Žarko Paić

1.

U filozofijskome mišljenju 20. stoljeća postoje dva suprostavljena pristupa zemlji kao Zemlji. Naravno, kad istu riječ pišemo malim slovom posrijedi je geološka struktura jedne planete u Sunčevu sustavu na kojoj nekim čudom buja život iako živimo u doba kad se sve topi i sve gori, te znanstveno-egzaktno ne ostaje odveć vremena za svetkovinu holizma i ravnoteže ekosustava s onim kozmološkim kao takvim. No, kad istu riječ pišemo velikim slovom mislimo na plavu planetu po kojoj još uvijek hodamo i kroz koju prolazimo kao zaneseni mjesečari diveći se njezinim visovima i dubinama, sferama i slojevima. Prvo je mišljenje ono kasnoga Edmunda Husserla, oca-utemeljitelja filozofijske fenomenologije iskazano u jednom apokrifnome tekstu iz 1934. godine, koji je objavljen 1940. (v. Husserl, Edmund (1940): Grundlegende Untersuchungen zum phänomenologischen Ursprung der Räumlichkeit der Natur, u: Marvin Farber (Hg.), Philosophical Essays in Memory of Edmund Husserl. Cambridge, Mass., 307-326.)

Većina analiza ima za cilj produbiti i proširiti teme predavanja “Stvar i prostor” (1906./07.). Kao i u ovom predavanju, vizualna i taktilna senzorna polja, s njihovim redovito povezanim kinestetičkim osjetima, čine polazište analiza. Nakon toga slijede istraživanja viših razina konstitucije prostora, opsjena i stvari, ovisno o postupnim kinestetičkim sustavima. Redoslijed konstitucije vodi od jednostavnih do složenijih kinesteza: očiju, glave, gornjeg dijela tijela, pa čak i hodanja, što predstavlja odlučujuće postignuće u konstituciji udaljene stvari. Rukopisi D 17 i D 18 nude odlučno “antikopernikansko” i kontranaturalističko tumačenje geneze značenja prostora i kretanja. Fizika kaže: Jurimo kroz svemir ꟷ dok se za nas Zemlja na kojoj stojimo i hodamo ne kreće: “Izvorno arché Zemlje se ne okreće!” Naša koncepcija prostora i kretanja u prostoru temelji se na iskustvu kretanja i hodanja po Zemlji, koju doživljavamo kao ‘nepokretnu’.

2.

Drugo, posve suprostavljeno shvaćanje odnosa zemlje/Zemlje i onto-kozmo-antropologije pripada Gillesu Deleuzeu i Felixu Guattariju. Ono se nalazi u tzv. dualnoj knjizi koja se sastoji od Anti-Edipa: Kapitalizma i shizofrenije 1 iz 1972. godine, te od Tisuću platoa: Kapitalizma i shizofrenije 2 iz 1980. (Minuit, Pariz) O tome sam iscrpno pisao u svojoj knjizi Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.). Evo zaključnoga poglavlja iz te knjige.

„Zašto je Deleuze tijekom vlastita puta mišljenja došao do onog što se unatoč izvornosti i prapočetku odnosi na Zemlju u njezinoj dvoznačnosti kao planetu u Sunčevu sustavu i kao prostoru nastanjivanja i egzistencije prirodnih bića, čovjeka i one forme koju na tragu Nietzscha naziva „nadčovjekom“? Pitanje pretpostavlja da se „otkriće Zemlje“ u suvremenoj filozofiji zbiva kao reakcija na njezino opustošenje i uništavanje u procesu kapitalističke globalizacije. Doduše, isto su pred kraj života učinili i Husserl i Heidegger. Ipak, svaka je reakcija na događaj mišljenja i sama događaj. Zemlju misliti znači pristati na neizvjesnost nadolazećega jer nije riječ o zauvijek postojanome „rezervoaru“ života, nego o kontingentnome susretu postajanja (devenir) u tijeku evolucijskih skokova i rezova. Nastojali smo, naime, ovim razmatranjem pokazati bitne razlike u pristupu fenomenologije, mišljenja povijesno-epohalnoga smisla bitka te ontologije postajanja u artikulaciji života kao imanencije. Iz svega se čini bjelodanim da je mišljenje koje proizlazi iz Zemlje i misli zemlju u njezinome procesu deteritorijalizacije eksperimentalno mišljenje. U trijadi filozofije, umjetnosti i znanosti ono polazi od ne-odredivosti, ne-iskazivosti i ne-dokazivosti. Riječ je, naime, o kaosu kao događaju nastanka mišljenja uopće. Ništa nije samo o sebi postojeće, kao što isto tako ništa samo o sebi nema svoj prvi uzrok i posljednju svrhu. Zemlja se kao bes-temeljnost „bitka“, „bića“ i „biti“ čovjeka pojavljuje u beskonačnome kretanju. Time borba s kaosom uspostavlja mogućnosti stvaranja „planova imanencije“ s kojim ono što tradicionalna metafizika naziva svijet dobiva kontekstualno određeno značenje, ali ne i konačan smisao. Biti-na-Zemlji znači uvirati i ponirati, lebdjeti i uranjati u slojeve koji osim materijalno-geoloških imaju i energetska značenja proizvođenja „formi života“ s onu stranu biologizma i vitalizma. Deleuze nije, dakle, „otkrio“ Zemlju kao zemlju u smislu „novoga Kopernika“ i to na decentrirani način rastemeljenja onoga što je u Ptolomeja bilo imenovano geocentrizmom. Ne, ovdje nema središta ni rubova. Ali zato ima spajanja i razdvajanja u nizovima i sklopovima. Ovdje se preklapaju dijagrami i programi, a život kao imanencija nastaje i nestaje u „beskonačnoj brzini“ kozmičkoga događaja. Mišljenje „danas“ mora s time računati ako želi očuvati dostojanstvo. Filozofija ga je imala od Heraklita i Parmenida, Platona i Aristotela, Descartesa, Leibniza i Spinoze, od Kanta, Schellinga i Hegela, Marxa, Nietzschea i Kierkegaarda, Husserla, Heideggera i Wittgensteina, Whiteheada, Bergsona pa sve do Deleuzea.

Budućnost filozofije Deleuze je ipak, naposljetku, shvatio kao ono što više ne može imati Zemlju za „posljednji razlog“ svoje egzistencije. Bez temelja mišljenje mora stvoriti niz konceptualnih mreža s kojima se pokušava dohvatiti stvarnost u transformacijama. Paradoks je njegove „geofilozofije“ stoga u tome što je u doba onog što nazivam tehnosferom ovo mišljenje jedino prodorno u svojim težnjama pod uvjetom radikalnog „digitalnoga konstruktivizma“. Sve je konstrukcija, pa tako i Ništa koje „stoji“ u praznini bez temelja, razloga i svrhe. Ništa kao konstrukcija odnosi se na ne-mogućnost dijalektičkoga odnosa između bitka i Ništa, kako je to nastojao izvesti Hegel u Enciklopediji filozofijskih znanosti. Ovo „ništa“, međutim, više ne ništi. Ono tek proizvodi drukčije načine „ništavljenja“ i „ništine“ od Ničega s kojim se tako bezuspješno borila zapadnjačka metafizika i na njezinu vrhuncu Nietzsche objavom nihilizma kao posljednje oporuke Zapada. Možemo li Deleuzea kao suvremenoga ničeanca „osloboditi“ teškog bremena nihilizma samo zato što je filozofiju shvatio kao stvaralačko „ludilo“ postajanja u konceptualnoj igri posvemašnje bezrazložnosti?“

3.

Netko će se zapitati: a što je s trećim pristupom, onim Heideggera iz njegovih bitkovno-povijesnih uvida još iz 1937/1938. godine kad počinje rabiti pojam zgode ili događaja (Ereignis) i sve do kraja misaonoga života pokazuje da je raskorjenjivanje zemlje kao Zemlje učinak djelovanja postava (Gestell) kao biti tehnike? (v. Martin Heidegger, Besinnung, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1997) Reći ćemo ovako. Iako u svojim promišljanjima stojim uvijek u blizini Heideggera i ne smatram Husserlovu fenomenologiju onom filozofijskom orijentacijom kojom se može ući u razračunavanje s logikom vladavine tehnosfere u globalno-planetarnome smislu, učinit ću sada „sablazan“ i „iznimku“ i kazati da je Husserlov antikopernikanski „obrat“ primjereniji za uvid u ono što pripada samome obratu u biti metafizike od Heideggerove kritike metafizike kao nihilizma. Zašto?

Iz jednostavnoga razloga što polazi od postavke koja je znanstveno neistinita i gotovo istovjetna onoj Ptolomeja iz doba drevnih Grka koji su smatrali da se Sunce kreće oko statične Zemlje, središta svekolika svemira. Taj „antinaturalizam“ i „ravnozemljaštvo“, naravno, nije mišljeno zato da bi podržavalo suprotstavljanje napretku fizikalne kozmologije i znanstvenosti znanosti koju tvore od novoga vijeka matematika i fizika. Stvar je u ideji obrata ili okreta, koju je upravo Heidegger nakon svojeg glavnog filozofijskoga djela Bitak i vrijeme iz 1927. godine neprestano nastojao otvoriti kao putokaz za nadolazeće mišljenje onkraj granica metafizike. Ipak, Husserlov apokrifni tekst iz 1934. godine jasno polazi od „čovjeka“ koji hoda ovom zemljom/Zemljom i koja se ne kreće iz njegova opažajnoga motrišta, već se kreće „subjekt“ mišljenja i opažanja i tako motri svoj objekt, a ne on njega. No, za razliku od kartezijanskoga subjektivizma ovdje je na djelu izvorni odnos čovjeka s njegovim tijelom koji izranja iz zemlje kao Zemlje i tvori arhipelag svih ljudskih osjećaja, doživljaja i spoznajnih stavova. Mi smo, dakle, „subjekti“ tek onda kad se krećemo supstancijom koja je jezgra svekolike ljudske egzistencije.

Ako je Husserl svojom analizom pra-zemlje otvorio put u iskon na drukčijim temeljima od znanstvenoga redukcionizma s kojim fizikalna kozmologija egzaktno pokazuje još preostalo vrijeme koje ostaje Zemlji na raspolaganju prije implozije i njezina kraja, onda je ono što su promislili Deleuze i Guattari u njihovoj geofilozofiji kao novoj filozofiji stvar rascjepa Zemlje i ljudske deteritorijalizacije/reteritorijalizacije. Jezgre su rascjepkane, vulkani iznova prijete erupcijama, kaos postaje kaosmos, a čovjek u svojem kretanju „beskonačnom brzinom“ aksiomatskoga kapitalizma prelazi u stanje mehanosfere/tehnosfere kao procesa metamorfoza od kojih je posljednja ona koja nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga i postaje tehnološka singularnost.

4.

Zemlja ima „rok trajanja“ i zato kad rascijep u potpunosti potisne njezinu jezgru u stanje kaosa kao postajanja novoga, tek tada mišljenje u svojem nadzemljenju ima „svijetlu budućnost“. Ne možemo bez postojane forme mišljenja imati vjeru u jezik koji prikazuje i predstavlja ovo događanje jer se i sam jezik naposljetku „geološki“ i „metafizički“ preobražava u jednu novu rascjepkanu jezgru vječnosti koja nas ostavlja bez daha u pogledu na eksplozije i implozije svemira kao „velikoga praska“ i „velikoga usisavanja“ materije, energije i informacija u svoje „crne rupe“ u kojima više ništa ne postoji osim samoga postojanja bez subjekta i supstancije.

          Nema trećega mišljenja zemlje na Zemlji i bez Zemlje, jednostavno nema jer je sve samo odnos između usporavanja i ubrzavanja i samo je pitanje mjere odnosa između ovih modifikacija „beskonačne brzine“. Ne prolazi nam vrijeme ni sporo niti brzo sve dok smo uprostoreni i oprostoreni negdje i nigdje. Mi smo zemaljska bića, tvar i prah ove usporene-ubrzane vječnosti koja odlazi u daljinu naše neodredljive blizine s kojom više ništa nema ni svoju jezgru ni svoj rascijep. Sve je u transverzalnim fraktalima jedne eterične putanje izvan Zemlje i stanja izvan ravnoteže duha i tijela u ovoj neizrecivoj ravnodnevnici Sunca i Zemlje za njezine stanovnike zagledane u svoja kozmička zrcala.