Žarko Paić

1.

U svojim predavanjima na Harvardu 1985-1986. godine talijanski postmoderni književnik Italo Calvino zaključuje:

„Među vrijednostima koje bih želio prenijeti sljedećem tisućljeću, prije svega je ova: književnost koja je upila ukus za mentalni red i točnost, inteligenciju poezije, ali istovremeno i znanost i filozofiju: inteligenciju poput one Valéryja kao esejista i proznoga pisca.“ (Italo Calvino, Six Memos for the Next Millennium, trans. Patrick Creagh, Harvard University Press, New York, 1988., str. 118).

Sam Calvino nadalje ima potrebu dodati kako je Valéry jednom zapisao u svojim Cahiers (XXIV. 713) kako bi “filozofija trebala biti prenosiva” u potrazi za “totalnim fenomenom (…) za totalitetom svijesti…” Prenosivost ovdje valja razumjeti u smislu prijelaza i ulaza u druga područja koja su tradicionalno bila razdijeljenja u povijesti metafizike. Totalnost je pojam iz Hegelove filozofije i na različite se načine “prenosi” u suvremenost.

Valéry pod ovim pojmom misli ipak nešto što je tradicijom novovjekovne filozofije postalo samorazumljivo: da se, naime, s procvatom moderne znanosti I tehnologije i sam proces pisanja i zadaća književnosti prenosi na sintetičko područje prelijevanja svih boja jednog slomljenoga zrcala s kartezijanskim pečatom. Podrijetlo ove ideje leži, dakle, u samoj jezgri zapadnjačke modernosti i odnosi se na francusku tradiciju racionalizma počev od njezina tvorca René Descartesa. Je li stoga put suvremene književnosti kao i filozofije unatoč obratu koji je uslijedio s idejom romantike kao simboličkoj moći ekstatičke tjelesnosti ipak onaj koji utjelovljuje Valéry s njegovom racionalnom sinestetikom?

2.

Valéryjev interes za Renéa Descartesa ne leži toliko u krutome filozofskome sustavu koliko u snazi ​​Descartesove osobnosti i pristupa. U svojim esejima i svojem poznatome ogledu Hommage Descartesu (https://www.philolog.fr/hommage-a-descartes-valery/) Paul Valéry predstavlja Descartesa kao pravog junaka intelektualne Odiseje, a ne kao graditelja modernih skolastičkih dogmi. Usput, Descartes je sinonim za kartezijansko mišljenje koje je u mnogim svojim formama danas odbačeno, poput primjerice stavova neurokognitivista o njegovoj “grešci” u razlikovanju dvije supstancije kao što su umna (res cogitans) I tjelesna (res extensa), pri čemu je naglasak na teorijama konvergencije između uma i tijela ili, pak, holističkome shvaćanju koje polazi od kibernetičkoga pojma života kao mreže u smislu onoga što Maturana I Varela nazivaju autopoiesis. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-stvoru-stvari-i-autopoietickome-stvaranju-humberto-r-maturana/

Ovo su vodeće teme koje strukturiraju Valéryjevu analizu Descartesa. Ponajprije je to trijumf “Ja” i egotizma, a potom upotreba “Ja” kao moći priznanja samoga subjekta koji polazi od jezika utjelovljenja ili principa individuacije. Valéryja fascinira upotreba prvog lica u Raspravi o metodi. U tome vidi definitivan prekid s bezličnom arhitekturom srednjovjekovne skolastike. Naposljetku, Valéry preformulira pravu kartezijansku metodu kao intelektualni egotizam, odnosno razvitak čiste svijesti s jedinom svrhom znanja.

Za Valéryja “Mislim, dakle jesam” nije nipošto jednostavna logička formula. To je poziv na dostojanstveni ponos, na intelektualnu hrabrost i skepsu prema svim iluzijama svijeta. Descartes se zapravo u njegovu razmatranju pojavljuje kao “anti-filozof” kako je to u promišljanju stanja s filozofijom u slučajevima Nietzschea, Marxa, Kierkegaarda i nadasve Wittgensteina uveo u optjecaj francuski neomarksitički filozof Alain Badiou. (v. https://www.versobooks.com/products/2198-wittgenstein-s-antiphilosophy?srsltid=AfmBOoosAxfRuOzu2WsMN1-yoXEu0z20BEMLg4VGGI1amUTNSUXV1DmC ) Valéry ponekad stoga naziva Descartesa “anti-filozofom”. Vjeruje pritom da je Descartesova početna gesta kao radikalna sumnja imala za cilj izbrisati uspostavljenu ploču metafizike kako bi poništila tradicionalnu filozofiju, a ne da je obnovi. Iako se o Descartesovoj metafizici može itekako raspravljati i to izvan kritičkoga okvira kakav je “kanonizirao” Heidegger još 1938. godine u znamenitoj raspravi “Doba slike svijeta” (“Die Zeit des Weltbildes”), Valéry naglašava da ona ima jedinstvenu odliku jer je verificirana svojim učincima.

Postavila je, naime, geometrijske i mehanističke temelje koji su omogućili pojavu modernih prirodnih znanosti. U ironičnoj reakciji na kartezijanski dualizam i automatizam, Valéry je napisao poznatu formulu: “Ponekad mislim, a ponekad jesam.” Ovim ironičnim obratom podsjeća nas da je čista reflektivna svijest kao misleći subjekt često suprotstavljena proživljenom, biološkome i osjetilnome postojanju (činjenici bivanja). Već je ovdje bitna razlika suvremene filozofije spram novovjekovnoga kartezijanstva. Književnost za koju je prema Calvinu možda ponajbolji paradigmatski slučaj upravo Paul Valéry ne može biti nedodirljiva spram ovog prenošenja svijeta proživljenih emocija u složeno tkanje modernoga teksta i to u svim njegovim osamostaljenim diskurzivnim oblicima. Uostalom, nije li o tome najvažnije svjedočanstvo Valéryjev životno-duhovni projekt svakodnevnoga pisanja kao zapisivanja misli u Bilježnicama (Cahiers) što je jedno od glavnih ishodišta za moje pisanje ovog bloga koji se zove Kaos?  

3.

Inače, kad je riječ o metafizici kao pojmu i kao glavnoj riječi filozofije od Aristotela, u Valéryjevim spisima mogu se pronaći mnoge tvrdnje koje zapanjujuće podsjećaju na one koje se pojavljuju početkom tridesetih godina 20. stoljeća u najpolemičnijim tekstovima Bečkoga kruga. Valéry neprestano ponavlja da su metafizički problemi beznačajni, u oba smisla te riječi. To su stvari koje nemaju značenje i, čak i kad bi se mogle riješiti, takve su da ne bi uslijedile nikakve posljedice. Kaže da su veliki problemi oni koje se može riješiti samome sebi, i bez sumnje se u tom smislu može reći da se uvijek nekako rješavaju; ali se ne mogu izreći, i nikada ih jednostavno ne izriču oni filozofi koji ih raspravljaju. Drugim riječima, filozofi većinu vremena provode raspravljajući o problemima koji nikada nisu formulirani i nudeći odgovore tamo gdje nikada nije bilo pitanja. Nema nikakve dvojbe da je u tome Valéry još bliži onome što je Ludwig Wittgenstein govorio u svoja dva temeljna spisa: Tractatusu logico-philosophicusu i Filozofijskim istraživanjima. Evo, nekoliko primjera za ovdje rečeno.

Sva metafizika dolazi kao rezultat zlouporabe riječi.

Općenito, filozofski problem se ne može specificirati bez da ne nestane ili se riješi.

Većina filozofskih problema nema značenje; Mislim da je općenito nemoguće precizno ih “pitati” bez njihovog uništavanja.

U filozofiji je općenito dovoljno faktorizirati jednu decimalu više da bi problem izgubio svako značenje, svaku mogućnost.

Obožavanje glagola biti čini polovicu filozofije.

¾ metafizike čine samo jedno poglavlje povijesti glagola biti.

Filozofi su često shvaćali da pitanje postoji samo zato što ga ne mogu riješiti.

Većina takozvanih problema metafizike je apsurdna, djetinjasta – ili potpuno besmislena.

             (Cahiers, I.)

4.

         Kad sam na početku ovoga teksta naveo zapažanja Itala Calvina o budućnosti književnosti koje je izrekao u svojim harvardskim predavanjima krajem 1980-ih godina, čim je spomenuo Valéryja nije mi trebalo dugo čekati da već na sljedećoj stranici spomene, a koga drugoga negoli argentinskoga meštra od knjiga i književnosti kao “povijesti jednog labirinta”. Jorge Luis Borges logični je nastavak Valéryjeva kartezijanskoga slomljenoga zrcala i to zato što je put suvremene književnosti u svojim bitnim “knjigama lutanja” upravo put realiziranoga totaliteta svijeta kojemu književnost nije ancilla philosphiae et scientiae, već autonomna suputnica u razumijevanja “ontologije mnoštva”. Riječ je, dakle, o shvaćanju vremena koje su oboje u svojim esejima i poeziji, kratkim prozama i zapisima unatoč svekolike skepse i ironije spram nasljeđa metafizike ponajprije razumjeli kao zagonetku osmišljavanja ljudske egzistencijalne usmjerenosti spram budućnosti kao conatusu i kao želji za besmrtnošću. Književnost kao metafizička mistika nužno postaje sveza znanosti i filozofije onkraj granica jednog epohalnoga neuspjeha kakav je u 20. stoljeću bio slučaj s tzv. filozofskim romanom ili romanom ideja.

Za razliku od Musila, Brocha i Eca koji su pravi predstavnici ovog hibridnoga žanra pripovijedanja još od Voltairea, književnost se Valéryja i Borgesa pojavljuje u formi fragmenata i kratkih para-znanstvenih i filozofskih alegorija i simboličkih fikcija. Razlog takva reza s jednom moćnom tradicijom vjere u racionalni totalitet jest što su oba pisca na različite načine vjerovali upravo u ono sintetički nemoguće poslanstvo suvremene književnosti: da postane “racionalnom mistikom” koja otvara probleme formalno na metafizički način, ali ih ne rješava uopće, već se eksperimentalno igra s idejom jezika totaliteta koji, doduše, pretpostavlja Descartesov teorem cogito ergo sum, ali tek kao problem granica jezika u iskazivanju subjekta koji u doba kartezijanskoga slomljenoga zrcala postaje “prenosnik” različitih značenja za doba “ontologije mnoštva”.

Paul Valéry je za razliku od Borgesa ipak onaj koji je kao filozof i pjesnik u slici ovog zrcala savršeni model estetskoga ideala kojeg su u francusku i zapadnjačku metafiziku unijeli sljedbenici racionalizma s vjerom u božansku moć geometrije. Ne može se pobjeći od vlastitih tragova u duhovnome pijesku povijesti. I to je nužnost svake apsolutne slobode na kojoj počivaju moderna književnost i filozofija.