Žarko Paić

1.

Tübingenska kutija naslov je knjige teorijskih tekstova Leonide Kovač iz područja suvremene umjetnosti i vizualne kulture, koji tematski pripadaju interdisciplinarnome području vizualnih umjetnosti i znanosti o umjetnosti. Autorica je ugledna sveučilišna profesorica teorija suvremene umjetnosti, isto tako autorica je brojnih izložbi hrvatskih i inozemnih suvremenih umjetnika multimedijalne prakse, izbornica Hrvatske na venecijanskome bijenalu suvremene umjetnosti 1990-ih, a posebnost je njezina teorijskoga diskursa što analitički pouzdano, angažirano i ustrajno uvodi u analizu postkolonijalne i feminističke teorije u pristupu kompleksnih odnosa biopolitike i vizualne kulture, te različitih tekstualnih i izvedbenih praksi.

Svaki esej u ovoj knjizi istodobno preispituje formativnu i generativnu moć jezika, odnosno interdisciplinarnim pristupom ukazuje na modalitete medijske proizvodnje shvatljivih tijela. U njezinim teorijskim tekstovima može se pokazati kako hermeneutičko i semiotičko iščitavanje umjetnosti unutar medijalnoga vizualnoga okružja zahtijeva brižno otvaranje diskursu Drugoga i drukčijega. Bez obzira bavi li se suvremenom skulpturom, video-umjetnošću, konceptualnim ili performativnim događajima u javnome prostoru izlaganja, bez obzira analizira li koncepte i projekte muzejske i kustoske prakse u umreženim društvima globalnoga poretka u kojima suvremena umjetnost ima značenje kulturne imaginacije i sustava institucionalnoga života postindustrijskoga doba, primjetna je točka preokreta dosadašnjih „poredaka vizualnosti“. Taj preokret u načinu gledanja na suvremenu umjetnost zahtijeva preokret i same teorijske perspektive koja je dosad umjetnost analizirala ili ikonologijski ili pak iz nadređenih paradigmi slike (mimetičko-reprezentacijski). Stoga je knjiga Tübingenska kutija ne samo iznimno vrijedan prilog teoriji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj s obzirom na aktualnost događaja koji se smjenjuju vrtoglavom brzinom, nego i artikulirani trag svjedočanstva o duhu vremena u kojem društvena odgovornost teorije umjetnosti nije tek „ornament“ zbiljskoga događanja medijalne zbilje, već i sintetiziranje samoga iskustva susreta umjetnosti i života u doba tehnoznanosti i vizualizacije.

Poveznica među pojedinim esejima je problem diskurzivne, odnosno medijske proizvodnje stvarnosti koja proizlazi iz sposobnosti jezika da kroz niz uzajamno premreženih kulturalnih praksi stvori i materijalizira svoj vlastiti referent. Poimajući performativnu moć jezika neodvojivom od različitih postupaka citiranja, eseji tematiziraju međuovisnost tehnologija proizvodnje određenih identiteta i politika tijela unutar “svijeta slika” u vremenu koje se u suvremenim teorijskim razmatranjima naziva i razdobljem biokibernetičke reprodukcije.

2.

Baveći se spregom liberalnog, odnosno neoliberalnog kapitalizma i različitih manifestacija diskursa moći, te nadalje epistemoloških paradigmi, kroz nekoliko eseja provlači se tema odnosa diskurza o terorizmu i performativa legaliziranog neperceptibilnog strukturalnog nasilja tijekom druge polovine 20. i početkom 21. stoljeća. Leonida Kovač u tim tekstovima kreativno prisvaja ideje vodećih mislilaca našega doba od Agambena i Deleuzea do Judith Butler i Donne Haraway i niz drugih teoretičara.

U knjizi se uspostavljaju analogije između razdoblja prijelaza 19. na 20. stoljeće (u kojemu se događa ključna promjena reprezentacijskih paradigmi s obzirom na invenciju masovnih medija – filma i fotografskom slikom ilustriranih novina) i sadašnjice određene medijskom stvarnošću. Razumijevajući medij ne samo kao materijalnu podlogu, već kao kompleksnu društvenu instituciju koja u sebi sadrži pojedince i koja je, među ostalim, konstituirana poviješću praksi, knjiga osobitu pozornost posvećuje avangardnim, neoavangardnim i eksperimentalnim umjetničkim praksama djelatnima od kraja 19. stoljeća do danas. S druge strane, sagledavajući pojedine fenomene mimo disciplinarnih matrica, i pledirajući za tzv. “neuokvireno znanje” želi se uočiti povijesne momente i okolnosti u kojima su avangardne invencije jezika, koje su demontirale i resemantizirale postojeće predodžbe stvarnosti, prisvajane i preusmjeravane u komercijalni film, propagandu i marketing.

Tako se eseji  bave i  ambivalentnim odnosima avangardne umjetničke produkcije i masovnih medija unutar weimarskoga kulturnog kompleksa, te nadalje odnosima avangardnih praksi i propagande u razdoblju od Oktobarske revolucije do uspostave dogme socijalističkog realizma 1934. godine u Sovjetskom savezu. Knjiga, nadalje, tematizira eksperimentalne umjetničke prakse u Njemačkoj kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, fokusirajući politički i socio-kulturni kontekst vremena koje je neposredno prethodilo padu Berlinskog zida i propasti komunističkih sustava.

3.

Pad Berlinskog zida simbolički je označio početak procesa integracije postkomunističkih država u sustav globalnog tržišta, koje među ostalim uključuje i tržište umjetnosti. U cjelini knjiga je tematski raznorodna i istodobno čvrsto i precizno artikulirana oko teme biopolitičke produkcije moći koja cjelokupnu društvenu stvarnost svodi na mehanizme reprodukcije jednog nadzornoga sustava funkcioniranja života u rascijepu između dva tijela (izvedbenoga i živoga i reproduktivnoga i produktivnoga). 

Posrijedi je iznimno vrijedna studija pisana jezikom koji vješto spaja duh eseja kojim se suvremena umjetnost nastojala razumjeti i prikazati još od Benjamina i Kracauera, a njezina je tematska složenost i lucidnost u tome što pokazuje kako se prekretni društveni, politički, kulturni i događaji medijske inscenacije preklapaju s uzbudljivim i heterogenim umjetničkim praksama, performativima i diskursima.