Žarko Paić

1.

Artaudov zapis iz jedne bilježnice 1946. godine, kad je već bio u Parizu, pokazuje njegovu radikalnu kritiku tjelesnosti shvaćene puko materijalistički ili, pak, idealistički. Ovo se čini nadasve važnim stoga što je već u svojim književnim počecima 1919-1920. godina u doba furioznih projekata povijesne avangarde (navastito dadaizma i futurizma) smjerao promišljanju nadilaženja granica biološki zadane tjelesnosti čovjeka. U tom zapisu, dakle, on kaže da je

ʺljudska anatomija lažna, ona je lažna i znam to jer sam to iskusio od glave do pete za vrijeme 9 godina boravka u 5 umobolnicaʺ. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 22, Gallimard, Pariz, 1986, str. 133.)

Pitanje o tzv. laži ljudske anatomije pripada ključnome momentu Artaudova shvaćanja ljudskoga tijela i njegova mjesta u onto-teo-kozmičkome poretku snaga. Posve je očito da ova kritika pogađa dva spoznajno-teoretska i naposljetku praktično-životna pristupa temeljnome problemu metafizike uopće. Kad mu se krivo pripisuje da je gotovo materijalistički i vulgarno tijelu podarivao ekstatičke dimenzije na uštrb duhovno-duševnih, isto vrijedi i za njegovu apologiju anđeoskih tijela kršćanske faze spisateljstva u umobolnicama Rodeza. Oba pristupa su međusobno isključiva, ali na paradoksalan način proizlaze iz istog izvora. Metafizika je od Platona vertikalna struktura mišljenja određena vladavinom ideja nad zbiljom. U trenutku kad se dešava obrat u biti metafizike, kako su to izveli Marx i Nietzsche, tada je na djelu imanentna transcendencija, odnosno tijelo i materijjalni aspekti samoga života postaju energetski izvori mišljenja koje sada umjesto Boga i supstancije govori o snagama života i njegovim ekstatičnim vibracijama i intnzitetima. Artaud nadilazi oba metafizička rješenja. Upravo zato mu ljudska anatomija nije nikakva istina čovjeka, već u duhu njegova neognostičkoga shvaćanja svijeta pripada onome manjkavom i nedostatnom u realizaciji Božjeg stvaralaštva. Anatomske granice su zadane onim izvanjskim tijelu samome. (Vidi o tome: Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, Palgrave Macmillan, London-New York, 2014, str. 140-162.)

To samo znači da čovjek ne može biti sveden ni na materijalnost niti na idealizam s obzirom na krajnje dosege njegove duhovnosti. Ono što tijelo uzdiže ponad ovih granica Artaud je, dakle, na brutalan način iskusio kroz praksu elektroškova. Dugo vremena tako se liječila shizofrenija. Da budemo cinični i brutalno realni. Elektricitet i električna energija jest bit modernoga svijeta. Uostalom, u McLuhanovoj teoriji medija najznačajniji pojam jest implozija medija, a to znači da je medijalnost svijeta u globalnome poretku moguća jedino zahvaljujući decentralizaciji izvora energije koji omogućuju neljudsku komunikaciju putem telefona i danas kompjutora. Samo se tijelo već shvaća kao prošireni medij djelovanja svijesti na daljinu s pomoću elektriciteta. Ideja da električna struja djeluje na mozak i njegove složene funkcije svijesti tako što šokom preusmjerava nesnosnu bol i patnje opsjednutog u stanje obamrlosti i potom vraćanja svijesti u stanje tzv. normalnog funkcioniranja kao što znamo danas je iz razloga ‘humanosti’ svedena na procvat psiho-farmakologije pametnih lijekova. Ukratko, tijelo se unutar psiho-somatskih okružja djelovanja ne može uopće više pojaviti autonomnim područjem vladavine ljudske samosvijesti bez onoga što pripada području ne-organskog ili čisto tehničkog.

U Artaudovu djelu nailazimo na ekstravagantne postavke o odnosu stroja, pisanja i tijela. Naposljetku, i njegov pojam subjektila ukazuje da se u ovoj trijadi skriva novi početak drukčijeg mišljenja obrata u biti metafizike. Od tehnike disanja do izražavanja vriskom i krikom u radio-emisijama, pa sve do razorne zazornosti kojom je šokirao prd kraj života uvodeći u poetsko-filozofijski diskurs fekalije i izlučevine, sve je to imalo funkciju posvemašnjega preokreta u shvaćanju tijela polazeći od metode osobne onto-skatologije. Evo, kako to izgleda u slučaju zvučne subverzije smisla, što doista ima bliske sveze s praksom dadaističke tehnike razaranja poetske harmonije, osobito kakvu j primjenjivao Tristan Tzara. Artaud koristi glasove-riječi k i t da bi proizveo novi učinak kao kad se želi zaustaviti rad pokvarenog stroja.

yo kutemar tonu tardiktra

you kute drikta anu tedri

yak ta kankar ege. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 20, str. 170.)

U nekim se, pak, tekstovima izravno i spominje riječ stroj ili mašinerija. Uvijek je pritom riječ o pobuni protiv Boga ili oduzimanju njegovih moći djelovanja na čovjeka. Valja podsjetiti da to ne znači put ni u kakav ateistički svjetonazor. Stroj se pojavljuje kao ne-organski entitet. S njime ljudska svijest dobiva novu kvalitativnu moć nad prirodom i okolnim svijetom. Nije to, dakle, instrumentalno shvaćanje stroja kao tehnike kojom čovjek suvereno disponira, već dohvaćanje spoznaje kako postoji mogućnost drukčijeg odnosa između prirode i tehnologije izvan tradicionalnog modela uzrok-učinak, sredstvo-svrha. Crtež iz 1946. godine naslovljen Stroj bitka ili crtež koji se promatra sa strane (La Machine de l’être ou dessin à regarder de traviole) čini se kao da nalikuje nekom dijagramu s robotikom i automatskim pokretima, dok je na površini crteža hibridna figura. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, MIT Press, London-Cambridge, MA, 1998,  str. 45.)

Razmotrimo li njegovu radikalnu destrukciju jezika u dijalogu s dadaizmom, te dekonstrukciju ideje mašinerije u dijalogu s futurizmom, vidimo nešto na prvi pogled zapanjujuće. Artaud je naizgled primitivno-infantilnim glosalijama ustrajno gradio novi jezik koji više nije mogao potjecati od metafizičkoga izvora kazivanja kao govora ili logosa. Stroj kao produljenje tijela i kartezijanskoj perspektivi mišljenja, međutim, ne odgovara njegovu razumijevanju trijade stroja, pisanja i tijela. Kad je iz igre izbačen logos, onda anti-logos ovdje suvereno vlada kao kraljevstvo piktograma.

Povratak animističkome shvaćanju tijela pretpostavlja sve ono što je prošao kao svoju sudbinu, od putovanja svetom zemljom znakova divlje prirode Tarahumara Indijanaca do apokaliptičkoga psiho-rastrojstva u Irskoj 1937. godine i napokon do psihijatrijskih klinika u Rodezu u kojima je manijakalno pisao-crtao sve do smrti u Parizu 1948. godine, 4. ožujka. Govori se o 406 bilježnica u kojima je od veljače 1945. do ožujka 1948. godine ostavio mnoštvo zapisa, crteža, glosalija, rukopisa prepunih črčkarija i fragmentiranih iskaza o vlastitome ludilu u tekstu. Što je stroj drugo negoli pisanje kao automat. Ali ne kako su ga pojmili Appolinaire i nadrealisti, već kao anti-logos beskraja. Jednom uključen ne može se zaustaviti u svojem mahnitome postajanju nečeg što nadilazi razliku smisla i besmisla. Ako bi se htjelo pronaći prikladan termin za ovu ontologijsku trijadu mašinerije, pisanja i tijela onda kršćansko sveto trojstvo zvuči kao ironična blasfemija. No, čini se da se trijada može razumjeti samo kao kibernetička razlika koja povijest vidi u evolucijskome nizu od životinja-ljudi-strojeva kao povijest implozije informacija u crnoj rupi mišljenja. Ta crna rupa jest Artaudovo ludilo kao osobna drama i ne-osobna spisateljska sudbina.

2.

Kako to uvjerljivo tumači Ros Murray u svojoj studiji o Artaudu, pozivajući se na knjigu Hala Fostera Prosthetic Gods u kojoj ovaj teoretičar avangarde i vizualnih umjetnosti 20. stoljeća upućuje na instrumentalnu funkciju stroja u talijanskih futurista, odnosno na postavke o proširenju tijela što tvrdi i mediolog Marshall McLuhan, problem je u tome što Artaud polazi od posve drukčijeg shvaćanja. (Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, str. 144.) Naravno, za njega se tijelo ne može svesti na cjelinu u kojoj organi imaju status funkcije nečeg krajnje izvanjskoga i artificijelnoga. Uostalom, njegove postavke o tijelu bez organa (corps sans organes), što je prisvojio Gilles Deleuze u svojoj ontologiji postajanja izvedenoj s Felixom Guattarijem u knjigama Anti-Edip i Tisuću platoa, dokaz su kritike svakog opskurnoga mašinizma. Nije, dakle, stroj puko fizičko tijelo u njegovu proširenju poput bicikla. Naprotiv, tijelo ima duhovno-duševne dimenzije vitalističkoga prodora u strukturu ljudske svijesti. Ne možemo istinski misliti bez tijela. Nietzsche je bio filozof koji je ovo iskustvo proživio kao metamorfozu patnje i užitka. Ekstatički doživljaj pronalaska ideje vječnoga ponovnog vraćanja bio je posredovan trenucima tjelesnoga ushita i prekomjerne želje za spisateljskim utisnućem ove prekretne ideje u živo meso suvremene filozofije i umjetnosti. (Vidi o tome: Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux, Mercure de France, Pariz, 1969, str. 93.)

Svezom automatskoga ponašanja i pronalaskom novog u načinu skretanja s utabane staze ponavljanja svijest postaje emergentnom praksom. Ipak, ono što Artauda razlikuje od futurističkih vizija strojeva budućnosti zacijelo ne leži u negaciji njihove višestruke dimenzionalnosti i plastičnosti kojom nadomještaju ljudsku ograničenost. Pravi je razlog njegova razdvajanja od glavne struje ranog avangardnoga pristupa mašineriji jednostavno u tome što odbija svoditi ono artificijelno na ulogu umjetničkoga sredstva dehumanizacije samoga života. Drugim riječima, za njega stroj ne može biti nikakvo sredstvo reprezentacije Ideje napretka i razvitka čovječanstva. Kritika reprezentacije za Artauda označava nužnost prevladavanja metafizičke sheme mišljenja i pisanja. U svim područjima duhovnoga bitka od kazališta, filma do književnosti kao takve zbiva se taaj proces. Budući da za njega strojevi nisu proteze, a tijelo u anatomskome smislu jest laž, posve je razvidno da moramo napustiti svaku primisao kako nam tijelo kao stroj služi za neke druge uzvišenije svrhe ljudske egzistencije. Zbog toga Artaud bezobzirno odbacuje nasljeđe futurizma u razumijevanju tjelesnosti i mašinerije.

ʺNe postoji nikakva misao u futurizmu; sve su to labave reprezentacije formi, dok nadrealizam pretpostavlja formu manifestu da bi doveo na vidjelo ono ne-manifestno.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 8, Gallimard, Pariz, 1984, str. 299.)

Ovo stajalište još je u duhu nadrealističke opsesije s pobunom samoga života protiv nametnutih normi kapitalističke moderne civilizacije. U tom smislu Artaud još nije dospio do radikalnog stava posvemašnje kritike mašinizma koji umjetnost avangarde zavodi i dovodi do izjednačenja otuđenja čovjeka u formi reprezentacije različitih sadržaja industrijske proizvodnje masovne svijesti. No, ima još nešto u svemu tome što Artauda približava dijelom avangardnome pokretu. Riječ je o paradoksalnoj svezi između zova praiskonskoga kaosa u jeziku i slici s novim dobom znanstveno-tehničke revolucije. Između iskona prirode i tehno-futurizma postoji korelacija. Tako se sama ideja vremena kao bergsonovskoga trajanja (durée) pokazuje uvjetom mogućnosti spoja nespojivoga ‒ vječnosti i vremenitosti, onog trajnog i postojanoga s promjenljivim i prolaznim u aktualnosti. Arché i mašinerija stapaju se s idejom pisanja kao korporalnoga obrata u samoj biti metafizike. Ako se spram futurizma Artaud odnosi kritički i zbog pristanka Marinettija da umjetnost potčini fašističkome militarizmu veličanjem ratne tehnologije, onda je njegova blizina s dadaizmom uistinu neporeciva. Poznato je da je upravo u dadaističkom pokretu avangarda dosegla vrhunac kad je riječ o trijadi mašinerije-pisanja-tijela.

Sve ono što je bila temeljna ideja obrata u biti metafizike ovdje se pokazalo kao radikaliziranje napada na autonomiju moderne umjetnosti i estetike. Razlog je bio u tome što je moderna umjetnost ostala u svojoj kuli bjelokosnoj udaljenoj od svakodnevice života u masovnome društvu. Ono što je nedostajalo modernoj umjetnosti pokreti avangarde poput dadaizma doveli su do krajnjih konzkvencija. Prije svega to se odnosi na realizaciju ideja da umjetnost ulazi u sam proces života kao, ničeanski govoreći, njegov stimulans za stvaralačke mogućnosti. Razaranje logičko-apofantičke biti jezika u Tristana Tzare i najava sintetičkoda doba strojeva i tjelesne artikulacije onog neljudskoga u proročko-mesijanskome tonu tekstova Huga Balla bilo je iznimno blisko Artaudovoj volji za stvaranjem onog što možemo nazvati kibrnetičkim pojmom autopoisisa. Stroj o kojem sanjaju u svojim tehno-vizijama Max Ernst i Francis Picabia upravo je realizacija ovog samo-stvaralačkog potencijala avangardne težnje za oživotvorenjem umjetnosti. No, uz jednu bitnu dodatnu napomenu. Iako je ideja kiborga i autopoietičkoga stroja nesumnjivo dijete dadaizma, valja kazati da je njihov odnos spram novih tehnologija bio istodobno i svojevrsno ironiziranje napretka u znakovima poslijeratne masovne proizvodnje protetičkih sredstava. Ta je tehnologija bila mašinizam s estetskim funkcionalizmom Bauhausa, pa je utoliko samorazumjivo da je njezin izgled bio u najmanju ruku čudovišno nezgrapan i katkad nakaradan. (Vidi o tome: Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2009.)

Artaud je već 1920. godine u svojem kolažu naslovljenom Mali stroj konstruiran sam od sebe (Petite machine construite par lui-même) odgovorio na sličn dadaističke pokušaje vizija i utopija stroja budućnosti. Vidljivo je, naime, kako se ova zanesenost ulaskom tehnologije u estetsko ulančavanje modernoga svijeta događa u simultanosti s nastankom kinematoskopa. Tijelo se od mašinističke projekcije statičnoga objekta u prostoru ubrzava i postaje dolaskom zvuka na filmu događajem dinamične procedure stvaranja privida apsolutne realnosti. No, jedno je sigurno: Artaud je u nadolazećoj modernoj tehnologiji vidio sintezu intuicije i racionalnosti na višoj razini duhovnoga prosvjetljenja. Budući da nije smatrao kako tijelo u anatomskome smislu kao kalup može biti predložak za medijalno proširenje, kao što je to bila uobičajena pretpostavka instrumentalnog shvaćanja tehnologije od Marxa do McLuhana, posve je bjelodano kako je s dadaizmom i njegovim mišljenjem najavljeno u tendenciji ono što pripada kibernetičkome mišljenju autopoiesisa. Samo-kretanje pretpostavlja dokidanje svih tradicionalno shvaćenih metafizičkih dualizama. Da bi tijelo moglo dobiti svoju autonomiju potrebno je izvršiti obrat u shvaćanju njegove tzv. akcidentalnosti. Drugim riječima, potrebno je suspendirati i neutralizirati pojmovno-kategorijalno nasljeđe metafizike od Platona do Hegela. Naravno, Artaud je umjetnik-mislilac koji nadilazi diskurs filozofije i znanosti.

Zato od njega ne možemo očekivati da će nikako drukčije negoli intuitivno i proročki, na rubu iskazivosti, otvarati posve drukčiji horizont za ono do čega mu je ponajprije stalo. A to je nadilaženje tijela kao mašinerije bez duše, izlazak iz oklopa metafizike kroz iskustva ezoterično-mističnoga uvida kako između mozga i ruke postoji korelativni, nerecipročni odnos. Sjetimo se da je iz vlastite patnje u suočenju s tamnim ponorom shizofrenije iskusio užas i ono neljudsko s elektroškovima kao mašinističkom tehnikom psihijatrije. Pisanje povezuje ono tehničko u formi materijaliziranja olovke, nalivpera, pisaćeg stroja s onim tjelesnim kao sintezom mesa, kostiju, kože, živaca i mozga. Stoga pisanje nije instrumentalni medij mišljenja, nego autopoietički stroj kazivanja-vizualizacije onog što je mišlju stvoreno i neposredno utisnuto u svijest zajednice poput znakova prirode u planinskim predjelima Tarahumare naroda ili poput Van Goghovih pisama i apokaliptičkih slika nastalih uoči njegova samoubojstva.

Pogledamo li pomnije kako Artaud dolazi do svojih stavova o ʺlaži ljudske anatomijeʺ s obzirom na bit tijela, razabrat ćemo da je njegovo razumijevanje odnosa stroja i tijela sinteza drevnoga animizma i modernog vitalizma ničeanskoga tipa. Što povezuje arhajsko doba uronjenosti u prirodu kao veliku dušu s onim što se zbiva u doba vladavine moderne znanosti i tehnologije nije ništa drugo negoli respiratorni sustav. Disati znači biti.Svijest koja prolazi kroz kožu čovjeka ujedno označava i mogućnost svih modifikacija njezinih akustičnih vibracija od kašlja, vriska, krika, hripavosti, udisaja i izdisaja. Ovome dodajmo plućne bolesti popu astme, različitih smtonosnih bolesti raka, pa sve što pripada respiratornosti. Fluidnost mišljenja pronalazi svoje kazivajuće momente u dahu s kojim nastaje život. Kad imamo ovo u vidu, postaje jasnije zašto Artaud tako odrješito napada okoštali sustav mišljenja zasnovan na kartezijanskim načelima razdvajanja duhovne i tjelesne supstancije. Ništa manje u svemu tome nije pošteđen niti francuski materijalizam u doba prosvjetiteljstva s Holbachom i njegovim čovjekom-strojem. U 244. bilježnici stoji zapisano kako je

ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. (Antonin Artaud, Cahier 242, in Cahiers d’Ivry, vol. I,str. 138. prema Ros Murray,The Scum and the Soul, str. 150-151.)

Poznato je kako je Aristotel u spisu De Anima tvrdio da je duša (psyché) svekolikost bića, a ne tek vodeći atribut onog biti čovjeka. Jer kad duša ulazi u tijelo ona se pojavljuje kao udisaj, a kada smrću tijela izlazi onda se to okončava posljednjim izdisajem. Duša je etimologijski povezana s disanjem i stoga grčki izraz psyché pripada riječima koje ukazuju na zračno podrijetlo osjećaja, na njezino anđeosko ishodište. Zemlja predstavlja kraljevstvo tjelesnosti, a nebo simbolički prostor duševnosti. Disati znači biti u prirodnome ozračju mišljenja kao životnoga procesa razmjene tvari i energije bez kojih nije moguće postojati. Panpsihizam otuda uvijek dolazi u korelaciji s panteizmom. No, modernost ovog drevnog nauka Artaud pronalazi u ideji vitalističke estetike koja materijaliziranje tijela može misliti tek polazeći od njegove dinamičke komponente postajanja u beskraj različitih stanja. To znači da tijelo nije ʺlažna ljudska anatomijaʺ, već živa sinteza onoga što su na tragu Artauda razvili Deleuze i Guattari kao tijelo bez organa.

ʺMalo-pomalo uočavamo da TbO nipošto nije suprotnost organima. Njegovi neprijatelji nisu organi, već organizam. TbO se ne suprotstavlja organima, već toj organizaciji organâ koju nazivamo organizam. Artaud doduše vodi bitku protiv organâ, ali u isto vrijeme ono protiv čega je uistinu protiv, na što se okomljuje, jest organizam. Tijelo je tijelo. Ono je samostojno. Njemu ne trebaju organi. Tijelo nikada nije organizam. Organizmi su neprijatelji tijela.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013, str. 179. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

3.

Ovaj znameniti pojam Deleuzove i Guattarijeve ontologije postajanja, kojeg čak i skraćeno pišu kao TbO, francuski je izraz corps sans organes, zaslužuje posebnu analizu i to, da paradoks bude potpun, ne Artaudova mišljenja, već Deleuzeova. (Vidi o tome: Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, L’Harmattan, Pariz, 2016, str. 161-229.) Razlog za to valja pronaći ponajprije u filozofijskom konstruktivizmu kojim Deleuze uvodi u promišljanje suvremenoga kapitalizma odnos između tradicionalno govoreći bitka i bivanja-postajanja (devenir). Njegov sinkretički način mišljenja pritom razmatra problem stroja i tijela polazeći od imanencije kao uvjeta mogućnosti života uopće. Stoga se Artaud uz Kafku nalazi u sklopu mislioca koji su tijelo u povijesti metafizike Zapada najradikalnije promislili, a to su Spinoza, de Sade, Nietzsche, Freud, Bergson, Klossowski. Između tijela-kao-stroja i stroja-kao-žudnje prolazi pukotina koja razdvaja ponorom ono onostrano i ovostrano. Medicinski govorći, tijelu se pristupa svagda samo kao funkcionalnome sklopu. Otuda moderna psihijatrija nij ništa drugo negoli nastavak medicine kao proučavanja ljudske anatomije i fiziologije drugim sredstvima. Psihičke bolesti su fizičke patnje u okviru labirinta ljudskih osjćaja. Kao što je svaka metafizika u bitnom pitanje o granicama fizike s obzirom na pitanje o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, bića i biti čovjeka, tako je razvidno da tijelo nužno mora imati za svoju temeljnu strukturu ono organsko u organizmu kao sustavu koje pritom nije ništa „prirodno“ organsko, već je rezultat modernih prirodnih znanosti. Da bi tijelo moglo postati autorefleksivni događaj kojim mišljenje pristupa životu ne više kao rezultatu znanosti, već kao imanenciji onog što spaja život kao svezu mehanike kretanja i vitalizam duše, nužno je rastemeljiti sve transcendentalne iluzije koje su tijekom povijesti metafizike postale dogmom kako tijelo nema svoju autonomiju i svodi se samo na materijalnost kao anatomiju i fiziologiju čovjeka.

          Stroj žudnje (machine désirante) i tijelo bez organa (corps sans organes) korelativni su pojmovi za Deleuzea i Guattarija. Iako zvuče suviše mašinistički, sve poprima drugo značenje kad se uvidi da iz same imanencije života kao beskrajnoga postajanja novih formi ovaj dualizam drukčije shvaćenoga odnosa duha i tijela funkcionira izvan metafizičke sheme mišljenja i djelovanja. Drugim riječima, tijelo u horizontu shizofrenije samog kapitalizma kao društvenoga sustava proizvodnje života, marksovski rečeno, obavlja svoje fiziologijske funkcije kroz niz ekstrementalnih procesa i tako ostavlja tragove govna, sperme, krvi i pišaline u jeziku posvemašnje zazornosti samog objekta potrošnje. Artaud je u pisanju ovo prepoznao kao otvor ili rastvor ne onog materijalnog u smislu čudovišnog ili jezovitog (Unheimliche), već kao duhovno-duševnoga prolaza kroz magmu i kal samoga života. Bit se kapitalizma, dakle, za Deleuzea i Guattarija razotkriva u perverznoj realizaciji onog neljudskoga u objektima potrošnje. Stoga shizofrenija označava fundamentalni psiho-socijalni modus egzistencije čovjeka u svijetu.  Što iz toga proizlazi negoli da se žudnja odvija kao moderna mašinerija u ciklusima kulturne reprodukcije kroz ustrojeni poredak represije svih prirodnih odnosa između ljudi kao simboličko i stvarno nasilje deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. No, problem s kojim se ovdje susrećemo jest ima li Artaudovo shvaćanje tijela bez organa u njegovu spisateljskome postupku u Shizo-stanju Pisama iz Rodeza od 1944-1947. godine neku svoju navlastitu logiku koja ipak nije istovjetna Deleuzeovoj i Guattarijevoj teoriji suvremenoga kapitalizma kao shizofrenog sklopa djelovanja strojeva žudnje u tijelu bez organa?

          Pojam tijela bez organa pojavljuje se u tekstu znamenitog i šokantnog radio-performansa, naslovljenoga Svršetak Božjeg suda (Pour en finir avec le jugement de dieu) emitiranog u nekoliko nastavaka studenog 1947. godine. Uz njega kao redatelja ove radio-igre sudjelovali su još Maria Casarès, Roger Blin i Paule Thévenin. Artaud je inscenirao ovaj umjtnički događaj kao terapijsku seansu u kojoj sam medij radija postaje sustav elektroda ili autopoietički stroj, a njegov glas u tonalitetima užasavajućih vriskova izaziva javna tijela na elektrošokove koji simbolički struje iz tada još vladajućeg medija prije pojave televizije. U cjelini, ovaj radikalni eksperiment u formi umjetničkoga događaja sintetizirao je njegove nadrealističke vizije u poetskome govoru, strategiju šoka i blasfemije javnog ukusa kapitalističke visoke klase-buržoazije te, naposljetku, otvorio je temeljno pitanje o granicama između normalnog i abnormalnog u svakodnevnom životu masovnoga društva. Problem koji je s ovim događajem uspostavljen bio je istodobno i ispitivanje granica njegove transgresije metafizike s obzirom na zahtjev za dokidanjem Boga kao jamstva etičko-estetske razmjene odnosa između onog zazornog i onog uzvišenog. (Antonin Artaud, Pour en finir avec le jugement de dieu, Gallimard, Pariz, 2003.)

Što je, dakle, za Artauda koncept tijela bez organa? Iako on sam i u ovoj prigodi radio-igre ustrajava neprestano na različitim iskazima o seksualnosti, fekalnosti, ekstremnoj zazornosti u shvaćanju tijela, to je samo jasna pobuna protiv Boga kao vrhovnog metafizičkoga označitelja. Mnogo je važnije da se uoči sveza između formalno dva međusobno različita svijeta. Prvi je onaj anđeoskih i djevičanskih tijela koja pripadaju ideji savršene ljubavi, a drugi je taj ukaljani svijet razmnožavanja i profane libidinalne ekonomije, da se poslužimo izrazom Lyotarda. Sve to možemo još zornije pokazati navođenjem iz pisma upućenog gospođi Adrienne Régis iz umobolnice u Rodezu 15. ožujka 1944. godine.

Za mene ljubav dolazi iz srca i penje se prema srcu i nema veze s abdomenom koji za nju znači gubitak i smrt. Onaj tko spolno voli osudio je sebe da jednog dana prestane voljeti. (…) I Zlo je unizilo Ljubav koja dolazi iz srca i Bog ju je stavio u svoje srce, a Zlo smjestilo na taj organ smrti. I nije to djelo neke slučajne, fiziološke ili znanstvene stvari, činjenična magijska operacija, djelo mračnih ljudskih htijenja, htjela je da čuvstveno načelo stvari bude usmjereno na tu točku. I ljudsko htijenje radilo je na tom djelu astralno i tajno. Stavilo je sebe na mjesto svog stvoritelja Boga i učinilo nečistim ono što bješe čisto a sa svim svojim zlim umijećem radilo na stvaranju tog nečistog organaʺ.(Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 206. i 207. S francuskoga prevela Marija Bašić.)

U samo tri godine kao da je Artaud promijenio svoja shvaćanja o tijelu, pisanju, Bogu, umjetnosti. Kao da je, naizgled, postao materijalistički preobraćenik koji je izgubio vjeru u suočenju s mračnim tajnama shizofrenije. Takvo stajalište je naprosto pogrešno. Rekli smo već da je njegova kritika metafizike izvedena tako da je jednakim žarom usmjerena protiv idealizacije i materijalizacije tijela. Izvori su ove onto-skatologije iz 1947. godine neskriveno gnostički. No, bilo bi isto tako krivo kazati da je u Rodezu pod djelovanjem elektrošokova i terapije dr. Gastona Ferdièrea postao smjerni katolik, on koji je izazivao svojim ponašanjem u javnosti u svim aspektima samo anarhističku pobunu protiv građanskoga društva s vrijeđanjem Boga kao lažnog svjedoka mrtve metafizike. Problem s Artaudovim pisanjem i umjetničkim djelovanjem kao Shizo-osobnosti nesumnjivo nadilazi jednoznačna rješenja u manihejskome smislu ili-ili. No, jedno se čini neporecivim. U to se možemo uvjeriti analizom njegovih tekstova, ogleda, manifesta, predavanja, pisama s putovanja Meksikom i Irskom, a isto vrijedi i za pisma iz Rodeza, kako mistično-ezoterično razumijevanje biti ljudskoga tijela pretpostavlja nužnost ovosvjetovne patnje i ponavljanja križnog puta u egzistencijalnome nabačaju sudbine kao prolaska kroz sunce i mahnitost. Ljudsko tijelo kao tijelo bez organa zaziva božansku svjetlost i ne pristaje ni na kakvo profaniranje života. Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, New York, 2005, str. 176.)

Ono je sveto upravo na taj način da nadilazi nužnu zazornost biološki zadane egzistencije čovjeka.

ʺTijelo je za mene uvijek bilo zid između svijesti i mene samogʺ (Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, Gallimard, Pariz, 2006, str. xvi, 132.)

Između mišljenja i življenja u tijelu ovaj zid nije zauvijek preprekom istinske komunikacije između svjetova razlike. Ako je van Gogh htio prepiliti zid između stvarnosti i stvaralačkoga poriva njegova slikarstva, onda se isto može s punim pravom reći i za Artauda. Uz dodatak da je iskustvo zida istodobno zatočeništvo u vlastitome tijelu i uvjet mogućnosti slobode prelaska granica između ovostranosti i onostranosti. Da nema tijela, ne bi bilo ni ljubavi. Prepreka mora postojati. Transgresija se metafizike upravo i sastoji u tome da mišljenje i umjetnost moraju prijeći granice biološke ukorijenjenosti čovjeka da bi se dosegla drukčija mogućnost mišljenja i umjetničke egzistencije. Ono što zid čini trajnom sudbinom prepreke između svijesti i subjekta nije ništa drugo negoli to da želja za astralnim i androginim tijelom svagda ima karakter prazne homogenosti bez drame života kao takvog. Anđeli dobra i zla nikad ne mogu postati više od posrednika između kala egzistencije u formi svekolike tjelesne i duhovne patnje i nestanka boli prelaskom u čistu spiritualnost. Kako god bilo, Artaud je pred kraj života u fragmentima tekstova Suppôts et Supplication dospio do kristalizacije svoje opsjednutosti tijelom kao prostorom pisanja i kao neotklonjivim strojem za proizvodnju patnje i užitka. Autonomnost njegova shvaćanja tijela bez organa uistinu se može razjasniti tek kad imamo u vidu povijest rastemeljenja metafizike tjelesnosti. To je na vjerodostajan način uspjela izvesti u svojem tumačenju odnosa Artauda i Deleuzea francuska teoretičarka Anne Bouillon, koja tvrdi

ʺZa razmišljanje o proživljenome i živom tijelu, teologijski jezik obiluje izrazima: preobraženje, inkarnacija, uskrsnuće, metempsihoza, uzvišeno tijelo, otkrivenje. Tijelo je mističnije od duha. U imanentnoj (Spinoza) ili ateističkoj (Artaud i Deleuze) perspektivi, preobraženje je unakaženje, uskrsnuće je ponovno rođenje, metempsihoza je metamorfoza, uzvišeno tijelo je tijelo bez organa. Malo po malo, Artaud prihvaća oblik misticizma imanencije za oslobođenje tijela bez organa. Nedvojbeno, lik buntovnog Krista u Svršetku Božjeg suda otvara jači, vitalniji put, koji zamjenjuje onaj ničeanskoga nadčovjeka. Kršćanstvo je ubilo Krista: to dijele i Nietzsche i Artaud. Nietzsche bira zatim nadčovjeka kao liniju leta kada se Artaud zamišlja u Kristu osloboditelju, podučavajući tehniku ​​revolta, koja svoj puni smisao poprima s tijelom bez organa. Stoga postoji strast koju treba prijeći: preobraženje tijela pretpostavlja izobličenje, stanoviti očaj koji prelazi po liku. U tome Deleuze pokazuje Baconovo približavanje Artaudu. Mora dakle poništiti lice, kaže Deleuze u Tisuću platoa. (Tada razumijemo zašto slikari toliko vole autoportrete.) Moramo proći kroz ovu kušnju izobličenja, kada groteska otkriva uspon, ona se topi na površini, na samom licu, na unakaženom licu, otkrivajući duboki ponor.ʺ (Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, str. 163-164.)

Unatoč ovom obilju izraza koji dolaze iz teologijske tradicije kršćanstva, problem s uporabom pojma tijelo bez organa u Artauda ne može se svesti na dualizam božanskoga i ljudskoga, u gnostičkome smislu dobra i zla. Sve je to lijepo rečeno u navodu autorice koja prati liniju leta, delezovski rečeno, od Spinoze do Artauda i Deleuzea. No, jedna stvar ostaje izvan ove tradicije. Iako je posve točno da je tijelo bez organa zapravo kako kaže Adrian Morfee ʺtijelo bez Bogaʺ, jer su organi ʺparaziti koji dovode do opažajne asimilacijeʺ, (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 189.) tjelesnost se mora razumjeti baš onako kako to Artaud sam kaže u zapisu iz 1946. godine u Rodezu. Naime, kao laž ljudske anatomije. Bog i tijelo stoga nisu u vertikalnome metafizičkom odnosu. Nisu isto tako ni u imanentnoj transcendenciji kao horizontalni okvir zemaljske perspektive s koje se seksualnost i spolna reprodukcija pojavljuju granicom između gnusobe i čistoće. Očistiti se od svega toga znači biti posvećen svojoj sudbini Shizo-pisanja vlastita tijela kroz sve križne postaje na putu ʺorfičkoga vidovnjakaʺ. Tako postaje razvidno zašto Artaud prkoseći svim društvenim, političkim i estetskim kanonima kaotičnoga 20. stoljeća, kao heretik i disident avangarde, odlučuje otvoriti posve drukčiji horizont mišljenja kao pisanja negoli je to itko učinio prije njega na tako radikalno način sveze žrtvovanja i slobode. Naravno, i Nerval i Nietzsche i Van Gogh svoje su ludilo platili suviše strahotnom cijenom odstranjenja iz javnosti i samoubojstvom.

Razlika je spram njihove sudbine u tome da nitko od njih nije od vlastita života učinio ne-reprezentacijsku izvedbu s krajnjim konzekvencijama i za bit filozofije i umjetnosti nadolazećeg doba vladavine tehnosfere. Biti zatočen u tijelu bez organa znači iskusiti novi zov slobode u buntovništvu spram metafizike kao Moći kojoj se nitko ne može oduprijeti bez da u konačnici ne postane ili lud, ili žrtvom, ili tako da poput Heidggera povjeruje kako najava drugoga početka vodi kroz tamu metapolitike ʺduhovnoga nacizmaʺ. (Vidi o tome: Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1987.) Tijelo se zahvaljujući ideji kibernetike u drugoj polovini 20. stoljeća otpočelo ubrzano dematerijalizirati. Mozak je umjesto ruke postao temeljni ljudski organ kao uzor za novu tehnologiju. Sjedinjujući u sebi mogućnost programiranja i vizije, automatizma i slobode kao uvida u ono što nije tu i sada, već se zbiva posvuda kao ono nadolazeće u mišljenju kao singularnom događaju, sve je realizirano što je bilo još u zamecima snom metafizičara i proroka. Utoliko je Artaudova trijada mašinerije-pisanja-tijela ništa drugo negoli vizija automatske korporalnosti koja stvara novo polazeći od samoproizvodne moći tijela bez organa.

Pas de philosophie, pas de question, pas d’être

pas de néant, pas de refus, pas de peut- être.

et pour le reste

crotter, crotter.(Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, str. xii. 40.)

I zbog toga Artaud može pisati kao Shizo-dvojnik sebe samoga izmišljajući preokrete riječi, uvodeći u tekst subjektilna svojstva crteža-pisma, od jezika praviti govnarije i pizdarije, činiti najprovokativnije uopće moguće eksperimente u kaotičnoj tekstualnosti ludog života kao tragedije postajanja anarhističkim kraljem Sunca i Mahnitosti. Anatomija je, dakle, lažna jer ne pokazuje ovo što iz daha proizlazi kao udisaj-izdisaj neizrecivoga i nepredstavljivog. I zbog toga Artaud može reći da mu je istinsko Ja ukradeno rođenjem, da je sam svoje četvorstvo, Otac, Majka, Sin i on sâm, da je istodobno Nitko i Ništa u kozmičkoj praznini jednog svijeta koji tone u glib bez povratka, jer se u svojoj koruptnosti odrekao uzvišenosti i ljepote onog iskonskoga kakvo još možda postoji samo na rubovima i krajevima gdje je Bog rekao laku noć poput Tarahumare i Aranskih otoka, u snoviđenju mistika i ezoterika, u duhu pobune protiv svih autoriteta modernog kapitalizma kao nihilizma, u kojem je poezija odavno mrtva, a procvat pseudo-jezika znanstveno-tehničkih vizualizacija doseže vrhunac u sveopćoj kakofoniji glasova bez duše, koji bezglavo ponavljaju stupidne formule spasa religije i politike u doba karboniziranih gradova, u doba koje više nema ni vremena niti volje za ludim pjesnicima i njihovim proročanskim vizijama apokalipse…

Artaud je kroz tijelo bez organa kao ʺkonceptualnu i lingvističku igruʺ ( Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 204.) dospio do kraja mogućnosti pisanja kao ideje autopoitičkoga stroja. Jer Shizo-spisatelj, izvan i unutar književnosti kako to tvrde Deleuze i Guattari u Anti-Edipu, ne može bez proboja granica. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) On naprosto nije zamisliv u bilo kojem reprezentacijskome žanru pisanja jer ono što se događa njemu jest jedino vrijedno egzistencijalno proživljene književnosti koja postaje viša od života samo ako je piše netko poput Artauda, bez kompromisa sa stvarnošću, bez straha od društvene odmazde i raspeća kao posljednje kazne Oca/Zakona izvršene u ime laži ljudske anatomije. Ako je tijelo bez organa ujedno dvostruko rastrojstvo, prvo metafizičkoga ustrojstva povijesti zapadnjačkog mišljenja i drugo organizacije kao sustava djelovanja države i društva u svakodnevnome životu, onda je samorazumljivo da Artaud u svojoj veličajnoj anarhoidnosti piše protiv Boga kao logosa i protiv Tijela kao materijaliziranog zločina psihijatrije u formi zatvaranja u luđačku košulju i umobolnicu.

Pisanje pripada stroju ili automatizmu drukčije svijesti od one koja se utjelovljuje u Moći reprezentacije. Ono kao vizualizirani pojam ima subjektilne mogućnosti prodora pod kožu, jer upravo je ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. Sada postaje posve razvidno zašto s Artaudom danas više ne možemo postupati kao s herojskom figurom delezovski shvaćenog anti-Edipa. Njegovo razumijevanje Artauda i koncepta TbO pretpostavlja ipak sinkretizam Spinoze, Nietzschea i Bergsona. Artaud par lui-même, artoovski Artaud, zahtijeva pomno istraživanje onog što više nije filozofija, a niti književnost. Artaud zahtijeva istraživanje epiderme mišljenja baš zbog toga što je nadolazeće doba u znaku vladavine bezdušne mašinerije neljudskoga. U pismu majstorici tarota i vidovnjakinji Marie Dubuc iz Sceauxa, travnja 1937. godine nalaze se zastrašujuće riječi s kojima završavam ovu knjigu.

ʺŠto odlučiti, što činiti, što me čeka?

Hoću li konačno ispuniti tu osobitu Misiju preusmjeravanja svijeta

na područje duha i velikih djela, koju mi cijelu ovu godinu

najavljuje plejada proroka i vračeva,

crnih, crvenih i Bijelih.

Ili moram umrijeti otrovan ‒ i sâm?

Recite Istinu

          Vaš

ANTONIN ARTAUD

Vila Penthièvre

Ulica Penthièvre 17

Sceaux

Seineʺ

(Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, str. 245.)