koji bolje znaju zašto bi eutanazija, primjerice, bila demokratsko pravo čovjeka na dostojanstvenu smrt u postsekularnome društvu, nisu nipošto „neuki“ u smislu nepodobnih ili neznalica koji bi mogli složene pravno-političke mjere liberalnih demokracija danas doslovno upropastiti. Neuki nisu nužno ni skloniji primitivizmu i aroganciji, nisu neizbježno amoralniji ili oni koji podržavaju diktature i povratak totalitarnih poredaka u drugome postmodernome ruhu globalnih društava kontrole, kulture kao nove ideologije i terora kao sustavne represije nad slobodom individuuma. Ali, sve ove negativne tendencije srozavanja ideje demokracije na populizam i autokratizam ponajprije ipak podržavaju uvijek u pravilu onaj neodređeni „subjekt“ koji se ne određuje klasno-socijalno, a niti nužno nacionalno, već kao „mnoštvo“ ili kao singularni pokret neodređenih izvan položaja tradicionalnih stranaka i njihovih interesnih grupacija.

Vattimova kritička suprotstavljenost Habermasu je naravno očekivana. Znamo li što je sam Habermas u svojem napadu na francusku postmodernu (Derrida, Bataille, Foucault, Deleuze) u knjizi Filozofski diskurs moderne iznio kao optužbu, naime da su ovi mislioci reprezentanti „novoga konzervativizma“ i mističnoga jezičnoga obrata koji racionalni diskurs demokracije mistificiraju, a sam je Vattimo ostao najznačajniji talijanski postmoderni filozof, ostaje neporecivo da je otklon od racionaliteta i tzv. diskursne etike komunikacije bio nužan korak suprotstavljanja u teorijskome smislu.

Ali, pravo govoreći, a to sam u svojim knjigama o problemu postmoderne i nihilizma neprestano dokazivao, spor modernista i postmodernista (Habermasa te Francuza i Talijana) uvelike je bio na razini ontologijskoga nesporazuma i pretjerivanja. Niti je modernost apsolutiziranje kritički ustrojenoga Uma protiv svih opačina konzervativizma i totalitarnosti, a niti je postmodernost spoznajni relativizam i konstrukcionizam bez pokrića u misaonoj provokativnosti. Dostatno je pročitati Deleuzeovu Razliku i ponavljanje i odmah će se sve magle raspršiti  i svi prividi razjasniti: virtualna aktualizacija, simulakrumi i interaktivna komunikacija izvedena iz kibernetike suvereno vladaju danas, a ne nikakvi tzv. moderni principi mišljenja kao dualizma, kojeg je Habermas posljednji Mohikanac kritičke teorije. Oboje, i Habermas i Vattimo, iako s različitih pozicija u razmatranju problema subjekta suvremene demokracije i njezinih očitih zastranjenja i deficita, ne mogu izaći iz vlastite kože zastupnika građanskoga individualizma, slobode za sve i za manjinske skupine i pravednosti one kozmopolitske zajednice koja postoji kao norma i kao tehnički ideal svjetske povijesti, ali ne i kao istinska zbilja okvira za djelovanje.

Moj kritički komentar protiv Habermasa i Vattima jest u tome što sam u petoknjižju Tehnosfera dokazivao da oni nisu relevantni mislioci za suvremenost kad je riječ o fundamentalnome problemu ne više krize demokracije, već njezina rastrojstva i rastemeljenja. Nisu, naime, obojica promislili bit tehnosfere kao uvjeta mogućnosti vladavine u suvremenome svijetu kao što su to podarili svojim mišljenjem Heidegger i Deleuze. Osim toga, nije problem u demokratskome načinu mišljenja i djelovanja ni neukost ni obrazovanost, ni mnoštvo ni elita, već to što tzv. subjekt postdemokratskoga stanja danas nije više u vjeri u budućnost kao takvu. Umjesto toga, taj je „subjekt“ kao iz jednog romana Alberta Moravie, Ravnodušni ljudi izvan matrice demokratske igre i zaloga prosvjetiteljstva zbog gubitka vjere u smisao demokracije uopće. I tako smo dospjeli do najveće aporije demokracije, ne i njezina paradoksa. (v. Žarko Paić, Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.)

Što je više znanja i znanstvenih tehnika vladanja svijetom, što je više na djelu vladavina elita kao novih „masovno obrazovno neukih“ s obzirom na stalne borbe oko prijestolja moći i na proizvodnju Drugih kao neprijatelja, to je demokracija postala, da parafraziram samoga Vattima, „rizik objektivnosti u odlučivanju o budućnosti kao prostoru-vremenu kontingentne ravnodušnosti naroda i nacija o etičkim postulatima djelovanja“.

Da, dobro ste čuli. Politika je izgubila smisao danas ne zato što je ne-etičnost njezina istinska zbilja djelovanja, nego stoga što više nema nikakvih postulata djelovanja izvan zadane dijalektike mišljenja neukih i obrazovanih. Ravnodušnost spram Drugoga temeljni je egzistencijalni deficit demokracije koja strance, tuđince, neukorijenjene briše iz svojih kozmopolitskih ideala i nastavlja s govorom o „istini“, „slobodi“ i „etici“ polazeći od starog vina u novim bocama.

Demokracija nije vladavina naroda, već narod koji ne upravlja samim sobom i ne vlada svojom okolinom. To umjesto njega čini neljudski kibernetički sustav kontrole, iz kojeg logično proizlazi ravnodušnost objekata koji misle tako što Druge tretiraju kao brojeve i slike, ili kako bi to sjajno kazao književnik Bruno Schulz u pripovijesti Kometa ꟷ „arhivski broj u velikoj registraturi neba.“

Sazrelo je konačno vrijeme da se sve te lakomislenosti diskursa o demokraciji u njihovim binarnim oprekama i dualizmima ostavimo iza sebe kao nepotrebnu postmetafizičku prtljagu u kojoj ima još tako malo onoga s čime se možemo poslužiti na vlastitome putu mišljenja.