Žarko Paić

Kolosalni promašaj i misaoni poraz ljevice istodobno je dokaz da je  desnica na vlasti ili u opoziciji naučila ubojito mahati eksplozivnim sadržajem KULTURKAMPFA i ta epohalna krađa Gramscija i njegove metapolitike koja je otpočela 1970ih u Francuskoj sa skupinom GRECE i Alainom de Benoistom samo se nastavlja dalje u Europi i Americi pod kišobranima populizma. No, desnica je baš zato ispod svake razine što joj uvijek treba BOG kao jamstvo KATECHONA i zato što joj treba umjesto SINGULARITETA, velika tlapnja KOLEKTIVITETA, pa je ono  najčudovišnije da su uvijek intuitivno bliži u shvaćanju MOĆI od ljevice, jer za njih Bog nije ljubav, milosrđe i Pasolini, već gnjev, ressentiment i rekonkvista. Kad je na vlasti kulturna desnica onda je, naravno, njezin način vladanja lopovluk i neukus, a kad kulturna ljevica preuzme vladanje državom u kojoj rijetko tko čita knjige i po diktatu HDZ-a ide u kazalište jer se daje nešto što konačno narod razumije, onda to nije lopovluk i neukus, već ‒ hedonizam. Tko god se danas bavi tzv. kulturnim politikama, taj je izgubljen u svemiru potpunog ništavila.

Zašto? Zato što su to bile utopije i programi prosvjećivanja u eri onog što je Adorno zvao kulturnom industrijom i zato što je od 1960-1980ih godina postojala neka lijepa iluzija da tzv. država blagostanja podupire umjetnost i umjetnike u Europi, Kanadi, Australiji da ne padnu pod jaram lascivnoga komercijalizma i da ih ne rastrgaju svi vukovi, kurjaci i čagljevi opskurnog neoliberalizma čija maksima je svagda bila zapravo vulgarno boljševička: Shakespeare i par kobasica vrijede isto. Kulturne su politike bile državno subvencionirani pogon Malrauxove ideje demokratizacije kulture, a najveći i paradigmatski europski ministar kulture u socijalističkoj vladi Mitteranda, slavni Jack Lang, ne bi nikad bio toliko slavljen kao vizionar i reformator da nije iza sebe ostavio čitav niz novih arhitektonskih čuda od muzeja, biblioteka, državnih arhiva i koncertnih dvorana. U svojim knjigama Sloboda bez moći i Doba oligarhije pokazao sam da je taj grandiozni i prosvjetiteljski koncept kulture s Francuskom kao nacijom-državom hegemonije Jezika i Teksta u Barthesovu smislu svečano propao sredinom 1980ih godina. Razlog je uspon neoliberalizma u ekonomiji i politici koji je istom mjerom privatizirao državu kao prćiju korporativnih Vođa à la Trump i razorio društvo à la Thatcher. Kad je kultura izgubila svojeg Velikog Mecenu razdoblja moderniteta, kulturne su politike postale čista ekonometrija razdiobe profita između korporativnih divova i tzv. nacija-država. Kultura je postala spektakl, a politika populistički marketing u kojem vlada postmodernistički slogan anything goes. To Vam otprilike izgleda kao program tzv. koncertne dvorane „Lisinski“: malo Mahlera i još manje Brucknera, puno turbo-folka i još više turbo-sevdaha, ajmooo, anything goes.

Kad sam pisao kulturnu politiku Kanade za jedan projekt IMO-a i Vijeća Europe početkom 1990-ih, ono što me je nadasve zaintrigiralo u čitanju užasno dosadnih izvješća i programa različitih državnih agencija i instituta za istraživanje kulturnoga razvitka bio je način kako jedna postindustrijska država, iako na rubu pucanja zbog referenduma o otcjepljenju Québeca 1994. godine, kulturu razmatra kao tehnološki dispozitiv informacija i komunikacija. Ostala je zahvala kanadskoga Ministarstva kulture i informacija meni kao autoru inicijalnog teksta, a sjećam se da sam na jednom mjestu morao naprosto kazati da je to jedina zemlja na svijetu koja je ozbiljno shvatila proročanstvo Jean-Françoisa Lyotarda iz njegove knjige Postmoderno stanje iz 1979. godine kako pragmatika znanja u novo doba vladavine informacijsko-komunikacijskih tehnologija znači i novo razumijevanje kulture kao vizualnoga obrata u biti modernoga društva.Nije slučajno da je Lyotard svoju uistinu smislom dalekosežnu knjigu u kojoj čak najavljuje i kraj ere profesora i novi pojam znanja kao pragmatički savoir-faire ili know-how napisao na zahtjev i ponudu kanadskoga Ministarstva kulture i informacija s ciljem razumijevanja novog legitimiranja i djelovanja u doba postmoderne. Budimo do kraja nesmiljeno jasni. S tom knjigom i njezinim programatskim vizijama svijeta završeno je razdoblje kulture, kulturnih politika i naposljetku koncepta nacije-države u kojoj znanje ima funkciju legitimiranja visokih ciljeva tzv. velikih priča univerzalne povijesti zapadnjačke metafizike. Ono što je nakon kraja moderne države i znanosti preostalo od kulture svodi se na pir globalniih malograđana i na isušenu kaljužu vrijednosti koje više ništa nikome ne znače. Hm, zanimljivo, u prethodnoj rečenici dodiruju se Brecht i Kamov, njemački socijalno-angažirani avangardist kazališta i hrvatski britki avangardist prije avangarde, kralj svih anarhoidnih tendencija u umjetnosti uopće. Je li možda on smislio onu bojovnu parolu Forza Fiume?

Kad se, dakle, spaja nespojivo, nostalgija za belle epoque i kritički aktivni nihilizam, onda smo mi koji tu „kulturu“ proizvodimo svojim egzistencijalnim usudom nužno izvan svih tih besmislenih i krajnje provincijalnih polemika između tzv. kulturne ljevice i njezinih korifeja uzaludnih i passe bilježnica s pohabanim koricama i tzv. kulturne desnice koja ceremonijalno uvodi u igru islužene koncepte neohistoricizma i patetičnoga domoljublja, a od brige za zaštitu spomenika tzv. kulture ne dolazi dalje od najznačajnijeg hrvatskog kulturpolitičkoga reformatora, doduše mađaronske provenijencije, Izidora Kršnjavoga i nakon njega velikog imotskog socijalističkoga graditelja Stipe Šuvara. Hrvatska je u svojoj kulturpolitičkoj tradiciji imala samo dva velika reformatora i oba su bila „odnarođena“, jedan na stranu Jelačićeve paradne sablje s Fernkornove konjaničke skulpture, a drugi na stranu vjernosti titoizmu i kozmopolitskim idealima samoupravnoga socijalizma. Tertium non datur.

I što ćemo sada s tom jadnom i žalosnom kulturnom ljevicom i desnicom u našoj maloj morbidnoj arkadiji, koja, doduše, nije baš nalik onoj Krležinoj balkanskoj krčmi gdje se svjetla pale da bi se odmah ugasila, već je ipak napredovala u hodu u mjestu svoje vjekovne kulturalizacije i politizacije ničega? Ništa, odavno je za bilo što odveć kasno i prohujalo je vrijeme za bilo kakve iluzije velikih transformacija. Nitko ni s jedne ni s druge strane ne vidi zapravo ono toliko jednostavno i transparentno što je 1979. godine najavio Lyotard, a moji su skromni prilozi u četrdesetak knjiga o tehnoznanostima, tehnosferi, biopolitici, estetici, propasti i bijedi intelektualaca, dobu oligarhije i nemezi političkoga i politike, kao i studije o znanosti o slici, arhitekturi, filmu, dizajnu, glazbi ionako izvan ovog prostora i vremena, da dolazi epoha jezičnih igara kao formi života u kojima kulturu i politiku zamjenjuje dispozitiv tehnosfere koji će jednom zauvijek sve te arhive revizionističkoga sjećanja na davno doba slave i junaštva prebrisati bezobzirno i bez grižnje savjesti, onako kako je to i jedino moguće, zbiljsko i nužno.

Goetheov stih iz Fausta uvijek valja citirati za svaki budući kraj, jer nikad nitko ništa ljepše i bolje nije niti će ikad smisliti.

Unter das mit Recht: denn alles was ensteht,
ist werth da§ es zugrunde geht.