Žarko Paić

1. Novi geopolitički Levijatan

Rat koji je 25. veljače 2022. godine Vladimir Putin, predsjednik Ruske Federacije, pokrenuo kao totalnu invaziju na Ukrajinu nastojeći je pokoriti i iznova uspostaviti drugu formu ʺsovjetskoga carstvaʺ u Europi,  predstavlja logiku moći, mase i brutalnosti posttotalitarnoga doba. Izraz koji sam ovdje upotrijebio izvorno se nalazi u fragmentu 10 [37] (168) iz Nietzscheove Ostavštine. Na primjeru Zole i Wagnera mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma nastoji opisati temeljne značajke modernoga doba. U djelima ovih umjetnika otvara se , dakle,  logika, masa i brutalnost. Umjesto pojma logike primjerenije je ovdje govoriti o moći. Jer logika moći jest logika osvajanja geopolitičkoga prostora kao neoimperijalne mreže događaja, a ne jednom zauvijek uspostavljenih poredaka političke vladavine. Moć se, dakle, pojavljuje u suvremenosti u formi težnje za totalnim ovladavanjem Drugime kao kolonijalnim podanikom, vazalom, nacijom-državom bez istinskih značajki teritorijalne suverenosti. Deleuze i Guattari u svojim analizama društvenih procesa deteritorijalizacije/reteritorijalizacije aksiomatike modernoga kapitalizma nazivaju taj proces logikom ʺratnoga strojaʺ. No, problem je u tome što ovaj pojam nadilazi klasično razumijevanje izvršenja moći unutar tradicionalno shvaćenih aparata državne moći. Ono što se iz čitavog naizgled složenoga ideologijsko-političkog okvira Putinova ratnog osvajanja Ukrajine čini neporecivim jest izvan Clausewitzeve postavke kako je rat nastavak politike drugim sredstvima. Nije riječ o ratu kao sredstvu za neku drugu uzvišeniju svrhu, kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti, iako je i ovaj rat dokaz da se u suvremenom globalnome kapitalizmu pitanje moći mora razumjeti iz logike njezine transparencije. A to znači da rat nije ni sredstvo ni svrha za ustoličenje apsolutne moći nacije-države kao što je Rusija u 21. stoljeću, već kontingentna izvedba politike kroz moć nove ideologije, terora i totalne kontrole onog što je preostalo od građanskoga društva. Umjesto moderne nacije-države s politikom suverenosti i njezine postmoderne reartikulacije u kulturi Rusa kao etno-nacionalističkog kolektivnoga identiteta, Putinov ratni stroj prelazi u stanje geopolitike globalnog izvanrednoga stanja. To je ono stanje iznimke ili izvanrednoga slučaja kojim se iz temelja krše svi postulati i norme međunarodnog prava država. Cinizam Putinova geopolitičkoga uma otuda proglašava ovaj čudovišni rat ʺspecijalnom vojnom operacijom denacifikacije Ukrajineʺ. Zbog toga je to uvjet mogućnosti za sve daljnje ratove kojima se stvara nova postimperijalna suverenost Rusije kao pitanje sigurnosti spram tzv. širenja NATO-a i Amerike.

          Kako to valja razumjeti? Sve što je dosad viđeno u ovom čudovišnome ratu sustavnoga razaranja ukrajinskih gradova s pomoću dalekometnoga topništva visoke preciznosti učinka, uništenja ekonomske infrastrukture, genocidnih postupaka agresorske ruske vojske protiv stanovništva na području oko Kijeva, Donbasa i Luhanska, svjedoči o trijadi ničeanski shvaćene biti modernosti kao logike moći, mase i brutalnosti. No, bilo bi pogrešno smatrati da je sve to neka vjekovna, iskonska stvar ruskoga divljaštva, pa bi iz ovog fatalnoga kulturnog determinizma proizašlo nešto nečuveno. Naime, to da se Rusima i samo njima pripisuje značajka barbarske mržnje spram svega zapadnjačkoga, a to znači prije svega američkog i europskog sustava vrijednosti utjelovljenih u liberalizmu, materijalizmu i individualističkome potrošačkome svjetonazoru. Tzv. kulturne povijesti ruskoga slavenofilstva i zdvojnog odnosa spram Zapada u znaku približavanja i radikalnog odmaka nesumnjivo pridonose razumijevanju dubinskih dimenzija povijesno-epohalne ukorijenjenosti u vjerovanju i ideologiji koja Rusiju vidi kao imperijalnu svjetsku moć i silu s autokratskim modelom države po uzoru na doba carske Rusije u sintezi despotske politike i pravoslavnoga kršćanstva. Problem nije u temeljima iskonske ruske kulture, već u tome što je čak i u najvećim dosezima njezinih ponajprije velikih pisaca, kompozitora i mislilaca modernoga doba pitanje temeljnih vrijednosti politike poput slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti pretvoreno u pitanje pseudo-metafizičke vjere u ruski jedinstveni put oslobađanja od svekolikoga zapadnjaštva i logike prosvjetiteljskoga kozmopolitizma. Ne svjedoči li nam o tome razvrgnuće vjere u liberalnu politiku i demokratska načela Europe u slučaju obraćenja Dostojevskoga u proroka pravoslavnoga misticizma s neskrivenim obožavanjem ʺruske dušeʺ ili, pak, briljantno filmsko uprizorenje Andreja Tarkovskog Rubljov u kojem glavni glumac Anatolij Solonjicin gotovo karizmatskom upečatljivošću prikazuje unutarnju dramu slikara ikona Andreja Rubljova, tematizirajući pitanje vjere i umjetnosti u autokratskome poretku. No, ono što je od iznimne važnosti jest da Tarkovski pokazuje neskrivenu bit povijesno-kulturalnoga sraza Rusije i Europe kroz pitanje identiteta zasnovanog na onome što američki kulturalni povjesničar James Billington naziva savezom ikone i sjekire.

           Putinov ratni stroj doslovno je realizacija moći vojno-političkoga sklopa onog što je proizašlo iz imperijalne težnje Sovjetskoga Saveza da Rusiju i Ruse uspostavi kao državotvornu naciju. Njezina je jezgra etnički nacionalizam s vjerom u posebno metafizičko-političko poslanstvo pokoravanjem svih naroda i etničkih manjina nastanjenih na golemom geopolitičkome prostoru tzv. Euro-Azije. No, vojno-politički sklop pretpostavlja savez unutarnje i vanjske sigurnosti u očuvanju teriitorijalne suverenosti pred stalnom prijetnjom od Drugoga, ponajprije SAD-a iNATO-a. Prijetnju valja shvatiti kao logiku paranoidno-represivne moći. Kao i u doba komunizma polazi se od binarnoga stroja onog što Carl Schmitt naziva politikom kao latentnim sukobom prijatelja i neprijatelja. Otuda je logika moći, mase i brutalnosti Putinova ratnoga stroja proizvodnja geopolitičkog izvanrednog stanja na globalnoj razini. Rat se, dakle, ne može smatrati više nastavkom politike drugim sredstvima, već permanentnim događajem proizvodnje novog geopolitičkoga prostora koji više nije određen logikom tradicionalne države i njezinih ideologijsko-političkih aparata, kako bi to rekao Luis Althusser. U tome je razlika između Putinova ratnoga stroja i sovjetskih ratnih intervencija i okupacija od Mađarske 1956. godine, Čehoslovačke 1968. godine do Afganistana 1980. godine. Nije razlika tek u tome što je u vrijeme tzv. hladnoga rata postojala jasna crta razgraničenja između dviju mega-ideologija i mega-država koje su ih utjelovljivale ‒ SAD liberalni kapitalizam a Sovjetski Savez marksizam-lenjinizam. Razlika je, naprotiv, u tome što propašću komunizma 1989. godine nastaje fluidni i hibridni sustav postimperijalne suverenosti. Sada se ratovi prenose iz sfere utjecaja nacija-država u geopolitiku binarnoga stroja kojeg ponajbolje karakterizira logika mreže i umrežavanja. S jedne je strane imperijalni savez država NATO-a, a s druge, pak, mreža terora ili tzv. rogue-states koje kontrolira Al-Qae’da ili Islamska država. Kad Rusija s Putinom preuzima formalno istu metodu razaralačke kontrole Bliskoga Istoka sudjelovanjem u ratnim operacijama u Siriji na strani diktatorskoga poretka Bashara el Asada 2015. godine, otpočinje doba nove globalne ravnoteže straha drugim sredstvima.Država se sada pojavljuje kao posttotalitarna mreža geopolitičkoga Levijatana s pet određujućih značajki.

1.1 Autokracija

Autokracija predstavlja poredak vladavine koji u Rusiji 21. stoljeća s Putinom doživljava mitsku utjelovljenost načela carske moći kao imperijalnoga osjećaja tzv. posebne civilizacije u razlici spram Europe i Zapada, ali i spram azijatskoga načina vladavine s Kinom kao paradigmatskom formom tzv. orijentalne despocije. Koristeći metaforu ikone i sjekire možemo kazati da je umjesto apstraktne i racionalne ideologije lenjinizma-staljinizma u stvaranju univerzalne svjetske države proletarijata na djelu ono što Emil Pain u analizi imperijalnoga sindroma i ruskoga nacionalizma naziva ʺnačelom političke dominacije etničkih Rusa…etničke ruske nacije, ‘Rusijom za Ruse’ʺ. No, da bi ovaj način legitimacije etničkoga nacionalizma postao politički i kulturalno poželjan potrebno je da se ideologijski upiše u duh-dušu-tijelo državljana-građana Ruske Federacije. On mora postati doslovno medijski i vizualno prožet fantazmama o vjekovnome ruskome misticizmu i pravoslavnoj vjeri kao temelju identiteta. O tome svjedoči film Levijatan iz 2014. godine u režiji Andreja Zvjaginceva, ta čudesna reinterpretacija knjige o Jobu u kontekstu neke udaljene ruske gubernije u kojoj vlast u sprezi s pravoslavljem služi materijalnim probicima lokalne oligarhije i nemilosrdno uništava tzv. male ljude. Država se ne služi samo izvanjskim metodama zastrašivanja građana-državljana kao što je to bilo u sustavu koncentracijskih logora SSSR-a pod nazivom GULAG, već ulazi u unutarnji prostor psiho-krajolika međuljudskih odnosa ljudi koji su podijeljeni klasno-socijalno u novome poretku autokratskoga kapitalizma oligarha kao i po svim značajkama zapadnjačkoga sustava potrošačkoga društva s mnoštvom stilova života. No, ono što odlikuje ovu spregu autokracije i osjećaja imperijalne moći Rusije proizlazi iz ratnoga stroja. Tek s njime Putin kreće u preoblikovanje dosadašnje geopolitičke karte svijeta.

1.2 Povijesni revizionizam

Povijesni revizionizam s kojim Putin prikazuje Ukrajinu kao ʺumjetnu državuʺ bez tradicije povijesne državnosti koja je u 20. stoljeću, prema njegovim pseudo-historijskim umotvorinama, bila loš rezultat Lenjinova snatrenja o internacionalizmu i pravu naroda na samoodređenje, postaje službena državna ideologija putinizma kao sveze mitsko-despotskoga sna o Velikoj Rusiji s Kijevom kao središtem ruske povijesne državnosti. Osvajački rat kojim se pokreće čitav stroj razaranja na daljinu, jer je strategija ratovanja povezana s naprekom novih tehnologija uništenja gradova s pomoću krstarećih raketa i višecjevnih raketnih bacača, počinje s ideologijsko-propagandnom pripremom. Sve su međunarodno priznate države nastale raspadom SSSR-a legitimni ciljevi ruskog ekspanzionizma, pod uvjetom da su određene kao geopolitička prijetnja Rusiji i pod uvjetom da je u njima nastanjena ruska etnička manjina od baltičkih država do Gruzije, Kazahstana i Moldavije. Kad mnogi teoretičari i politički analitičari nastoje precizno odrediti imenovanje putinizma i Putina kao hibridne ideologije i utjelovljenja dva različita i srodna totalitarna sustava kao što u u 20. stoljeću bili sovjetski komunizam i njemački nacizam, onda je to samo naizgled ispravno kao vidljivi trag političke fenomenologije današnjice. Karikature Putina u svjetski poznatim novinama i tjednicima u SAD-u i Europi s Hitlerovim brkovima i Staljinovim licem tome idu u prilog. No, problem je što određivanje biti posttotalitarne vladavine Putinova ratnoga stroja pretpostavlja uvid u politički nihilizam suvremenosti. Mi živimo u doba bez istinskoga subjekta političkoga djelovanja kao što je to bio narod bez kojeg nema mogućnosti suverenosti nacije-države. Kad nema subjekta, očito je da se i supstancija nekog pojma održava kao privremeno stanje stvari. Sve postaje fluidno i hibridno. Politički pokreti koji vladaju svijetom u 21. stoljeću nadahnuti su logikom preobrazbe naroda kao demosa u narod kao etnos. Otuda je populizam transparentna logika reartikulacije naroda kao većinskoga subjekta bez supstancije koji se može pojaviti kao moć, masa i brutalnost vladavine tek onda kad je čitavo društvo postalo korporativno obuzdano u njegovim emancipacijskim mogućnostima borbe za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost s Drugime. Putinizam je stoga povijesno-revizionistički patchwork ruskoga imperijalnoga mita o vladavini svijetom kao posebne Euroazijske civilizacije i postotalitarna autokracija, uz dodatak nostalgije za Sovjetskim Savezom iz jednostavnog razloga što je pod Staljinom sve do propasti u doba Gorbačovljeve perestrojke Rusija bila globalno-planetarna moć kao nuklearna država i kao geopolitički igrač u tzv. velikome prostoru (Gro§raum), da se poslužim poznatim Schmittovim pojmom iz njegova djela Nomos zemlje.

1.3 Totalitarna vladavina

       Totalitarna vladavina u 20. stoljeću, kad su posrijedi tri paradigmatska tipa vladavine poput talijanskoga fašizma, njemačkog nacizma i ruskog staljinizma, može se odrediti kao poredak uspostave države s onu stranu granica koncepta nacije-države. Takva je država nužno imperijalno uspostavljena na načelima homogene i etnički čiste nacije-naroda, a prostor njezina ozbiljenja odnosi se na tzv. geopolitički životni prostor kojeg Hitler naziva Lebensraum, dok Staljin u ratnome osvajanju Finske 1940. godine teži proširiti granice na sjeverne teritorije. Totalitarizmi nužno iskazuju imperijalne ratno-osvajačke opsesije prostorom u smislu prisvajanja tuđih ekonomskih izvora i kulturnih dimenzija duhovne egzistencije. Utoliko je kibernetička mreža sveza terora i logora za neprijatelje naroda. Nova informacija stvara s pomoću feedbacka komunikaciju kao totalno društvo kontrole. Bez terora nema mogućnosti da totalitarizam ispuni svoje temeljne ciljeve kao što su osvajanje novih prostora suverenosti države i naseljavanje-raseljavanje naroda. No, teror nije samo fizičko zastrašivanje naroda, etničkih skupina, pojedinaca i stvaranje ozračja za politiku genocida. U biti je terora težnja za totalnom mobilizacijom svih ideologijsko-političkih sklopova moći kojim se država, autokratski Vođa i partijska moć vladanja društvom pokazuje kao svojevrsni kulturni Gleichschaltung. Što je vrijedilo za kulturnu politiku nacizma, na drugim osnovama pogađa i sovjetski teror koji se izvodi indoktrinacijom pokorenoga Drugoga i zatiranjem njegove izvorne biti peobrazbom u novi hegemonijski identitet.

       Ruska indoktrinacija tijekom sovjetskoga razdoblja uz kulminaciju u 21. stoljeću bila je tolika da su neki od najznačajnijih umjetnika 19. i 20. stoljeća poput pisca Nikolaja Gogolja i avangardnoga umjetnika Kazimira Maljeviča, iako su bili etnički Ukrajinci, u svim svjetskim enciklopedijama zabilježeni kao Rusi. Kad se, dakle, teror iz otvorenoga sustava represije i nasilja kakav je bio sovjetski sustav logora GULAG preobražava u kulturni nacionalizam i političku autokraciju koja djeluje unutar formalno zadanih demokratskih okvira vladavine, ali bez temeljnih liberalnih vrijednosti kao što su nepovredivost osobe, građanska i ljudska prava, tolerancija spram nacionalnih i rodno-spolnih manjina, teror postaje indoktrinacija i represija kao sustav prokazivanja Drugoga. Krajnja točka užasa postaje njegova neutralizacija i suspendiranje poput Putinovih naredbi ubojstava opozicijskih političara i neovisnih novinara. Sve to FSB ‒ nasljednik zloglasnoga KGB-a ‒ izvršava na nemilosrdan način u Rusiji i diljem svijeta. Bez terora, međutim, ni postotalitarni poredak autokracije ne bi mogao imati potporu većine naroda kao što je to slučaj s čitavim nizom zakonskih uredbi protiv svakog građanskoga prosvjeda ili iskazivanja javnog mišljenja protiv ruske ʺspecijalne vojne operacije u Ukrajiniʺ. Bitna razlika između Staljina i Putina, totalitarnoga Vođe SSSR-a i autokratskoga tiranina suvremene Rusije, proizlazi otuda što je ovaj postmoderni teror zasnovan na spektakularno-demokratskoj logici vizualizacije događaja s pomoću umjetne inteligencije i novih interaktivnih medija gotovo univerzalan u svojoj partikularnosti. Naime, ovaj je teror realizacija globalnog izvanrednoga stanja s prijetnjom koja svoju totalnu brutalnost iskazuje kao masu i moć nuklearne države. Nije li tome zoran dokaz neprestano morbidno zazivanje Armagedona nuklearnim napadom Rusije na Poljsku, Englesku, SAD koju priželjkuju Putinovi vazalni propagandisti u specijalnim emisijama državne TV posvećenim fascinaciji gledateljstva s najnovijim oružjem Sudnjeg dana poput balističkoga interkontinentalnog projektila popularno nazvanog ʺSotona IIʺ odnosno RS-28 Sarmat?

1.4 Imperijalistička politika

Čemu služi proširenje geopolitičkoga prostora u neoimperijalnome slučaju ako ne da umjesto pitanja o granicama između nacija-država imamo ono što njemački politolog Herfried Münkler naziva ʺgraničnim prostorimaʺ, pritom razlikujući imperijalnu od imperijalističke politike? U svakom slučaju, prva se odnosi na djelovanje ekonomske, političke i kulturne moći, dok se potonja zasniva na povjerenju u vojsku. Međutim, slučaj Rusije u 21. stoljeću pokazuje kako se obrat u biti neoimperijalizma događa tako što izgradnja vojske i njezino opremanje najnovijim tehnologijama raketnoga razaranja Zemlje ide ruku pod ruku sa shvaćanjem ekonomije kao ratnog stroja drugim sredstvima. Prijetnja Putina da će zbog sankcija nametnutih Rusiji u vezi ratne invazije na Ukrajinu ispaštati ponajprije Europa i EU tako što će ruska državna korporacija GAZPROM zatvoriti dovod plina i dovesti do posvemašnje recesije i krize u svjetskoj ekonomiji zacijelo je svojevrsna ʺnovostʺ u suvremenim međunarodnim odnosima. Usto, čini se da je ovo zlorabljenje energetske politike u ratne svrhe mnogo više od klasične Realpolitik. Zašto? Jednostavno zbog toga što je posrijedi posttotalitarni model autokratske vladavine. Ona dolazi na mjesto klasične vojne zapovjedne ekonomije, koju je imao u vidu i Franz Neumann u analizi nacizma kao totalitarne vladavine uz pomoć terora, ideologije i logora u svojem glasovitome djelu Behemot: struktura i praksa nacionalsocijalizma 1933-1944. Zapovjedna ekonomija imala je u nacizmu pokretačku strukturu vladavine uz pomoć ropskoga rada, državnoga kapitalizma i totalne eksploatacije pokorenih nacija-država. Obrat je sada u tome što vertikalno ustrojeni poredak oligarhijski vođene ekonomije dopušta hibridnu vlasničku strukturu. To omogućuje da čak i ratni stroj nije u potpunosti rezultat logistike državnog monopolnoga kapitalizma. Umjesto toga susrećemo se s elementima slobodnoga poduzetništva, sprezi privatnog biznisa i državnoga ulaganja u velike infrastrukturne projekte itd. No, najveća je perverzija što se čak i ratne operacije provode kao suradnja između države i privatnih milicija poput zloglasnih plaćenika Wagner-skupine, poznate po užasnoj brutalnosti izvedbe ratnih zločina u Africi, na bojištima u Siriji, Čečeniji i u Ukrajini.

          Bez posvemašnje kontrole oligarhijskoga modela sveze autokracije i državnoga kapitalizma koju provodi složeni sustav unutarnje i vanjske sigurnosti Rusije ne postoji mogućnost uspješnoga pokoravanja ruskoga građanskog društva. Razlog valja vidjeti u tome što je energetska i poljoprivredna politika, savez nafte-plina-hrane i ruske verzije Lebensrauma, samo drukčije oružje Putinova ratnoga stroja. Nije stoga slučajno da se sve to odražava na mogućnost golemog ulaganja u propagandni aparat državnih i novih medija poput cyber-ratnika koji hakiraju mrežne stranice vlada i međunarodnih organizacija u sferi ekonomije, politike i kulture SAD-a i Europe. Koliko je ovaj ideologijsko-propagandni pogon proizvodnje ruskih fake-news planetarno moćno sredstvo terora i zastrašivanja demokratskih poredaka u svijetu dostatno nam govori još uvijek tajnom obavijena veza između Vladimira Putina i Donalda Trumpa u njegovoj predsjedničkoj kampanji, dok su veze s desničarskim populističkim vođama u Mađarskoj poput Orbána, u Francuskoj s Marine Le Pen, te u Italiji s Matteom Salvinijem već uzele toliko maha da je neka zajednička politika EU protiv ratnoga stroja Rusije u Ukrajini ravno iluziji bez pokrića. Iz svega proizlazi nešto uistinu čudovišno. Mnogi politolozi pokušavaju uspostaviti smislenu svezu između pojma desničarskoga političkog populizma i putinizma. Ipak, situacija u Rusiji od dolaska Putina na vlast nije istoznačna s lepenizmom u Francuskoj. Iako postoji podosta sličnosti u politici koja se opravdava ideologijski tako što se zaziva Rusija za Ruse, okrivljuje svaki oblik multikulturalizma, prezire zapadnjačke forme liberalne kulture i sklopa vrijednosti, veliča civilizacijsko poslanstvo Rusije kao predvodnika nove Euro-Azije s težnjom obrane iskonskih vrijednosti pravoslavne vjere i zajedničkoga života naroda protiv univerzalizma i individualizma, putinizam se ne može svesti na logiku populizma upravo zato jer odbacuje bit zapadnjačke ideje demokracije. Kako to uvjerljivo pokazuje Marlene Laruelle, uistinu je ono što odeđuje putinizam kao ideologiju sveza masovno-propagandne indoktrinacije idejom Velike Rusije kao i splet pragmatičnih odluka koje se politički prilagođavaju trenutnoj geopolitičkoj situaciji u odnosu na SAD, Europu i ideju zapadnjačke globalizacije. Još 2000. godine Putin je u jednom razgovoru za BBC iskazivao pripadnost Rusije europskoj kulturi te nije ni mogao zamisliti odvojenost Rusije od Europe. Štoviše, tvrdio je da ne vidi NATO uopće kao neprijatelja Rusije. Otuda je samorazumljivo kako se odnos ideologije kao sustava vjerovanja i svjetonazornoga stava i doktrine kao logičke cjeline u indoktrinaciji naroda temeljnim idejama o tzv. Euroazijstvu kao alternativi Zapadu ne može razumjeti bez uvida u aktualni geopolitički sklop snaga. Putin je 2000. godine imao drukčiju političku ulogu i moć. Još se nije nazirala aneksija Krima što će 2014. godine biti početak osvajačkoga rata s ciljem komadanja Ukrajine. Zato je bilo razumljiivo da NATO nije smatran vojno-političkim savezom ʺsila Zlaʺ. Sve je to pouzdani dokaz da ono što Laruelle naziva trostrukom ʺcivilizacijskom gramatikomʺ iz ruske perspektive pretpostavlja odnos spram Europe, Zapada i ostatka svijeta. Čini se gotovo aksiomatskim da Rusija unatoč silnoj retorici antizapadnjaštva i antieuropstva te sklonosti stvaranja tzv. Euroazije iz duha metapolitičke desnice i konzervativne revolucije u viziji Aleksandra Dugina, ne može biti izvan dijaloga i sudbinske povezanosti s Europom i Zapadom. Problem nije u nekoj fatalnoj kulturnoj predodređenosti Rusije za autokraciju i totalitarizam, već u onome što spaja kulturne odrednice nacionalnoga identiteta s prisvajanjem temeljnih ideja zapadnjačke filozofije, umjetnosti i kulture. Kao i Japan tek je u 20. stoljeću Rusija postala istinski subjekt političke razdiobe imperijalne moći a da nikad nije dospjela na prag modernizacije države i do usvajanja liberalno-demokratskih normi u društvu i državi. Usto, Rusija nije imala filozofe prosvjetiteljstva i kozmopolitizma poput Kanta i Rousseaua, već religiozne mistike i velike književnike poput Tolstoja i Dostojevskoga. U sjeni apokaliptičkoga navještenja propasti civilizacije, što je od Solovjova do Berdjajeva i Šestova bilo neotklonjivo utkano u spoj književnoga nihilizma i filozofijskoga misticizma s pečatom pravoslavlja, rađao se duhovni poredak antiliberalnoga iskustva. Ono je, doduše, tražilo ishodišta u europskome antiprosvjetiteljstvu. Ali je svemu tome utisnulo navlastiti ruski pečat lažnoga iskupljenja i žrvovanja za rusku stvar. Možda je tu sudbinsku vezanost uz apokalipsu i iskustvo bezdana ponajbolje iskazao James Billington. U svojoj sjajnoj studiji Ikona i sjekira – Povijest ruske kulture, jedno tumačenje na jednom mjestu kaže da je

ʺrusko prometejstvo tako sadržavalo elemente utopijske prisile i poetske fantazije koji manje nalikuju na optimistički i utilitarni scijentizam suvremene Europe, a više na vjersko pijanstvo ranije ruske hereze – judaizatora s njihovom pseudoznanstvenom ‘Tajnom nad tajnama’, bemeovskih mistika s njihovim ezoteričnim putovima k androginiji i božanstvu: i sektaške proroke koji su stalno iskrsavali, pokušavajući da tradicionalno kršćanstvo istisnu nekom novom skupinom koja će odmah ostvariti carstvo nebesko na Zemlji.ʺ

1.5  Teror i kolonizacija

Nikad nećemo rasključati tajnu kako je između sovjetskoga totalitarizma i ruske posttotalitarne autokracije s Putinom kao Vođom-vladarom s prerogativima vlasti nalik ruskim carevima iz povijesnoga razdoblja osvajanja sjevernih teritorija i dalekoga Istoka uspostavljena tijesna sveza ukoliko ne razmotrimo ono što je u naslovu najznačajnije knjige kritika komunizma kao totalitarizma. Naravno, riječ je o znamenitome djelu Aleksandra Solženjicina Arhipelag Gulaga. Sustav koncentracijskih logora ostaje do danas označen kraticom grozomorne semantike ‒ GULAG. Gotovo da je po tome istoznačan s onim što znači Auschwitz, premda su bjelodane razlike u načinu uništenja čitavih skupina naroda, klasa i elitnih skupina komunističkih intelektualaca koje je Staljin nakanio ubiti neljudskim ropskim radom ili doživotno držati u zatočeništvu. Nacizam je bio u tome brutalno transparentan, jer je za neprijatelje NSDAP-a i njemačkoga naroda i države proglasio prije svih Židove, potom slavenske narode, Rome te komuniste i gay-populaciju. Tome usuprot, Staljinove su metode istrebljenja i uništenja u logorima Sibira ostale još uvijek, unatoč svjedočanstava poput Solženjicinovih knjiga, ideologijsko-politički zakrinkane doktrinom lenjinizma-staljinizma. Prema toj doktrini mesijanski događaj povijesti pripada komunističkoj Partiji i državi zasnovanoj na vladavini proleterske klase. Ona je posljednje metafizičko jamstvo svekolikog terora i represije u svrhu pravednosti u svijetu. Utoliko je pitanje što za suvremenu Rusiju i putinizam predstavlja nasljeđe iskustva GULAGA zapravo pitanje o biti političke vladavine i upravljanja društvom i državom. Između staljinističke ideologijske hegemonije koja stoji u biti zatvorskoga sustava u sovjetskoj Rusiji i Putinova progona i zatočenja političkih protivnika, neovisnih novinara ili, pak, pripadnika subverzivne punk-kulture poput ženskog banda Pussy-Riot i višegodišnjega zatočenja dvije članice u zatvorima Lubjanke, očito je da postoji svojevrsni vakuum. Nemoguće je stoga nastavljati samorazumljivo s diskursom totalitarizma za ono što se danas zbiva u suvremenoj Rusiji. To vrijedi čak i kad se na pojavnoj razini čini da su razlike između Staljina i Putina gotovo neznatne.

          Suvremeni ruski poststrukturalistički filozof Valerij Podoroga na fukoovskome je tragu nastojao objasniti ovaj problem. Pritom je u nadahnjujućem prilogu naslovljenom ʺGulag u umuʺ pokazao kako je aparat države u ruskome posttotalitarnome djelovanju duboko prožet nasljeđem sovjetskoga sustava zatvora i s njima povezanom mrežom terora spram vani i unutra. Ono što, međutim, ovdje izaziva posebnu pozornost jest, prema Podorogi, imperijalno-kolonizacijski način funkcioniranja GULAGA i nakon njegova formalnog nestanka. Nije teško razabrati da su i Putin i svi njegovih najbliži suradnici ‒ partijsko-državna elita moći ‒ pripadnici KGB-a ili FSB-a. Podoroga stoga tvrdi da je ʺdržava – najstrašniji neprijatelj građanskog društva. Naše posljednje desetljeće samo nastavlja nagomilavati sve novije činjenice ‘uspješne’ uništavajuće borbe države s društvom.ʺ Ova unutarnja kolonizacija građanskoga društva u Rusiji u 21. stoljeću dosegla je čudovišne razmjere. Putinizam u tom pogledu predstavlja jedan od najzlokobnijih sustava ideologijsko-političke moći Države od svih autokratskih država, a vjerojatno isto vrijedi i za aktualnu Kinu, jer nastavlja sustavno s dokidanjem svih aktivističkih platformi borbe za slobodu, ljudska i građanska prava, kao što nasilno zatire i prava nacionalnih manjina poput Tibetanaca i Ujgura. Kolonizacija je ključna riječ ove autokratske politike. Sam Putin rado je koristi u svojim javnim nastupima, govorima i tzv. političkim esejima kao predigrom pokretanja ratnih osvajačkih pohoda. Tako je bilo i u slučaju rata u Ukrajini u veljači 2022. godine. Naime, on državu smatra geopolitičkim ratnim strojem. Zato imperij nužno mora kolonizirati druge teritorijalne cjeline koje ne zaslužuju da se zovu državama niti modernim nacijama, već su puke ʺkolonijeʺ. Takav stav spram Ukrajine, ali isto tako još više spram malih baltičkih država poput Litve, Letonije i Estonije, svjedoči o imperijalnome preziru svega što se pojavljuje u formi liberalno-demokratske figure autonomne političke moći. U pravu je Podoroga kad ustvrđuje kako kolonizacija

ʺkao geopolitički, ekonomski ili misionarski usmjerena djelatnost – uključuje u sebe gore određen cilj ili organizaciju, prisilnu ili neprisilnu, slučajnih elemenata, ‘slabo organiziranih’ ili ‘organiziranih drukčije’ u jedinstvenu novu ogansku zajednicu. Gdje se postavlja ideja logora, tamo se također i realizira nekakav skriveni cilj buduće kolonizacije.ʺ

Logorsko je iskustvo gotovo ono metafizičko iskustvo zatiranja ljudske slobode u njezinoj otvorenosti koje duboko obilježava rusku povijest od početaka do danas. Veliki pisci, znanstvenici i političari ovo su doživjeli na vlastitoj koži. Dostatno je spomenuti Dostojevskoga, Lenjina, Saharova, od mističnih revolucionara do zagovaratelja revolucionarnoga nasilja, pa do disidenata uvijek je posrijedi progon u kazamate ili u zatvore koji su na zlu glasu po svojim batinašima i egzekutorima. Logor je, dakle, za Podorogu u Rusiji nužno povezan s procesom kolonizacije jer se imperijalno političko okružje prenosi u druge kulture kao znak brutalnosti, mase i moći Države. Ona provodi Zakon bez iznimke i u neprestanome produljenju izvanrednoga stanja. GULAG je više od metafore za logorski sustav nadziranja i kažnjavanja svih onih koji teže liberalno-demokratskim načelima ozbiljenja slobode. Na taj se način zbiva prelazak iz vanjske u unutarnju kolonizaciju ne samo ljudskoga tijela Drugoga, već ponajprije njegove duhovno-psihološke neovisnosti od ratnoga stroja. Evo kako to opisuje Podoroga.

ʺU ruskom se kulturnom iskustvu formirala potpuno drugačija predodžba o granici. Može se reći da granica nikada nije bila sinonim razumnog i neophodnog ograničenja, računa, prevođenja vemenskog napora u prostorni ekvivalent, ‘stvar’, ‘uzorak’. Samo je Geografija, ne i Povijest, mogla postati kraljevska znanost imperija. Ubuduće, u epohi Staljinove ‘industrijske revolucije’ i poslije nje, glavni čimbenik osvajanja ogromnog teritorija postala je unutarnja kolonizacija: njezini su se maleni i veliki valovi međusobno smjenjivali. To kretanje odgovara zakonu o izvanrednom stanju koje se neprekidno obnavlja. Glavni cilj imperijalne državnosti ostalo je čuvanje vanjskih granica (geografskih) i nastavljanje ekspanzije, mijenjali su se samo smjer, brzina, intenzivnost i snaga.ʺ

Pitanje je može li se uopće radikalno promijeniti smjer ruske posttotalitarne geopolitike bez vojno-političkoga poraza Putinovih imperijalnih fantazmi i putinizma kao ideologije koja prožima rusku Državu i kolonizira i tlači ono što je još preostalo od društva? Nema sumnje da je pitanje logora i koloniziranja naroda i nacija-država u 21. stoljeću postalo odlučujuće za opstanak moderne civilizacije Zapada koja se ne može više orijentirati na svojem negativnome kolonizatorskome nasljeđu od novoga vijeka i pustošenja afričkoga kontinenta do američkoga poraza u Afganistanu 2021. Štoviše, ruska je invazija Ukrajine 2022. godine istodobno otvorila pitanje o mogućnostima alternative globalno-planetarnome poretku koji je u znaku neoliberalnoga kapitalizma i predvodničke uloge Amerike očigledno dospio do kraja svojih granica.

2. Nuklearna zima naroda

jezovito baš kao i povijest genocida i kulturocida koji se povijesno-epohalno samo ponavljao kad je riječ o nastojanju uništenja Ukrajine kao nacije-države. Milijuni ubijeni u sustavnome izgladnjivanju seljaka za vrijeme Staljinove politike tzv. Holodomora 1932-1933. godine do Putinovih brutalnih zločina u Mariupolju i u Buči 2022. godine predstavljaju kontinuitet ruske kolonizacije i terora. Ono što je, međutim, ovdje od iznimne važnosti odnosi se na razumijevanje najvišeg stadija u mogućnosti preobrazbe totalitarizma u posttotalitarnu vladavinu autokracije. Posrijedi je čista i tautologijska forma apokaliptičke jeze kao takve, ono što Nijemci nazivaju riječju Unheimliche. Kao što je poznato, značenje izraza u Schellinga, Heideggera i Freuda upućuje na svezu uzvišenosti i osjećaja neizrecive jezovitosti. No, izvori Unheimlichkeita nisu više oni koji nadilaze čovjeka u bezdanu prirode kao strašne i uzvišene u svojoj veličajnoj ljepoti. Posve suprotno, sada je sve ne-prirodno i ne-ljudsko jer proizlazi iz biti tehnosfere kao sveze umjetne inteligencije i kibernetičkoga upravljanja svijetom od manipulacije genima do stvaranja umjetnoga života iz duha tehnoznanstvenoga laboratorija. Po prvi put nakon kubanske krize 1960ih godina kad je svijet stvarno bio na korak do nuklearne kataklizme u srazu SAD-a i SSSR-a, suočeni smo s novim dimenzijama neoimperijalne retorike. Sam je Putin najavio mogućnost nuklearnoga terora kao opravdane uporabe oružja totalnoga razaranja  u osvit ratne invazije na Ukrajinu. Time je otpočela diskurzivna nuklearna zima naroda kao eskalacija projektivne mržnje spram Europe, Amerike i Zapada, ovo svojevrsno utjerivanje straha u kosti onima koji vjeruju da je moguće na ovaj ili onaj način nadvladati i poraziti ruski militarni poredak s njegovim čudovišno neljudskim iskazivanjem totalne moći, mase i brutalnosti. Nije, dakle, problem u tome što je ovaj rat u Ukrajini početak vladavine tehnosfere u svim aspektima realizacije ‒ od sofisticiranoga oružja kao što su balistički projektili, dronovi, dalekometno topništvo, krstareće rakete velikog dometa do spektakularne industrije svijesti kroz interaktivnu propagandu novih digitalnih medija. Posve suprotno, problem je u tome što je uporaba novih oružja tek rezultat preobrazbe totalitarizma u izvanredno stanje vladavine nuklearne države koja počiva na totalnome teroru i kontroli čovjeka kao takvog.

U suočenju s ovom ʺnovomʺ situacijom nužno je pokazati da čak ni na prvi pogled uvjerljive analize suvremenoga putinizma kao ʺtotalitarne demokracijeʺ ne polučuju odgovor na pitanje zašto povratak totalitarizma u suvremeno doba ne može imati jednoznačni referencijalni okvir kao što su to imala tri paradigmatska modela totalitarizma u 20. stoljeću ‒ fašizam, nacizam i staljinistički komunizam?  Pod pojmom referencijalnoga okvira valja shvatiti ono što je u Kantovu smislu uobičajeno nazivati sublimnim objektom. Posrijedi je supstancija koja nekoj ideji podaruje smisao ili cjelinu značenja. Kad govorimo o putinizmu kao ideologiji, postaje unaprijed jasno da ovaj pojam ne može imati ni neko pozitivno niti neko negativno određenje izvan logike artikulacije doktrine koja uspostavlja ovu ideologiju kao svojevrsni novi Kulturkampf. Nedvojbeno je da putinizam u njegovu referencijalnome okviru zahtijeva čitav niz rasističko-šovinističkih praksi u diskurzivno-vizualnome prostoru djelovanja kao organiziranih gesti mržnje i prezira Drugoga. Ukrajinci i Ukrajina nisu tek za Putina ono zazorno i jezovito Drugo, u svim aspektima postojanja, već su i sublimni objekt agresije-invazije do zatiranja.

Tek kad se ima u vidu da posttotalitarna autokracija nije staljinizam 2.0 ili nacizam 2.0 u svojem hibridno-nakaradnome obliku, postaje razvidno zašto su sve ideologije danas političko-kulturalno traganje za novim sublimnim objektom mržnje. Boris Nemcov, ruski znanstvenik i liberalni političar, koji je od 1997-1998. godine bio vicepremijer i najbliži suradnik predsjednika Borisa Jeljcina, da bi nakon toga postao žestoki kritičar Putina i vođa opozicije, jednom je rekao da gadovi uvijek mrze pristojne ljude. Doista, mržnja protiv zapadnjačke civilizacije postaje retrogradna ideologija povratka tzv. izvorima ruske autokracije i vjekovne opsjednutosti pravoslavnim misticizmom. Ništa nije iracionalnije od ove mržnje i sklonosti da se uz metapolitičku viziju Euro-Azije iz ʺfilozofijske geopolitikeʺ neoimperijalizam Moskve/Rusije uspostavi ʺnovim Rimomʺ. Aleksandar Dugin, najpoznatiji filozofijski zagovornik tzv. novoga geopolitičkog Evanđelja, otvorio je prostor onom mišljenju koje u pseudo-sintezi nacionalnoga boljševizma, konzervativne revolucije i desničarskoga ekstremizma podastire Putinu duhovno-politički referencijalni okvir za pokretanje ratnoga stroja protiv Ukrajine i potencijalno drugih nacija-država unutar projektiranog novog Ruskoga carstva. No, nemojmo se zavaravati. Ni u doba Platona, Machiavellija ili konfucijanskih kineskih mandarina filozofi nisu vladali svijetom. Njihovi se praktični savjeti uvelike ignoriraju. Što preostaje od filozofije kao praktične vježbe geopolitike svodi se na izbor diktatora hoće li neku knjigu pročitati i preporučiti svojim savjetnicima i trustu mozgova u tvorbi ideologijsko-političkog narativa o novoj Velikoj Rusiji. Tako stvar stoji i s Duginom. Njegove se vizije Euro-Azije možda i ostvaruju, ali samo kao propagandni ratni stroj kojim Putin kreće u proširenje teritorijalnosti carstva polazeći od totalne laži o nužnosti  ʺdenacifikacije Ukrajineʺ.

Što čini eventualni povratak totalitarizma u ruskome slučaju globalno-planetarnom opasnošću? Ništa druge negoli teror nuklearne države koja počiva na težnji za proširenjem ʺGulaga u umuʺ na prostore nekoć moćnog komunističkoga carstva SSSR-a. Uostalom, na simboličkoj razini velika vojna parada što je Putin organizira na Dan pobjede protiv fašizma-nacizma 9. svibnja u Moskvi jasno pokazuje kako je ono što preostaje od Staljinova nasljeđa neupitno za daljnju realizaciju Velike Rusije. To su pobjeda nad Hitlerom i nacizmom u 2. svjetskome ratu i imperijalistička kolonizacija Istočne Europe kao i prostora euroazijskoga kontinenta. Nije stoga slučajno da se dijagnoza ratne invazije u Ukrajini 2022. godine odeđuje kao nužna strategija ukrajinske dekolonizacije, kako to agumentira Peter Sloterdijk u svojim brojnim istupima za njemačke medije. No, još je intrigantnije da u istom tonu njemački suvremeni filozof tvrdi da je Putinova Rusija predvodnicom ʺotvorenoga fašizmaʺ. Dakako, jedno je publicističko djelovanje angažiranoga intelektualca u medijima, a drugo mjerodavno teorijsko obrazloženje ovog prijepornoga stava. Sloterdijk, naime, priručno definira fašizam u ovom istupu kao ʺpolitičko djelovanje u modusu ‘permanentnoga komplota’ ili militantne pripreme za toʺ. Kako god bilo, jedno je neporecivo. Putinov politički poredak posttotalitarne demokracije uistinu podsjeća na elemente fašizma-nacizma, ali je u svojim bitnim imperijalističkim nakanama na tragu staljinističke logike saveza kolonizacije i logora, kako je to precizno opisao Podoroga u svojoj analizi zatvorskoga sustava Rusije. Utoliko je samorazumljivo da priča o obnovi fašizma-nacizma s kojom propagandni ratni stroj Rusije sve projektirane neprijatelje demonizira kao fašiste-naciste, a sam postupa u geopolitičkome smislu hitlerovski jer kreće u invaziju na međunarodno priznatu naciju-državu kao što je Ukrajina da bi, prvo, zaštitila govornike ruskoga jezika u Donbasu i Luhansku od genocida Ukrajinaca nad Rusima i, drugo, da bi izvršila tzv. denacifikaciju Ukrajine ‒ nema teorijskoga, ali ni praktičnoga opravdanja.

Posrijedi je ideologijska tautologija iz koje nema izlaza. Zato se čini neshvatljivije zašto Sloterdijk poseže za definicijom fašizma koja, kao i ona tzv. klasična iz eseja Umberta Eca, ništa ne govori o samoj biti totalitarne vladavine s fašističkim referencijalnim okvirom u suvremenosti. Naime, sam je Sloterdijk u svojem ranome i uistinu najznačajnijem djelu Kritika ciničnoga uma lucidno definirao ideologiju u postmodernome kontekstu oživljavanja i obnove kao prosvijećenu lažnu svijest. Za nju vrijedi obrat Kristove izreke: Oni znaju što čine i čine to svjesno! Što čini drugo Putin i njegova propagandna mašinerija od samoga početka u okružju digitalnih medija osim što sustavno i cinično laže zamjenjujući teze. Time pokazuje da je dijalog kao uvjet mogućnosti prosvjetiteljske volje za istinom ništa drugo negoli slabost liberalno-demokratskoga, dakle zapadnjačkoga, svijeta u izravnome srazu s ʺruskim svijetomʺ. Cinizam se preobražava u rtazličite forme ideologije kao doktrine i vjere, jer iz baštine fašizma-nacizma prisvaja temeljnu značajku perverzije istine i moralnih vrijednosti. Usto, postmoderni cinični relativizam dovodi do toga da se u slučaju stvarnoga stanja na ukrajinskome bojištu često postavlja pitanje tko više laže, Rusi ili Ukrajinci, kad spominju tuđe žrtve, a ne tko više govori istinu. Cinizam je tako tautologija refleksivne svijesti koja polazi od načela totalne moći ideologije kao terora i kontrole nad mišljenjem i bitkom. Ništa nije više izuzeto od toga. I zato je najčudovišnija posljedica ovog medijskoga cinizma našeg digitalnoga doba ravnodušnost objektivnoga promatrača spram vizualne transparencije događaja kako vrijeme neumitno i polako odmiče u mrtvu ireverzibilnost. Već smo umorni od ratova, zla i vlastite nemoći u promjeni stanja stvari u svijetu. Cinizam je brutalnost mase u iživljavanju nad istinom. Zato je prava istina ideologije Putinova ratnoga stroja u totalnoj moći terora nuklearne države koja više i ne skriva mržnju spram Drugoga kao pokorenoga i zatrtog objekta bez ikakve sublimne svijesti o njegovu pravu na život.

Epilog

Film Andreja Tarkovskoga Stalker iz 1980. godine uistinu je fascinantna umjetnička slika Rusije u svojoj apokaliptičko-mesijanskoj propasti u koju gura ne samo Ukrajinu, nego i čitav svijet. Time ni na koji način ne želim ustvrditi da je riječ o nekoj vidovitoj političkoj alegoriji, kao što to nije bio niti njegov film Rubljov. Dostatno je kazati da je ovaj film veličajna umjetnička moć simboličkoga značenja koja graniči s metafizičkim duhovnim iskustvom ljepote i smrti. Najveći dio Stalkera zbiva se u Zoni. To je napušteno i izolirano područje na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili izvanzemaljci. Zoni je zabranjen pristup, a čuvaju je snage UN-a. Na tom području nije više moguće uspostaviti nadzor, jer ondje vladaju nepoznate sile, neobjašnjivi fenomeni, a vrijeme i prostor su iskrivljeni. U Zonu se uspijevaju kriomice uvući jedino Stalkeri, odnosno vodiči koji riskantno žive od toga što Zonu pokazuju znatiželjnim posjetiteljima. Duboko unutar Zone, navodno postoji soba u kojoj se ispunjavaju i najteže ostvarive želje onih koji do tamo dospiju doći. Upravo će mogućnost ispunjenja te jedne želje na vrlo težak način testirati i Stalker i dvoje ljudi koje je tamo poveo (o njima znamo samo da su Pisac i Znanstvenik). Cijela se misija odvija usporeno i ne završava nikakvim konkretnim zaključkom. Sam Stalker je čovjek od malo riječi koji na postavljena pitanja uglavnom ne nudi nikakve odgovore. U filmu sve je prepuno simbola, a kraj ove alegorije je više nalik posljednjem stihu neke pjesme, nego razrješenju filmske priče, kao uostalom u svim filmovima Andreja Tarkovskoga od Solarisa, Zrcala do Nostalgije. Što preostaje od nasljeđa totalitarizma u suvremeno doba doli ta i takva ZONA, mjesto koje je najbolje odrediti dvoznačnošću engleskih riječi no-where i now-here, kako to čine Deleuze i Guattari kad nastoje pokazati u spisu Što je filozofija? kako svaka utopija u doba geofilozofije završava kao distopija.

Posrijedi je nomadologija ratnoga stroja. Iz tog procesa nastaje ono što politički određuje naše posttotalitarno doba u kojem više ništa nema postojanu bit, ukorijenjenost u prostoru i izvjesnost u vemenu. No, osim distopije koja u 21. stoljeću ulazi u misaone strukture življenja i rasprostire se unedogled, postoji još nešto čudovišnije. Teror nuklearnih država koji se očituje u sve većoj razornosti uporabe neljudske tehnosfere u ratnome stroju prijeti da čitavu zemlju pretvori u ZONU distopije, u opustošeni svijet bez nade, čisto stalkerovsko bespuće u kojem više nema ni natrag ni naprijed, samo beskrajno protjecanje prljavih voda i onaj crni pas uz uzglavlje posljednjeg čovjeka što leži pored kanala. Geopolitika novoga Levijatana pretvara se sve više u entropiju, taj kibernetički pojam s kojim ukazujemo na rasap ili nered u sustavu, ali tako da ne možemo više očekivati ništa drugo negoli svijet po mjeri upravo te i takve entropije kao biti suvremene politike u informacijskome, biološkome i psiho-društvenome smislu. Biti protiv ove čudovišne entropije znači biti protiv razaranja slobode i njezinih prvih i posljednjih zona otpora svemu neljudskome. Putinov ratni stroj s njegovom logikom moći, mase i brutalnosti jest totalna ZONA neljudskoga u težnji da svijet pretvori u logor za kolonizirane stalkere.

(Tekst je prvotno objavljen u časopisu Europski glasnik, br. 27/2022., str. 367-387.)