Žarko Paić

1.

Baveći se različitim aspektima mišljenja francuskoga filozofa i muzikologa Vladimira Jankélévitcha ꟷ etikom, estetikom glazbe, mišljenjem politike u svezi kritike pojma oprosta nakon nacističkoga Holokausta, kao i njegovim uvidom u bit dekadencije iz horizonta kritike moderne kulture ꟷ ono što je jedan od glavnih razloga njegova utjecaja i danas, razaznajem u jedinstvenome spoju bergsonizma i njemačke filozofije kulture koja je na tragovima Schellinga otvorila niz temeljnih pitanja o smislu umjetnosti. Nisam stoga slučajno u svojoj knjizi Čemu glazba? njegovo mišljenje o Debussyju, Ravelu i Fauréu te čitavoj modernoj glazbi od Wagnera i Mahlera do uvjetno kazano Stravinskoga odredio kao najznačajniji filozofijski uvid u bit muzike uopće na tragovima Schopenhauera i Nietzschea, pokušavajući ustvrditi kako je nužno pritom uvijek imati na umu njegovu bitnu razliku spram filozofijsko-sociologijske analize „nove glazbe“ u djelu Theodora W. Adorna, vodećeg mislioca avangardne i suvremene glazbe. (v. https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-cemu-glazba-litteris-zagreb-2025/ ) Usto, Jankélévitch piše stilski maestralno, sjedinjujući duh francuskoga esejiziranja i njemački duh romantike na navlastit način, što čitatelju u konačnici podaruje veliki estetski užitak u njegovim djelima. U knjizi iz 1964. godine o pojmu ironije sve je to uistinu razvijeno upravo na istim temeljima kao i njegove studije o problemu paradoksa morala. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/paradoksalna-egzistencija-drugoga/ )

2.

U mišljenju Vladimira Jankélévitcha kakvo je izvedeno, dakle, u njegovu kultnome eseju Ironija (L’Ironie), pojmovi alegorije i pseudo-logije (ili lažnoga govora) služe kao ključni tehnički i lingvistički instrumenti za definiranje same strukture ironičnoga izričaja. Naime, ironija za njega nikada nije samo jezična stilska figura, već duboko ontologijsko i etičko djelovanje umom u dijalogu i razračunavanju s Drugime. Etimologijski i strukturalno, Jankélévitch povezuje ironiju s alegorijom kroz njezino temeljno svojstvo – drugotnost u govoru (grč. allēgorein – govoriti slikovito, izreći nešto drugo od onoga što se misli). Jankélévitch stoga ističe da ironija, poput alegorije, operira na dvije razine istovremeno: na doslovnoj (manifestnoj) razini teksta i na skrivenoj (latentnoj) razini značenja. Za razliku od naivne alegorije koja želi prenijeti fiksnu moralnu poruku kroz simbole, ironična alegorija je dinamična. Ona zahtijeva budnost slušatelja koji mora dešifrirati nesklad između izgovorenoga i mišljenoga, pa otuda ovo možemo nazvati hermeneutičkom igrom.

Koristeći formu alegorije, ironičar uspostavlja kritičku distanciju prema svijetu. On ne imenuje stvari izravno jer bi time upao u zamku “teške” i dogmatske ozbiljnosti koju pokušava ismijati. Pojam pseudo-logije (od grč. pseudos – laž, privid i logos – riječ, govor) kod Jankélévitcha označava specifičnu vrstu prividnoga ili lažnoga govora. Međutim, ta “laž” u ironiji ima radikalno drukčiju etičku težinu od obične obmane. Običan lažljivac želi da njegova laž bude prihvaćena kao istina kako bi ostvario korist. Ironičar, s druge strane, koristi pseudo-logiju (lažni iskaz) s nadom da će sugovornik prozreti privid. Cilj ironične laži je trijumf istine.

To je izravan nastavak sokratovskoga prividnoga neznanja (pseudo-naivnosti). Sokrat glumi da ništa ne zna (pseudo-logija) kako bi natjerao sugovornika da sam uvidi prazninu vlastitog prividnoga znanja. Pseudo-logija u ironiji djeluje tako da privremeno uzvisuje ono što je bezvrijedno ili kudi ono što je hvalevrijedno, izazivajući intelektualni šok koji pročišćava svijest. Kombinirajući alegoriju i pseudo-logiju, Jankélévitch definira ironiju kao “pedagogiju duha”. Ona koristi varku (pseudo-logiju) i zaobilazni put (alegoriju) kako bi spasila istinu od banalizacije. Za njega je ironija duhovno zdravlje jer sprječava da se misao okameni u dogmu, podsjećajući nas da se istina nikada ne može posjedovati, već se za nju moramo neprestano boriti kroz budnost uma.

3.

U svojim analizama ironije Jankélévitch se sučeljuje s dva pristupa ironiji koji su na određeni način i načini moralnoga djelovanja čovjeka u kontekstu francuskoga moralizma od Montaignea do Bergsona i njemačkoga „amoralizma“ s Nietzscheom kao vrhuncem radikalne kritike pseudo-vrijednosti. Montaigne je otac-utemeljitelj forme ili žanra književnoga i na stanovit način filozofijskoga eseja u europskoj/zapadnjačkoj kulturi, dok je Nietzsche najradikalniji sjedinitelj eseja i aforistične mudrosti u njegovu pisanju sa svim mogućim prevrednovanjima metafizike i njezina kraja koju je uspostavio idejom o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga. U knjizi Ironija Jankélévitch tvrdi da Nietzsche u svojem „amoralizmu“ ne bi nikad dospio do postavke ni o „smrti Boga“ niti o kritici metafizike u kršćanstvu kao „moralu robova“ da iza toga i njegove bezobzirne ironije i cinizma ne stoji uvjerenje o uzvišenom moralnome stanju one svijesti koja pretpostavlja aristokratski stav o nadčovjeku onkraj svih granica biologizma i naturalizma.

          Za Vladimira Jankélévitcha, ironija je stoga navlastit čin savjesti i moralne lucidnosti koji omogućuje odvajanje od neposrednosti stvarnosti. Dok je Nietzsche koristi kao oštro filozofijsko oružje, Jankélévitch je teoretizira kao igru ​​s istinom i sredstvo prihvaćanja složenosti svijeta. Kao i kod Nietzschea, ironija je za Jankélévitcha sredstvo uništavanja uvjerljivih sigurnosti i iluzija. To je oružje kritičkoga mišljenja protiv gluposti. Ironičar uvijek nešto potvrđuje dok istovremeno razotkriva njegova ograničenja. Za Nietzschea se to postiže paradoksima, dok je za Jankélévitcha ironija dijalektika koja ekvilibrira između ozbiljnosti i igre. Za njega “nema humora bez ljubavi, niti ironije bez radosti”. Ironičar se neprestano pretvara da nije sposoban za neznanje ili se pravi budala kako bi pomogao drugome da se probudi i povrati prisebnost. Spasonosna funkcija ironija jest u tome što ne teži uništavanju radi samog uništenja. Ona rastvara lažne sigurnosti i pedanteriju kako bi “spasila što se može spasiti” i oslobodila um. Za razliku od cinika, ironičar se ne predaje apsurdnome. On održava filozofijsku distanciju od stvarnosti bez podlijeganja preziru.

          Za Nietzschea, cinizam nije samo vulgarna gorčina, već oružje psihološkoga ratovanja protiv dekadencije i licemjerja tradicionalnoga morala. Nietzscheov cinizam sastoji se od iznošenja najsirovijih istina o ljudskoj prirodi. On razotkriva instinkte volje za moć skrivene iza asketskih ili religijskih ideala. Blizak duhu Diogena Kinika, Nietzsche stoga cijeni radosnu vulgarnost i destruktivni smijeh kao znakove duhovnoga zdravlja suočen s “drugim svjetovima” koje su izmislili slabi. Dok ironičar još uvijek pokušava uvjeriti ili obrazovati majeutikom, cinik smatra da je definitivno izgubio sve iluzije i radije filozofira čekićem. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/nihilizam-i-povijest/ )

4.

Čemu ironija? Za Jankélévitcha je razvidno da je ona uvijek i samo sredstvo mišljenja, dakle, svijest koja ima neki drugi cilj osim da suptilno ili manje suptilno, ali uvijek s dozom humora i sarkazma, dovede sugovornika do spoznaje da je njegov stav zabluda ili da je pogrešno retorički i zbiljski izveden u praktičnome djelovanju. Knjigu zato završava s postavkom kako je njezin cilj uspostavljanje ono bez čega ironija ne bi bila moguća niti ironična, a to je „bezazlen duh i nadahnućem ispunjeno srce“. Je li onda cilj ironije zapravo da kao „slabo mišljenje“ ne ugrožava poredak svijesti koja „ideologijski“ opravdava strukturnu perverziju društva i njezine laži i obmane? Uvijek pri čitanju ove Jankélévitcheve knjige koja je ujedno izvrstan moralistički priručnik za kritiku besmisla i povijest obrata u biti metafizike od Sokrata do Nietzschea ovo posljednje poglavlje smatram jasnim znakom „nemoći mišljenja“ pred razornim učincima dijalektike zla koja se suprotstavlja svijetu kakav je Platon kao utemeljitelj metafizike postulirao svojom idejom apsolutno pravedne zajednice kao što je to grčka politiea.

U suvremenoj filozofiji kraja 20. stoljeća, ovo je na uistinu više negoli pronicljiv način dalekosežno misaono izveo Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkoga uma. On je, naime, cinizam shvatio kao bit suvremene ideologije koja nadilazi granice „slabe ironije“ i postaje ono što označava strukturnu perverziju suvremenoga svijeta globalnoga kapitalizma (ekonomije, politike i kulture) u svojoj transparenciji. Riječ je cinizmu kao prosvijećenoj lažnoj svijesti koju nikakva kritika ideologije više ne pogađa, i to zato što je cinizam tauto-logija uspostavljene istine kao laži onkraj granica dobra i zla, ono što Sloterdijk određuje izrekom: „Oprosti im Bože, jer znaju što čine.“ Dakle, znanje o činjenju zla nadilazi granice ironije i cinizma, jer kad svijest kao alegorija i pseudo-logija postane tauto-logija nihilizma, tada je posljednja riječ filozofijske svijesti o razlici ironije i cinizma posvemašnja nemoć i kraj metafizike uopće. Kako to izgleda u diskursu suvremene književnosti? Nikako drukčije negoli kao spektakl mizantropije kojoj su krajem 20. stoljeća u svojim romanima i esejima najvišu razinu kritičke destrukcije suvremenoga života u laži postojanja podarili austrijski pisac Thomas Bernhard i francuski pisac Michel Houllebecq. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/razmjeri-poetike-konsternacije/

To je stanje „samo-svijesti“ koja pokazuje da je posthumano stanje zavladalo u svim područjima kazivanja jezika čije mogućnosti nisu na kraju stoga što ne bismo mogli „zamisliti“ drukčiji svijet i njegove visoke ciljeve kakvi još bijahu mjerodavni krajem 19. stoljeća u Nietzschea, već zato što jezik više ne može ništa reći o takvome svijetu koji je izgubio svoj smisao za ironiju i ogrezao u dosadnoj tautologiji realiziranoga cinizma.