Žarko Paić

1.

Nepoznato remek-djelo (Le Chef-d’œuvre inconnu), novela francuskoga pisca Honoréa de Balzaca objavljena 1831. godine, smatra se jednim od najdubljih književnih tekstova o filozofiji umjetnosti i estetici. Kroz priču o genijalnome, ali opsesivnome slikaru Frenhoferu, Balzac ne nudi samo realističan prikaz umjetničkoga života 17. stoljeća, već otvara temeljna pitanja o granicama stvaralaštva, prirodi stvarnosti i odnosu između umjetnika i njegova djela.

Smještena u Pariz 1612. godine, radnja prati mladog Nicolasa Poussina i dvorskoga slikara Porbusa koji posjećuju tajanstvenog staroga majstora Frenhofera.  Naime, Frenhofer već deset godina u tajnosti radi na portretu žene (Catherine Lescault), pokušavajući na platnu stvoriti savršenstvo — samu bit života. Kada mu Poussin dopusti da koristi njegovu ljubavnicu Gillette kao model kako bi dovršio sliku, Frenhofer im konačno pokazuje svoje remek-djelo. Međutim, umjesto žive žene, oni na platnu vide samo kaos boja, mrlja i linija iz kojih izranja jedino jedno savršeno naslikano stopalo. Shvativši da drugi vide samo zbrku, Frenhofer u očaju uništava svoje radove i umire iste noći.

Balzac kroz dijaloge likova i Frenhoferovo ludilo anticipira moderne estetske teorije, ponajprije krizu mimesisa (oponašanja prirode). Frenhofer radikalno odbacuje puko kopiranje stvarnosti. Za njega pravo poslanstvo umjetnosti nije imitacija oblika, već izražavanje njezina duha, topline i emocija. Nadalje, riječ je o navještaju apstrakcije i modernizma. Izjava glavnoga lika kako “u prirodi ne postoje linije” izravno je najavila impresionizam i prelazak u apstraktnu umjetnost više od pola stoljeća prije nego što su se ti umjetnički pravci stvarno pojavili. Ono što je Poussinu izgledalo kao kaos, modernom oku izgleda kao preteča Jacksona Pollocka ili Pabla Picassa. Novela funkcionira kao faustovska parabola o tome kako težnja za nedostižnim savršenstvom može uništiti samu ljepotu koju umjetnik želi stvoriti. Previše slojeva misli i teorije na kraju guši i uništava materijalno umjetničko djelo. Umjetnici u priči žrtvuju stvarne ljude (Gillette) na oltar estetskoga ideala. Balzac stoga propituje etičku cijenu genijalnosti i izolaciju koja prati radikalnu kreativnu viziju.

Ovo kratko djelo imalo je fascinantan odjek među nekim od najvećih umova moderne umjetnosti. Paul Cézanne duboko se poistovjećivao s Frenhoferom. Prema svjedočanstvima, Cézanne bi u suzama pokazivao na sebe i govorio: “Ja sam Frenhofer!”, prepoznajući u liku vlastitu mučnu potragu za novim slikarskim jezikom. Pablo Picasso bio je toliko očaran pričom da je 1931. godine ilustrirao luksuzno izdanje ove novele. Čak se i preselio u studio u ulici Grands-Augustins u Parizu jer je to bila stvarna lokacija na kojoj je Balzac smjestio Frenhoferov atelje.

2.

Utjecajni američki filozof umjetnosti i likovni kritičar Arthur Danto napisao je opsežan uvod za kultno izdanje ove novele u nakladi New York Review Books (NYRB). Danto priču ne promatra samo kao književnu alegoriju, već kao ključni filozofski tekst koji je anticipirao radikalne promjene u povijesti umjetnosti. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tri-pristupa-ideji-suvremene-umjetnosti/) Pritom iznosi uzbudljivu i provokativnu tezu. Balzac je, naime, 1831. godine, prema Dantou, kroz Frenhoferovo neshvaćeno remek-djelo, zapravo opisao prvumodernističku (ili apstraktnu) sliku u povijesti književnosti. Dok su likovi u priči (Porbus i Poussin) u Frenhoferovoj slici vidjeli samo “kaos boja i mrlja”, Danto objašnjava da moderni gledatelj u tome prepoznaje začetak radikalnoga raskida s tradicijom koji će se u stvarnosti dogoditi tek početkom 20. stoljeća.

Danto pritom duboko analizira strukturu likova i povijesni kontekst. On tvrdi da trojica protagonista nisu samo umjetnici u različitim fazama karijere, već utjelovljenja različitih povijesnih epoha umjetnosti. Frans Porbus (stvarni dvorski slikar tog doba) predstavlja sadašnjost — on je vrhunski majstor zanata koji radi unutar zadanih okvira svojeg vremena.  Nicolas Poussin (tada tek mladić na početku, a kasnije povijesni velikan) predstavlja prošlost (iz perspektive Balzaca i kasnijega klasicizma) — on teži harmoniji, redu i formi. Frenhofer (jedini potpuno izmišljeni lik u toj povijesnoj postavi) predstavlja budućnost. On je vizionar koji je zakoračio u nepoznati teritorij moderne umjetnosti, ali je zbog toga osuđen na nerazumijevanje i samoću jer njegovo vrijeme još nije stiglo.

Kao tvorac slavnoga koncepta “svijeta umjetnosti” (Artworld), Danto koristi Balzaca kako bi ilustrirao tanku granicu između genijalnosti i ludila, odnosno između umjetnosti i “ne-umjetnosti”. Danto naglašava Frenhoferovu tragediju: on odbija dopustiti da njegovo djelo “umre” u stvarnosti. Slikajući ga iznova i iznova deset godina, on ga drži živim samo u svojoj glavi. Kada slika konačno izađe pred publiku (Porbusa i Poussina), ona doživljava neuspjeh jer društveni i teorijski kontekst 17. stoljeća nema misaone alate ni estetske koncepte da bi tu sliku prepoznao kao umjetnost. Danto time pokazuje da umjetničko djelo ne postoji u vakuumu – ono zahtijeva tumačenje i zajednicu koja ga je spremna prihvatiti. Za Dantoa, Balzacov genij leži u tome što je shvatio osnovno pravilo kreativnoga čina ꟷ guranje rada do krajnjih granica vizije uvijek sa sobom nosi rizik potpune propasti i neshvaćanja. Frenhofer je za njega tragični heroj modernizma koji je nastradao jer je otkrio apstrakciju prerano.

U tematskome bloku „Izazovi umjetnosti“ časopisa Europski glasnik br. 7/2002. godine, koji smo zajednički pripremili Dražen Katunarić i ja, ova Balzacova „mala pripovijest“ bila je okosnica za filozofijsko promišljanje biti umjetnosti. Uz njegov tekst, tu se nalaze i prevedeni tekstovi filozofa poput Hansa-Georga Gadamera, José Ortege y Gasseta, Alaina Finkielkrauta, Georga Steinera i …Arthura Dantoa. (https://knjiga.hr/europski-glasnik-7-2002-drazen-katunaric-ur-1) No, Danto se u svojem tekstu ne bavi Balzacom već propituje iz perspektive Wittgensteinove i analitičke teorije jezika granice razumijevanja umjetnosti uopće. Njegov je tekst napisan upravo za prigodu ovog temata. U pismu znamenitome američkome profesoru estetike i filozofije umjetnosti uz zahvalu spomenuo sam kako je njegova teorija imala na moja istraživanja suvremene umjetnosti vidan utjecaj, uz analize Borisa Groysa i Franka Poppera. Sjećam se da mi je nekoliko mjeseci kasnije na kućnu adresu stigla njegova knjiga s lijepom posvetom divnoga naslova: The Madonna of the Future: Essays in a Pluralistic Art World (https://www.amazon.com/Madonna-Future-Essays-Pluralistic-World/dp/0520230027 )

3.

Neću se ovdje baviti korelacijama ovog književnoga teksta kao navještaja „Madone budućnosti“, koju je, pogađate već, Arthur C. Danto vidio u pop-artovskoj ikoničnosti Marilyn Monroe kao M.M. na serigrafijama Andyja Warhola. Balzac je nadahnuo neke važne pisce u 20. stoljeću kao i filmske redatelje (Patricka Süskinda  i Jacquesa Rivetta) da svoje kreativne priloge usmjere upravo na tragovima njegova „remek-djela“ kao književni palimpsest i filmsku ekranizaciju, doduše labava sadržaja. Ne, ovdje me zanima fenomen umjetničke fiksacije i identifikacije s izmišljenim likom Balzacove novele Frenhoferom. Ako su i Cézanne i Picasso tako opsesivno „ludili“ u čitanju jedne fikcije  i to najznamenitijega „realista“ svjetske književnosti, onda nam uistinu nema spasa. Fiksacija na imaginarni lik jedne priče u kojoj dva lika iz stvarnosti i to poznati slikari, osobito Poussin, uopće nisu nimalo zanimljivi, već štoviše pripadaju odredima „zdravoga razuma“ opskurnoga realizma koji ne vidi ništa stvaralački genijalno u apstraktnoj tautologiji plesa linija i boja na slici koja bi trebala „prikazivati“ i „predstavljati“ (mimesis i repraesentatio) neku stvarnu ženu kao iznajmljeni model, nije li to identifikacija genija moderne umjetnosti u stvarnome svijetu s onim što je tajna biti umjetnosti uopće. Što? Ništa drugo negoli opsesivnost i ponavljajuća tautologija umjetnosti koja pretpostavlja žrtvu samoga umjetnika za razotkrićem umjetničke istine koja zahtijeva predanost jednom posve drukčijem estetskome apsolutu od onoga koji je vladao gotovo čitavom poviješću zapadnoga slikarstva.

          Cézanne i Picasso nisu trebali ništa drugo za svoje samorazumijevanje kao modernih umjetnika, ni tekstove uglednih povjesničara umjetnosti, pa čak ni odobravanje svojih idolopoklonika s umjetničke scene. Bila im je više negoli dovoljna ova opsegom mala novela koja u naslovu ima misterij i određenje najvišega vrednovanja same umjetnosti polazeći od aure djela. Balzac je jednostavno sažeo neprolazni sjaj velike umjetnosti i otvorenost smisla života kroz sudbinu jednog fiktivnoga lika posve do kraja posvećenoga svojem umjetničkome poslanstvu. To je, uostalom, i njegova vlastita sudbina kao i sudbina svih onih koji nužno nadilaze svoje epohalne sjene vremena i za to plaćaju najvišu cijenu vlastita lomnoga života. Djelo koje pripada najvišoj razini vrednovanja jest apsolutno djelo kao slika i kao tekst, kao zvuk i kao tjelesno oblikovanje. Picasso je kao što je poznato imao ideju apsolutne slike koja govori svim vremenima, a ne samo svojem.

U slučaju Balzacova nepoznatoga remek djela, a nisam slučajno malim slovima napisao ovo određenje djela kao takvoga, ono što preostaje za budućnost jest nužno nepoznato.

Tek kad je ono nepoznato, djelo emanira svoju istovjetnost sa samom biti umjetnosti kao istinskim događajem ljepote, uzvišenosti, života i smrti onkraj svih granica ispunjenoga vremena.