Žarko Paić

1.

Knjiga prof. dr. sc. Marijana Krivaka, autora niza intrigantnih naslova iz područja filozofije i onoga što bi sam nazvao filmozofijom, naslovljena SUVREMENOST: Postmoderno stanje filozofije, kulture i filma višestruko je značajna, teorijski fundirana i s obzirom na kvalitetnu znanstveno-teorijsku i filozofijsku relevantnost autora, koji se potvrdio istraživačkim knjigama o postmoderni, biopolitici i drugim fundamentalnim problemima suvremenosti, uvelike pridonosi novome pristupu promišljanja suvremene filozofije kao postmodernoga stanja filozofije, kulture i filma. Već je sam podnaslov knjige provokativan i zahtijeva interpretaciju utoliko što autor uz filozofiju i kulturu  uvodi u vidokrug tematiziranja postmoderne i film, ali ne samo kao autonoman „sektor“ kulture suvremenosti, nego kao vizualnu paradigmu novomedijske reprezentacije i konstrukcije suvremenosti. Štoviše, može se pokazati da je takav izniman status filma, kako to svjedoče Krivakovi interpretativni tekstovi o filmskoj umjetnosti i samim filmovima, već predskazan onim što je na djelu latentno u filozofijsko-kulturalnome obratu postmoderne spram vizualnosti suvremenoga svijeta. Budući da je u međuvremenu, a ova je Krivakova knjiga objavljena prije trinaest godina, postdisciplinarni zamah filozofije filma na svjetskim sveučilištima dokaz postavke da o filmu treba početi misliti drukčije, što sam i sam nastojao izvesti knjigom O filozofiji filma: Slike događaja (Bijeli val, Zagreb, 2024.), utoliko je ovaj osvrt na njegove postavke nužno i svojevrsni plaidoyer za uspostavljanje novoga diskursa u okviru „naših“ filmskih filozofskih studija.

U tom pogledu ova knjiga slijedi neke prethodne autorove interpretacije o postmoderni i postmodernizmu, a sada je eksplicitno film postavljen kao nova autonomna struktura-narativ suvremenosti. Krivak se time plodotvorno uključuje o raspravu o vizualnosti, medijima i novom načinu reprezentiranja svijeta kakva se vodi cijelo desetljeće 21. stoljeća, osobito nakon pojave knjige Jonathana Bellera The Cinematic Mode of Production. Knjiga Marijana Krivaka je prvenstveno namijenjena studentima filozofije i društveno-humanističkih znanosti koji na jednom mjestu mogu pronaći sintetizirano znanje i metodičke strategije o raznolikim teorijskim intervencijama u problemsko polje postmoderne, postmodernosti i postmodernizma.

2.

Knjiga se sastoji od Predgovora, Uvoda i tri dijela. Prvi dio bavi se metodički temeljnom knjigom koja obvezuje daljnja promišljanja i analize Marijana Krivaka; riječ je o knjizi suvremenog njemačkoga filozofa, osobito značajnog svojim prilozima o estetici i postmoderni, Wolfganga Welscha naslovljenoj Unsere postmoderne Moderne. Uz Welscha bitan poticaj za sintetičko mišljenje o postmoderni pripada i Heinzu Paetzoldu. U Prvom dijelu Krivak ispituje filozofjske pozicije ili pretpostavke postmoderne. Radi se o egzegetskoj metodi interpretacije i uvoda u mišljenja postmoderne analizom ključnih mislioca i njihovih knjiga kao što su Vattimo, Foucault, Deleuze, Derrida. Da bi uspostavio „sustavnost“ u nesustavnome mišljenju razlike i razluke (différance) koje smjera s onu stranu metafizičke konstrukcije temelja i utemeljenja, Krivak polazi od preispitivanja temeljnih pojmova filozofije u djelima ključnih mislilaca suvremenosti. Osnovne kategorije postmoderne pronalaze se u genealogiji, raznolikosti i dekonstrukciji „smisla“. 

          Osim kontinentalne filozofijske rasprave o postmoderni od konca 70-ih godina 20. stoljeća (Francuska, Italija, Njemačka), drugi smjer je vidljiv u anglosaksonskoj teoriji kulture i književnosti (cultural studies), ali posebno arhitekture, budući da je postmoderna kao sklop tendencija u kulturi ponajprije područje primata fenomenologijskoga nad transcendentalnim. U tom pogledu nije slučajno da će Krivak tematizirati sociologijsko podrijetlo teorija o novom (postindustrijskom) društvu i novim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama kao uvjetu mogućnosti nastanka postmoderne uopće. Ali krucijalni je prijepor oko postmoderne do danas ostao isti: je li riječ o novoj epohi, prekidu s temeljnim postavkama modernoga doba i je li postmoderna održivi pojam u suočenju sa suvremenošću? Zato je  prikaz i interpretacija prijepora i sukoba između francuskoga poststrukturalizma kao filozofijskoga temelja postmoderne  i prosvjetiteljske koncepcije vladavine uma kao projekta u mišljenju Habermasa odlučno za sve daljnje reinterpretacije i razvitak novih teorija o suvremenosti i kulturi.

Naravno, glavni je i paradigtmatski mislilac postmoderne Jean-Francois Lyotard s idejama o kraju „velikih priča“, nestanku univerzalnosti povijesti i ulasku u doba tehno-znanstvenoga diskursa koji zahtijeva raskol na dva suprotstavljena svijeta – pragmatičke racionalnosti postindustrijskoga društva i nesvodivosti razlika postmodernoga životnoga svijeta (kulture). Čini se da je upravo iz Lyotardova dualizma tehno-znanosti i prikazive neprikazivosti (uzvišenoga) u svijetu života postmoderne kulture rodno mjesto autonomije filma kao nove estetike, politike i medijskoga događaja svijeta, što Krivak razvija u ovoj knjizi. Poglavlje završava američkom kritikom postmodernizma u djelu Rortyjeva pragmatizma, te kritičkim prikazom teza o kraju povijesti (Fukuyama – Derrida).

          Drugo dio knjige posvećen je analizama Heideggera i postmoderne, Fredrica Jamesona i njegove kritike globalizacije, te Baudrillarda u dvije naizgled posve različite situacije intervencije mišljenja – terorizam i arhitekturu. Heidegger je nesumnjivo uz Nietzschea i Husserla odredio duh mišljenja čitave postmoderne u francuskome interpretacijskome kodu. Krivak pokazuje da taj dug spram Heideggera ne znači puko pristajanje uz njegove dijagnoze znanstveno-tehničkoga postava (Gestell) koje često izazivaju problem u određenju tzv. subjekta promjene ili radikalnoga preobrata nihilistički samouspostavljenoga suvremenoga svijeta. Moja je metodička i strukturalno tematska razlika s obzirom na elaboraciju temeljne teze autora u tome što iz Heideggerova odnosa spram metafizike i povijesti nije moguće, čini mi se, izvesti sklop raznolikih ili višestrukih suvremenosti, nego je prije riječ o jedinstvenoj i istovjetnoj suvremenosti kao vremensko-epohalnome sklopu unutar kojeg postmoderno stanje može imati mnoštvo diskursa i smjerova.

Štoviše, tek se iz istovjetnosti i jedinstvenosti ili identiteta vremena kao horizontalne strukture bitka u otvorenosti povijesti može graditi sve ono što nazivamo pluralnošću, rizomatskim svijetom struktura, heterotopijom, nesvodivošću Drugoga, a što Marijan Krivak precizno i argumentacijski uvjerljivo izvodi u ovoj knjizi posebno kad je riječ o fenomenologijskim aspektima. U tom pogledu, Heidegger u postmodernome kontekstu uistinu jest pitanje svih pitanja o statusu i karakteru temporalnosti, prostornosti, subjektno-supstancijalnome sklopu novoga događaja (Ereignis) koji jedino može biti s onu stranu metafizički utemeljene povijesti. Krivakove analize, pak, Jamesona i Baudrillarda, važne su stoga što propituju ono bitno za novi pojam kulture koji se u suvremeno doba pojavljuje s postmodernom. To je ili samo hegemonija kulture u sklopu neoliberalne ideologije kasnoga kapitalizma ili nihilizam same kulture u simulakrumu tehno-znanstvenoga porobljavanja života uopće, gdje se i terorizam i arhitektura pojavljuju samo kao simptomi i učinci svijeta s onu stranu smisla, čistog znaka bez predmeta i predmeta bez znaka. Baudrillardova je kritika suvremenoga doba istodobno samouspostavljanje logike medijske konstrukcije svega što jest kao integralne stvarnosti simulakruma.

3.

Posljednje, treće poglavlje knjige, bavi se teorijom filma iz horizonta novijih filozofijskih promišljanja slike, vizualnosti i decentrirane narativnosti suvremenoga filma (Kaurismäki, Jarmusch, Filmozofija Pourriola etc.). Sam će Krivak počesto reći da je film i njegov estetski i kulturalni teritorij značenja, sukladno Deleuzeovoj misli da je moderni film više svjetonazor negoli estetski kod suvremenoga doba, nesvodivo mjesto pomirenja razdvojenih područja refleksije i doživljaja svijeta. U ovom zaključnome poglavlju to se ispisuje stilom koji sada postaje sve više hvatanje slikovnih refleksija i samoga koda simboličke proizvodnje smisla, ali uvijek unutar guste mreže filozofijskoga uvida u to da pristup filmu nije moguć bez napuštanja transcendentalne iluzije kako film „ilustrira“ ili „prikazuje“ nešto izvan svoje autonomne produkcije doživljaja svijeta u njegovoj otvorenosti. Film u suvremeno doba za Krivaka je misterij re-produktivne mreže značenja.

Od nastupa postmoderne te mreže više ne pripadaju transfenomenalnome području ideja, već imanetnome polju konstrukcije identiteta i razlike koja je uvijek dekonstrukcija povijesno uspostavljene kontingencije, viška značenja s prevlašću označitelja kao moći, vladavine, sile, nasilja i bezrazložne igre kaosa i poretka.

Krivak je u teritoriju filma rastvorio svoje viđenje filozofije postmoderne u vizualnome obratu svijeta. Učinio je to „sustavnom fragmentacijom“ svojeg načina mišljenja, pisanja i kazivanja koje zaslužuje respekt upravo stoga što je sam autor dijaloški otvoren za drugačijost i eksperimentalnost, a njegova diskurzivna nastojanja u pokazivanju mogućnosti „druge subverzije“ od one koju je filozofija, kultura i film doživjela u „utemeljiteljsko“ vrijeme postmodernoga stanja od 1970-ih do kraja 20. stoljeća vrijedna je daljnjega čitanja i promišljanja.