Žarko Paić

Psihologiju preobraćenika ponajbolje je ocrtao Cioran u jednome fragmentu. On govori da je uzaludna sva ta operacija duhovne preobrazbe iz jednog sustava militantnoga mišljenja u drugu ideologiju, jer preobraćenik zadržava istu gorljivu opsjednutost mržnjom i bijesom na Drugoga kao neprijatelja. Jučer lovac na vještice, danas službeni partijski inkvizitor, sutra ideologijski egzekutor u ime nove Istine objavljenog kraja povijesti. Zašto je psihologija preobraćenika tako predvidljivo dosadna? Zato što iza mržnje spram Drugoga leži strah od njegove nadmoći kao osobe i pojedinca. Preobraćenicima stoga uvijek treba zaštita Oca-Zakona u liku Nacije, Rase, Države, Čovječanstva. Nitko od njih nema smisla za humor jer su misaono prazni i tupi kao jezuitski kanon samokažnjavanja. Groucho Marx u jednom skeču u filmu uvjerava nekog tipa na sljedeći način.

‒ Ovo su, dakle, moji principi, i spreman sam ih braniti do posljednje kapi Vaše krvi. Ako Vam se ne sviđaju, imam ja i druge.

          No, Groucho je anarhoidni cinik, a to nije podobno za uzor novoj mladeži.  Živimo u doba kad logika preobraćenika iz ex-ideologije u novu, poput dogmatskoga komunizma u klero-nacionalizam i ekstremni post-fašizam, postaje toliko besmisleno dosadna i zato je upravo opasnost sve veća. Dolaze nove generacije ispranih mozgova odgojenih na fake-news i povijesnome revizionizmu u kratkim tečajevima negacije zla fašizma s opskurnih portala. Istina postaje laž, a laž istina i zato su preobraćenici uvijek u prvim medijskim redovima na barikadama Kulturkampfa. Ono što je najgore u svemu tome što podsjećanje na njihovu nedavnu prošlost kad su žarili i palili s drugim barjacima i prijetili Drugima u ime nasilnoga kozmopolitizma uistinu ne znači ništa osim misaone nemoći onog tko preobraćenika podsjeća na ono što je sada nečuveni tabu. Uzalud. Preobraćenik je najopasniji upravo tada kad se ‘pere’ od krvi i blata svoje mračne prošlosti. Kralj svih takvih psiho-narcističkih egzekutora bio je dominikanski redovnik iz Aville, španjolski inkvizitor Tomaso de Torquemada, Židov, koji se prevjerio u mladosti na katoličanstvo i u službi kraljice Isabele do konca 15. stoljeća poslao na lomaču preko 25 000 tzv.  heretika i vještica, Židova, Maura i Drugih. Problem psihologije preobraćenika jest problem nemoći svakog oblika ciničke svijesti,  kako je to promislio Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma. Razlog je takojednostavan. Naime, preobraćenik u pravilu, osim iznimke, slijedi mahnito smjer vladavine religiozno-političke moći kojem služi dok se na vidiku ne pojavi nova ideologija s jasnim znakovima smjene vlasti.

Nema, dakle, nikakvog izgleda govoriti o kritici ideologije kao lažne svijesti, već samo o kritici Moći koja prethodi svijesti. Znao je to najbolje Dostojevski u Braći Karamazovima. Sjetimo se, nakon smrti starca Zosime mladi Aljoša sav u mukama i duhovnome jadu i kušnji dolazi u birtiju kod cinika, svojeg brata Ivana i povjeri mu se da je strašno iskustvo to da tijelo sveca, kako ga Aljoša doživljava, tako užasno smrdi na odru.

Sjetimo se, Ivan odgovara ovako.

‒ Preobraćenici smrde.

Pitanje kritike ideologije oduvijek je bilo fiziologijsko pitanje.