Mitopoiesis bez kraja

Fernando Pessoa i vrtoglavica jezika

July 03, 2024
fernando-pessoa
Fernando Pessoa

U ʺProtoku satiʺ Alvaro de Campos, avangardni heteronim Fernanda Pessoe, pjeva ovako.

Ćutim u svojoj glavi brzinu vrtnje zemlje,
            i sve zemlje i sve osobe vrte se u meni,
            centrifugalna žudnja, srdžba da se uzdusima  popnem sve do zvijezda,
tuče pojačanim udarima u nutrini moje lubanje…(…)
Moje rastezljivo biće, pruživost, igla, titranje…
(22. V. 1915.)  (Fernando Pessoa, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1986., str. 178, 182. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović. )

U kakvoj je to „glavi“ živio najveći svjetski pjesnik onog što nazivamo suvremenošću a što u sebi sjedinjuje furiju napretka 20. stoljeća i tehnoznanstvenu mahnitost ubrzavanja jezgre života 21. stoljeća? Sve što sam o tome pokušao kazivati u eseju „Pessoa? – metafizičko ludilo epohe“ objavljenim u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 155-203. možda valja još dodatno otvoriti promišljanju, ali sada iz posve drukčije perspektive, one koja zahtijeva postavljanje ovog pitanja: je li Pessoin jezik uopće još uvijek jezik metafizike ili nadilazi njezine granice u cjelini?

Nije nimalo zahtjevno pronaći u njegovu pjesništvu nadahnutom filozofijom, kako je to sam govorio, argumente za sklonost refleksivnosti na najvišoj razini iskaza. No, nije to stoga nikakvo filozofirajuće pjesnikovanje, već ustrajno i gotovo sustavno-dekonstruktivno razvijanje onog što bismo mogli znamenovati pojmom preusmjeravanja jezika u nešto onkraj samoga poslanstva i zadanosti metafizike zapadnjačke fundamentalne strukture mišljenja bitka u njegovoj postojanosti i vječnosti. „Glava“ u kojoj je živio čovjek imenovan Fernando Pessoa nije glava shizofrenika kakva bijaše ona Friedricha Nietzschea ili Antonina Artauda. Ne, ostavimo svaku primisao da bi se taj silni pessoinski ontologijski pluralizam ili vrtoglavica imanencije samosvijesti mogao svesti na neki zajednički nazivnik logike nesvjesnoga iz riznice zastarjeloga diskursa frojdovsko-lakanovske psihoanalize. „Glava“ u kojoj je živio pjesnik jest ona o kojoj u heteronimu Bernarda Soaresa u Knjizi nemira „autor“ kaže „o sebi“ i ovo:

„Ostario sam od dojmova…Potrošio se oblikujući misli…A život mi je postao metafizička groznica, uvijek pronalazeći skriveni smisao u stvarima, igrajući se vatrom tajanstvenih analogija…Životi drugih služe mi samo zato da ih živim, svaki sa životom koji mi se čini da mu odgovara u mojim snovima.“ (Fernando Pessoa, Knjiga nemira, Konzor, 2001., str. 221. S portugalskoga prevela Tatjana Tarbuk)

         Što, dakle, Pessoa kroz 75 heteronima ili izmišljenih osobnosti kao autorstva Drugoga koji se umnožava u svojem vlastitome Jednome i obratno, uistinu hoće drugo negoli da pronađe „tajanstvenu analogiju“ između stvarnosti i jezika kojemu poezija podaruje smisao? Zar nešto drukčije od onoga što je postala tzv. moderna zbilja koju je savršeno opjevao već spomenuti avangardni heteronim Alvaro de Campos u Pomorskoj pjesni? U suvremenoj filozofiji na to su pitanje svoje poprilično vjerodostojne odgovore podastrijeli Alain Badiou i Giorgio Agamben. Potonji je čak u tome osim čina „desubjektivacije“ vidio i mogućnosti eksperimentalnoga temelja s „mogućim posljedicama za etiku“. (Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz: The WItness and the Archive, Zone Books, New York, 2002., str. 117.) Jasno je da svaki rasap jedinstvenosti i postojanosti osobe pretpostavlja unaprijed i kaos u njezinoj autentičnosti. Shizofrenija identiteta uvijek se odnosi na logiku rascjepa u samoj biti svijeta, a tek onda i u mišljenju onog tko taj i takav svijet kao što pjeva Alvaro de Campos „ćuti u svojoj glavi“ kao „brzinu vrtnje zemlje“ s kojom se sve osobe i ljudi vrte u njoj/njemu. Ah, kakva totalna vrtoglavica! Ali, čega drugoga negoli mišljenja i jezika koji to mišljenje više mimetički ne zrcali i reprezentacijski ne „predstavlja“ simbolima i metaforama.

Umjesto toga, sam jezik postaje vrtoglavo polje razmišljanja samoga mišljenja, apsolutna vladavina mozga koji se više ne može zaustaviti u nečemu fiksnome i ovjekovječenome. Kad čitamo ne samo Pomorsku pjesan, već i Ratničku pjesan, kad nas Campos u „Bilješci uz jednu nearistotelovsku estetiku“ želi uvjeriti kako je zapravo „ideja“ ideja osjećajnosti, „emocija a ne ideja…“ideja“ ljepote biva snaga“ (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997., str. 253. S portugalskoga preveo Mirko Tomasović), onda je posve bjelodano da emocija kao ideja preuzima u svoje ovlasti svaku logiku presumjeravanja jezika onkraj granica metafizike. Te su granice zadane i ocrtane već u samome začetku (arché). Tragika je ove usudnosti u tome što je svako ponavljanje istoga već uvijek novi izbor vlastite sudbine. Ono što se ponavlja otuda nije ono isto, već drugo i drukčije u svojoj ne-istosti od predloška kojeg ne možemo tek tako prebrisati iz sjećanja i poći u nadolazeće doba bez tragova prošlosti koja nas obuzima i oduzima kad to ponajmanje osjećamo.

Pessoa je kao pjesnik-filozof emocije kao ideje onaj koji ne govori Drugima svoju poeziju. Ona je pisanje ili pismo radikalne drugosti koja se zaogrće maskama mnoštva osobnosti sa životopisom koji je „življi“ od svekolikih stvarnih života. Heteronimija proizlazi iz heteronomije mišljenja kao pisanja i to je bitna točka razlike spram onog što mislim da ipak nije stvar koju nastoji otvoriti Agamben kao problem modernoga pjesništva i otuda u konzekvenciji i mišljenja uopće. Zašto?

Desubjektiviranje pretpostavlja, naime, ideju postojanoga, kartezijanskog subjekta koji jasno i razgovijetno (clare et distincte) dolazi do spoznaje o sebi samome kao ego cogito, me cogitare. Sve je to već u potpunosti desubjektivrano u ludilu kasnoga Nietzschea, koji se potpisuje kao Dioniz i Raspeti, a isto tako još više u logici pseudonima i alter ega Sörena Kierkgegaarda s kojima je potpisivao svoje anti-hegelovske tekstove o egzistencijalnoj tjeskobi koja u svojoj bestemeljnosti slobode stvara uvjete mogućnosti za nastanak modernoga „subjekta“. Prema tome, Pessoa, što na portugalskome znači osoba, ima iza sebe dva ključna mislioca-pisca zahtjeva za prevladavanjem metafizike u 19. stoljeću. Desubjektiviranje je, dakle, filozofijski i književno već u ideji i praksi ono što je realizirano ne samo u jeziku mišljenja, već i u ideji koja nosi čitav patos bezuvjetnoga napretka i razvitka modernosti.

Pravo govoreći, čovjek kao subjekt u doba znanosti i tehnike nije ništa drugo negoli „čovjek bez osobina“ (Der Mann ohne eigenschaften) kako je to kazivao Robert Musil u svojem romanu-ideja. To je „subjekt“ bez „supstancije“ i njegova je sudbina određena ne tek desubjektiviranjem, već onime što taj proces gubitka „aure“ subjekta uopće omogućuje. Riječ je o desupstancijaliziranju svakog mogućeg i zbiljskoga subjekta kao ideje i stoga je Pessoina potraga za Drugim u sebi samome nužno posvemašnja „ontologijska vrtoglavica“.

Gdje god „uđemo“ u ovu kozmo(a)centričnu pohvalu jeziku u njegovoj ljepoti i uzvišenosti uvijek smo u središtu. Ne možemo se izgubiti u tom nasumičnome otvaranju stranica lutalačko-nomadskoga mitopoiesisa bez kraja i kad znamo da je svaki heteronim od tih famoznih 75 autora u Pessoinoj „glavi“ različit u svojoj vjerodostojnosti kazivanja. Iako je Pessoa sve te Druge izmislio kao spisateljske figure koji stvaraju mnoštvo raznih svjetova, oni su čisti platonizam beskonačne igre stvaralaštva, ali s bitnom razlikom od drevne metafizike. Njihov je život samo i jedino smislen kao život ideje koja nadilazi razliku općega, posebnog i pojedinačnog. Nisu to ideje-temelji kao arhetipi i prauzori jezika u njegovoj razigranoj složenosti mapiranja samoga života polazeći od logike umrežavanja tekstova. Ne, to su fluidna stanja u svojoj nesvodivoj težnji za pisanjem kao mišljenjem koje življenju podaruje najveće mogućnosti vedrine osmišljavanja bitka.

Kad čitam Pessou ili njegove heteronime, uvijek sam u stanju ekstatičke žudnje za blizinom i rastupom od tzv. zbilje, uvijek sam tako nadahnuto blizak onome što Bernardo Soares u Knjizi nemira kazuje u počast svojem Gradu nad gradovima ovako: „O, Lisabone, moj dome“. Ne mari što nikad stvarno nisam bio u tom gradu. Sanjao sam ga i proživio u čitanju Pessoinih tekstova. Treba li tražiti išta više od toga?

Kad jezik postane više od življenja, onda taj veličanstveni mitopoiesis bez kraja pokazuje kako je život u svojim najvišim i najdubljim mogućnostima ono što nadilazi granice metafizike kao zavjet slobode i posvećenosti umjetnosti. Svi Drugi su više negoli produljenje Ja drugim sredstvima i svako je Ja samo zrcalo vlastite tuđine, čista de-objektivacija života pretvorenog u riječi.

U Pessoinoj „glavi“ vrti se sva povijest svijeta kao vrtlog ljudske težnje za ljepotom koja nas opčinjava jezikom bez prvog i posljednjeg razloga njegove opstojnosti, jezikom koji nas sanja i oblikuje od kozmičkih struna i zvjezdanoga praha. Baš kao u fr. 178 iz Knjige nemira, ovako i nikako drukčije:

Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u kojima su stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije.

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024