Žarko Paić

1.

Enzo Traverso je povjesničar moderne i suvremene Europe. Njegova istraživanja usmjerena su na intelektualnu povijest i političke ideje dvadesetoga stoljeća. Rat, fašizam, genocid, revolucija i kolektivno sjećanje glavne su teme njegovih brojnih knjiga. Rođen je 1957. godine u Italiji, studirao je povijest na Sveučilištu u Genovi i doktorirao na Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales (EHESS) u Parizu 1989. godine. Prije dolaska na Cornell Sveučilište u SAD-u 2013. godine, dvadeset je godina predavao politologiju u Francuskoj. Bio je gostujući profesor na nekoliko europskih i latinoameričkih sveučilišta. Njegove autorske knjige prevedene su na više od petnaest jezika, a sudjelovao je u mnogim sabranim djelima. Osim knjiga, poput Les Marxistes et la question juive (1990), L’Histoire déchirée, essai sur Auschwitz et les intellectuels (1997), À Feu et à sang: De la guerre civile européenne, 1914 –1945 (2007.), Melankolija ljevice. Snaga jedne skrivene tradicije (XIX. – XX. stoljeće) (2016), Nova lica fašizma (2017), Traversovi članci i recenzije objavljeni su u časopisima History & Theory, Constellations, Historical Materialism, South Atlantic Quarterly, October, Totalitarian Movements & Political Religions, Revue française de science politique, Raisons politiques, Storia e storiografia, Contemporanea, Pasajes, Acta Poetica. Za svoje povijesne eseje dobio je nekoliko nagrada, uključujući Premio Pozzale, Empoli, Firenca (2014.); Premio Lo Straniero/Gli Asini, Lecce (2018.); i Premio Napoli (2022.). Njegovi politički komentari objavljeni su u časopisima kao što su Jacobin, Salvage, La Quinzaine littéraire, Contretemps, Lignes, L’Espill, Nueva Sociedad i talijanskim novinama Il Manifesto.

2.

U knjizi Revolucija: Intelektualna povijest  Enzo Traverso, na dojmljiv i suvereno vođen eruditski način povjesničara ideja koje su odredile našu suvremenost reinterpretira povijest revolucija devetnaestog i dvadesetog stoljeća sastavljajući konstelaciju “dijalektičkih slika” prema poznatoj figuri mišljenja Waltera Benjamina. To su Marxove “lokomotive povijesti”, seksualno oslobođena tijela Aleksandre Kolontaj, Lenjinovo mumificirano tijelo, barikade i crvene zastave Augustea Blanquija, rušenje Vendomeske kolone od strane Pariške komune. Autor pritom povezuje niz teorija revolucije s egzistencijalnim putanjama mislilaca koji su ih razradili, skicirajući raznolike profile revolucionarnih intelektualaca – od Marxa i Bakunjina do Rose Luxemburg i boljševika, od Maoa i Ho Ši Mina do Joséa Carlosa Mariáteguija, C.L.R. Jamesa i drugih buntovnih duhova s ​​Juga – kao otpadnika i parija.

Sve to kulminira s vjerodostojnom analizom radikalne kritike današnjih protuprosvjetiteljskih i ideološki obojanih teza o posvemašnjem zastranjenju i totalitarnim grozotama koje su navodno revolucije nužno ostavile u nasljeđe kritičkome mišljenju i praksi djelovanja u 21. stoljeću. Traverso, naposljetku, analizira isprepletenost revolucije i komunizma koja je tako duboko oblikovala povijest dvadesetog stoljeća. Ova knjiga na uistinu uvjerljiv način u teoriji povijesti i kulture danas spaja ideje i reprezentacije svijeta posvećujući jednaku važnost teorijskim i ikonografskim izvorima, nudeći našoj problematičnoj sadašnjosti novu intelektualnu povijest revolucionarne prošlosti.

Ambicija knjige navedena je od samog početka, koristeći citat ruskog revolucionara Lava Trockog. „Povijest revolucije za nas je prije svega povijest nasilnog ulaska masa u područje vladavine nad vlastitom sudbinom.“ Kako Traverso komentira: „Iznenadna sinkronizacija između kumulativnih promjena koje se događaju tijekom desetljeća, zajedno s ponovnim buđenjem kolektivne svijesti, proizvodi kataklizmu koja mijenja tijek povijesti.“ Za veliki dio povijesnih komentara, revolucije su sada sigurno svrstane u kategoriju studija tiranije.

Možda postoje aluzije na izvorne trenutke oslobodilačke težnje ruske revolucije, ali pravi predmet proučavanja je trijumf staljinizma i sljedeća desetljeća terora, represije i diktature. Daleko od toga da bude predložak za ljudsku emancipaciju, revolucija će puno vjerojatnije biti katalogizirana u studijama genocida. Traverso se suočava s tom distorzijom koja djeluje na gašenje naše težnje za promjenom. Revolucije ulaze u svijet poput „potresa koji ljudska bića žive i utjelovljuju kolektivno“, kaže on. Oni su „intenzivno proživljeni“ i „pokazuju količinu energija, strasti, afekta i osjećaja mnogo veću od duhovnog standarda običnog života“.

Navedimo posljednje rečenice iz knjige kao dokaz koliko Traversove upečatljive postavke nužno iziskuju kritičko promišljanje i daljnju debatu o pitanjima koja nas se tiču u svim aspektima društvenoga, političkog i kulturnoga života.

Rođen kao pokušaj osvajanja neba na juriš, komunizam dvadesetog stoljeća postao je, s fašizmom i protiv njega, izraz dijalektike prosvjetiteljstva. U konačnici, industrijski gradovi sovjetskog tipa, petogodišnji planovi, poljoprivredna kolektivizacija, svemirske letjelice, gulazi pretvoreni u tvornice, nuklearno oružje i ekološke katastrofe, bili su različiti oblici trijumfa instrumentalnog uma. Nije li komunizam bio zastrašujuće lice prometejskog sna, ideje progresa koja je izbrisala i uništila svako iskustvo samooslobodjenja? Nije li staljinizam bio oluja koja je ‘gomilala olupinu na olupinu’ i koju su milijuni ljudi pogrešno nazivali ‘napretkom’? Fašizam je spojio niz konzervativnih vrijednosti naslijeđenih od protuprosvjetiteljstva s modernim kultom znanosti, tehnologije i mehaničke snage. Staljinizam je spojio sličan kult tehničke modernosti s radikalnim i autoritarnim oblikom prosvjetiteljstva: socijalizam pretvoren u “hladnu utopiju”. Nova, globalna ljevica neće uspjeti bez ‘prorade’ ovog povijesnog iskustva. Izvlačenje emancipatorske jezgre komunizma iz ovog polja ruševina nije apstraktna, tek intelektualna operacija; zahtijevat će nove bitke, nova sazviježđa, u kojima će iznenada izroniti prošlost i ‘zabljesnuti sjećanje’. Revolucije ne mogu biti zakazane, one uvijek dolaze neočekivano.

str. 345.

Stilska razina Traverzova mišljenja u ovoj knjizi predstavlja nam iznimnog autora koji spaja erudiciju i lakoću argumentiranoga kazivanja.

Revolucija: Intelektualna povijest je knjiga koja na britak i argumentacijski iznimno složen i objektivnošću citiranih izvora potkrijepljen način preispituje ne samo izvorno značenje pojma revolucije i njezinih intelektualno-političkih subjekata/aktera bez kojih ne postoji uopće kolektivna svijest o moći ideja modernosti od 19. stoljeća do kraja 20. stoljeća i dalje, već ponajprije dovodi u pitanje cijeli neoliberalni i neokonzervativni „teorijski imaginarij“ koji opetuje stare postavke protuprosvjetiteljstva o „sablasnoj“ i „zločinačkoj“ naravi svih društvenih revolucija, a osobito komunističke i boljševičke verzije obrata svjetskoga kapitalizma. U tom je pogledu ovo knjiga koja angažirano i kritički poziva na raspravu o biti naše suvremenosti i njezina ideološko-političkoga načina artikulacije novih ideja koje se nužno moraju na ovaj ili onaj način razračunati s velikim nasljeđem europske i svjetske prošlosti modernih revolucija.

3.

U jednom razgovoru povodom izlaska ove izvrsne knjige Enzo Traverso je odgovorio na temeljno pitanje o vjerodostojnosti pojma revolucije u analitičkome korištenju u povijesnim znanostima koje danas imaju zadaću rasvijetliti nešto istodobno gotovo samorazumljivo i čudovišno kao što je gubitak semantičkoga potencijala i smislenosti ove ključne riječi u povijesti 20. stoljeća. (https://revdem.ceu.edu/2022/08/30/rehabilitating-the-principle-of-hope-in-modern-history-enzo-traverso-on-revolutions/ ) Evo, ukratko njegovih temeljnih postavki.

„Na prvim stranicama svoje knjige objašnjavam da je koncept revolucije u posljednja tri desetljeća bio znatno zamagljen. Revolucija je danas besmislena riječ; nešto je poput posljednjeg modela iPhonea. Prije pet godina, Emmanuel Macron, savršeno utjelovljenje neoliberalizma, izabran je za predsjednika Francuske Republike nakon što je objavio knjigu pod naslovom Revolucija. Mislim da bismo mogli reći da se ova promjena, amblemski ili simbolično, dogodila prije više od trideset godina. Godina 1989. nije bila samo godina pada Berlinskog zida i kraja Hladnog rata, već je bila i dvjestota obljetnica Francuske revolucije. U trenutku proslave ove obljetnice, riječ revolucija je potpuno zloupotrijebljena. Sve je postalo revolucija, i tako je ‘revolucija’ izgubila svoje značenje kao povijesni i kao politički koncept. To zamagljivanje, po mom mišljenju, također oblikuje historiografiju i akademsko polje, gdje je koncept revolucije izgubio svoju epistemološku snagu.

Mnogi događaji koji su se u prošlosti obično i konsenzualno prikazivali kao revolucije danas se analiziraju kroz različite analitičke kategorije. Europske revolucije koje su se dogodile na kraju Prvog svjetskog rata više se ne prikazuju kao revolucije. Osim Ruske revolucije, ono što se dogodilo u Srednjoj Europi opisuje se kao proces izgradnje nacije, marginalizirajući neke ključne događaje poput Spartakističke revolucije u Berlinu, revolucije radničkih vijeća u Münchenu, Budimpešti itd. Kad sam imao dvadeset godina, bilo je očito da je Španjolski građanski rat predstavljao revoluciju ili nasilni sukob između revolucije i kontrarevolucije. Danas se koncept genocida češće primjenjuje na proučavanje Španjolskog građanskog rata. Slično tome, revolucionarna dimenzija pokreta otpora u Europi tijekom Drugog svjetskog rata gotovo je nestala. Čak je i sjećanje na jugoslavensku revoluciju, mislim, značajno zamagljeno preklapajućom slikom građanskoga rata.

Kad sam bio student, rad Erica Hobsbawma o povijesti 19. stoljeća bio je uvjerljiv. Za Hobsbawma, revolucija je bila osnovni kriterij za periodizaciju povijesti: revolucija je bila prekretnica koja definira političku modernost. Čini mi se da je taj kriterij nestao. U svojim važnim povijesnim djelima 19. stoljeća, povjesničari poput Jürgena Osterhammela ili Christophera Baylyja ne koriste koncept revolucije kao središnji dio svojih analiza. Stoga je jedna od svrha moje knjige bila rehabilitirati koncept revolucije kao ključni analitički alat – čak i ako ne i jedini – za tumačenje povijesti modernoga svijeta.“

2019. godine u okviru događanja šibenskoga Fališa obojica smo imali javna predavanja pred prepunim gledalištem koje je u posvemašnjoj pozornosti pratila i njegovo i moje predavanje. Traverso je govorio i melankoliji suvremene ljevice i autoritativno branio svoje postavke o Adornu, Benjaminu, razlozima propasti ideala i prakse revolucionarnih pokreta i poredaka u Europi i svijetu, dok sam ja nastojao pokazati što se događa s promjenom u shvaćanju naroda i suverenosti s dolaskom trijumfalne trijade fundamentalizma-populizma-neoliberalizma koja sve autentično demokratsko i sve ideje zapadnjačke povijesti briše brutalnošću autokratizma s temeljnom idejom narcističke psihopatologije moći kojoj „narodi“ oduševljeno kliču i iskazuju podaničko poklonstvo. (v. Žarko Paić, https://zarkopaic.net/blog-post/videopoliticki-obrat-svijeta-ima-li-jos-alternative-populizmu/ ) U kasnijem neformalnome razgovoru izmijenili smo nekoliko misli o zajedničkome interesu ponajprije za mišljenje Waltera Benjamina i za pojam totalitarizma u novome kontekstu djelovanja u 21. stoljeću.

Mogu samo još reći na kraju ovog osvrta da je Traverso nadahnjujući društveni teoretičar i da su sve njegove knjige i tekstovi u časopisima i u online medijima pravo nadahnuće za tumačenje i novo promišljanje suvremenih tema.