Žarko Paić

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji pušta da priroda govori kroz knjigu povijesnoga napretka i razvitka. Filozofija počinje iz okružja logosa i završava kao apsolutno znanje. Tome usuprot, hermeneutika je uživljavanje u tekstove tradicije, jer novo ne postoji drukčije negoli kao već uvijek skriveni smisao povijesti. Filozof kao hermeneutičar je dobro obrazovani čitatelj starih tekstova koje tumači metodom usporedbe sadržaja s drugim sličnim tumačenjima. U bitnom smislu, on nije izvorni mislilac zaslužan za uvođenje novih pojmova, već ovlašteni tumač kao istraživač misaone složenosti tekstova Platona, Aristotela, Kanta, Schellinga, Hegela, Heideggera itd. Postoji povijest škola tumačenja, a sam se pojam hermeneutike razvio od Schlegela preko Diltheya do Gadamera. Povijesna svijest je živa tradicija, a ne historizam. Ukratko, Gadamer nije izvorni mislilac i u njega nećemo naći ništa ‘novo’ u razumijevanju našeg doba vladavine tehnosfere, kao što ćemo to pronaći odmah i bezuvjetno u svakom Heideggerovu članku. No, u Gadamera ima toliko sjajnih tumačenja biti grčke filozofije, novog vijeka, Hegela i pjesništva Hölderlina, Rilkea i Celana. Postoji i treća mogućnost tzv. kontinentalne filozofije i ona je sveza tumačenja i vrednovanja bitka kao bivanja. Vrednovanje je kritički čin mišljenja kao tumačenja bitka iz perspektive njegove analize kao ‘vrijednosti’ u smislu nihilizma metafizike.

Prevrednovavanje svih vrijednosti postaje simptomatologijsko-genealogijska moć kritike kojim filozof, u liku umjetnika, odlučuje o tome što jest a što nije ‘istina’,  ‘dobro’ i ‘zlo’, što jest volja za moć kao vječno vraćanje jednakoga. Ova kritika nije transcendentalna analiza bitka kao postojanosti sa stajališta refleksije, već rušenje svake opsjene i tlapnje o objektivnoj istini svijeta. Iza ovog mišljenja stoji svojim životom i djelom sam Nietzsche. Tumačiti svijet znači prevrednovati ga, a slično tvrdi i Marx u znamenitoj 11. tezi o Feuerbachu. Filozof više ne slijedi zadaću da bude razotkrivatelj tajne biti apsolutnoga znanja kao Hegel i da njegovo tumačenje tradicije svagda označava njezino dokidanje-prevladavanje, njemački Aufhebung. Isto tako, filozof nije više čitatelj svetih tekstova tradicije s ciljem da se ovaj znanstveno-tehnički svijet vrati u zlatno doba iskona iščekujući ovako ili onako povratak helderlinovskih olimpskih bogova ili Heideggerov ‘drugi početak’.

Ničeanski nadahnuti filozof, poput Deleuzea, primjerice, prevrednovatelj je tumačenja same zadaće filozofije koja sada nužno ima pred sobom ‘budućnost’  u znaku konceptualnoga eksperimenta. Sve su prethodne figure filozofa bile u znaku sveze mudraca i umjetnika, znanstvenika i propovjednika, moralista, sofista i društvenoga reformatora i revolucionara. Samo je nedostajalo ovo. Naime, kad misli i djeluje s pomoću konceptualnih holograma koji otvaraju novo koje nigdje ne postoji, jer je rezultat događaja mišljenja kao fraktalizacije i kontingencije, onda filozof u doba tehnosfere nužno postaje prorok neiskazivoga i zagovaratelj onoga što nadilazi apsolutnu racionalizaciju bitka u tehnikama vizualizacije i kvantifikacije. On postaje namjesnik intuicije s onu stranu razlike jezika i slike. Filozof misli u konceptualnim matricama nadolazeće struje apsolutne samo-svijesti tako što progovara jezikom mitopoetske vatre stvaranja. Najbolje je to naslutio Cioran u Brevijaru poraženih kad je napisao i ovo.

Umoran od tolika znanja i još umorniji od objašnjavanja, zavidiš Jupiteru koji je riječ zamijenio gromom.