Žarko Paić

Ne možemo nikad ostati nedodirljivi veličinom jezika mišljenja i pjevanja, pa čak i kad nas slijepa himera mržnje i oholosti vlastita sebeljublja progoni kroz život poput najgorega demona. Uvijek, na kraju, filozofija i pjesništvo u svojem autentičnome događaju suzvučja i susreta sklapaju savez sa istinom smisla bitka. Na ovim prostorima u 20. stoljeću to se na jedinstven način uspostavilo kroz izreku mislioca Vanje Sutlića u njegovu prvome i najznačajnijem filozofijskome djelu Bit i suvremenost, objavljenim 1967. godine kad i Derridino glavno djelo O gramatologiji, te u pjesničkoj zbirci Maka Dizdara, Kameni spavač, iz 1966. godine. Obje knjige, Filozofa i Pjesnika, objavila je cijenjena izdavačka kuća „Veselin Masleša“ iz Sarajeva. Korelacije misli koja ostaje za sva vremena kao nagovor i poziv za prevladavanjem metafizike kao nihilizma sa stihovljem amblematske zbirke druge polovine 20. stoljeća u bosansko-hercegovačkome i uopće u ondašnjem jugoslavenskome prostoru jezične srodnosti i blizine naprosto je ono što bismo mogli znamenovati iskazom o mistici vječnoga iskona. Na jednom mjestu Sutlićeve programatske knjige povijesnoga mišljenja nalazi se ovo pitanje: Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka? U Dizdarovoj pjesmi Suočenje iz spomenute zbirke stoje ove posvećene riječi:

Vjetar u borju crnom kiša u mramorju
            Usudna smjena godišnjih doba od bonog proljeća                                                                      do proljeća bonog
          Kroz dane kroz godine kroz stoljeća hodimo za
          suncem visokim kroz kamenje i šume ledenog gorja onog
          S morom na grudim sa zorom u zjenama srljamo
                                                       slanom gorkomodrom morju
         (….)
         Imenujemo tako stvari oko nas da nam zasvjedoče
                                                         korake na rubu ove oštre jave
        Na povjerenje toplo one ostaju nijeme na zdušno one
                                                                          se ravnodušno objave
        (….)
        Ronimo tajnom tamnom maticom dana od juče
        Omamljeni neizvjesnošću kraticom po dnevu u ovom se
                                                                                             skitamo
       Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće
       Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo
                                                                                                Biće
       A samo u snu znamo za ono zlatno lišće
       (str. 69)

    Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka?

Dizdareve pjesme kazivali smo jedan drugome u doba studentskoga mladenaštva pokojni književnik i dramski pisac Borislav Vujčić i ja u njegovoj iznajmljenoj sobi s velikom kalijevom peći bez grijanja sučelice tvornici duhana i nadvožnjaku kojim odzvanjaše tutnjava ponoćnih vlakova. Vjera u Riječ bila nam je važnija od prolazne buke i dosade življenja, jer ljepota ovih stihova nadilazila je i zauvijek nadilazi sve već viđeno. Vraćam se, dakle, Maku kao ishodištu biti istinskoga kazivanja upravo „ovdje“ i „ sada“  kad više nema nikakve lažne utjehe da je moguće zaustaviti ubrzavanje vremena i njegova neumitna zaborava povijesti. Vraćam se stoga jer sve drugo i drukčije bilo bi besmisleno. Nije to zbog naravi nužne nostalgije za ovom mistikom vječnoga iskona koju ne treba tražiti izvan ovog jezika, koji tako uzvišeno pjeva o bit suvremenosti u svojoj tihoj grubosti i milozvučju kroz dijalog s onime što predstavlja samu suštinu (ova je riječ istoznačna s riječi „bit“ i progovara kao ono isto što kazuje starogrčka riječ ousia u svojoj dubini osmišljavanja bitka) odnosa s prošlošću kao skamenjenom vječnošću tog mitskoga kamenoga spavača. Znamo kako je Pjesnik tragajući za istinom srednjovjekovnih bosanskih stećaka i gnostičkim bogumilstvom dospio do sinteze biti jezika, govora i mišljenja u svojoj jednostavnosti kazivanja onome što nikad nije prošlo i što nadolazećem vremenu svijetli poput neugaslih iluminacija života. Već od rane njegove poezije sabrane u predivnoj poemi Plivačica slušamo kako se sam jezik oslikotvoreno i ozvučeno uvija i savija, plovi nebeskim i zemaljskim predjelima duha i duše, uzneseno šumori u borju i gorju, govoreći nam jasno i bjelodano kao i u njegovu Četvrtom jahaču baš ovo i samo to.

Vrijeme je da se misli o vremenu.
            Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile
            Vrijeme je da se razmisli o vremenu
            Jer velike vode na nas brode
            Gle kako deru i žderu njine vilne sile
            Vrijeme jest ubo da se zamisli o vremenu
           Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti           
Na nas će hudo danas da poleti
            Vrijeme je vatra jer neka sažga nas i satra
            Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme
            I vremena neće više biti.
           (str. 60)

Ima nešto tragično u emanaciji smisla ove Dizdareve poetske knjige. Uz, naravno, njezin kozmogonijsko-mistični trag ukorijenjenosti u tradiciju koja ne blijedi nikad i samo kroz veličajnost mišljenja i pjevanja postaje dostojna suvremenosti, a to je sam Pjesnik oživio u svim vidovima potrage za tajnom bogumilstva i arhitekture stećaka u Radimji pored Stoca, u kojem se rodio 17. listopada 1917. godine. Ono tragično je u tome što ga je smrt uzela 14. srpnja 1971. godine u Sarajevu i nije dočekao objavljivanje novoga izdanja Kamenoga spavača. Lijepo to kaže Midhat Begić u „Predgovoru“ knjizi: „Iznenadna pjesnikova smrt učinila ju je njegovim vlastitim poetskim spomenikom, (tajanstvenim kao i sve riječi kazane i prešućene pred smrću).“ (str. 5) Nedvojbeno je duhovno-gnostičko „krivovjerje“ obilježilo ovu knjigu koja je nastala, kako je to govorio Dizdar, nakon njegove poeme Majka iz 1954. godine, u nastojanju za obratom u samoj tajni smisla egzistencije čovjeka koji predaje nadolazećim ljudima ono što je njihova obezvremenjena baština, a Kameni spavač nije ništa drugo negoli „doživljaj zagonetke fantastičnih predstava s mramorja“. Radimja kao nekropola stećaka zanosi svojom ljepotom i bez udjela ljudske prolaznosti u ovom vremenu koje se trusi među prstima poput rahle zemlje. Ali bez Makovih pjesama nema Radimje, u to sam posve uvjeren. Kao što se dolazi u Lisabon ne zbog onog fantastičnoga tramvaja i fada koji i pogled na uzburkani ocean čini još melankolično uzvišenijim od prirodne veličajnosti krajolika, već zbog Pessoine pohvale Henriku moreplovcu i tavernama grada u kojima je pisao na poleđini kutija cigareta svoju Knjigu nemira, tako se i u osunčanu Hercegovinu dolazi zbog Makove posvete apokaliptičkoj tajni postanka i nestanka svih stvari kad u poemi Poruka s kojom se zaključuje ova zbirka pjesama čitamo i ove riječi:

 
          Čekam  te
           Jer te znam
           Doći ćeš opet jednog dana
         
            (Zakleo si se čvrsto na to
            Na kaležu na križu na oštrici mača
           Pijan od pojanja prokletstva i dima tamjana)
 
            Pa
            Dođi
 
Navikao sam davno na tvoje pohode
           Kao na neke velike bolesti
           Što stižu iz daleka
 
           Kao na goleme ledine i strašne vode
           Što donosi ih sve jača
           Ova noćna rijeka
           Tmača

        Knjiga Kameni spavač uključuje na kraju i jedan nužan i metafizičko-poetski ispisan dodatak naslovljen „Bilješke i riječnik manje poznatih riječi, fraza i pojmova“. Mak Dizdar već na početku ovog slova/epiloga svoje knjige ukazuje kako mu se od djetinjstva ukazuje tajna i gotovo svakodnevno proživljavanje svijeta kao ljudskoga odnosa sa smrću i božanskim u slici nesvodive ljepote ovih stećaka, ovog upečatljiva mramorja. Kad čitamo rječnik kojim se Kameni spavač kao poetska knjiga ovjekovječuje i oprisutnjuje u suvremenosti unatoč tiraniji zaborava povijesti, slušamo slikovnost drevnoga obrtništva koje ne poznaje autorstvo nekog modernoga subjekta, već samo i jedino majstorstvo nekih nepoznatih kovača i stvaratelja nekropola s epitafima ili bez njih na izrezbarenim stećcima. Nije nimalo neobično, ipak, da je Dizdar čitajući povijesna i ikonologijski važna djela iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Hercegovine vidio korelacije s onim što se pronalazi gotovo istovjetno, uz nužne razlike, na sarkofazima iz Domozana u južnoj Francuskoj. Bogumili i katari su autentično iskrsavanje mistike i pobune protiv hegemonijalne povijesti Zapada i zato riječ „krivovjerje“ izaziva danas naprosto suzdržani bijes slobode pred lažnim institucionaliziranjem Moći protiv manjina, Drugoga i razlike. I kako to uobičajeno biva, ova knjiga postaje sve više i više proročanska i istinska poruka o moći jezika izvan njegove prazne komunikacije u doba posvemašnje tehničke banalnosti nihilizma. Tako pjesme naslovljene „Vijenac“ i „Četvrti jahač“ pripadaju po motivima Knjizi Otkrivenja (Apokalipse) u kojem „vječiti i trajni vijenac“ (coronae immarcesbile) jest istovjetan, kaže Mak, „bečkoj Tajnoj knjizi ꟷ njime se nagrađuje pravedan čovjek.“ (str. 175) Evo, kako Pjesnik, pred kraj ovog svojeg dodatka objašnjava svoju „obuzetost“ onime što ideja „kamenoga spavača“ označava za poeziju, njega osobno i sam jezik naroda kojemu se obraća ovo kazivanje.

„Satima sam stajao pred stećcima nekropola ove zemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne…“ (str. 180)

Hoće li izvori isprati mulj svojih rijeka?