Žarko Paić

1.Nagradu HAZU dobili ste za četiri knjige koje povezuju promišljanja o odnosu suvremene kulture i tehnosfere. Potonji pojam pojavljuje se kao jedan od ključnih i u Vašim razmatranjima drugih vidova suvremenosti. Možete li (koliko je to moguće) „ukratko“ objasniti što podrazumijevate pod pojmom tehnosfere?

Čitava povijest ljudske avanture u svemiru postaje s tehnosferom prelazak u posthumano stanje kao ono što nadilazi granice živoga i mrtvoga. Jedina još postojeća razlika postaje ona između artificijelnosti i živoga, a „život“ prestaje biti Bogom dano i prirodom podareno zbivanje moći odvijanja onog što ima značajke „arhetipa nesvjesnoga“ (C.G.Jung). Umjetni „život“ proizlazi iz rada „umjetnoga mozga“ koji spaja racionalno i intuitivno mišljenje. Tehnosfera nije nikakva puka preslika računala i njegove logike komputacije na izvanjski svijet. Umjesto jezika kao „organa“ za osmišljavanje bitka kroz mit, religiju, umjetnost i filozofiju, tehnosfera počiva na pragmatici slikovnoga mišljenja koje pokreće „misterij fakticiteta“ ili moć kontingencije, a to je pojam kôda. Bez kodiranja života kao sklopa gena + informacije nije moguće djelovanje u tehničkome svijetu. Zato je tehnosfera ono što stvara nove odnose u sklopovima života polazeći od uklopljenosti/rasklopljenosti (embedment/disembedment) fraktalnih fragmenata, a ne dijelova. Sve je stoga ujedno otvoreno i zatvoreno i samo s pomoću kodirane stvarnosti pokreće se sustav i okolina ove biokibernetičke mreže odnosa. Umjesto totaliteta koji vertikalno određuje sastavne dijelove svojeg „carstva medija“, na djelu je mreža koja se neprestano horizontalno širi u beskonačnost poput „republike fraktala“.

Vrijeme tehnosfere nije više svedivo na ekstatično-dimenzionalnu trijadu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja za čovjeka kao misleću egzistenciju označava svagda „moje“ preuzimanje bitka polazeći od vremenosti onog nadolazećega. Tehnosfera je sveza grčkih riječi/pojmova téchne i sphaira, a to znači da je posrijedi kružno kretanje planeta u njihovoj „kontingentnoj nužnosti“ koja izvanjski i unutarnje nalikuje ničeanskome vječnome vraćanju jednakoga. No, tehnosfera pretpostavlja ne više razliku vremena i prostora, već njihovu sintezu kao prostora-vremena u smislu kozmologije kao fizike čestica. Otuda ona ne oponaša niti predstavlja već uvijek  nešto nepromjenljivo i postojano. Tehnosfera radikalno mijenja shvaćanje i prostora i vremena, a primjer koji postaje paradigmatski u novome vijeku je Leibnizov pojam beskonačnoga prostora kao dinamičke veličine, a ne onaj Newtona koji se može prispodobiti slikom kontejnera za masu i objekte. Vrijeme postaje određeno pojmom događaja kao procesa postajanja novoga onkraj metafizički shvaćene vječnosti. Sve se ubrzava i implodira u samoj jezgri postajanja, od zvijezda do crnih rupa, od carstava do republika, od čovjeka kao homo fabera i homo ludensa do homo kybernetesa

2. Što su glavni problemi koje je donijela vladavina tehnosfere, a što nam tek prijeti u budućnosti?

Problem na grčkome znači ono što je predbačeno i postavljeno kao svojevrsna prepreka koju valja otkloniti rješenjem ili, pak, ostaviti bez rješenja. Mi često zaboravljamo ovo izvorno značenje i otuda izjednačavamo problem i pitanje o nečemu. U ovom slučaju tehnosfera je i problem i pitanje kao i rješenje prvoga i odgovor na drugo. Dakle, pojam tehnosfere nadilazi tehničku konstelaciju novovjekovnoga odnosa čovjeka spram svijeta u znaku vladavine subjekta mišljenja od Descartesa i Kanta do Newtona i Leibniza. Isto vrijedi i za uspostavljanje moderne tehnologije kao mehaničke reprodukcije u industrijskoj proizvodnji tehničkih objekata od lokomotive do automobila, fotografije i filma. Onog trenutka kad tehnosfera više ne kopira stvarnost, već kao simulakrum generira umjetnom inteligencijom svijet kao sustav polimorfnih informacija s kojima, primjerice, možemo konstruirati novo kao ugradnju i razgradnju sklopova autonomnih objekata koji „misle“ i „izgledaju“ poput neoavangardnoga dizajna metamorfoza zbilje, nalazimo se suočeni s najčudovišnijom mogućom situacijom za samorazumijevanje odnosa čovjeka i svijeta.

Usput, filozofijski je to ponajbolje promišljeno u Heideggerovu i Finkovu seminaru o Heraklitu 1970. godine. Tada Heidegger uvodi u razmatranje pojam informacije i, na prvi pogled začudno, povezuje ga s izvornim značenjem logosa. Informacija nije više logika kibernetike kao što je logos bio početna/uputna riječ zapadnjačke filozofije kao ontologije. Ona je tautologija svijeta u kojem tehnosfera misli i proizvodi „svijet“ iz autonomnoga upravljanja vlastitom tehno-logikom. To znači da je Heidegger baveći se „formalno“ Heraklitom, uspostavio misaoni most između iskona i suvremenosti, pokazujući da je problem naše suvremenosti kraj samorazumijevanja razlike „čovjeka“ i „svijeta“. Misleći strojevi nisu stoga samo puka robotika na usluzi svojem „gospodaru“ kao dokolicom ispražnjenoga subjekta vladavine svijetom. Njihova je svrha onkraj svekolike „uslužnosti“ čovjeku, jer u tendenciji postaju ne više instrumenti izvršenja naredbi, već autonomni objekti posthumanoga stanja u kojem je čovjek postao suvišan te sveden na funkcije i strukture umjetne stvarnosti.

Sve nakon toga postaje problematično i upitno, pa tako i razumijevanje pojma „čovjeka“ uopće kao animal rationale. Uostalom, Heidegger je u najznačajnijem djelu filozofije 20. stoljeća, Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) iz 1927. godine već u bitnome napustio svaku antropologijsku redukciju „čovjeka“ na biološke nagone i ono nesvjesno (darvinizam i frojdizam). Nadomjestio je tradicionalni pojam „čovjeka“ s izrazom tubitak (Dasein) čija bit počiva u njegovoj egzistenciji. Kada s tehnosferom više ne možemo održati metafizičku razliku „čovjeka“ i „svijeta“, sve postaje nadomjestivo i razmjestivo. Time umjesto kategorija jednokratnosti i neponovljivosti ulaze u igru pojmovi kibernetike poput povratne sprege (feedback) i kontrole sustava informacija, dok ono što je organski podareno nužnošću rađanja i sudbine postaje „ugradljivo/nadomjestivo“ kibernetičkim obratom kojim slučaj i deterministički kaos određuju život u njegovu umjetnome i prirodnome tijeku događanja. Iz svega je razvidno da smo na pragu posvemašnjeg nestanka „ljudskog-suviše-ljudskoga“ nadzora nad „svijetom“ i ulaska u igru tehnosfere kao svijeta neljudske kontrole koja funkcionira besprijekorno. No, upravo to predstavlja najteži problem onoga što se zbiva „sada“ i dolazi „sutra“.

Primjeri su brojni. Dostatno je uzeti one koji na brutalan način dokazuju ove postavke. Riječ je o ratu i oružjima koja u svim svojim izvedbenim mogućnostima postaju autonomni objekti „ratova zvijezda“ (dronovi i nevidljivi strategijski zrakoplovi), potom „novo uskrsnuće“ već izumrlih životinjskih vrsta kao što je slučaj s onim bijelim vukovima nedavno spektakularno tehnoznanstveno oživljenim); da se ne govori o onome što pogađa nas, filozofe i umjetnike navlastito, književnike posebno. To je kraj prirodnih jezika njihovom zamjenom „generativnim gramatikama“ AI koja u trenu prevodi najzahtjevnije klasične i moderne tekstove na sve postojeće jezike. Tehnosfera kao rješenje problema svijeta i pitanja o biti čovjeka završava kao apsolutna vladavina pragmatike znanja, kao čisti funkcionalni know-how. Ništa i nitko to više ne može spriječiti, a kamoli tzv. bioetika s njezinim apelima za „ljudskim dostojanstvom“ uz poštivanje prava životinja i tome slično.

3. Budući da tehnosfera zahvaća gotovo sve aspekte suvremenosti, za promišljanja o njoj potrebno je iskoračiti izvan granica ustaljenih disciplina, kao što su filozofija, sociologija, antropologija, kulturologija, politologija… Koliko je interdisciplinarni pristup zahtjevan? Što smatrate svojom temeljnom, polaznom disciplinom i koja Vam je područja bilo najteže/najizazovnije integrirati u svoja razmatranja?

Nakon što sam objavio petoknjižje naslovljeno temeljnom „slikom mišljenja“ Tehnosfera (2018-2019 u izdanju Sandorfa i Mizantropa) postalo je bjelodano da će trebati razjasniti zašto je iznova nužno i to ponajprije zaslugom moderne i postmoderne filozofije od Adorna do Deleuzea i Lyotarda izvršiti svojevrsnu novu „dekonstrukciju dekonstrukcije“ i fragmentaciju svijeta preusmjeriti u posve novo shvaćanje onog što je s Hegelom dospjelo do najviših vrhunaca spekulativnoga mišljenja apsoluta. Ključna je pritom bila uloga mojeg učitelja mišljenja, mentora i najvećeg filozofa s ovih prostora u 20. stoljeću, Vanje Sutlića s njegovim povijesnim mišljenjem sabranim u dvije prekretne knjige kao što su Bit i suvremenost, te Praksa rada kao znanstvena povijest. (Nadam se da će u povodu njegove stote godišnjice od rođenja baš ove 2025. godine izaći i moja monografska studija o bitnim aspektima njegova mišljenja koje daleko nadilazi različite orijentacije u suvremenoj filozofiji jer je uz Heideggera i Deleuzea podrijetlo mišljenja tehnosfere upravo u njegovim postavkama.)

Zapadnjačka je filozofija kao metafizika dospjela u Hegela do svojeg kraja u ideji dijalektičke sinteze svih posebnih znanosti i umjetnosti. Njegova postavka o filozofiji koja ozbiljuje svoju zadaću tako što misli svoje vrijeme u pojmu kojemu su sve empirijske činjenice nužno potvrda njegove apsolutne vladavine predstavlja istinski kraj filozofije. To znači da se sve sabire u jednom i obuhvatnome znanstvenome liku istine, a povijest postaje svjetska povijest koja za svoj prostor i vrijeme ima ono što će u 20.stoljeću njemački politolog i geopolitički mislilac Carl Schmitt nazvati Groβraum kao globalno-planetarno odvijanje procesa kojim znanost u liku suvremene tehnologije vlada nad svime što jest, bez iznimke, bezuvjetno i totalno.

Pogledajte nečuvenu aporiju. Kad se pojavila knjiga Norberta Wienera o novoj univerzalnoj znanosti kao što je kibernetika bila je to najava radikalne promjene u shvaćanju pojma znanosti i ujedno pojma tehnologije. U klasičnome modelu znanost istražuje „Knjigu prirode“ i kao konceptualna arhitektonika stvara pojmovne alate za razumijevanje svijeta kao nužnosti/slučaja, reda/kaosa, svrhe/nesvrhovitosti. Tehnologija se, pak, izvodi uvijek kao primijenjena stvar znanstvenih istraživanja i ne može postati nikad ništa drugo negoli neljudsko sredstvo za ljudske svrhe. No, s kibernetikom se zbiva posvemašnji obrat ne samo filozofije i znanosti, već i umjetnosti. Razlog je taj što kibernetika kao univerzalna znanost o upravljanju sustavima nije više primijenjena teorijska fizika i kozmologija na svekolike ljudske djelatnosti. Njezin fundamentalni pojam postaje informacija, koja nije ni materija ni energija kao što su to temeljni pojmovi za Einsteinovu teoriju relativnosti. Iz svega postaje razvidno da stroj mišljenja kao što je računalo ne može više biti razmatrano kao puka moderna tehnologija koja služi čovjeku na isti način kako mu služi tehnika u smislu rukotvorstva ili tehnologija u smislu mehaničke reprodukcije (npr. metalurgija i industrija). Tehnosfera nije, dakle, ni tehnika (instrument za ljudske svrhe) ni tehnologija (sredstvo-svrha moderne proizvodnje koju kapitalizam koristi za svoj „napredak“ i „razvitak“).

Tehnosfera je umjetni MOZAK, a ne više prirodno, organsko ili mehaničko TIJELO. To je razlika svjetova. Zato tehnosfera nije više ni mašina/stroj koja služi nečemu izvanjskome, već kognitivni konceptualni dispozitiv ili aparat drugačijega mišljenja od kopiranja ljudske-suviše-ljudske djelatnosti stvaranja novoga. Čak i tako inventivni tzv. interdisciplinarni teoretičar medija kao što je Marshall McLuhan shvatio je tehnologiju odnosno medije, kao uostalom i metafizički njegovi prethodnici poput Marxa i plejade antropologa i tzv. humanista, instrumentalnom tehnikom proširenja ljudske tjelesnosti. No, tehnosfera nadilazi ovu redukciju na sredstvo-svrhu iz logike posredovanja i postaje apsolutna neposrednost onoga što proizlazi iz pojma samoproizvođenja (autopoiesis). To više ne može biti razjašnjeno nikakvim povijesno-filozofijskim i tradicionalno znanstvenim artikulacijama tzv. autonomnoga područja u kojem „filozofija“ ostaje nedodirljiva na promjene u biti znanosti, a umjetnost valjda i nakon iskustva povijesne avangarde vjeruje u kule bjelokosne oponašanja svete i postojane prirode kao vječne zbilje. Živimo u doba „novoga apsoluta“ koji nije nikakva kopija ljudske stvarnosti u smislu nastavka tjelesnosti drugim sredstvima. Taj apsolut jest doba tehnosfere koja zahtijeva nadilaženje granica svih posebnih područja „duhovnoga bitka“ jer umjetni MOZAK sintetizira i proizvodi u virtualnoj aktualizaciji nove fascinantne svjetove koji nisu nikakva ni iluzija ni simulacija, već ono što Jean Baudrillard naziva integralnom stvarnošću. Takvu stvarnost valja dohvatiti stvaranjem prikladnih pojmova i kategorija.  Sve što sam nastojao izvesti u svojevrsnom appendixu petoknjižja Tehnosfera svodi se na pokušaj pronalaženja nove konceptualne mreže.

Riječ je o knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.). Za razliku od prethodnih filozofijskih istraživanja koja su pretpostavljala uvid i u različite discipline humanističkih znanosti poput teorije suvremene umjetnosti i digitalne estetike, primjerice, u ovoj „šestoj“ knjizi Tehnosfere jedino sam se bavio problemom tehnoznanstvene konstrukcije suvremenosti. Zbog toga je to knjiga sintetičkoga transverzalnog mišljenja koje mora preispitati vjerodostojnost teorija znanosti, ali i rezultata teorijske fizike, kozmologije i sintetičke biologije. Zašto? Iz jednostavnog razloga što su istraživanja ovih znanosti ne samo teorijska spekulacija o stvaranju svijeta i svrhovitosti postojanja u svemiru, već ono što pripada biti tehnosfere. To su računanje-planiranje-konstrukcija na temelju fundamentalnih pojmova kao što su to kontingencija, kaos i entropija. Zar to nisu i temeljne riječi suvremene umjetnosti i arhitekture, dizajna i mode, ako hoćete i književnosti najmisaonijih pisaca današnjice kao što su to Thomas Pynchon, Don DeLillo i Michel Houellebecq?

Filozofija je moj put u totalni kaos i entropiju te apsolutnu kontingenciju suvremenosti, a sve drugo su usputne postaje na kojima znanosti i umjetnost i samima postaju refleksivnim događajem dostojanstva i ništavila ljudske egzistencije.

4. Interdisciplinarnost ima svojih prednosti, no krije li i neke zamke?

Gotovo u pravilu među dobronamjernim poklonicima i onima koji to nisu mojih filozofijskih istraživanja, akoja iziskuju i zaogrtanje diskursom transdisciplinarnosti poput npr. vizualnih studija i znanosti o slici (Bildwissenschaft), ali bi ipak htjeli dobiti posljednji dokaz svoje arogancije i ignorancije kako je sve to valjda „nerelevantno“ jer se bavi „svime i svačime“ i to iz tzv. interdisciplinarne perspektive istraživanja, moje se mišljenje tehnosfere nastoji „nivelirati“ i svesti na ono već viđeno i poznato. Prvo, nije riječ o interdisciplinarnosti, već o prelasku i nadilaženju granica tzv. disciplina u sklopu društveno-humanističkih znanosti. Valjda je bjelodano baš sada da umjetna inteligencija (AI) u smislu realizirane tehnosfere nije rascjepkana u tzv. područja mišljenja, pa bi jedno bilo tehnoznanstveno i informatičko, a drugo ono koje Heidegger naziva Dichten u razlici spram Rechnen. Interdisciplinarnost je loša mantra onog što nazivamo integralnim razdobljem sinteze svih znanosti, umjetnosti i filozofije i uistinu se svodi na tzv. kišobran raznolikih i često disparatnih diskursa.

Što je onda uopće to tzv. mišljenje tehnosfere? Stvar je tako jednostavna i složena. To je novi fraktalno-transverzalni apsolut koji ima svoju bit u autopoiesisu i zato sve, ali baš sve što uopće postoji u svijetu i onkraj njega, mora postati prožeto snagom postajanja novoga u formi umjetne stvarnosti. A to znači da nakon Hegela i njegove gigantomahije apsolutnoga duha jedini smisao autentičnoga filozofijskoga mišljenja jedne „nove cjeline“ mora na ovaj ili onaj način biti i razračunavanje s pojmom tehnosfere. Usput, imam više sugovornika o tome među vizualnim umjetnicima poput Dalibora Martinisa, arhitekta kao što je Krešimir Rogina, potom filozofiji sklonim kognitivnim znanstvenicima u svijetu pa čak i onima koji su uistinu predstavnici svojih struka u prirodnim i tehničkim znanostima, a dokaz je sudjelovanje u zborniku s prilogom „The Brain as a Vision and Program: From “Embodiment” to “Embedment” koji je uredio iranski svjetski poznati stručnjak za imunologiju prof.dr. Nima Rezai, Brain, Decision Making, and Mental Health (Springer, Cham, 2023.), negoli u kolega filozofa tradicionalnoga usmjerenja. Nikakva više mantra o interdisciplinarnosti niti povlačenje u svetu intimu tzv. struke nema opravdanja. Teorijski su fizičari kozmolozi, a to znači da nužno moraju govoriti metafizički iako to navodno preziru zbog „misticizma“ kao nedosljedni Hawking ili smjerni Penrose, jer bez filozofije ne mogu objasniti što je bilo prije „Velikog Praska“ i zašto mora postojati u svemiru neka još uvijek neobjašnjiva svrha svekolikoga postojanja.

Mišljenje je tehnosfere kibernetička realizacija metafizike u autopoietičkome novome sustavu ili apsolutu koji nužno zahtijeva prelazak svih dosadašnjih disciplinarnih granica znanosti i umjetnosti. Ono je po bitnoj nakani jedino i samo, eksplicitno i nesvodivo filozofijsko razumijevanje biti suvremenosti jezikom kontingencije, kaosa i entropije koji ujedno spaja klasičnu metafiziku i moderno/postmoderno kazivanje o ontologijskim aspektima postajanja novoga i različitoga „svijeta“ od svega što bijaše već oduvijek bilo. Zato moja tzv. nečuvena „pretencioznost“ i „megalomanija“ pisanja nije nikakva skribomanija ekscentrika koji ulazi poput uljeza u ekskluzivna područja hermetičnoga diskursa ekspertnih skupina za npr. konceptualnu umjetnost, političke teorije totalitarizma, pitanja globalizacije i identiteta, fraktalnu arhitekturu ili postfenomenologiju tijela i Drugoga.

Misliti suvremenost znači izgubiti tlo pod nogama koje je tradicijom pripadalo odabranicima struka iz humanistike kao kraljevskim i carskim hafizima i kustosima duha u sarkofazima fosilizirane povijesti.

5. Posebnu pažnju u svojim razmatranjima posvećujete pitanju umjetnosti u doba tehnosfere. Je li umjetnost uopće izričito ljudska djelatnost ili ju može proizvoditi i stroj?

Umjetnost je ono što se iskazuje kroz osjećaje ljepote i uzvišenosti, a posebno ova druga kategorija estetike je ono što Schelling, Heidegger i Freud nazivaju njemačkom neprevodivom riječju Unheimlichkeit. Ona znači i ono jezovito i strahotno, ali i čudovišno i neiskazivo jer nadilazi granice ljudske mjere osjećaja ne samo svetoga i božanskog, već i prirode u njezinoj silnoj obuhvatnosti i bezgraničnosti. Sjajan prikaz ovog osjećaja podaruje austrijski pjesnik i esejist, Hugo von Hofmannsthal u putopisu Trenuci u Grčkoj. Najdublja i najuzvišenija umjetnost jest ona glazbe. (v. o tome Žarko Paić, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje, Litteris, Zagreb, 2025.) Kad slušamo Mahlerovu V. Simfoniju i gledamo prizore iz filma Luchina Viscontija Smrt u Veneciji ne treba nam nikakve razumske metafizike koja će nam reći da smo dirnuti i uzdignuti iz svakodnevice u eterične prostore u kojima umjetnost svetkuje dar otvorenosti svijeta i njegovu neumitnu propast. Umjetnost je ulazak ljepote i uzvišenosti u svijet čak i kad je sve u znaku kaosa i entropije, besmisla i užasa trajanja.

Najveći mislilac prevladavanja metafizike kao nihilizma jest Friedrich W. Nietzsche. Zato ne smijemo nikad smetnuti s uma da je upravo njegov stil pisanja od Rođenja tragedije preko Gaya Scienze do Tako je govorio Zaratustra dokaz koliko je živjeti umjetnički tragičan i ujedno bezuvjetan izbor vlastite sudbine, jer ništa drugo ne može biti istovjetno afirmaciji užitka samoga života, ni moral, ni znanost, niti vjera. Samo umjetnost kao ono onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskog može ovom svijetu na ishodu njegovih proigranih mogućnosti podariti snagu i moć spasonosnoga i utjehu bolne egzistencije. Stroj mišljenja, dakle tehnosfera u formi AI može „proizvoditi sadržaje umjetnosti“, jer je i sama rezultat estetske i artističke realizacije metafizike u kibernetici i kao HAL 9000 iz Kubrickova filma postaje savršeni ready made kao mišljevina drugačijega estetskoga užitka. No, problem nije u njegovim kreativnim moćima stvaranja novoga, već u onome što je sam Nietzsche u doba zanesenosti Wagnerom smatrao uvjetom mogućnosti egzistencije čovjeka: imamo umjetnost da ne bismo propali od istine. Je li umjetnost u takvoj raščaranosti i gubitku tajne još uvijek dostojno ime za igru užitka i smrti (erosa i thanatosa) bez koje nema onoga što jedino ima smisla ꟷ velike umjetnosti?

Nakon „banalnosti zla“ u uništenju ljudskoga u konclogorima 20. stoljeća, nije li najprizemnije iskustvo nove umjetnosti upravo to što je ona postala „banalnost neljudskoga“ u svim formama estetizacije života od reality showa do već viđenih orgija šoka, provokacije i eksperimenta ništavila koje proizvodi samo Unheimlichkeit-efekt u društvu spektakla i ništa više?

6. Hoće li umjetna inteligencija promijeniti (ili je već promijenila) poimanje umjetnosti i općenito kreativnosti?

Suvremena umjetnost predstavlja univerzalni model za razotkrivanje procesa tehnologiziranja života i procesa refleksivne analize njegovih metamorfnih stanja ‒ a upravo sve to možemo vidjeti u niz oblika tzv.  posthumane umjetnosti kojom se intenzivno bavi vodeći filozof transhumanizma Stefan Lorenz Sorgner, autor mnoštva kontroverznih i nadasve utjecajnih knjiga i moj urednik u nizu „Posthuman studies“ u izdavačkoj kući Schwabe Verlag kod kojeg sam objavio knjigu The Superfluitiy of the Human: The Reflections on the Posthuman Condition, Basel-Berlin, 2023. ‒ koji se odvijaju u finalizaciji metafizički shvaćene ideje o biti čovjeka. Zašto? Jednostavno zato što njegova bit postaje upravo ono što Paul Virilio naziva estetikom nestanka. (Paul Virilio, The Aesthetics of Disappearance, Semiotext(e), New York, 1991.) Svi njegovi oblici brzo nestaju i samo jedan od njih može se zaustaviti tako da se zabilježi u kodiranoj slici koja povezuje sjećanje na prošlost i predviđanje budućnosti zahvaljujući kibernetičkoj tehnologiji.

Na taj se način pojavljuje i paradoks ove umjetnosti: Posthumana umjetnost uopće nije „aktualna“, već predstavlja refleksivni model trajnog postajanja koja ostaje u stanju koje bismo mogli nazvati između prošlosti i budućnosti, jer su njezine akcije, performansi, instalacije i koncepti na rubu banalnosti i uzvišenosti, a ujedno su i poveznica znanosti i tehnologije ulaženja u samo ljudsko tijelo, kao u umjetničkim djelima Stelarca i Kena Rinalda. Stoga ne čudi zašto je suvremenoj umjetnosti potrebna filozofija umjesto referentnoga okvira znanosti o umjetnosti. Kojom bismo povijesno-umjetničkom terminologijom mogli razumjeti Kacovu bioumjetnost ili Helbigovu glazbenu dramu? Moje razumijevanje ovog problema odnosi se na uvođenje pojma homo kybernetes kao ostvarenog „nadčovjeka“ u okviru posthumanoga stanja. (Žarko Paić, The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022.)

To znači da su ključni koncepti singularnosti, tehnosfere i autopoeze latentne mogućnosti za stvaranje potpuno nove interakcije između ljudi i ne-ljudi. Estetičko mišljenje, dakle, ima ontologijsko-epistemologijsku zadaću promisliti i artikulirati matricu novim kategorijalnim sustavom fluidnih pojmova kao drukčiju poziciju umjetnosti onkraj služenja suvišnome čovjeku. Ono što već dolazi postaje znak vladavine sinestetičke preobrazbe svih oblika postojanja, ne samo ljudske subjektivnosti koja poput mjehurića isparava u eter. I još nešto, iznimno važno za daljnje promišljanje i eventualnu budućnost umjetnosti kao kreativnoga procesa mišljenja. Već na sadašnjoj razini AI-kreativnosti, koja naravno nije autopoietička jer bi to onda značilo da se glavni lik Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru iz 1968. godine, superinteligentno računalo HAL 9000 otjelovio u ovoj „jedinoj“ stvarnosti i tako pokazao da je platonizam AI djelotvorno mišljenje vladavine tehnosfere kao racionalno-intuitivne moći neposrednosti, nailazimo na nešto više od pukoga art-mimetizma. O tome valja vidjeti tekst vodećeg estetičara današnjice, njemačkoga filozofa Dietera Merscha u tematskome sklopu o AI i kreativnosti u časopisu Europski glasnik br. 28/2023. Uz napomenu da Mersch još uvijek „vjeruje“ u nesvodivu razmišljajuću moć ljudskoga mišljenja koje počiva na hologramu kreativne mašte, a ne na algoritamskoj tablici kategorija kopiranih iz ljudskoga svijeta matematike i informatike. Međutim, ja „ne vjerujem“ ni u kakav stvaralački humanizam ideje umjetnosti kao mimesisa i reprezentacije, i to naprosto zato što je homo kybernetes „zrcalna slika“ drugačijeg mišljenja ne više mašine/stroja koji oponaša „mahnitost“ ljudskoga uma.

Umjesto toga, posthumana umjetnost u svojem neprestanome generativnom „usavršavanju“ sve više i više nije tek kičasta kopija loše glazbe, slikarstva, performativnosti i konceptualnosti događaja, a ne djela, već onako kako „superinteligencija“ uči na vlastitim greškama, tako se razvija i sam njezin transverzalni „umjetni MOZAK“ kao sinteza racionalnosti i mašte u sinestetičkome razdoblju svijeta. Za sada je korištenje AI u tzv. kreativnoj industriji još uvijek pasivna rezistencija korisnoga alata u projektiranju i brainstormingu. No, mi živimo u doba one Deleuzeove „beskonačne brzine“. Već najnoviji Chat GPT bio on američki, kineski ili zašto ne, hrvatski, bit će ustrojen prema načelima vladavine ne samo umjetne inteligencije, već i umjetne intuicije. Uostalom, Marvin Minsky, otac-utemeljitelj ideje strojnoga učenja, ukazivao je izričito na mogućnosti emergentnoga stroja mišljenja onkraj svih dosadašnjih granica logike i njezinih teorema.

7. Više knjiga objavili ste kod uglednih inozemnih izdavača, kao što su Springer, Palgrave Macmillan itd. Kako je došlo do suradnje s inozemnim izdavačima?

Neki moji prijatelji i srodnici u duhovnim stvarima kojima se zajednički bavimo, ponajprije sveučilišni profesor teologije s Cambridgea, ali i filozof i poznavatelj mišljenja Gillesa Deleuzea, Boris Gunjević, još nakon moje knjige Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.), ali isto tako i pjesnik i esejist te urednik Litterisa i časopisa Europski glasnik, akademik Dražen Katunarić, nagovarali su me da pokušam tu ili neku drugu knjigu dati inozemnim izdavačima. Sve je kulminiralo nakon što su to isto tvrdili talijanski filozof Adriano Fabris sa Sveučilišta u Pisi i slovenski filozof Dean Komel, fenomenolog, s kojim odavno surađujem i u časopisu Phainomena i na drugim projektima, da pokušam sa svojim tekstovima o tehnosferi i umjetnosti. Palgrave Macmillan je objavio White Holes and the Visualization of the Body 2019. godine u Londonu-New Yorku i nakon toga sve ide uzlaznom linijom.

Važno je da imam potvrdu kako je ovo što mislim i pišem dovoljno prohodno za globalnu javnost iz društveno-humanističkih znanosti i da izaziva zamjetni interes vrhunskih intelektualaca i mislioca u svijetu. Stvar nije ni u kakvome narcizmu malih razlika, već u tome da je potreban svjetski dijalog s vodećim teoretičarima koji kreiraju ideje i ujedno su otvoreni za prepoznavanje novih autora i na tzv. rubovima svijeta.

8. Koliko je znanstvenicima iz malih zemalja i jezika (malih u smislu površine i broja govornika) teže probiti se do međunarodnih izdavača, odnosno općenito dobiti međunarodnu recepciju? Drugim riječima, određuju li recepciju predstavljene ideje, teorije i spoznaje ili njihova provenijencija?

Nema više nikakvih izlika za gubitak vremena kod tzv. ideoloških aparata države, da to kažem alitiserovski, koji će vam svojom „ne-milošću“ i ne-znanjem stvari u svjetskim razmjerima zagorčavati život i govoriti što biste trebali učiniti da se „probijete“ vani. Zahvaljujući mogućnostima tehnosfere, svi su veliki svjetski akademski izdavači poput Springera, Palgrave Macmillan, Routledgea, Stanford University Pressa, Oxford University Pressa itd. online. Samo je važno da sinopsis i glavne postavke knjige prepoznaju kreativni urednici u bespuću i oceanima tekstova. Drugim riječima, sve je kristalno jasno i ne može biti bolje izvedeno. Ako ideja i rukopis knjige koju šaljete na uvid urednicima prođu i dođu do anonimnih te nadasve suverenih znalaca i oštrih kritički usmjerenih recenzenata, pa ako oni odluče da je vaša knjiga potencijal za objavljivanje jer je originalna i inovativna, to je – to.

Moje sve knjige dosad objavljene iz područja filozofije umjetnosti i estetike, teorije suvremene umjetnosti, filozofije politike i sociologije globalizacije i identiteta u SAD-u i Europi, a ukupno ih je otisnuto dosad jedanaest u svim formatima od tiskanih do digitalnih verzija, uglavnom se nalaze posvuda u svijetu od sveučilišta i instituta do knjižnica i knjižara, što znači da očito imaju svoju recepciju, a to mogu i sam vidjeti jer na portalima Springera i drugih nakladnika sve je transparentno. Postale su obvezna i izborna literatura na mnogim kolegijima iz humanistike u Kini, Japanu, Indiji, Australiji, Novom Zelandu, Africi, SAD-u, Rusiji i Europi. Svoju publiku gotovo da znam u detalje. Ipak, ono što je najvažnije za mene otkad sam se počeo baviti intenzivno i bez kompromisa svojom zadaćom mišljenja, jest da mi nisu potrebni nikakvi pseudo-posrednici. Baš to me čini posve zadovoljnim jer sloboda da mislim i radim što smatram bitnim (od knjiga i časopisa do svih drugih oblika intelektualnoga angažmana), uz autonomiju i samoću predstavljaju neprocjenjivo blago koje više vrijedi od bilo kakve institucionalne i medijske „poznatosti“ i „uspjeha“. Znam da nitko nije prorok u svojem zavičaju i stoga slijedim ono što je Marx zapisao u Predgovoru Kapitala navodeći mudroga Firentinca: segui il tuo corso, e lascia dir le genti (idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće).

9. Prošle godine nagrađivani ste i za književnu esejistiku. Zašto uz znanstveni često pribjegavate i esejističkom diskursu?

Objavio sam dosad niz monografskih studija, recimo to tako iako su sve kritičko prevrednovanje mišljenja prekretnih filozofa koji su bili i književni esejisti, pa čak i pjesnici i romanopisci, a jedan  k tome i performativni umjetnik, kazališni revolucionar, filmski glumac i svojevrsni mahniti duh korporalnoga obrata u 20. stoljeću. To su redom Jean-Paul Sartre, Soeren Kierkegaard, Friedrich W. Nietzsche, Walter Benjamin, Gilles Deleuze, Antonin Artaud. Književna esejistika koju pišem jest ponajprije ono što proizlazi iz biti eseja od Montaignea do Sloterdijka: sloboda promišljanja i kazivanja same biti svijeta kao otvorenosti razlika i nesvodivosti u jeziku bez kojeg ne postoji svijet. Jednom je Jacques Derrida lucidno i za samu stvar ovog pitanja kazao nešto naprosto „savršeno“: Esse est essai.

Ako biti znači pisati „esej“ u smislu pokušaja ogledanja u tekstu kao svijetu i obratno, onda je ovaj način postojanja „danas“ postao gotovo neporeciv. Svi nešto pišu kao nikad prije i ostavljaju trag svoje prisutnosti iako je naše doba ono koje u nazivu moje knjige ostavlja znakove najveće moguće nelagode vizualizacije i transparencije: slika bez svijeta. Potreba za pisanjem nadilazi sve zadane diskurzivne forme, a o tome svjedoči čitava moja dosadašnja spisateljska djelatnost. U knjizi koja formalno pripada tzv. žanru filozofije književnosti esej je paradigmatski oblik pisanja/čitanja kao mišljenja: Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019.) U ključnome tekstu ove knjige, onome o vrhunskome poljskome književniku tragične sudbine, jer je ustrijeljen u židovskome getu na rubu Poljske od nekog brutalnoga i primitivnoga lokalnog nacista, naime o Bruni Schulzu, esej završava ovim riječima.

Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i ‘odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba.’ Tako završava Schulzova pripovijest ‘Kometa’. Pisati znači umjeti dovršiti djelo koje je neiskazivo poput slika iz djetinjstva i njihova varljiva sjaja. Zaustaviti se na rubu teksta, na vrijeme, bez žaljenja za onim što bje svršeno jednom i zauvijek. Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige.

10. U nagrađivanoj Knjizi lutanja, među ostalim, upućujete pisma filozofima, teoretičarima, umjetnicima… Kad biste morali izabrati jednog mislioca i postaviti mu samo jedno pitanje, tko bi to bio, koje bi to bilo pitanje i zašto?

Prije odgovora na Vaše pitanje, samo jedna dodatna napomena. Prvi dio Knjige lutanja čini 43 pisama: stvarnih, apokrifnih i imaginarnih, od kojih su samo nekoliko zapravo dio stvarne prepiske. Moja pisma upućena Drugima su ideje koje govore o promišljanjima nekog problema i fenomena, primjerice, pojma slike i videocentrizma današnjice kao što je to pismo upućeno Jean-Luc Nancyju. I njegove knjige o slikovnosti i mimesisu, poput slavnih i divnih Muza, i moje knjige Slika bez svijeta te Vizualne komunikacije: Uvod imaju ujedno podosta srodnosti i bitnih razlika. U kratkoj prepisci koju smo vodili na mreži Academia.edu zanimala ga je upravo ideja tehnosfere kao autopoiesisa. I onda se u naš dijalog „umiješala“ smrt. Naime, iznimno utjecajni francuski suvremeni mislilac umro je nekoliko dana prije izlaska knjige Aesthetics and the Contemporary Art: Pictures Without World (Springer, Cham, 2021) koju sam mu poslao u pdf-formatu. Ideja pisma „danas“ nije ni u kakvoj pervertiranoj svakodnevnoj e-mail komunikaciji zbog toga što smo svi, ali baš svi, izloženi demonu čudovišne „interaktivne samoće“ na internetu 24 sata. Otuda taj patološki narcizam hiperrealnosti koji se uvukao poput virusa u našu novu osjetilnost. S njime se budimo, s njime živimo, s njime umiremo.

Pismo je traganje za izgubljenim Drugim svoje vlastite egzistencijalne bačenosti u svijet bez tajne.

Knjiga lutanja, a to piše u „Proslovu“, ima tragove nesvodive razlike u Pessoinoj Knjizi nemira i u Deleuzeovim Pustim otocima. Obje knjige su na autentičan način posvećene procesu pisanja kao mišljenja bez kraja, jer sve je otposlano u singularnu nadolazeću budućnost ne kao utopiju/distopiju, već kao u otvorenost beskrajne žudnje za stvaranjem novih svjetova. Kad bih, dakle, morao izabrati jednog mislioca i poslati mu samo jedno pitanje onda bi to bio Martin Heidegger bez kojeg se zacijelo ne bih bavio filozofijom, jer bez njegova mišljenja o biti tehnike ne bi bilo moguće napisati Tehnosferu.

Pitanje koje bih mu uputio glasi: zašto nas još samo jedan bog (ne) može spasiti? Reći će se: pa, on više nije živ. Da, ali živo je njegovo djelo u stotinu svezaka Sabranih spisa možda još i više negoli za njegova života. Stoga čitati Heideggera znači biti u dijalogu s iskonom i suvremenošću na najvišoj razini razumijevanja uopće.

11. Povremeno navraćate i u prostor poezije. Što je za vas poezija?

Ako otklonimo ovdje ono što „mislim“ o svoje tri zbirke poezije koje sam objavio, pa neka to ostane neiskazivim, onda moram kazati da neprestano pišem eseje o pjesništvu i pjesnikinjama/pjesnicima. Ključni su oni objavljeni o Hölderlinu baš u „Forumu“ („Sveti udes ljepote – o biti pjesništva“, Vol. XCIV (2022), br. 7-9; str. 797-829), potom o Paulu Celanu „Svijet je otišao…(Paul Celan i apsolutno pjesništvo“ (u knjizi Treća zemlja: Umjetnost i tehnosfera, Litteris, Zagreb, 2014.) te o Fernandu Pessoi ꟷ „Pessoa? Metafizičko ludilo epohe“ (u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019.). To nisu tek pjesnici među pjesnicima, stihotvorci koji imaju svoje najviše mjesto u poeziji 19. i 20. stoljeća. Oni su glas u tami i svjedoci drugačijega puta mišljenja od svih postojećih metafizičkih bludnji u nepoznato.

Čak i ako dobro znamo za njihove životne sudbine, osobito shizofreniju autora Hiperiona i elegije Patmos te samoubojstvo Celana skokom u mutne vode pariške Seine 1970. kao posljedicu tzv.  postholokaust-sindroma, dok je Pessoa sa svojih 75 heteronima ostavio najdublje svjedočanstvo nemogućnosti življenja i pisanja u jednoj duši i jednome tijelu, kako inače završava Rimbaudova Sezona u paklu, što sve to uopće govori o pjesništvu i njegovoj zadaći kazivanja u doba koje sam Celan u jednoj pjesmi naziva ꟷ sivilom zastrto nigdje? Ništa drugo negoli da je poezija u svojoj biti smisao ljudske egzistencije u kazivanju protiv apsolutne bezavičajnosti svijeta.

Poezija nas omogućuje kao samotne lutalice kroz jezik i zemlju, kroz „pustinju koja raste“, kroz rupe u bitku i rupe u mreži ove čudovišne tjeskobe i nemira našeg oslikovljenoga svijeta. Ona pripada bezdanu slobode i kazivajućoj moći jezika nadilaženja ovog svijeta s kojim smo zbliženi i istodobno udaljeni u težnji svladavanja onog neljudskoga u nama.

Jezik govori, pjesništvo ushićuje, filozofija misli. Ne treba nam više ništa osim istinskoga zajedništva s Drugima u svijetu kao boravištu autentične slobode i ljepote.