Žarko Paić

1.

Knjiga suvremenog američkoga teoretičara filma, kulturologa i mediologa Jonathana Bellera THE CINEMATIC MODE OF PRODUCTION: Attention Economy and the Society of the Spectacle u hrvatskom prijevodu Snježana Hasnaša predstavlja nesumnjivo iznimno značajan prilog kritičke recepcije temeljnog djela mediologije danas te diskusiji o suvremenom svijetu medijske konstrukcije stvarnosti i društvenim mrežama globalnoga kapitalizma. Bellerova je knjiga objavljena 2006. godine i do danas ne prestaje intenzivna rasprava o njegovim teorijski provokativnim i nadasve radikalnim tezama na zasadama neomarksističkoga teoretičara društva spektakla Guy Deborda i poststrukturalističkoga filozofa virtualnosti Gillesa Deleuzea. Temeljna je teza ove knjige da se kinematički način proizvodnje odvija unutar kina i drugih srodnih medija digitalne kulture globalnoga kapitalizma. To su ponajprije svi oni mediji koje nazivamo novim medijima: televizija i audiovizualni mediji integralnoga spektakla priključenosti na „mrežu“. Na tragovima marksovske kritike ideologije otuđenja/postvarenja u fetiškom karakteru robne proizvodnje koja doseže vrhunac u kapitalističkom sustavu proizvodnje života, a osobito u dijalogu s Debordom i Deleuzeom te suvremenim kritičkim teorijama mediologije, Beller cjelokupni suvremeni svijet produkcije-reprodukcije stvarnosti kao prostora-vremena vizualnih komunikacija svodi na ekonomiju pažnje, koja upravlja društvom spektakla.        

2.

Umjesto tradicionalne diobe na fizički i intelektualni rad, jedinstvo imaterijalnoga rada i potrošnje zbiva se u novom „organu“ ili kognitivnome osjetilu suvremenoga doba. Cijelo 20. stoljeće na putu je prema realizaciji percepcije u formi gledanja kao slikovne robe koja zadobiva status postvarenoga objekta postmoderne kapitalističke ekonomije. U čemu je radikalnost ovog mediologijskoga zaokreta u odnosu na dosadašnje moderne/postmoderne kritike kapitalizma kao kulturne industrije (Adorno i Horkheimer), društva spektakla (Debord), simulakruma bez referencije na stvarno (Baudrillard) ili virtualnoga društva nadzora (Deleuze)? Umjesto očekivane djelatnosti teorijske kritike ili rekonstrukcije navedenih ideja kao pretpostavke za vlastitu novost u promišljanju našeg doba globalne umreženosti društava u kinematički način proizvodnje, Bellerova je ambicija naizgled skromna. On sintetizira sve dosadašnje kritičke teorije medija, s posebnim naglaskom na filmsku teoriju, da bi došao do zaključka o sintetičkoj teoriji suvremenoga svijeta koja dovršava marksovsku kritiku političke ekonomije kapitalizma s Debordovom i Deleuezeovom misaonom intervencijom u aporije suvremenoga svijeta.

          Kinematički način proizvodnje je kulturalna strategija odnosa gledanja kao strukturalne mreže odnosa između proizvodnje-potrošnje u totalno virtualiziranome svijetu globalne produkcije. Sam Beller želi ispitati kako funkcionira kinematizam čovjeka iz horizonta ekonomije pažnje u strukturalnome, psihološkome, libidinalnome, korporalnome adaptiranju gledatelja protokolima globalne proizvodnje. Ako masovni mediji, kako kaže Beller, djeluju (delezovski) kao deteritorijalizirane tvornice u transnacionalnome okružju, tada se kapital više ne može reducirati na društveni odnos između stvari, nego je posrijedi cjelokupna sinestezija stvarnosti koja u kinematičkome načinu proizvodnje postaje robom-informacijom-komunikacijom – svijetom. Kapital je slika i medij, a spektakl sama društvena uvjetovanost proizvodnje koja u kinematičkoj formi prožima sve sfere ljudske egzistencije.

          Epistemologijski je pristup Bellera, dakako, sinkretički jer sjedinjuje antiesencijalizam postmoderne s materijalističkom kritikom ideologije. U modernoj verziji ona označava primat transcendentalnoga nad empirijskim ili ideje nad pojavom. Na taj način se od Marcusea do Deborda kulturna industrija ili spektakl pojavljuju kao totalno postvareni svijet kapitalističke proizvodnje koja počiva na logici razmjenske vrijednosti. No, uvodeći delezovske pojmove digitalnosti, rizoma, imaterijalnosti i virtualnosti gledatelja unutar cjelokupnog kinematičkoga načina proizvodnje mijenja se struktura odnosa između označitelja i označenoga u digitalnome dobu. Pojava više nije izraz neke misteriozne biti, nego se sama digitalizacija svijeta kao novomedijske (de)konstrukcije kapitala pojavljuje u posthumanome obličju mreže. Sada mreža (network) sintetizira sve moguće ljudske odnose – od društvenih, ideologijskih, političkih, kulturalnih. Bellerova je kritika ideologije digitalnoga kapitalizma s onu stranu povratka na humanistička stajališta zagovornika konzervativne kritike medija. Nasuprot toj kakofoniji i patetičnom tonu tzv. kulturkritik u novome medijskome ruhu, koja medije optužuje za apokalipsu humanističkih vrijednosti, u ovoj se knjizi zahtijeva ponajprije politička kritika perverzije digitalnoga kapitalizma kao medijske autoritarnosti koja uništava prostor javnosti korporativnim strategijama podjarmljivanja subjekta-gledatelja.

3.

Podastirući iznimno zanimljivu rekonstrukciju ideja povijesne avangarde o oživotvorenju umjetnosti s argumentacijski vjerodostojnim postupkom analize u filmu (Vertov) i neoavangardnu kritiku društva spektakla u situacionističkome pokretu (Debord), Beller uspijeva razviti kritičku teoriju mediologije za digitalno doba. To nije mediologija historijske preobrazbe svijesti od logosfere, grafosfere, videosfere i numerosfere (Debray), već mediologija koja vizualnost izjednačava s tjelesnošću subjekta/aktera suvremene scene primanja poruka i kreativne intervencije u sam proces ekonomije pažnje. Nova digitalna interaktivnost gledatelja može poprimiti učinke neizvjesnosti događaja radikalne promjene. Bellerova je zasluga što je cjelokupnu vizualnu teoriju suvremenosti u sintetičkome duhu radikalne kritike modernosti/postmodernosti nastojao razumjeti u totalitetu moći i snaga, odnosa i struktura. Gledatelj nije tek pasivni objekt primanja i preuzimanja ideologijske konstrukcije medijske stvarnosti kao amorfna masa kulturne industrije ili slika-medij društva spektakla.

Njegova je pozicija istodobno emancipacijska i komunikacijska samo onda kada je cijeli sustav produkcije doveden u pitanje. Ali može li se uopće dovesti u pitanje ono što je pretpostavka čitave kinematičke energije modernoga i suvremenoga društva u globalnome kapitalizmu – želja za objektiviranjem vizualne informacije u tijelo bez organa, da to formuliramo sintagmom Artauda koji preuzimaju Deleuze/Guattari, ako je već početak povijesne avangarde iskazan preobrazbom samoga života kao umjetničkoga događaja u filmsku sliku, u kinematički način proizvodnje samog „novoga“ života? Bellerova je knjiga uistinu izazov za svako daljnje promišljanje odnosa medija, suvremene umjetnosti, politike i tehnologije.