Žarko Paić

Zašto ‘obožavam’ čitati književne tekstove Thomasa Bernharda? Iz dva razloga. Jedan je njegova stilski nadmoćna neobarokna mizantropija, a drugi što ne ostavlja nikakve izglede za mesijanski spas čovjeka nekim bučkurišem ljubavne filantropije i političke militantnosti. Posljednja vjera kojoj poklanja pozornost proizlazi iz šopenhaurovske estetike glazbe i u tome je među najvećim austrijskim domoljubima on, baš on, jer mu je jasno da ni po čemu nasljednici mentalno-dekadentnih Habsburgovaca u Beču i Salzburgu nisu zaslužili ni Mozarta, ni Straussa, a ni famozni avangardni Bečki krug s Albanom Bergom i drugovima među kojima je vidnu ulogu imao i mladi Adorno. Napisao sam o njemu veliki esej naslovljen ‘Morbidna Arkadija: Thomas Bernhard i uzvišeni stroj jezika’, u knjizi Treća zemlja – Tehnosfera i umjetnost, Litteris, Zagreb, 2014., str. 383-420., posvećen Andreju Nikolaidisu. Ni danas ne bih promijenio ni jedan zarez u tom tekstu. Ono što ovdje želim, međutim, posebno istaknuti odnosi se na pojam koji Walter A. Strauss u analizi njegove književnosti naziva poetikom konsternacije. (Walter A. Strauss, „The Poetics of Consternation in Thomas Bernhard’s Novels“, Postscript – VOL VIII – 1991. Papers from the 1990PAC Conference (ur.D.C.Boyd), Vintrop University, str. 27.-33.)

Pogledajmo samo ovo. Bernhard je živio u austrijskoj provinciji, a ne u Beču. U potpunosti je radikalni nasljednik Musila i Brocha u tome što književni tekst esejizira, čineći ga svojevrsnim oživljenim traktatom o temeljnim pojmovima suvremene filozofije i teorije kompleksnosti kao što su i naslovi njegovih romana ‒ nered, uzrok, slučaj, poremećaj, raspad, kaos. Dok su još Musil i Broch veličajnome duhu austrijskoga modernizma, a zapravo bečkog, davali metafizički okvir posvemašnje ljepote svijeta i uzvišenosti kao fragmentiranoga totaliteta u dijalogu s Proustom i Joyceom, u slučaju Bernharda sve je dovedeno do krajnjih konzekvencija onog što pripada uvidu u raspad Logosa i narativnoga božanstva svijeta. Konsternacija je učinak estetičkoga šoka i društvene provokacije, jer za razliku od pisaca koji duh Mitteleurope u njegovoj propasti gotovo melankoličnim tonom metafizičkoga slikarstva dovode do savršene iluzije opstojnosti, poput Brune Schulza i Danila Kiša, sve je to raskomadano do posljednje cigle u temeljima stare kuće u Bernhardovim prozama. Umjesto duha na djelu je zloduh, a umjesto radosne apokalipse Beča kao neohistoricističkoga kiča otvara se zjapeća praznina ʺprovincije kao što glasi naziv prve zbirke Bernhardovih pjesama In hora mortis – kao bezdan iz kojeg izlaze samo čudovišta, moralne nakaze i luđaciʺ (str. 405.)

Odjednom se suočavamo s nečim iznimno ‘zavodljivim’ i gotovo uputstvom za novu metodu književne introspekcije za sve one koji šopenhauerovsko-ničeanski umjetnost uzimaju prvim i posljednjim stimulansom života i egzistencijalnoga nabačaja slobode. Naime, a što ako ovaj otmjeno-cinični oblik mizantropije kao poetike konsternacije izađe iz okvira post-Habsburške kritike katolicizma kao prerušenoga nacizma i postane novi smjer u spisateljskome projektu onog što se u 21. stoljeću još čini smislenim kad je riječ o filozofijsko-književnoj dijagnostici tzv. zloduha vremena? Znači li to da je sada antimetafizika na djelu nužno u znaku onog što Bernhard ispisuje u svakoj svojoj knjizi od prve do posljednje rečenice, naime, raspada svega što uopće još može biti raspadnuto a da to osmišljavanjem u tekstu još drži vodu? Do koje granice možemo napredovati u kamovljevski iskazano psovki i ištipanoj hartiji?

Kad Deleuze i Guattari u Zaključku knjige Što je filozofija? kažu da nam je potrebno samo malo reda da nas zaštiti od kaosa, onda upravo taj ‘mali red’ u velikoj praznini ovog kaotičnoga doba u kojoj nakon Houellebecqa uistinu više ne znam što bih više zahtijevao od književnosti kao estetičkome događaju ‘danas’ ne znači više povratak u okrilje kulturnoga konzervativizma kao ‘revolucije’ koju je nasuprot Musila i Brocha u bečkome modernizmu simbolizirao Hugo von Hofmannsthal. (v. Hermann Rudolph, Kulturkritik und Konservative Revolution: Zum Kulturellpolitischen Denken Hohmannsthtals und seinem Problemgeschichthlichen Kontext, M. Niemeyer, Tübingen, 1971.)

Put prema nazad samo je put prema naprijed u obrnutome smjeru. Mislim da je ono isto što vrijedi za glazbu u 21. stoljeću odlučujuće i za književnost. Što? To da ni napredak ni nazadak kao temeljne riječi antinomija modernosti više nisu uopće mjerodavni pojmovi za tzv. novost umjetničkoga istraživanja svijeta kakav ‘jest’ i kakav se pojavljuje u tonovima i gramatici permanentnoga kaosa. Ako više nema razloga da iznova pisci do iznemoglosti ponavljaju drugim sredstvima apsolutnu formu prosvijećenoga modernizma s kronikom raspada Bildungsromana, ako smo stoga osuđeni na svoje anti-Budenbrookove, anti-Glembajeve i anti-Čehova, onda više ni ovaj anti-model Bernhardove proze koju ponajbolje možemo odrediti nazivom jedne genijalne poetsko-prozne knjige Tina Ujevića, Skalpel kaosa, nije obećavajuće rješenje za vrijeme koje dolazi kao vrijeme digitalnoga zaborava.

Mizantropija se socijalizira i globalizira, a raspad i poremećaj postaju ključne riječi našeg novog sustava metastabilnosti kao društvenoga holizma. Autobiografije su postale poput fake news gomila trash-podataka iz života koji, kao što bi rekao Nietzsche u Antikristu umjesto mesijanske nade u budućnost traže od čitatelja neku vrstu samilosti kao praxisa nihilizma. Svako ponavljanje Bernhardove poetike konsternacije završava kao konsternacija poetike. Postoje njegovi nesvodivi dvojnici i u rijetkim slučajevima dosižu vrhunsku razinu ove stvaralačke iznimke koja stvara nova pravila igre. Ali, simulakrum kao niz novih bernhardovaca ne može biti beskonačan. Izvornik je uvijek izvornik, pa makar i u osmišljavanju kaosa kao nove metode življenja i pisanja.