Žarko Paić

Između filozofije i pjesništva uvijek je posrijedi ljubavni odnos, rekao bi neizbježni Heidegger. Suvremeni poklič sa zidova upućuje da je samo pitanje tko je u tom odnosu aktivni a tko pasivni ljubavnik. Za poslijeratni naraštaj hrvatskih ljepoduha, osobito za krugove okupljene oko časopisa Razlog a kasnije Teke, moglo bi se kazati da su oblikovani ili na hajdegerijanskome okretu metafizike ili na bachelardovskome svjetlopisu. Dok je prvi bio posvećen propitivanju vremenske dimenzije, potonji se opijao prostornim prispodobama (Gotovac – Dragojević). No, te kasne šezdesete i rane sedamdesete godine nisu dodirnule začudnim odnosom estetiku hrvatskoga pjesništva, nego su bile možda i najplodonosnije razdoblje u različitim nabačajima postmetafizičkih pokušaja mišljenja u kojima se pjesništvo nije pojavljivalo kao pasivna stranka u ljubavnome odnosu. Znamo koliko je optjecajna recepcija Heideggera i uopće njemačka hermeneutička škola. No, manje je znano koliko je za modernu esejistiku u svijetu, koja se nadahnjivala pojmovima iz prostorne arhitektonike, bio presudan utjecaj racionalističke fenomenologije francuskoga filozofa Gastona Bachelarda.

U svojoj Poetici prostoraveć u prvim rečenicama Uvoda Bachelard je radikalno postavio u pitanje mogućnost spoznaje poetske imaginacije iz racionalnoga kuta gledanja. Ono što se danas napretkom filozofije znanosti drži neupitnim, to je zapravo samo povjerenje u evolucionistički karakter razuma, što znači da se mašta i intuicija podređuju računskome vidu mišljenja. Tko želi ipak razumjeti bit pjesničke imaginacije, mora napustiti sve svoje racionalističke predrasude. Sam Bachelard na neponovljivo osoban način borio se u svojim filozofskim djelima s tom predrasudom. Njegovo je glavno pitanje bilo: kako spojiti znanstveni racionalizam francuske tradicije filozofije s poetskim imaginarijem? Rješenje je našao u proširenju fenomenologije sadržajima nesvodive imaginarne djelatnosti uma. To nije značilo odbacivanje Husserlovih ili Heideggerovih otkrića intencionalnosti svijesti i njezine vremenitosti, već produktivno stvaranje novoga govora koji se nije, poput Sartrea, nadahnjivao prijenosom njemačkih termina u duh francuskoga jezika.

Bachelard je ostao dosljedno francuskim filozofom tradicionalistom a da nije žrtvovao profinjenost stila u korist provokativne retorike. I premda je u doba velike galame oko “prave“ ili “krive“ interpretacije Marxa, što je nastala objavljivanjem glasovitih predavanja Louisa Althussera šezdesetih godina pod naslovom Lire le Capital, njegov pojam epistemologijskoga prijeloma postao omiljeni izum koji je dijelio ponorom znanost i ideologiju, čini se da je Bachelard ipak onaj estetičar ili fenomenolog s kojim treba čitati poetsko udivljenje prostorom. Ono što je učinio francuski nadrealizam u pjesništvu zaslugom Chara i Saint-John Persea, naime razotkriće fenomena predmetafizičke vremenitosti u jeziku čiste magme smisla, to je isto misaono ucrtavao Bachelard svojim traganjem za topografijom svijeta izvan racionalističke mahnitosti sustava.

Za Bachelarda je u Poetici prostorastvaranje ontologije pjesništva iz fenomenologije mašte način tvorbe estetike uopće. Polazeći od postavke da se pojam slike ne može svesti niti na subjektivnost motritelja niti na objektivnost znanstvenoga proučavanja, Bachelard je otvorio mogućnost da se iz čistoće fenomenologijskoga iskustva čita prostorna rastezljivost primarne poetske imaginacije. Slika prethodi jeziku kao što sanjarska svijest prethodi realitetu mašte. Nije teško uočiti da se Bachelard na posve drugim temeljima od egzistencijalističke kritike Hegela, vrlo popularne u Francuskoj tridesetih godina, nastojao razračunati s cijelim nasljeđem Fenomenologije duha. Za njega je pojam duše, izvan razumske metafizike, bogatiji od duha. Francuski jezik ne razlikuje tu opreku tako jasno kao njemački (die Seele i der Geist). Zato je doista umjesna prosudba da je suvremena francuska filozofija do strukturalizma zapravo filozofska psihologija. Da je tomu tako svjedoči i slučaj Sartrea. On je svoje prve ozbiljne filozofske rasprave o imaginaciji i imaginarnome koncem tridesetih godina izveo jezikom fenomenologijske psihologije. Zanimljivo je da se pojam imaginarnoga kao i kod Bachelarda poistavio kao temeljni problem ne samo egzistencijalističke estetike, nego uopće kao problem granica metafizike u znanstveno-tehničkome svijetu.

Je li uopće moguća filozofija pjesništva na čemu Bachelard ustrajava? Ako je suvremeno pjesništvo svjesno granica jezika kao granica bitka, onda je pravo pitanje čemu smjera njegova razgranata višeslojnost pjeva. Za fenomenologa poput Bachelarda pjesništvo se može razumjeti kao fenomen slobode. Ovu postavku ne treba shvatiti ni jakobinski ni kao parolu za uzvišeni revolucionarni teatar. Sloboda je kao i imaginacija nesvodiva na logičko-matematički proračun. Zato je cijela Poetika prostoradosljedno blistava analiza o koristi i šteti mašte i zamišljanja u tvorbi slobodnoga, a to će reći, stvaralačkoga svijeta. To je djelatnost čiste sublimacije, koja je lišena strasti i želja, ali ne tako da bi postala racionalna ekstaza, bez okusa i mirisa tla iz kojeg nastaje. Bachelardu je strano udivljenje nekom poetikom hiperprostora kojim vladaju umirovljeni anđeli i druga nepokretna bića. Kao što je njegovo cjelokupno djelo implicitna kritika hegelovskoga duha sinteze znanosti, tako je istodobno i kritika psihoanalize. Duševnost pjesničke slike mora biti s onu stranu okova psihologije. Sloboda i imaginarno ne trpe kompromise, ali ni susprezanje pod jaram neke druge svrhe osim u vlastitom nesvrhovitome stvaralačkome ništa. Bit je imaginacije što nas odjeluje od prošlosti i zbilje; što je njezina usmjerenost primarno vezana uz budućnost. Nije stoga naobično što će Bachelard uporabiti za svoja istraživanja pojam topofilije. Obljubljeni prostor poetskoga obitavališta treba fenomenologijski iznova zavoljeti, učiniti ga vlastitim, intimnim. Pod tim pojmom misli se na ljudsku vrijednost prostora. To je ista ona misao koju Heidegger strogo analitički razlaže u svim svojim djelima od Bitka i vremenado predavanja francuskim prijateljima u Provansi šezdesetih godina sabranih u Vier Seminare: ono tuu tu-bitku kazuje istodobno njegovo prostornost i vremenitost. Bachelard koristi druge prispodobe da bi iskazao isto. Prostor koji pjesnik osvaja imaginacijom nije prostor mjeren instrumentima geometra. To je bitna razlika između doživljenoga i kvantitativno izmjerenoga prostora.

Deskriptivna psihologija, dubinska psihologija, psihoanaliza i fenomenologija razmatraju pitanje iskustva svijesti/doživljaja nekog predmeta u prostoru kao voljenoga ili omrznutoga tek kad se prostor oprisutnjuje u slici kuće. Ona je izvorna slika ljudskoga habitusa, ali ne samo i jedino njega. Stanište i obitavalište jest univerzalni jezik bića u zaklonu od kaosa svijeta. Ne kaže Bachelard uzalud: “Naša je duša prebivalište.“ Svaka prostorna metafora već je uvijek nešto blisko, toplo, očovječeno. Unutarnji prostori ne predstavljaju niz malih objekata, kako bi se moglo pomisliti površno čitajući Bachelardovu Poetiku prostora. O čemu on to “filozofira“? O kući i kolibi, ladici, kovčezima, ormarima, gnijezdima, školjkama, kutovima, minijaturama… Za razliku od svojeg sugovornika u dijalogu (gluhih) – Heideggera – on drži da čovjek nije bačen u svijet, nego je položen u zipku kuće. Je li to jeftina doskočica filozofa zadivljenog pjesničkim slikama drugoga nadahnuća od Hölderlina, Stefana Georga i drugih glasnika iskonskoga “Heimwega“? Ako ostavimo postrance ne baš uspjelo nadmudrivanje s misliocem obrata zapadnjačke metafizike, onda bi se Bachelardova maštarija i poniranje u propitivanje u-rubljenih dijelova prostora intime mogla odrediti i kao fenomenologijsko utemeljenje sanjarenja. Pjesništvo je fenomen slobode zato što je istodobno na granici zbilje i sanjarenja. Prostor nije moguće misliti u kategorijama imaginacije bez preglednoga i iscrpnoga opisa svih obitavališta duše.

Tako se čitajući Poetiku prostoraiznova nalazimo suočeni s nepročitanim mjestima iz francuske književnosti osobito, ali i s Rilkeom i mnogim drugim pjesnicima. Odlika je Bachelarda da zna misao stopiti s onom slikom koja izazivlje na stvaralački odmor čitatelja. Slika u filozofiji s kojom računa ova osebujna fenomenologija nije ukras, ornament, nego iskonska prethodnica logosa, njegova arhetipska košuljica. Neka govori Bachelard: “ Kada nesanica, ta bolest filozofa, poraste zbog rastrojenosti prouzrokovane gradskom bukom, kada na trgu Maubert, kasno u noći, bruje automobili, kad zbog drndanja kamiona počnem proklinjati svoju sudbinu stanovnika grada, smirenje pronalazim uživljavajući se u metafore oceana.“ (str. 49) Pjesništvo ne potrebuje svoju filozofiju kao “logistiku“ ili kao nadomjestni način dosezanja iskonske mudrosti. Filozofija ne potrebuje pjesništvo zato da bi se odmorila od sabranosti umnoga iskazivanja. Logos i poiesis u biti su samo dva različita načina iskazivanja istoga. Zato Bachelard ne želi podržavati nekovrsne lažne iluzije o mogućnosti filozofije pjesništva u doba kraja metafizičkih sustava. Poetika jest fenomenologijsko iskustvo doživljenoga prostora. On se rasteže i sažimlje. Istodobno poprečno-prugasti kao u pustinjskih metafora nepreglednosti i beskonačne samoće, jer ocean i pustinja dvije su iste slike nalik onom osjećaju straha od beskonačnosti koja je toliko morila tankoćutnu dušu matematičara Pascala, ali i račvasti, onaj koji se u zbilji i poetskom imaginacijom skuplja poput školjke, uvlačeći se u sebe – prostor beskonačnosti i prostor rasvjetljenoga svemira. Ona omiljena figura Bachelarda, svjetiljka, koja u francuskome jeziku savršeno spaja bit prosvijećenosti i Rimbaudovo nesputano pjesništvo razaralačke mašte, ukazuje na budućnost. Čekanje je njezina tajna. (Usput budi kazano: nakladnik Ceres u bilješci o autoru krivo navodi da je posrijedi prvi hrvatski prijevod nekog Bachelardova djela. Već 1969. godine Vjeran Zuppa je preveo i napisao pogovor za Plamen voštaniceobjelodanjene u izdanju Studentskoga centra u Zagrebu. Toliko o tomu.)

Veličina je ove lijepe knjige o stvarima unutarnjega prostora u tomu što bez velike znanstveno-logičke pripreme rastvara i kritički razgrće mnoštvo teorijskih sustava, što iz vlastite slikovno-diskurzivne fenomenologije imaginacije ne pretendira na utemeljenje neke obvezujuće estetike. Za Bachelarda je ideja metafore nešto bitno lažno. Slika je nešto prethodeće jeziku. Metafora je lažna slika zato što ne sudjeluje u izvornome aktu imaginacije. U dijalektici slobodnoga i sputanoga bića napušta nas uvjerenje da smo zauvijek izgnani iz onog majčinskoga prostora prvotnih slika, koje su zajedničke svim zemnim bićima. Kao što se može spokojno meditirati u sjećanju na sliku Epikurova vrta, kao što je to pokazao Eugen Fink, tako se još spokojnije može izvesti poetika prostora bez nakane da ikoga nagovara na sljedbeništvo. Sve ipak dolazi kasno. Ni ova knjiga nije u tomu izuzetak. Da se pojavila u hrvatskome proijevodu kad je to trebalo, u doba kad je dijalog filozofije i pjesništva imao ljubavnički karakter spora, bila bi plodonosno prihvaćena kao “kultno“ djelo. Što nam još Bachelard može kazati u doba prijepisa zbiljnosti, kad se okrutnost onoga što doživljamo kao sliku zbilje već izjednačila sa svakom vrstom iskustva prostora? Što nam još može značiti profinjenost jednog fenomenologa u doba kad namjesto školjki i duhovnih kutnih garnitura vlada posvemašnje virtualno sljepilo za intimni prostor duše? U časovima nesanice možda je bolje misliti na pustinju ili ocean nego na mahnitost prostora koji sve više postaje tjeskobno mjesto bez svjetiljke, čak ni za puža više lagodno, o kojem u Prirodopisupjeva Danijel Dragojević, bez razloga i sa svrhom.

Prvotno objavljeno u „Novome listu“, 2000.