Žarko Paić

1. Interaktivnost

Što je uistinu interaktivnost (interactivity)? Iz matematičke teorije komunikacije Claudea Shannona nastala je mogućnost primjene informatičkih sustava u razvitku komunikacijske tehnologije. Bilo je to moguće zahvaljujući tome što je uspostavljen drugi poredak kibernetike. On se zasniva na trostrukome shvaćanju informacije sa stajališta značenja poruke: (1) kodiranja poruke; (2) dekodiranja poruke i (3) izjednačenja pošiljatelja i primatelja poruke. Iako je formalno Shannonov model informacije-komunikacije bio zatvoren i linearan, prodor u kompjutorsku komunikaciju na daljinu (telematiku) bio je otvoren već time što se binarni kod (0-1) pojavio uvjetom mogućnosti stvaranja informacijskoga kôda. Komunikacija je na taj način shvaćena medijskom konstrukcijom sadržaja poruke zahvaljujući kodificiranju sustava unutar kojeg se može razumjeti njezino značenje. Jednostavno, uloga je kôda uvjet mogućnosti pragmatične komunikacije. Bez toga sve ostaje nijemo i bez odjeka u otvorenome svijetu tehničke egzistencije.

Šumovi na mreži ostali bi puki šumovi. Ništa više. Najznačajniji teoretičar medija i tvorac komunikologije Vilém Flusser pokazao je da se čitav problem slike u doba vladavine tehnosfere svodi na promjenu paradigme. Ono što je za metafiziku bilo neposredno poput grčkoga pojma prirode (physis), sada postaje tehnički preoblikovanom „drugom prirodom“. Tamo gdje je bio jezik, sada vlada slika. No, nije to bilo kakva slika i nisu to bilo kakvi mediji. Riječ je o tehnoslikama i tehničkim medijima, dok se tehnoestetski način mišljenja zbiva u komunikaciji na daljinu. Zato je njegovo shvaćanje telematskoga društva lišeno one vrste društvenih hipostaza koje uobičajeno izvode sociolozi „humanističkoga“ nadahnuća. Čovjeka ne treba spašavati od neizbježne „sudbine“ nestanka u matricama tehničkoga svijeta jadikovkama zbog gubitka njegove „humanosti“. Problem nije ni u kakvome humanizmu, već u logici kojim tehnoslike djeluju u svijetu bez oslonca u nečemu stabilnome kako to bijaše u zlatno doba metafizike:

„Predmoderni čovjek živio je u svijetu slika koji je označavao ‘svijet’. Mi živimo u svijetu slika koje nastoje objasniti teorije o ‘svijetu’. To je revolucionarno nova situacija. Da bi se to razumjelo, potrebno je da u sljedećem razmatranju napravimo ekskurs na pojam kôda: kôd je sustav simbola. Njegova je svrha omogućiti komunikaciju između ljudi. Budući da su simboli fenomeni koji zamjenjuju („označavaju“) druge fenomene, komunikacija je nadomjestak: ona nadomještava doživljaj ‘sudionika’ zajednice. Ljudi se moraju međusobno sporazumijevati kôdom, jer su izgubili neposredni dodir sa značenjem simbola. Čovjek je ‘začudna’ životinja, koja mora stvarati simbole i uređivati ih u kôd, jer on mora pokušati premostiti jaz između sebe i ‘svijeta’. On mora pokušati ‘posredovati’, on mora pokušati ‘svijetu’ dati značenje.“ (Vilém Flusser, „Die kodifizierte Welt“, u: Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt a. M., 1997., str. 23.)

Kada se nastoji objasniti značenje komunikacije za kibernetičku sliku mišljenja vidimo da nastaju mnogobrojni problemi. Nije dostatno kazati da je to druga ključna riječ/pojam kibernetike, a niti pridonosi razrješenju problema to što će se kazati kako od komunikacije zavisi „sudbina“ informacije. Kako za Shannona, koji je ipak bio samo „informatičar“, što znači da mu je matematika bila glavno oruđe u razumijevanju složene stvarnosti svemira, tako i za Flussera vrijedi da se tajna kôda ne može nipošto iscrpiti u njegovu tehničkome ili pragmatičnome značenju. Ako je „prva kibernetika“ ona koja daje uputstvo za djelovanje sustava (informacija), onda je druga kibernetika ona koja daje uputstvo za djelovanje okoline (komunikacija). Što je između ta dva naizgled razdvojena svijeta? Odgovor je sa stajališta Shanona: tehnička „bit“ medija ili kodificirani svijet simbola. No, simbolička moć jezika bila bi ništavna bez signala (elektromagnetskih valova) koji omogućuju prijenos podataka do korisnika. Sa stajališta Flussera, međutim, pitanje kôda ima mnogo više metafizičko otajstvo negoli se to na prvi pogled čini. Zašto? Jednostavno stoga što je „kodificirani svijet“ ujedno sustav simbola i okolina u kojoj se taj sustav primjenjuje da bi cjelina kao takva funkcionirala. Drugim riječima, ono što omogućuje svijetu kao otvorenosti tehničkoga bitka da uopće bude to što i jest, naime, bezuvjetna i apsolutna mreža događaja čistih kontingencija, ne nalazi se ni u sustavu niti u okolini tehničkoga svijeta. Odgovor leži u onome „između“ (in-between).

          Uostalom,  i Shannon i Flusser najavili su nužnost simboličke komunikacije koja prelazi u čistu nematerijalnost već time što digitalna slika nema svoj uzor u „prirodi“. Konstrukcija umjetne slike proizlazi iz interplanetarnoga ili kozmičkoga signala. Često se zaboravlja da kvantna fizika stoji u pozadini kompjutorske tehnologije. Zahvaljujući razvitku tehničkih medija signal se prenosi na daljinu. Kao što je internet ili međumreža uvjet mogućnosti digitalnoga doba, tako je interakcija uvjet mogućnosti one „povratne sprege-petlje“ (feedback-loop) koja iz temelja ruši sve metafizičke dogme prirode i kulture, uzroka i svrhe. Tajna je interakcije u tehničkome ili informacijskome kôdu kojim se društva-politika-kultura ljudskoga obitavanja podvrgavaju logici strojne samoproizvodnje. Usto, riječ je o samoreferencijalnome sustavu.

Okolina se kao „unutarnji“ i „izvanjski“ poredak značenja pritom ne shvaća podređenom ili pasivnom u odnosu na sustav. Bez obzira imamo li u vidu teorije složenosti (complexity), emergencije ili kontingencije za sve vrijedi zajednički nazivnik pronalaženja onoga „između“ binarnih opreka. Nije, dakle, stvar u logici binarnoga kôda koji omogućuje interakciju između sustava i okoline tehnosfere. Problem se pokazuje u onome između 0 i 1, ili između informacije kao uputstva za djelovanje i komunikacije kao povratne sprege-petlje (feedback-loop). Stephen Hawking je to iskazao u svojoj novoj teoriji nastanka i tajne „crnih rupa“ u svemiru. Ono što je nazvao „horizontom događaja“ unutar kojeg se zadržava neki preostatak informacije jest upravo to „između“ energije i mase (materije). Inter-aktivnost nije otuda ništa tek tehnički akcidentalno, izvedeno, deterministički slučaj nadređenosti. Umjesto toga, moramo uvesti u razmatranje nešto „između“ nužnosti i slučaja. Inače bi sloboda kao pretpostavka komunikacije u svijetu bila tek pukom iluzijom.

          Uzmimo jedan primjer iz suvremene umjetnosti. Kao što je poznato, njezina se „bit“ pokazuje u tome što za svoje nosive pojmove može imati isto ono što vrijedi za znanost i filozofiju. Ako su temeljne kategorije tehnosfere računanje, planiranje i konstrukcija, tada je izvjesno da se djela/događaji suvremene umjetnosti više ne prikazuju i ne predstavljaju kao lijepe i uzvišene slike, nego kao estetski objekti (readymades) u novoj industrijskoj okolini. Štoviše, suvremena se umjetnost bavi istraživanjem onoga neljudskoga u formi estetskih događaja. Zbog toga je njezina dioba na instalacije-performativnost-konceptualnost (postav-izvedba-pojam) ništa drugo negoli radikalno dematerijaliziranje estetskoga objekta. Ideja kao koncept nosi prevagu nad božanskim sjajem ljepote. Kada to imamo u vidu postaje jasno da se u kibernetičkome okviru radovi suvremene umjetnosti pojavljuju kao istraživačke metode, eksperimenti i projekti. Jedan je takav i rad Kena Rinaldosa Autopoiesis iz 2000. godine. (Vidi o tome: Claudia Gianetti, Digitale Ästhetik: Einleitung, www.medienkunstnetz.de/themen/aesthetik_des_digitalen)

To je instalacija koja se bavi tematiziranjem „umjetnoga života“ (A-life). Okolina i promatrači pritom dobivaju posebno važnu ulogu. Zbog ispitivanja kolektivnoga ponašanja stroja (robota) u odnosu na ljudsku percepciju njihov se položaj mijenja iz pasivnosti u aktivnost. Naravno, svaka je takva instalacija ujedno i interaktivna. Razlog leži u tome što propituje sustav organiziranja biološkoga i tehničkoga „života“. Postavljanje-u-prostor više nije čin subjekta koji određuje što će biti objekt. Posve suprotno, tehnički se objekt ne svodi samo na stvari i aplikacije. Posrijedi je obrat u shvaćanju konstrukcije. Ono što čitavu mrežu interaktivne komunikacije u ovome slučaju čini zavodljivim činom estetskoga komentara tzv. publike nije ništa drugo negoli tehnologijska simulacija. Bez toga suvremena umjetnost gubi svoje opravdanje. Imao je pravo Nietzsche kad je umjetnost definirao kao privid „istine“. Jer bez tog privida/sjaja (Schein) ne može postojati niti „digitalni privid“ kako ga je savršeno opisao Vilém Flusser u programatskome ogledu „Digitalni privid“ („Digitaler Schein“).        

„Riječ ‘privid’ (u njemačkom, nap. prev.) ima isti korijen kao i riječ ‘lijepo’, i u budućnosti će postati presudna. Kad će se odustati od djetinje želje za ‘objektivnom spoznajom’, spoznaja će se ocjenjivati prema estetskim kriterijima. Ali to nije ništa nova: Kopernik je bolji od Ptolomeja, a Einstein je bolji od Newtona, jer nude elegantnije modele. Ono doista novo pritom je, međutim, to što ljepotu od sada moramo shvaćati kao jedini prihvatljivi kriterij istinitosti. ‘Umjetnost je bolja od istine.’ U tzv. kompjutorskoj umjetnosti to je sad već razvidno. Što je digitalni privid ljepši, to su projicirani alternativni svjetovi stvarniji i istinitiji. Čovjek kao projekt, taj formalno misleći sistemski analitičar i sintetičar jest umjetnik.“ (Vilém Flusser, „Digitalni privid“, Europski glasnik, br. 17/2012., str. 490. S njemačkoga preveo: Boris Perić)

U slučaju instalacije Autopoiesis imamo gotovo „prepisanu“ biološku teoriju Maturane i Varele u kibernetičkome ključu. Ne ulazeći nimalo u tzv. estetske kriterije „vrijednosti“ ovoga interaktivnoga projekta, ono što se čini znakovitim jest da pojam „tehnologijske simulacije“ više ne označava puki privid u odnosu na tzv. objektivnu stvarnost. U spoznajno-teoretskome smislu ovdje se sada radi o nužnosti privida kao nove stvarnosti. Ona autonomno postoji kao „istina“ tehničkoga svijeta. Ako je svaka umjetnička instalacija u digitalno doba interaktivna, to nije zasluga niti umjetnika niti zainteresirane ili ravnodušne publike. Dogodio se obrat u načinu događanja suvremene umjetnosti. Uvođenjem kompjutorske tehnologije slika je postala uronjenom u virtualni prostor (immersion). (Oliver Grau, Virtual Art: From Illusion to Immersion, The MIT Press, Cambridge-Massachusetts, London, 2003).

          Prolom slika označio je početak tehnologijske simulacije zbilje kao estetskoga privida. Na taj se način kontrola kao komunikacija pojavljuje uvjetom mogućnosti estetske komunikacije, a ne obratno. Problem je, dakle, u tome kako odrediti kibernetičku, a ne više ontologijsku razliku između „digitalnoga privida“ i objektivne stvarnosti ako su sustav i okolina u tehnosferi konstruirani svezom „prirode“ i „života“ kao umjetne tvorevine ili, još bolje, kao kontingentna stanja same stvari. Čime se to onda bave filozofija, umjetnost i znanost kad je riječ o „umjetnome životu“ (A-life)?

Tautologijski odgovor glasi: tehnologijom nastanka sâmoga života u drugoj formi njegove egzistencije. Otuda je samoorganiziranje, samoreferencija i samoupravljanje ono što čini način pojavljivanja ideje autopoiesisa. Ili drukčije rečeno, ideja se realizira vlastitim stvaranjem u pojavnosti nove slike kao pojma. Da bi taj proces bio transparentan u svojoj idejnoj nematerijalnosti, potreban je interaktivni odgovor onoga tko prima informaciju u formi estetskoga ili digitalnoga privida. Što se događa unutar mreže (network) u kojoj su uronjeni (immersion) raznoliki svjetovi mašte i stvarnosti? Čini se ništa negoli to da svaka nova informacija dovodi do nove interakcije. Mnogi će teoretičari tzv. kiberdemokracije stoga posegnuti za objašnjenjem da umjesto obilja slobode i odlučivanja imamo sve više kontrole i ograničenja pristupa informacijama. A umjesto toliko slavljene interaktivnosti sudionika radikalne demokracije suočeni smo s rastućim nihilizmom interpasivnosti. (Robert Pfaller, Die Illusionen der anderen: Über das Lusrprinzip in der Kultur, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002., str. 25-46.)

          Kako god bilo, jedno je neporecivo:  uvjet mogućnosti suvremene umjetnosti u digitalno doba jest pojam informacije (kontrole) kao interaktivne komunikacije (feedback).

          Tko, međutim, kontrolira sâmu kontrolu ako je ona umjetnoga ili tehničkoga podrijetla? Odgovor je samorazumljiv: samoorganizirajući sustav koji samoupravlja svojom okolinom na interaktivan način. Što vrijedi za suvremenu umjetnost odnosi se ponajprije na „drugu neposrednost“ komunikacije. Naša uobičajena slika neposrednosti jest pogled Drugoga. Licem-u-lice susret i suočenje s Drugime poprima značajke milosti i blagosti podarivanja. I, naravno, posvemašnje suprotnosti tome kao što je strah od mržnjom prožetoga sudionika kruga ljudskosti. Oboje su osjećaji ekstremnoga načina iskazivanja želje za Drugim. U prvome slučaju u podarivanju sebe Drugome, a u drugome u sebičnoj volji za negiranjem Drugoga. Nitko to nije bolje filozofijski opisao u svojoj etici suosjećanja spram Drugoga od Emmanuela Lévinasa. (Emmanuel Lévinas, Totalité et infini: essai sur l’extériorité, Le Livre de Poche, Pariz, 1990.)

No, ako želimo razumjeti kako i zašto ova „druga neposrednost“ koju nazivamo interaktivnom komunikacijom nadilazi i filozofiju, umjetnost i znanost dostatno je samo razložiti smisao kibernetike kako je to učinio u svojim djelima Norbert Wiener. Za njega se, naime, ta riječ/pojam ne odnosi toliko na novu univerzalnu znanost koja bi trebala zamijeniti postojeće prirodno-tehničke i društveno-humanističke znanosti nastale u 19. i 20. stoljeću.

Umjesto tog zahtjeva posrijedi je ideja o mogućnosti nastanka meta-znanosti upravljanja čitavim svemirom s pomoću upravljanja sustavom i okolinom. Utoliko je interaktivnost „bit“ tehničke komunikacije. Pa makar životinje, ljudi i strojevi prestali „komunicirati“ onako kako to čine sukladno svojoj „biti“ – životinje govorom, ljudi jezikom, a strojevi izračunatom slikom. Kibernetika se u cjelini ne može više utemeljiti u ideji Boga, uzroka, svrhe. Namjesto zastarjelih ideja „duše“, „svrhe“ i „Boga“ sve je sada na tome da kontrola i komunikacija u posthumanome stanju pronađu izlaz iz prirodne sklonosti zatvorenih sustava prema entropiji te nužnosti ljudske vrste da u napretku tehnologije vidi vlastiti spas od biološkoga nestanka i toplotne smrti svemira za približno šest milijardi godina.

          Pogledajmo zašto Norbert Wiener dovodi u svezu entropiju i napredak čovječanstva. Čini se da je kibernetika „ravnodušna“ na dugovjeke raspre o antropologiji i humanizmu. Kao da dostojanstvo čovjeka nije njezino temeljno pitanje, premda od samoga početka nastanka ove meta-teorije upravljanja sustavom i okolinom „života“ u biologiji, psihologiji, antropologiji i sociologiji ima zadaću „racionalizirati“ odnos čovjeka i stroja, stroja i čovjeka i, naposljetku, odnos stroja i stroja. Taj trojni obrazac ujedno upućuje na kretanje povijesti. Prvo je stanje ono u kojem je na djelu vladavina antropologije; drugo se, pak, odlikuje time što je u središtu tehnički objekt; a treće označava kraj čovjeka i početak „umjetnoga života“ (A-life). Interaktivna komunikacija nije nipošto svediva na „ljudsku prirodu“. Vidjeli smo da je već na počecima razvitka informatike i kompjutoristike matematička teorija komunikacije imala za cilj uspostaviti mogućnost prijenosa signala i dekodiranja poruke bez obzira je li riječ o primatelju/korisniku kao životinji, čovjeku ili stroju.

U tom pogledu posve je očito da je podrijetlo interaktivne komunikacije dvostrano. S onu stranu ljudskoga i s onu stranu materijalnoga leži njezin izvor. Kao i sam pojam informacije, tako je i interaktivnost sveza materije i energije. Ta se sveza očituje u optičkome vizualnome kôdu. Kako Wiener dolazi do glavne postavke kibernetike: da se društvo može razumjeti kroz proučavanje poruka i komunikacijskih sposobnosti koje pripadaju trojnome obrascu čovjeka i stroja? Odgovor je jednostavan u svojoj složenosti. Umjesto dijalektičke sheme povijesnoga napretka kao teze-antiteze-sinteze u kojoj svaki razvitak označava dokidanje/prevladavanje (Aufhebung) nižega stupnja razvitka, sada je obrat u tome što se napredak strojeva suprotstavlja entropiji prirode. Tehnički je svijet otuda svagda u znaku binarnoga kôda i dvosmjerne komunikacije. Već je pronalazak ključnoga pojma kibernetike kao što je povratna sprega (feedback) inovacija u smjeru održanja konstantnoga stanja energije (prvi zakon termodinamike) i ravnoteže sustava u statističkoj mjeri raspada poretka. Tako se umjesto logike ili-ili nalazimo u okružju logike i-i.

          Napredak modernih društava zahvaljujući znanostima i tehnologiji prijenosa informacija nije posvemašnja suprotnost entropiji. Štoviše, radi se o svojevrsnome prožimanju ili uzajamnome djelovanju jednoga i drugoga inače ne bi moglo doći do ravnoteže. No, što uopće znači ravnoteža? Ako su za Aristotela znanosti njegova doba bile fizika i biologija, za Wienera su to termodinamika, statistička mehanika i Darwinova biologija kao teorija evolucije. Već je na površan pogled vidljivo da su razlike u tome što se priroda i život razmatraju teorijski, dok se u Wienerovu slučaju radi o praktičnome preobratu znanstvenoga područja. Može se čak kazati da time otpočinje doba vladavine shvaćanja tehnoznanosti (technosciences). Tko govori o ravnoteži „prirode“ i „života“ danas misli na ovo potonje. Jer bez tehnologije kontrole same „prirode“ i „života“ u njihovoj homeostazi nije moguć otklon od neumitne entropije. Postaviti nešto u ravnotežu za Aristotela je još značilo poštivati zakonitosti „prirode“ i „života“.

U slučaju tehnoznanstvenoga prodora u „bit“ tehnosfere više ništa nije samorazumljivo. U tom pogledu uravnotežiti odnose između sila „dobra“ i „zla“ u izvanmoralnome smislu ne znači ništa drugo negoli postaviti ih u nerecipročne odnose uzajamnoga djelovanja. Zanimljivo je da će na tragu Wienera, ali u bitnoj razlici spram njegova stava o položaju čovjeka u odnosu na stroj, francuski filozof tehnologije Gilbert Simondon razviti iznimno plodotvornu postavku o metastabilnoj ravnoteži društvenih poredaka. Ukratko, ono što je nelinearno, nesimetrično i nerecipročno u „prirodi“, „društvu“ i „kulturi“ može dospjeti samo do onog stadija ravnoteže koja nadilazi klasični pojam postojanosti i trajnosti. Tako je danas sa shvaćanjem pojmova krize u upravljanju neoliberalnim globalnim kapitalizmom.

          No, tko „što“ ovdje postavlja? Poznato je da je pojam postava (Gestell) znamenita odredba kojom Heidegger misli „bit“ tehnike kao epohalnoga nihilizma zapadnjačke povijesti. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, G.Neske, Pfullingen, 1954., str. 13-54. i Martin Heidegger, Leitgedanken zum Enstehung der Metaphysik, der neuzeitlichen Wissenschaft und der modernenen Technik, GA, sv. 76, V.Klostermann, Frankfurt/M., 2009.) Postavljanje je u ovome slučaju s onu stranu bilo kojeg ljudsko-neljudskoga načina isporuke bića kao informacije. Problem je, dakle, u tome što je zadaća kibernetike istodobno odveć-ljudska i odveć-neljudska. Da bi se tehnički svijet postavio u svojoj apsolutnoj moći funkcioniranja bez čovjeka, da bi kontrola kao komunikacija bila otvorena i interaktivna, potrebno je da nastupi doba vladavine „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) u formi kibernetičke ili transhumane tjelesnosti strojeva. Time napuštamo povijesno polje neizvjesnosti i nepredvidljivosti događaja.

Ulazimo odlučno u doba čistih kontingencija, vjerojatnosti i totalne konstrukcije. Nije to više bilo kakvo „postavljanje“ koje bi još imalo tragove metafizike. Umjesto toga, postavljanje bitka je postala autopoietička djelatnost tehnosfere. Kada između strojeva i ljudi vlada kontrola kao komunikacija nastala time što između tehnologijskoga napretka i prirodne entropije više ne postoji jaz sve se radikalno mijenja. Samo je zahvaljujući bezdanu između bitka i vremena mogao postojati pojam događaja koji ih povezuje. Na tome je kasni Heidegger gradio svoje mišljenje „drugoga početka“ (der anderen Anfang). (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. 3. izd.)

          No, iz perspektive Wienerove kibernetike taj je bezdan, to mjesto paradoksalne granice i mogućnosti premošćivanja jaza, riješeno na taj način što se događaji kontroliraju u ravnoteži odnosa između sustava i okoline. Ako bismo htjeli izvesti postavku o tajni „crne kutije“ metafizike koja preostaje i u doba čistih kontingencija kibernetike odgovor bi mogao biti samo jedan.

2. Tehnotopija: Informacija i konstrukcija

Informacija predstavlja „bit“ tehničkoga doba. A ono bitak označava mogućnošću stvaranja „umjetnoga života“ u transformaciji prirode kao takve (physis, natura). Kada se bitak (einai, esse, Sein, Being) kao temeljna riječ onto-teologije (=metafizike Zapada) svodi na čistu informaciju tada je sâma metafizika postala fizikom čestica. U formi kvanta otvorila je put svekolikom interplanetarnome lutanju svemirom. Dakako, metafizika je navlastita „sudbina“ svijeta jer se radi o putu mišljenja. Od tzv. mnoštva mogućnosti uvijek se izabire jedan put. Književnik Jorge Luis Borges u Apokrifnim Evanđeljima kaže: „Vrata biraju, ne čovjek.“ Umjesto topologije bitka tehnički svijet predstavlja tehnotopiju informacije. Kao što vidimo, razlika je u razumijevanju mjesta i položaja bitka. Prostornost se, međutim, bitno mijenja kada ono što je namješteno u prostoru postane ne-prostorno kao fluidno i slobodno-lebdeće. Kada bitak više nema svoju kuću i zavičaj, njegovo je obitavalište izbačeno u među-prostor kao mrežu (Internet). Informacija nema svoj prostor. Ona je poput božanske egzistencije bezglasno Ništa, posvuda i nigdje, kako je to lijepo rekao njemački mistik Angelus Silesius.

Samo zahvaljujući tome što informacija omogućuje postojanje ravnoteže između sustava i okoline (životinja, ljudi i strojeva i njihovih hibrida ili mutanata) možemo nastaviti s idejom „svrhovitosti“ druge ili drukčije povijesti. Ali ona za svoj prostor-vrijeme više neće imati ukorijenjenost u Zemlju. Svrha se više ne nalazi u linearnoj uzročnosti stvari, nego u kružnoj uzročnosti poretka kojim upravlja povratna sprega-petlja (feedback-loop). Gdje su onda unutarnje granice pojma kontrole kao (interaktivne) komunikacije? Paradoksalno, granice su izvan sâmoga pojma kontrole i komunikacije. Da bi sustav uopće mogao funkcionirati na temelju jedne nelinearne, kontingentne i pragmatične „ideje“ o svemiru s onu stranu nužnosti i slobode, fizike i metafizike, mora se pretpostaviti kraj postojanja svemira i nestanak života kao takvoga. Ta je pretpostavka vladavina onog moćnoga Ništa. Ali sada je ono za razliku od Platonova „Ništa“ kako ga je izveo u Timeju rezultat drugoga zakona termodinamike. Između Grka i tehnosfere postoji očito neka „tajna veza“. Platon i Wiener ne misle isto. Ali pretpostavljaju ono što kao tamna tvar ili sjena prati povijest ljudskoga mišljenja o nastanku i nestanku svijeta.

          U najznačajnijim prilozima suvremene filozofije u Heideggera „Ništa“ je tematizirano s onu stranu bitka i događaja. Norbert Wiener, naprotiv, nastoji ništavnost toga „Ništa“ ili nihilizam povijesti svesti na statističku mjeru propasti ili pada informacijskoga stanja ravnoteže sustava i okoline živih bića, ljudskih društava i strojeva. Tajna „crne kutije“ metafizike nalazi se, dakle, u shvaćanju entropije kao: (1) mjere raspada svih sustava, (2) metastabilnoga kaosa i (3) implozije informacija u „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie) kojom svjetlost putuje od izvora do prijema informacije i natrag. Sve se vraća u iskonsko mišljenje početka filozofije u Grka. Svjetlost i Ništa, bitak i „tamna tvar“ koju kozmolozi i kvantni fizičari nastoje istražiti nalaze se u prožimajućim odnosima stvaranja i iščeznuća, bolje reći „gutanja“ i „usisavanja“. Povratak iskonu ovdje ne valja shvatiti doslovno, a niti, pak, onako kako je to pokušao Heidegger svojim pojmom događaja (Ereignis). Ako se informacija nikad ne može posve izgubiti u mreži događaja koji pokreću djelovanje kao interaktivnu komunikaciju, to ne znači da se radi o novome pojmu vječnosti. Kibernetika je postulirala apsolutno vrijeme stroja. Ono ne pripada ni bioritmu čovjeka niti psihoritmu životinje. U tom je smislu prava riječ tehnički organizirane bezvremenosti mréža zapravo etički čudovišna – ravnodušnost.

Vrijeme o kojem govore Wiener i drugi kibernetičari može se razumjeti kao ono vrijeme koje preostaje od nastanka do iščeznuća svemira u toplotnoj smrti galaksija. To je vrijeme entropije. I zato je bio u pravu Einstein kada je razdiobu na prošlost, sadašnjost i budućnost sa stajališta kvantne fizike te opće i posebne teorije relativnosti proglasio pukom iluzijom.