Žarko Paić

1.

„Sredinom devetnaestog stoljeća, William Henry Fox Talbot, jedan od izumitelja fotografije, predložio je vrhunski eksperiment. Znanstvenici su počeli proučavati svjetlost izvan ljudskog vida, svjetlost koju danas opisujemo kao infracrveno i ultraljubičasto zračenje, a Talbot je osmislio način fotografiranja tim nevidljivim zrakama. Iako je fotografija bila stara manje od desetljeća i nikada nije sam isprobao tu metodu, Talbot je bio uvjeren da će „oko kamere jasno vidjeti tamo gdje ljudsko oko ne bi pronašlo ništa osim tame“. Skočimo unaprijed u dvadeset i prvo stoljeće i slike sa svemirskog teleskopa James Webb ispunjavaju to obećanje. Teleskop, koji je lansiran u orbitu 2021. godine i oslanja se na metode koje odražavaju one koje je predložio Talbot, promatra infracrvenu svjetlost s naizgled impresivnom lakoćom, a njegove živopisne, vrlo detaljne slike pokazuju nam ono što je prije bilo skriveno od pogleda. Ali da bi se jasno prikazalo ono što infracrvena kamera vidi, potreban je još jedan skok, skok od otkrivanja prisutnosti svjetlosti do njezinog prevođenja za naše oči. (…) Delikatna ravnoteža znanosti i estetike najočitija je u bojama.

Webbove kamere snimaju monokromatska opažanja, svako snimljeno kroz filter koji registrira svjetlost na određenoj valnoj duljini. Kako bi stvorili sliku u boji, astronomi i procesori slike digitalno kombiniraju najmanje tri različita opažanja, dodjeljujući svakom jedinstvenu nijansu. Relativne valne duljine vode izbor boja: obično se plava dodjeljuje opažanju koje odgovara najkraćoj valnoj duljini svjetlosti, crvena onoj na najdužoj valnoj duljini, a zelena onoj u sredini. Kada procesori slike točno slijede konvenciju, boje mogu učiniti vidljivim fizička svojstva maglice za one koji znaju ključ. Međutim, prijevod je često složeniji nego što takav jednostavan primjer sugerira. Webbovi blistavi Stupovi stvaranja uključuju devet opažanja, a procesori slike uveli su i druge nijanse – ljubičastu, žutu, cijan i narančastu – kako bi ih razlikovali. Praksa mapiranja boja i relativne valne duljine vodi selekciju, ali kako se boje množe i kombiniraju, postaje mnogo teže interpretirati ih samo gledanjem. Umjesto toga, dugina paleta Webbovih slika pruža nešto ezoteričnije: uvid, barem u prijevodu, u nezamislive nijanse koje leže izvan crvene.“ (https://aperture.org/editorial/the-james-webb-space-telescopes-vision-of-the-cosmos/

2.

Već danima čitam niz tekstova vrhunskih kozmologa i astrofizičara, tehnoznanstvenika i pasioniranih tragača za tajnom Božje čestice u svijetu i gledam najnovije snimke koje je načinio najsavršeniji simulakrum ove fantastične i fascinantne vizualizacije nazvan „James Webb“, teleskop namijenjen uvidu u ono što je sve do sada bilo rezervirano za područje „zone sumraka“ između kraljevstva spekulacije i mistike. Michio Kaku, Roger Penrose i niz slavnih fizičara, nobelovaca iskazuju istodobno najveću moguću začuđenost i (ne)zadovoljstvo jer im vjera u realnost kao vjera u moć slike najviše razine vizualne egzaktnosti i transparencije kaže da je „velika priča“ teorije Bing Banga kao vladajuće paradigme našeg shvaćanja biti, nastanka i kraja svemira naprosto bila pogrešna. Pazite sada: ne da je ovim slikama koje „štanca“ moćni teleskop naše znanje o svemiru doseglo novu razinu kumulativnoga prijenosa znanja koje zahtijeva mjestimične i ne baš posve radikalne i temeljite promjene u dosegu ljudske spoznaje, već da je tzv. grandiozna teorija na kojoj se temeljila suvremena kozmologija i astrofizika zauvijek postala „fake“ i „shit“. Zbogom svakoj ideji o tome da iza „našeg svemira“ koji je nastao Velikim Praskom iza kojeg po „defaultu“ može stajati samo Bog-stvaratelj ili ono što se eufemistički naziva „inteligentnim dizajnom“ ili, pak, neka mistična ideja svrhovitosti postojanja (telos i entelehija, rekao bi Aristotel u Fizici i Metafizici).

Ne, umjesto ovog platonizma drugim sredstvima kojeg možemo s užitkom čitati u njegovu Timeju, a na kojeg se nadovezuje i najznačajnija knjiga filozofijske kozmologije 20. stoljeća, ona matematičara i filozofa Alfreda N. Whiteheada, Proces i realnost, sada se sve urušava. Nužno je stoga stvoriti „novu paradigmu“ koja će uspon tehnoznanosti, tehnosfere i kognitivnoga kapitalizma usmjeriti u još veću potragu za objektom X tako da valja početi govoriti suvremenim jezikom astrofizike, matematike i vizualizacije ono isto (?) što su mitopoetski i mistično kazivali i Parmenid i predsokratovci, i sv. Augustin i Whitehead, i neki nesvodivi znanstvenici poput Otta E. Resslera sa sveučilišta u Tübingenu, da je svemir vječan i beskonačan, te da tzv. Veliki prasak nije ništa drugo negoli samo eventualno metafora nastanka „našeg svemira“ iza kojeg stoje drugi posve različiti svemiri, a iza njih drugi, jer je stvar u ideji multiverzuma za koje naše još uvijek metafizičko mišljenje nije uopće pripremljeno.

Zamislite sada ovu situaciju. Ako je čitava „velika priča“ ili što bi rekao američki filozof i sociolog znanosti Thomas Kuhn „paradigmatski okvir“ znanstvenoga mišljenja uzdrmana do temelja nizom slika koje James Webb odašilje na uvid NASI i drugim važnim znanstveno-planetarnim institucijama u SAD-u i drugim svjetskim centrima, kako je moguće da to upravo oni znanstvenici koji su promicali čak i dogmatski prethodnu „sliku svijeta“ gotovo unisono, uz rijetke iznimke, uopće nemaju potrebu posipati se pepelom, nego uz tipični američki izraz, „sorry, fuck, bili smo u krivu, idemo sada vidjeti što dalje s novom paradigmom o biti svemira“ nastavljaju s istim žarom stvarati nove teorijske spekulacije koje gotovo „mesijanski i apokaliptički“ ukazuju na mogućnosti da u sazvježđu Proxima Centauri postoji sada već i najozbiljnija „realna mogućnost“ da tamo „živi“ slična izvanzemaljska civilizacija jer svjetlost koja odande zasljepljuje gotovo je nalik onome što naglo probuđeni „kozmo-neimar“ Elon Musk naziva dokazom postojanja „Božjega grada“. Ok, ovo je stanje stvari s diskusijom unutar tzv. struke najvećih svjetskih znanstvenika. No, što je s jatom filozofa znanosti i uopće ontologa i epistemologa koji još uvijek gotovo unisono govore o „kraju svijeta“ i prednostima i manama AI s obzirom na diskusije o bioetici i geoinženjerstvu?

Oni kao da su još uvijek u nekom hiberniranome stanju, pa čak i prononsirani „posthumanisti/transhumanisti“ uglavnom nemaju što ovome dodati, dok konzervativni neoparmenidovci, augustinijanci, vajthehodovci i drugi neskriveno „likuju“ jer što smo ovim hiper-slikama drugo dobili negoli potvrdu onoga što smo oduvijek znali: da je, naime, svo znanje o tome već rečeno u ideji vječnosti i beskonačnosti, u ideji Boga kao stvaratelja svijeta, a posebno je znakovito da na youtube možete do inflacije čitati i gledati tzv. nikad objavljene razgovore s Einsteinom, Hawkingom, baba Vangom i Nostradamusom, u kojima veliki kozmolozi i proročica i prorok kraja svijeta govore o dolasku objekta X u naš svijet, o vladavini duha i duše nad materijom, o tome da je drugi život ne tek fikcija religija i misticizma, već jedina istina nastavka postojanja u drugome obliku besmrtnosti. Zato ne ostaje drugo negoli iznova čitati Danteove misli i stihove iz Pakla-Čistilišta-Raja, jer ispada da su ove „nove slike“ načinjene velikim mogućnostima Jamesa Webba valjda pouzdani dokaz da su teorije o nemogućnosti postojanja Boga i njegove realne mogućnosti obje ispravne, što je najbolje znao i Kant kad je u svojoj Kritici čistoga uma postavio one svoje logičko-ontologijske i kozmologijske antinomije.

3.

No more tajna crnih rupa, horizonta događaja, možda čak uskoro i no more teorije relativnosti, pa da se oprostimo i s Einsteinom i njegovim paradigmatskim teorijama sažetim u genijalnoj formuli E=mc2. Usput, čak i da je bila pogrešna, ona je savršena u svojoj (ne)pogrešivosti i ostat će najslavnija formula ikad smišljena jer uspostavlja bit i nastanak svemira i njegove eksplozije-implozije kroz pojmove energije, mase kao materije i brzine (svjetlosti). Za moje mišljenje tehnosfere nedostaje joj ono što će Wienerova kibernetika dodati, a to je pojam informacije koja nadilazi sve ovdje već navedeno i „već viđeno“. E, sada konačno dolazimo do glavne ideje ovog zapisa koji ima naziv kao što možete vidjeti Ja, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira. Riječ je o egzaktnoj i eksperimentalnoj i istodobno fascinantnoj mogućnosti-zbilji-nužnosti vladavine SLIKE kao informacije koja stvara dokaze o stvarnosti kao misaonome simulakrumu u kojeg se „vjeruje“ kao u novoga boga tehnosfere.

Ovime više nema nikakva razloga govoriti tradicionalno i metafizički o „slici“ kao prikazu i predstavi stvarnosti. Umjesto toga, valja početi misliti i govoriti o SLICI kao događaju vizualizacije samoga događaja iza kojeg ne stoji ni Bog ni priroda, ni čovjek ni njegove neljudske sjene, već samo i jedino napredak u biti procesa kojim slika postaje čista svjetlost postajanja novoga i time razotkriva objekt X u njegovim najdubljim i najvišim mogućnostima. Kad dobijemo JAMES WEBB 2.O sve će se još više „razjasniti“ i sve naše „velike priče“ o mistici i misteriju svemira, o crnim rupama i tamnoj tvari, sve naše „zablude“ o svijetu koji proizlazi iz moći subjekta i supstancije bit će ono čega se uskoro više nitko neće sjećati, jer će biti u nadolazećem dobu posve beznačajno, ta čista povijest svih ljudskih (filozofijskih i znanstvenih) promašaja i carstva iluzija.

Ono što mi se sada čini razlogom da vidim kako je sve ono što sam mislio i pisao u knjigama o ovom bitnome pitanju naše suvremenosti tako transverzalno povezano i da slika bez svijeta otvara bit tehnosfere iz koje nužno proizlaze izgledi nadolazeće filozofije koji se jedino mogu razložiti iz transklasične logike „racionalne intuicije“ ꟷ sada postaje pitanje o tehno-epistemologijskim granicama same vizualizacije objekta X. 

Nije uopće pitanje je li možda ovaj moćni teleskop simulakrum univerzalne varke osjetila vida čime bi istina njegove misije bila istovjetna ideji čitavoga svemira kao simulacije, dakle film Matrix bi po svojim teorijskim i estetičko-spoznajnim konzekvencijama bio iznad Kubrickova filma 2001. Odiseja u svemiru. Ma, ne, to bi bilo naprosto skandalozno i ekscesno i boli me duša ovo prihvatiti, jer nikakvi NO-likovi iz Matrixa ne mogu se mjeriti s HALOM 9000 i njegovom „racionalnom intuicijom“. Ali, možda bismo mogli ovako riješiti problem sveze između znanja o transcendentalnoj matrici mišljenja kao bitka i simulaciiji vladavine umjetnoga mozga (AI).

Matrix je realizacija potencijala HALA 9000, pa tako svekolika povijest ljudske civilizacije u susretu s neljudskim uopće nije ništa drugo negoli istina multiverzuma u kojem JA, James Webb, teleskop, koji vidi u dubine svemira nisam više ni aparat ni dispozitiv slikotvornoga mišljenja tehnosfere. Ako to nisam, pa što sam onda, tako mi Einsteinove kocke kojom se igra Heraklitovo nerođeno dijete svijeta kao slučaja?

Ja, James Webb, nisam ništa drugo negoli misaono oko kojim „Ono“ gleda u Tebe a da to ne vidiš, jer si čitavu božju i đavolju povijest bio iluzija vlastitoga pogleda i to je sada na kraju svega što još možemo reći o biti slike koju stvara autopoietička narav tehnosfere.

To je, dragi moji slikozadivljenici svjetlošću i tminom beskraja ono o čemu se još nešto može uopće reći. A ono o čemu se ne može, to je znao samo jedan javni filozof i privatni arhitekt iz Beča i Cambridgea koji je poludio od logike i matematike i do kraja života uzgajao svoj vrt s razgranatim stazama Ničega.