Žarko Paić

Ponajprije i najposljednije, pojam „privatne mitologije“ potječe iz razgovora S. J. Witkiewicza s Brunom Schulzom, a objavljen je na hrvatskome u knjizi naslovljenoj Republika mašte, Litteris, Zagreb, 2015., str. 182. S poljskoga preveo Dalibor Blažina. Schulz, naime, objašnjava da je njegova najznamenitija knjiga Dućani cimetne boje „autobiografski roman“. Usto, nadovezuje se na Thomas Mannove Priče Jakovljeve, u kojima najznačajniji njemački pisac nakon Goethea pokazuje kako su sve priče zapravo „prasheme“, te se ponavljaju u novim vremenima. No, za razliku od Manna koji uzima za „prashemu“ vječne mitove Babilona i Egipta, Bruno Schulz je dekonstruktor ove u biti platonske kozmogonije i umjesto univerzalne povijesti kao zbirke priča o vječnome povratku iste „prasheme“ uvodi u književnu (post)modernost razliku i drugačijost kroz „privatnu mitologiju“ koja, naravno, mora imati i „vlastito mitsko rodoslovlje“ (str. 182)

Eto, sve imamo pred sobom kao na dlanu. Može li biti išta ovdje još prijeporno? Kod Manna su priče nastavak „prashema“ u novome ruhu i svjedoče ono Isto koje se neprestano ponavlja. Tako je nekako i Marko Aurelije, rimski car i filozof, shvaćao povijest iz svojeg stoičkoga horizonta mišljenja: uvijek samo ono Isto (zlo) u krugu krugova, ali baš zbog toga kao svjedočanstvo vladavine univerzalnoga nad singularnim. Takva je povijest u načelu metafizičko pripovijedanje o jednom-te-istome iz perspektive života singularnih pojedinaca (ovo je Kierkegaardov izraz i nije posrijedi nikakav apsurd niti tautologija!). Oni su ozbiljenje ideja ili „prashema“, čak i kad im se čini da su njihovi životopisi i životi posve banalni, trivijalni, carstvo običnosti. A te i takve ideje određuju povijest čovječanstva polazeći od povijesti naroda i njihovih supstancijalnih dosega u mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji i znanosti. Babilon, Egipat, Židovi i kraj povijesti s dolaskom Bogočovjeka (Isusa Krista) i njegova metafizičkoga poslanstva.

          Što usuprot tome ima značiti neka „privatna mitologija“ koju Bruno Schulz onako „skromno“ predlaže za razumijevanje njegova književnoga eksperimenta i inovacije u prozi 20. stoljeća? Odgovor je jednostavno taj da više ne možemo nastaviti s vjerom u božanstvenu eshatologiju svijeta u kojoj svako biće ima svoj smisao i položaj u svijetu koji nastaje prije njegova rođenja i zadan mu je sudbinom. Umjesto toga, u Schulzovim pripovijestima i onome što sam naziva „autobiografskim romanom“ susrećemo se s izokretanjem i skretanjem ovog metafizički kružno-linearnoga poretka. Kazano jezikom suvremene epistemologije, u Dućanu cimetne boje s Ocem-herezijarhom, sve je u znaku kontingencije i indeterminizma, onog što filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva „metastabilnom ravnotežom“. Isto postaje Drugo/drukčije i neprestano se iz onostranosti premješta u začaranu ovostranost.

Mitološki junaci nisu više „heroji“ koji poput Herakla odmah iz kolijevke tjeraju strah u kosti užasnim anakondama i strašnim veprovima, a nisu ni tragične „heroine“ koje poput Antigone završavaju svoj život posvećen ljubavi spram pravednosti da bi se  zajednica vratila elementarnim suosjećajnostima življenja kao smisla bitka uopće. Ne, Schulzov je književni postupak tako antiherojski izveden da je s njime zapravo otvoren krivudavi put svih račvastih putešestvija i svih nomadski umnoženih lutanja svim mogućim svjetovima i to naprosto zato što umjesto Knjige kao Zakona uvodi u optjecaj suvremene književnosti knjigu kao „republiku mašte“ u kojoj njegovi kozmopolitsko-nacionalno-mitski građani i građanke suvereno vode „svoj“ mali, privatni život sa svim čarolijama i banalnostima dobra i zla.

Narativni dekonstruktor iz poljske provincije, crtač opscenih prizora i žrtva nacističkoga pogroma Židova 1942. godine, otvorio je, dakle, prostor-vrijeme svijetu kao egzistencijalnome događaju onog što Derrida u Rubovima filozofije označava pojmom „bijele mitologije“. Privatni životi nisu ono što mislimo kad govorimo o iznimkama koje potvrđuju pravilo, već iznimkama koje stvaraju „nova“ pravila. Budimo ipak precizniji. Schulz nije razaratelj tradicije, pa tako niti velike mitsko-religijske povijesti koja je oblikovala i filozofiju i umjetnost Zapada. U njegovim esejima, pismima, pripovijestima i romanima svjedočimo onome što bismo mogli odrediti izokretanjem i skretanjem uspostavljenih granica unutar jedne fundamentalne matrice mišljenja i kazivanja, pa tako ono što bijaše kao u Mannovim Pričama Jakovljevim struktura zbivanja koja ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u odnosu božansko-ljudske povijesti kao velike priče o pra-izvorima i podrijetlu, nastanku i oblikovanju svijeta prirode i čovjeka, to se u Schulzovim Dućanima cimetne boje razmješta kao svojevrsna dekonstelacija stanja stvari u prostor „fiktivne obitelji iz koje izvodim svoj istinski rod.“ (str. 183)

Što to znači drugo negoli da je fikcija, mašta, izmišljanje važnije od svekolike traumatske stvarnosti. Živjeti u okrilju svoje „privatne mitologije“ znači napučiti svijet stvoren iz imaginarnoga likovima kao junacima iz teatrokratske iluzije koja nadilazi ono sve viđeno i sve iskazano jedinstvenim mitopoetskim jezikom kakvim je Schulz pisao svoja književna djela. Bez njegova jezika koji je sve drugo negoli „privatni jezik“, ništa ne bi bilo ni moguće, ni zbiljski, niti nužno. A taj jezik, o čemu možda ponajbolje svjedoči njegova pripovijest „Kometa“ iz 1938. godine, ulazi u područje dodira između fluidne naravi oslikavanja stvari u njihovoj metafizičkoj pojavnosti kao simbola i činjenica i neke opsjenarske igre kroz koju dolazi u svijet ono okultno kao blaženstvo ironije života izvan granica tegobne stvarnosti. Evo, ovako to zvuči i ostaje zauvijek urezano u papir.

„U mračnom stanu samo je otac bio budan, tiho se šunjajući po sobama punim pijevnoga spavanja. Ponekad bi otvarao otvor dimnjaka i nasmiješen zavirivao u mračne ralje gdje je svjetlucavim snom spavao nasmiješeni Homunculus, zatočen u staklenoj ampuli, obasjan puninom svjetla kao neonom, već razriješen, precrtan, odložen među akte ꟷ arhivski broj u velikoj registraturi neba.“ (str. 63-64)

No, tko su ti junaci iz privatne mitologije? To su svi oni koji pripadaju „svetoj obitelji“ jednog tragičnoga života, ali dostojnoga svake slike u sjećanju koje ostaje u tekstu i uzdiže u vječnost lik Oca, Majke, braće i sestara, čitavu genealogiju ljubavi i suosjećanja s bližnjim kao Drugim koji nas prati od djetinjstva kao zvijezda iskupljenja i kao zagonetka svekolike povijesti bila ona monumentalnih razmjera ili ona iz mikroskopskih motrišta. Sve se privatno utapa u još nešto naposljetku onkraj svake bijele mitologije rubnoga teksta ꟷ u čistu intimu jedne metafizičke opscenosti koju od javne sablazni čuva zastiranje samoga jezika, njegova uzvišenost i posvemašnja neiskazivost, jer tako mora biti.