Žarko Paić

       Malo, manje, umanjeno, omaleno, manjinsko, malčice, manje od najmanjega, manje-više minorno, ali veličajno u svojem malome svemiru, deminutivno naspram augmentativnoga, ono što krasi svijet patuljaka a ne divova, ono što je čak i manje od najmanjega, pokazuje nam da su veličine dominantna stanja materije i da su relativna sva obličja jer veliko nije tu odmah i bez uvećanja, već je malo, pa malo veće i da bi doseglo svoju najveću (kvantitativnu) veličinu, mora ponajprije biti manje od najmanjega, čista ideja u stanju svih onih prvotnih astrofizikalnih pojmova dijeljenja atoma i njegova cijepanja na leptone kao subatomske čestice. Ništa veliko u doslovnome smislu kvantiteta nije tu kao veliko, već se rađa u eksploziji onog što je poput djeteta u placenti manje od većega u tzv. objektivnoj stvarnosti koja je to samo za neki subjekt, a ne hegelovski o-sebi. Dakle, kad smo maleni u svojoj metafizičkoj veličini, poput djeteta na majčinoj ruci i uzglavlju, onda smo maleni samo u odnosu na nešto veće, i uskoro će možda od toga djeteta kao sa slike Salvadora Dalíja Geopolitičko dijete promatra novoga čovjeka iz 1943. godine nastati pravi geopolitički monstrum koji će osvojiti tzv. svijet i pretvoriti ga u najgrublje moguće „veličine“.

Mi, mali narodi, koji sebi volimo tako tepati iz različitih razloga umirenja vlastite loše savjesti i kompleksa manje vrijednosti, katkad se upravo u svojoj „malosti“ kroz svoje nepriznate ili nepoznate velikane uzdignemo do nebesa. Hrvati imaju svojeg Michelangela, zar ne, i zove se Julije Klović, slikar minijatura koje posve odgovaraju svijetu našeg oka sviklog na ljepotu maloga svijeta, onoga koji nije tek odslik velikoga svijeta i njegovih trauma i nakaznosti, njegove uzvišene ljepote i moći. Imamo i divne likove iz najljepših bajki Ivane Brlić Mažuranić u knjizi Priče iz davnine…Pa, što nam više treba? Kakvi to „veliki svjetovi“ iza ovog koji se skriva u kućištu školjke, o čemu su tako poetski mudro zborili francuski pjesnici i mislioci poput Paula Valéryja, Gastona Bachelarda i Francisa Pongea. A upravo će potonji u knjizi Na strani stvari, u pjesmi u prozi „Bilješke za jednu školjku“, napisati ove toliko bitne misli za ono što pripada, kako to lijepo kaže njegov prevoditelj, poeta doctus Zvonimir Mrkonjić u „Uvodnoj bilješci“, „materijalističkoj radosti pred stvarima kao idealističke protuteže umanjenoga modela“.

„Ne znam zašto bih želio da čovjek, umjesto tih golemih spomenika koji svjedoče tek o grotesknom nerazmjeru njegove mašte i njegova tijela (ili pak o njegovim nedostojnim društvenim običajima), i nadalje umjesto onih kipova njegovih razmjera ili neznatno većih od njega (mislim na Michelangelova Davida) koji su tek obični prikazi njegovi – da kleše neku vrst niša ili školjaka po svom rastu, stvari vrlo različne od njegova mekušnog oblika, ali ipak njemu razmjerne (crnačke kolibe me s toga gledišta prilično zadovoljavaju), da se čovjek pobrine da priskrbi naraštajima kućište ne mnogo veće od svojega tijela, da sve njegove uobrazilje, njegovi razlozi, budu u njima sadržani, da ne upotrebljava svoj genij za nerazmjer nego za prilagodbu – ili u najmanju ruku, da genij prepozna granice tijela koje ga podupire.“ (str. 48-49)

Mali svijet u književnosti 20. stoljeća često može postati i okrutniji od velikoga, kao njegov pseudo-mimesis. Ono malo u Pongea nije stoga malo kao puka suprotnost velikoga, jer nije stvar u kategorijama kvantiteta, već u razmjerima i mjeri. Naravno, znamo još od Aristotela da je sve pitanje mjere. Svaka stvar mora imati svoje mjeru koja ne smije prelaziti taj omjer i razmjer, jer postaje groteskna u svojoj pretenziji, pa Ponge čak i jedno nesporno remek-djelo kiparstva kao tog paradigmatskoga Michelangelova Davida uzima u „negativnome“ aspektu omjeravanja s onim što je ljudsko-suviše-ljudsko i tako izvan njegovih mjerila veličine da nas podsjeća kako smo u odnosu na božansku ljepotu i uzvišenost umjetnosti uvijek nedostatno „veliki“.

Pitanje maloga-velikoga otuda nije tek usputno metafizičko pitanje o smislu života, već o kvaliteti bića u odnosu na bitak kao takav. Jer ono što veličiinama podaruje epitete malosti i velikosti ne proizlazi iz materijalističke ili idealističke kozmogonije. Stvari su poput školjke samo stvari za-čovjeka, ne i za školjku i njezin svijet u kojem spava i sniva u svojem kućištu. Biti stoga „na strani stvari“ kako to Francis Ponge nastoji poetski kazivati znači biti izvan logike moći FARAONA, kojeg pišem „velikim slovom“ ne zato što on to i zaslužuje, već iz razloga društvene makrologije povijesti. Valja se pritom sjetiti da su faraoni daleka prošlost svijeta, a njihovi groteskni simulakrumi „danas“ u političkim perverznim autokracijama podsjećaju uvijek na male diktatore, jer gle čuda, svi su uglavnom krvoloci povijesti bili manji od makova zrna, ubojice i sadisti na leđima divova i stoga njihova Moć zahtijeva apsolutnu destrukciju ideje Moći. Školjke nisu nevina bića jer ista logika proždiranja i volje za Moć vlada i u mikrofizici moći, kako je to pojmovno primjereno skovao Michel Foucault. Utjeha je iluzija života da je neka nova mikrozofija alternativa Velikoj Povijesti i njezinim grandomanskim zahtjevima za vladavinom u šmitovski kazano velikim prostorom (Groβraum).

          Nije potrebno dodatno kazivati da je osim školjki uvijek u ovoj poeziji nazočan i puž. Ponge mi nije bio nikad toliko bitan pjesnik kao Danijel Dragojević koji u svojem Prirodopisu koristi svagda i uvelike pojam i ime puža kao i oblaka, da ukaže na oblikovnost svijeta i na njegove relativizme, prolaznosti i apsurdne metamorfoze.

Ali, ipak, Pongeova pobuna protiv grandioznosti i monumentalniosti, pohvala životu samih stvari s kojima dijelimo zajednički svijet u odnosu i blizini, to je veliko bogatstvo riječi kao „organskih tvari“ i to je zapravo i najveća vrijednost ove poezije zemlje i njezinih livada i morskih obala, voštanica i oblutaka, čudesne mikrozofije života u njegovu bujanju i usahnuću.

Baš to i toliko, ništa više, ali ni manje.