Žarko Paić

Prepričat ću najupečatljiviju scenu putopisa Salmana Rushdieja s njegovim prijateljem putopiscem Bruceom Chatwinom kroz unutrašnjost Australije, od teritorija gdje žive Aboridžini do zaštićenih prostora s morskim krokodilima i dingo-psima, pa sve do svete planine Urulu. Možete sve  ovo pronaći u njegovoj knjizi eseja, putopisa i kritika knjiga naslovljenoj Imaginary Homelands, koju smo većim dijelom objavili u časopisu Europski glasnik br. 4/1999, str. 7-105. u prijevodu Marijane Javornik. Prepričat ću zato da vidim koliko ću ‘fulati’ u detaljima i u zaključnoj poruci. Ako je uopće smislim.

Dakle, Rushdie je 1980ih sudjelovao kao glavni govornik na PEN-konferenciji u Sydneyu. Nakon što je održao govor protiv zatiranja slobode govora u svijetu i obrane prava pisaca u borbi protiv svakojakih političkih tiranija, vjerskih i sekularnih, nekoliko dana je dolazio na različite panele, davao intervjue novinama i televiziji, mjesečario svojom hotelskom sobom i ubijao dosadu s dva daljinska za satelitske programe. Poput Božjeg glasa nazvao ga je u gluho doba noći Bruce Chatwin, rekao mu da se na brzinu obuče i spremi kofere, jer ga vodi na izlet po svojoj divljoj i praiskonskoj zemlji.

‒ Zaboravi PEN, dosta si gubio vrijeme po Sydneyu i hotelu bez veze. Vrijeme je za akciju.

‒ Bruce, svaka ti pjeva. Čekaj samo barem da operem zube i potrpam čarape i Djecu ponoći u kofer.

          ‒ Ne treba ti kalodont, imam dvije pljoske burbona iz Pertha.

          ‒ Evo me, već sam na vratima.

Rushdie u putopisu divno piše o vožnji krajolicima užarenih pustara, kroz mrtve gradove rudnika salitre, dugom cestom prema sjeveru i više se ne sjećam spominje li one debele dlakave deve ili možda horor-kamione koji gaze u praskozorje otrovne ružičaste varane. Ali znam da mu je Chatwin strogo zabranio da ijednom spomen klokane u tekstu, pa makar ih cijelo krdo, čopor ili stado sreli na odmorištima uz benzinsku postaju i onaj sklepani drveni kao restoran koji glumi kaubojski saloon. U jedan su takav i svratili da se okrijepe. Na šanku dužine dva slanovodna krokodila sve je bilo krcato od bučnih i snažnih muškaraca. Chatwin mu je kazao da su to najvjerojatnije lokalni drvosječe eukaliptusa uokolo. No, ubrzo će se pokazati da je među njima i jedan poprilično načitan i solidno obaviješten o suvremenoj književnosti. Rushdieju je palo na pamet, ipak, nešto užasavajuće. Ništa čudno. Nakon silnih napada i fetwi na njega, onaj kojeg su zmije grizle taj se i čovjeka s Husqvarna 365 motornom pilom plaši. Naime, pored šanka, onako laisy i bez veze, lik je parkirao svoj radni alat dok je ispijao već peti viski s crvenom pivom. Salman se pomirio da ga neće umjesto u Londonu u strogo štićenoj zgradi stići kakav iranski jatagan ili zrno Magnuma, već motorka u australskoj dingojebini nalik motelu iliti sablasnoj kući iz onog teksaškoga horora. Kad je lik još onakav zadihan i ogroman ko Godzilla došao do njihova stola i zagledao se u Salmana ispitivački, noge su im obojici bile već obamrle.

‒ Vi ste sigurno onaj slavni pisac Salman Rushdie, zar ne? Gledao sam Vas neki dan na TV-u. Slažem se sa svime što ste govorili. Inače, pročitao sam roman Djeca ponoći. Doma ga imam u džepnome izdanju. Molim Vas, potpišite mi se na ovaj podložak za viski i pivu, da se mogu hvaliti s kime sam pio u ovoj nedodžiji. A koji, k…., Vi radite ovdje? Gazda, daj piscima rundu!

Rushdie se s Chatwinom i svojim ‘fan-klubom’ iz australske pustare zadržao još podosta vremena tu noć u srdačnome i prijateljskome razgovoru. Otišao je van u jednom trenutku i vratio se s potpisanim primjerkom Djece ponoći za načitanog grmalja i duhovitoga orijaša. Svratištem je još dugo odjekivao gromki smijeh muškaraca za šankom, a iz đuboksa je treštao hit Bone Voxa i U2, Sunday Bloody Sunday. Nekoliko godina kasnije, kako piše Rushdie, dobio je pismo od Brucea iz Ognjene zemlje. Putopisac je pripovjedao o svojim novim planovima da vidi zalazak sunca u Atacami i da ako bude sve ok, dođe uskoro do Irske i prođe križni-Shizo-put kojim je 1937. godine hodočastio Antonin Artaud u nakani da zemlji sv. Patrika vrati onaj čudotvorni štap Isusa Krista. U tom pismu stajale su i ove riječi kao post scriptum.

          I još ovo, da ne zaboravim. Sjećaš se kad smo se ima tome već dosta godina nakon one Penove konferencije zaputili mojim roverom po unutrašnjosti Australije? Sjećaš se onog svratišta koji je glumio Batesov motel iz Psycha? Nema ga više. Zapaljen je. Tip kojeg su rendžeri jedva svladali i bacili ga u okove, sedmoricu je ljudi izmasakrirao motornom pilom prije no što je gazolinom užgao baraku. Bio si u pravu u obje stvari. Knjige su najava apokalipse i u svakoj arkadiji ima nešto morbidno.

Tvoj Bruce