Mislimo u katakombama, pjevamo u pustinji.
Prolazimo kroz vrtloge u zemlji i gledamo u okrvavljeno zrcalo svoje prošlosti koje se srami vlastita izobličena lika umjesto nas.
Ono što se sluti u nadolazećem vremenu već je odavno došlo, ali znakove njegove prisutnosti najlakše je odmah previdjeti novim tehnikama sveopćega zaborava.
Geste oprosta postaju umnoženo ništavilo koje se nudi kao razmjenska vrijednost za talačku krizu šutnje o neizrecivome zločinu.
Eto, uskoro će opet nastupiti nuklearna zima naroda i divlji će psi izgristi vlastite repove u nesnosnome cviležu što ulazi kroz uši poput mehaničkoga svrdla kroz crne rupe svemira.
Dolje je pusti klanac ponad uspjenjena mora.
Ovdje su memorijalni topovi iz prvoga svjetskoga rata.
U daljini se vidi teško brodovlje i svjetionik obasjan purpurnim suncem sjevernih krajolika čežnje za obuhvatnošću svega.
Sve je nadomjestivo.
Sve je ravnodušnost.
I sve je prazna otvorenost u koju ulaze svi oni koji još misle u katakombama i pjevaju u pustinji.
Bijeg nastaje iz revolta spram nemoći riječi.
U jednom trenutku sve je na kocki i ništa više nije izvjesno.
Odluku donosi uvećana slika nove utvare zvane pastorala i arkadijski bregovi na kojima pasu prave ovce i čuvaju ih pravi pastiri od pravih čagljeva u noći.
Tamo gdje se ide možda je utjeha posljednjega izgleda za spasonosno što se u baštini nekog prajezika očuvalo kao jedinstvo krajnje svrhe i smisla postojanja.
U tom trenutku lome se granitne ploče i pucaju zidovi iz kojih izlaze
pustinjski štakori i škorpioni na ovo trulo sunce kakvim ga je imenovao Georges Bataille prije no što je svom silinom zapalo iza imaginarnoga obzorja nade.
Otvaramo novu sliku umjesto stranice u svojem životu i što iz nje iščitavamo?
Ništa, osim da oni što misle u katakombama i pjevaju u pustinji traže još jednu izliku za ponavljanje novoga u beskraju izigranih mogućnosti.
Sve se ovo događa svima i nikome.
Nitko nije iznimka i pravila su igre već unaprijed prekršena.
Ono, Ja i Mi, Ti, Vi i Oni ꟷ što su to ako ne preinake varljive singularnosti prolaza kroz kristalne rešetke obavijene bodljikavom žicom i posljednje zone jedne druge Knjige Izlaska od ove koja je mrtva i zauvijek pohranjena u sjećanje?
Mislimo u katakombama, pjevamo u pustinji.


1. Giorgia Agambena sam upoznao u ljeto 2011. godine u Kotoru. Prvu večer govorili smo o njegovu djelu dubrovački filozof i njegov prevoditelj Mario Kopić i ja, a drugu je večer Agamben održao predavanje o zapovjedi, moći i jeziku. Nakon karizmatskog mislioca i mojeg učitelja Vanje Sutlića, pojava suvremenog talijanskoga filozofa ostavila me je do […]
February 14, 2026

Sažetak: Autor postavlja pitanje o odnosu između bestemeljnosti slobode i zlo kao Unheimlickeitaunutar onto-teologijske strukture zapadnjačke metafizike. Pritom nastoji pokazati kako se pojam zla od Schellinga do Heideggera razvija i preobražava kao rastemeljenje fundamentalne strukture mišljenja jer ono što proizlazi iz ideje apsolutne slobode kao samouzročnosti ljudske volje dovodi do toga da se zlo ne […]
February 13, 2026