Žarko Paić

Čitalačka publika u Srbiji vas možda ne poznaje dovoljno, ali jednostavnim pogledom na vašu bibliografiju stiče se utisak o maksimalnoj posvećenosti radu na savremenoj filozofskoj misli. Uz evidentnu erudiciju, minucioznu analitičnost, impresivna je i vaša filozofska radoznalost za raznorodne teme te je teško smestiti vaše polje istraživanja u nešto užu nišu: od teorije estetike, govora o ikonoklazmu savremene umetnosti i vizualnoj konstrukciji kulture, njenog statusa kao nove ideologije – preko politike identiteta, studije o totalitarizmu, “gradovima izbeglicama” – do rada na Sartrovom projektu slobode, konceptu događaja i praznine, isticanju važnosti filozofije egzistencijalizma, ali i antifilozofa Ničea, Lakana Vitgenštajna te govoru o kraju istorije i posthumanom stanju. Ovo, nešto duže, predstavljanje vašeg bogatog opusa osim očigledne namere da obavesti čitaoca ima i jednu lukavu nameru da mapiranjem pojmova i mišljenja nametne sledeća pitanja:

• Da li je studija o Benjaminu, iako nije koncipirana kao tipična monografija, na neki način mala sinteza tema kojima se “opsesivno” bavite od starta?

Benjaminom sam se, kao uostalom i Kafkom, Heideggerom, Kierkegaardom i filozofijom egzistencije intenzivno počeo baviti još 1980-ih godina. Tada još nisam objavljivao. Ova studija rezultat je pokušaja da se u cjelini mojih promišljanja o “ontologiji digitalnoga doba” sabranih uskoro u pet svezaka projekta TEHNOSFERA, koji počinje izlaziti ove jeseni u izdanju Sandorfa i Mizantropa u Zagrebu, postavi pitanje o mogućnostima spasonosnoga obrata u biti metafizike. Benjamin je bio presudan mislilac ovog obrata. Zato se može staviti uz rang s Heideggerom jer je jasno razabrao kako se bit umjetnosti rastemeljuje u suočenju s biti moderne tehnologije. Kada umjetnosti nedostaje sublimni objekt u doba reproduktivnosti tehnike, ona ga panično nastoji nadomjestiti u 20. stoljeću onime što postaje zlogukom sudbinom “mračnoga doba”.

Film kao temeljni medij kraja metafizike u sebi sabire sliku kao estetizaciju politike (fašizam) i sliku kao politizaciju umjetnosti (komunizam). Benjamin je kao i Kafka tragao za autentičnim prevladavanjem ovog gubitka aure ne samo umjetnosti, nego i biti politike kao mesijanskoga događaja spasa čovjeka pred bezdanom totalitarne strahovlade. Njegov nedovršeni projekt apsolutne knjige moderniteta ─ Pariške Arkade ─ fascinantan je dokaz kako za suvremenost više ne vrijedi Hegelova logika apsoluta, već sklop odnosa neodređenosti i kaosa, složenosti i neprestane preobrazbe stanja. Naposljetku, slika kojoj je dao bitno značenje melankolične ljepote u kojoj se sjedinjuje apokaliptična propast i mesijanski spas, Kleeova Angelus Novus, alegorijski iskazuje odnos između tradicije i napretka kao pitanje o biti ljudske egzistencije u doba kraja povijesti. 

• Da li je Benjamin bio inicijalna kapisla za vaša promišljanja istorije (povijesti), događaja, umetnosti, politike i tehnologije ili samo nužna stanica u daljem radu na istim?

I jedno i drugo. Sve je nastalo “slučajem”. Trebao sam gostovati na jednoj tribini o Benjaminu i suvremenosti u jesen 2016. godine, te sam voditelju predložio odgodu nastupa dok ne napišem uvodnu studiju o ovom problemu. Knjiga se odjednom počela pisati sama od sebe. Htio sam u nju utkati sav patos vlastita rada oko ideje tehnosfere i istodobno vidjeti kako se kritički dijalog s misliocem postauratske umjetnosti, “dijalektičkih slika”, “božanskoga nasilja”, arkada i mistike društvene revolucije razvija s istovjetnim pokušajem tumačenja oca-utemeljitelja filozofije egzistencije i egzistencijalizma.

Naime, gotovo usporedno pisao sam i svoju knjigu o Kierkegaardu koja je objavljena 2017. Tako se problem sfera egzistencije, unatoč bitnih razlika, preklapa s pitanjem o kraju povijesti i mogućnostima mesijanskoga događaja slobode i pravednosti. Oba su mislioca krunski dokaz modernosti kao iskustva tjeskobe i melankolije, otpadništva od institucija države i posvećenosti pisanju kao mišljenju bez kompromisa. Autonomnost ove knjige o Benjaminu pokazuje se, u pravu ste, i kao nužna stanica na putu vlastite “stvari mišljenja”.

• Sa kakvim pretenzijama danas pišete studiju o Benjaminu i zašto smatrate da je još uvek važno i aktuelno govoriti o njegovoj misaonoj zaostavštini? Kakve nam još odgovore mogu pružiti nova i drugačija čitanja ovog autora?

Pitanje pretpostavlja razjašnjenje našeg odnosa spram “moderne tradicije”. Ukratko, mišljenje je dijalog s onime što je neizrecivi događaj koji nas pokreće da posvetimo život nečem tako ekscentričnom kao što su knjige, pisanje i kazivanje. U tom događaju ogleda se smisao naše egzistencije, čak i kad sve završava porazom ili odustajanjem. Benjamin je svoju “auru” tragičnog mislioca visoke modernosti stekao i odlukom da umjesto bijega pred Gestapom u Ameriku, okonča vlastiti život samoubojstvom. Cijeli niz dobrih životopisa o Benjaminu bavi se danas tim činom i ne može dati nikakav uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto samoubojstvo?

Nikad se ne može izostaviti da je u mnoštvu njegovih tematskih okružja konstantni sukob s fašizmom 1920-1930 ih godina unutarnja granica spasa i propasti filozofije i umjetnosti. Iskaz koji nam je ostao živim svjedočanstvom ovog metafizičkog duhovnoga otpora i danas je jednako tako upečatljiv kao i u doba njegova nastanka krajem 1920-ih, kako to svjedoči Adorno: Samo zbog onih beznadnih, nada nam je dana.

Misaono nasljeđe Benjamina je živo samo ako ga se preusmjeri izvan njegovih epohalno-povijesnih granica. To je ono što sam imao na umu kada sam se upustio u tumačenje njegovih fluidnih pojmova i u analizu njegovih cjelokupnih spisa. A to znači da je kao i Heidegger, uz bitne razlike, u umjetnosti vidio posljednje tragove onoga što ljudskosti podaruje veličinu i dostojanstvo. Koliko je to danas još u stanju biti alternativom velikome pohodu tehnoznanstvenoga nihilizma, drugo je pitanje. Važno je samo imati mogućnost da se misli ono što s Benjaminom preostaje jedini znak uzdizanja iznad trijumfa barbarstva u liku novoga Kulturkampfa kao vladajućeg “dokumenta kulture”.