Žarko Paić

Je li ono spasonosno uistinu skriveno u iskonu zapadnjačkoga mišljenja i to u izreci Parmenida o bitku kao onome istome koje je vječno i neuništivo? Za talijanskoga filozofa Emanuela Severina, nedvojbeno jednog od ključnih autora za uvid u bit suvremenosti, čija knjiga Bit nihilizma predstavlja autentičan dokument mišljenja izvan cjelokupne vodeće struje ontologije 20. stoljeća, svako daljnje ustrajavanje u provedbi znanstveno-tehnološkoga razvitka dovodi samo do još veće „ekstremne mahnitosti“ kao posljedice vladavine nihilizma, otuđenja i ratnoga uništenja zemlje kao jezgre života svih bića, a ne samo čovjeka. U tekstu naslovljenom „Eros, Thanatos: Platon i rat“, čitamo sljedeće postavke:

„Uvjerenje što ga svi mi kao stanovnici Zapada dijelimo, naime da stvari proishode i vraćaju se u ništinu – povezano je s Nužnošću ekstremne mahnitosti, budući da je povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština. Uvjerenje da je bivstvujuće niština i upravo ekstremna mahnitost. Ova temeljna mahnitost, koja upravlja poviješću Zapada, izvorni je smisao onoga što nazivamo „ratom“. Smisao koji zapadnjačka civilizacija daje stvarstvu onoga što stvari jesu jest izvorni smisao rata kao prigode Zapada.“ (Emanuele Severino, „Eros, Thanatos: Platon i rat“, Tvrđa, br. 1-2/2022., str. 151. S talijanskoga preveo Mario Kopić)

Severino kao neoparmenidovski mislilac ne može stoga uopće prihvatiti ono što je najveći problem i ujedno aporija metafizike a što je ponajbolje iskazao Leibniz pitanjem: zašto je uopće biće, a ne ništa? Ništa „nije“ puka negacija bitka, ali ujedno ne može mu se pripisati ontologijska oznaka da „jest“. Kad se, naime, stvari vraćaju izvoru kao niština, onda je problematično u ovom klasičnome stavu kako grčke tako i kršćansko-srednjovjekovne metafizike ništa drugo negoli stav o negaciji bitka u njegovoj izvornoj vremenosti onkraj tradicionalnih opreka vječnosti i vremenitosti. Najteže je misliti „jednostavno“, polazeći od onoga što se samo pokazuje u svojem očitovanju da bitak jest i  da je njegov smisao u postojanome i trajnome bivstvovanju onog Istoga u razlikama koje ne dovode u pitanje univerzalnost Istoga. Zato je postavka o „ekstremnoj mahnitosti“ Zapada s obzirom na njegov pad u bezdan nihilizma upravo time što „uništava“ izvorni sklad prirode i čovjeka i pretvara sve tijekom povijesnoga razvitka u proces otuđenja o čemu su najmjerodavnije dijalektički mislili Hegel i Marx, naizgled samorazumljiva. Pa, zar to još vjerodostojnije nije u 20. stoljeću kazivao Heidegger na svojem putu bitkovno-povijesnoga mišljenja tvrdnjom da je jedini izgled spasonosnoga prevladavanja metafizike koja okončava u kibernetici u mišljenju „drugoga početka“ onkraj „zaborava bitka“?

Problem je, međutim, u tome što Severino istom „logikom“ sve ključne putove mišljenja protiv „ekstremne mahnitosti“ suvremenoga nihilizma (od Heideggera i Husserla do marksizma i psihoanalize, Whiteheada i teorije znanosti) smatra u bitnome zagovornike bivanja-postajanja (Werden-devenir-becoming), a paradoks je da je u tome začetnik nitko drugo negoli Nietzsche, koji je stvorio pojam nihilizma kao ontologijsko-metafizičko označavanje ništenja bitka i uništenja svijeta tragajući neprestano za njegovim prevladavanjem. Uglavnom, Severino je posve odrješit i drži kako je najveća redukcija i obogaljenje, degeneracija i deformacija smisla bitka kad se njegova postojanost svodi na vremenitost kojom upravlja pojam bivanja-postajanja i kojim ono što samo tu „biva-postaje“ drukčijim i drugim ꟷ postaje zapravo Ništa. Formalno gledano, Severino mora kao i Heidegger i prije njega Nietzsche proglasiti svaki oblik dinamizma i opsjednutosti modernim pojmovljem „napretka“ i „razvitka“ u smislu ireverzibilnosti povijesti kao vladavine znanosti-tehnologije-kibernetike ničim drugim negoli „ekstremnom mahnitošću“.

Što je to, kakav je to začudan izraz i sklop u kojem se povezuju ono što je prekomjerno ili što nadilazi prosječnu mjeru u smislu kvantiteta i kvaliteta bitka s ludilom? Očito je, naime, da nije posrijedi neko stanje mentalne bolesti čovjeka poput patološkoga narcizma i shizofrenije. Umjesto toga, Severino pokazuje kako valja govoriti o svojevrsnome kolektivno nesvjesnome čitavog čovječanstva, pa stoga ne možemo ovdje imati tek preuzeti pojam iz Freudove psihoanalize. Više je to konceptualni hibrid nalik Jungovu arhetipu. Ipak, razlika je u tome što nitko ne želi vidjeti da time što podržava bivanje-postajanje i metafiziku na njezinu ishodu u kibernetici s pojmom umjetne inteligencije nesvjesno opravdava put u ništavilo bez ikakvoga znaka mogućnosti prevladavanja.

U istom tekstu Severino dovodi u svezu trijadu nihilizma, otuđenja i rata. Neki bi se privrženici teorija modernizacije i modernosti na tragovima Marxova historijskoga materijalizma i zahtjeva za ukidanjam (Aufhebung) kapitalizma, koji označava društveni poredak ove trijade jer je njegova posljedica teorija imperijalizma i militarizma, mogli možda iznenaditi da im je neoparmenidovski mislilac kritike bezuvjetne moći zapadnjačke metafizike zapravo bliži od njihovih velikih gurua političke ontologije i tzv. revolucionarnoga mišljenja. Naravno, i sam Severino u knjizi Kapitalizam bez budućnosti (Capitalismo senza Futuro, Rizzoli, Milano, 2013) tvrdi kako je u samoj biti kapitalizma upisana dekadencija i kraj metafizike čiji je posljednji društveni izdanak, sustav i poredak odnosa, upravo način proizvodnje života nastao krajem 14. stoljeća u Italiji, u isto vrijeme kada nastaju banke i moda, ta furiozna ideja novoga i stalne promjene, što su samo ontički izrazi za ono što Severino u jednom drugome spisu o Platonu i Aristotelu naziva fundamentalnom ili izvornon strukturom. Ta matrica, obrazac, paradigma jest pojam bivanja-postajanja kao nastajanja ništine, onog Ničega u samoj „biti“ onoga što zapadnjački „stil“ života razlikuje od puta Istoka kao njegove negacije i ujedno samo drukčijeg izvođenja onog Istoga.

„Ekstremna mahnitost“ nije, dakle, neka ljudsko, suviše ljudska značajka njegove usmjerenosti onom negativnome kao takvome što ima svoj najčudovišniji izraz u pojmu zla. Naprotiv, ovo nesvodivo ludilo jedne uzvišene vrste kojoj sloboda određuje bit egzistencije u svijetu posvemašnjega otuđenja i postvarenja života rezultat je onoga što se povijesno slučilo kao događaj vladavine „fundamentalne ili izvorne  strukture“ iz koje proizlazi trijada nihilizma, otuđenja i rata. Ništa nije mitološki nadređeno i zauvijek okovano željeznom nužnošću prirode kao biološka faktičnost vrste poput kornjače koja nosi svoj vlastiti oklop do kraja svijeta. Ne, promjena života nije nužnost zbivanja bivanja-postajanja kao ništenja bitka. Zbog toga Severino već na početku ovog teksta jasno pokazuje kako je već u Platona i potom u Aristotela u metafizičkome mišljenju Zapada „utemeljeno“ ono što nam i danas određuje put Noći, umjesto puta Dana. Što?

„Platon u Politei (Republici, Državi) zbori o ratu kao „najvišem umijeću“, naime kao jednom od specifičnih načina rada koji su mogući unutar organizacije „podjele rada“ od koje se sastoji super-umijeće polisa.

I rat je, dakle, „demijurg“.

Štoviše, rat je demijurško djelo koje dovodi do krajnje granice destruktivnu značajku demijurškog – kao što kasnije kapitalizam do krajnje granice dovodi konstruktivnu značajku.

Aristotel, razlikujući „hrematistiku“ od „ekonomije“, tvrdi da je cilj ove druge proizvodnja upotrebnih dobara (sve je ove pojmove baštinio Marx, Marx je naime jedan veliki grčki mislilac), dočim je, tomu nasuprot, cilj „hrematistike“ beskonačna proizvodnja bogatstva. Tako se uz proizvodnju bezgraničnog bogatstva, unutar polisa, nadovezuje bezgranična proizvodnja destrukcije, „najviše umijeće“ rata, o kojem zbori Platon.“ (str. 150)

Jesmo li dobro čuli? Ako nismo, valja ponoviti Severina: Marx je jedan veliki grčki mislilac! Ovako je mogao kazivati u nas još „ontologijski“ preciznije u svojim tekstovima o „Radu i bogu“ i „Izgledima povijesnoga mišljenja“ samo Vanja Sutlić i nitko drugi. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxova mišljenja, Edicija časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974.) Razlog je bjelodano otvoren u samoj ideji povijesti kao zbivanju slobode u njezinome liku pervertirane slobode u kapitalizmu, koji se kako bi rekao Severino uzdiže do „ekstremne mahnitosti“ kroz svoj znanstveno-tehnološki „napredak“ i „razvitak“. Zato je i moja glavna postavka kako je autopoiesis tehnosfere u tendenciji i latenciji kraj kapitalizma blizak doista tezi Severina, iako ne dijelim njegov stav o tome da su Nietzsche, Marx i Heidegger pretkazatelji nihilizma kroz njihovo „ontologiziranje“ pojma bivanja-postajanja. Onaj koji je krajem 20. stoljeća pravi adresat ovog misaonoga sučeljavanja i tko na tragu Nietzschea izvodi svoj digitalni konstruktivizam bivanja-postajanja u pojmu virtualne aktualizacije jest Gilles Deleuze, ali se on izrijekom nikad ne spominje u tekstovima Emanuela Severina.

Problem, dakle, nije u tome što je idejni tvorac otuđenja kao temeljnog ideologijskoga obrata u biti rada kao što je to Marx ꟷ „grčki mislilac“. Problem je u tome što su Platon i Aristotel kao očevi-utemeljitelji metafizike kao nihilizma oni mislioci koji su Zapadu podarili onu „fundamentalnu ili izvornu strukturu“ iz koje čak i rat (Polemos) može postati destruktivni demijurg novoga i tako se sve do Hegela i tumači. Nije rat tek krvoločno uništenja Drugoga, pojedinca i naroda, već dinamički konstituens negativne naravi povijesti kao vladavine volje za moć kojim bivanje-postajanje od neutralnoga ontologijskoga obrata u biti bitka postaje mogućnost onoga što nazivam permanentnim stanjem totalne mobilizacije tehnosfere s onu stranu dobra i zla. (v. Žarko Paić, „The Permanent Condition of War-and-Peace: From Total Mobilization to the Absolute Construction of the Event“, u: Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020., str. 5-34)

Ima li onda ikakva izlaza iz „ekstremne mahnitosti“ koja nas obuzima i zauzima sve postojeće tzv. duhovne prostore apsolutnoga tehnologiziranja života iza kojeg se vode totalni ratovi do istrebljenja vrste i njezina metafizičkoga poslanstva stvaranja nove povijesti smisla svijeta? Severino je od prvog svojeg spisa do posljednjih knjiga, predavanja i javnih nastupa kakav je i onaj u dijalogu s nobelovcem, matematičarem Rogerom Penroseom, nepokolebljivo tvrdio da je pojam poiesisa sjaj i prokletstvo ljudske civilizacije, njezina uspona i propasti. Proizvođenje novoga kao stvaranje pretpostavlja upravo logiku bivanja-postajanja i zbog toga je ono ništavno i ništeće, nipošto paradoksalno, uvjet mogućnosti ljudske slobode. Pogledajmo samo kako Sartre određuje odnos bitka i ništavila, kako uspostavlja „humanizam“ ljudske sudbine kao postojanje rupe-u-bitku. Naravno, sve je to samo „antropologizirao“ i preuzeo od Heideggera koji je jedini u 20. stoljeću pokazao još krajem 1920ih da je Ništa ono koje ništi, a nije negacija bitka i nije biće, kako je to suprotstavio Leibniz u onom znamenitome pitanju koje je ponovio i Schelling o tome zašto je radije biće, a ne Ništa?

Nema izlaza iz „ekstremne mahnitosti“, prijatelji moji, jer izlaz pretpostavlja suprotnost ulazu i pripada istoj „fundamentalnoj ili izvornoj strukturi“ metafizike koju Severino kao i Heidegger, u posljednjoj konzekvenciji, nastoji prevladati svojim povratkom iskonu, a ne „drugome početku“. Problem je u „drugome izlazu“ koji već uvijek prihvaća fakticitet slobode kao tragičnoga udesa čovjeka na ishodu metafizički shvaćene povijesti, a taj je „udes“ realizirana kibernetika u pojmu tehnosfere.

Ne možemo nikad ništa „novo“ učiniti, ako ne promislimo zašto to „novo“ nije novost novoga drukčija od starosti jedne tradicije u kojoj je to „novo“ rođeno kao destruktivno-konstruktivni poiesis koji biva-postaje na kraju svojih mogućnosti „novi“ autopoiesis i sebe-prevladava u samoj mahnitoj preobrazbi trijade nihilizma, otuđenja i rata u ono što nadilazi svako buduće trojstvo metafizike, znanosti i tehnosfere. Što je u „biti“ svakog prevladavanja Istoga drugo ako ne razlika u pojmu Ničega kao ništine i Ničega kao ništenja bitka koji je postao informacijom i zahtijeva vlastitu konstrukciju iz onog što je i za efeškoga filozofa Heraklita bilo ravno nemogućem. Uostalom, u jednom fragmentu on je kazao:

Ne nada li se, neće se susresti nenadano,

Jer je ono nedokučivo i neistraživo.

Nenadanost, nedokučivost, neistraživost ꟷ sve su to elementi jednog nadolazećega mišljenja i podaruju nam nešto mnogo važnije od vjere ili znanja o onome što pripada bitku izvan svekolike postojanosti i ničemu izvan svake ništavnosti.