Žarko Paić

     Tko živi u muzeju? Muze, sablasti i kustosi. Ideja muzeja je duboko proturječna njezinoj praktičnoj namjeni čuvanja umjetničkih artefakata iz prošlosti. Naime, Ideja je muzeja u ovjekovječenju dviju funkcija ljudske povijesti. Prvo, riječ je o sjećanju na izvorne tragove postojanja u opredmećenju kostura životinja i ljudi u onome što je prvo i iskonsko, Arché. Otuda su arheološki muzeji jedino dostojni simboličke funkcije svoje arhitektonske monumentalnosti jer su svi uglavnom zdanja neohistoricizma i teorije evolucije, pa im mitske arkade izvana i skeleti australopitekusa i zub sive ulješure iznutra jamče najveću moguću trajnost u ograničenoj besmrtnosti. Drugo, posrijedi je svijest o zastarijevanju svega što pripada uporabnoj dimenziji predmeta iz prošlosti i njegove preobrazbe u estetski objekt kao readymade. Zato je Ideja muzeja savršeno sukladna biti onog Novoga kao profane ništavnosti modernoga doba koju je ponajbolje inkarnirao Marcel Duchamp svojim pisoarima, sušilima za boce, biciklima. Imao je pravo Giorgio Agamben kad u Profanacijama tvrdi da je

‘muzeifikacija svijeta danas gotova činjenica. (…) Stoga u Muzeju postaje očita analogija između kapitalizma i religije. Muzej zauzima upravo onaj prostor i onu funkciju koji su nekoć bili rezervirani za Hram kao mjesto žrtvovanja.ʺ (Giorgio Agamben, Profanacije, Meandarmedia, Zagreb, 2010., str. 97 .i 98. S talijanskoga prevela Vanda Mikšić.)

        Ideja Muzeja pripada sveopćoj muzealizaciji ideje onog što se naziva suvremenom umjetnošću. To je oksimoron koji sintetizira logiku kapitalizma kao napretka i razvitka u materijaliziranju novoga u smislu uporabnih i razmjenskih vrijednosti objekta i njegovo nužno zastarijevanje. Umjetnost postaje suvremenom u trenutku nastanka novih medija poput fotografije i filma. Kad događaj nadomješta djelo umjetnost mora svoju singularnost opredmetiti u formi tehničke slike. Na taj način samo su dva muzeja ključ za razumijevanje totalnoga nihilizma suvremenosti. Prvi je ARCHÉ, a drugi ESCHATON. Arheološki muzej čuva povijest od njezina kraja u zaboravu izvora i iskona. Muzej suvremene umjetnosti više ništa ne čuva. Njegov je status u profanaciji ideje žrtvovanja u doba kad hramovi imaju svoj nadomjestak u arhitektonskim čudima nebodera nalik onom iz Langova filma Metropolis. Ta eshatološka dimenzija suvremene umjetnosti ne proizlazi iz njezine ‘nove svetosti’, već iz svijesti svih njezinih sudionika ‒ muza, sablasti i kustosa ‒ da je s poviješću kao metafizikom Zapada završeno.

        Ideja Muzeja podaruje nam razlog za preobražaj u zastarjelu novost ponavljanja svijeta kao pisoara, sušila za boce i bicikla na kojem Marcel Duchamp svakodnevno prelazi granice života i umjetnosti i to vozeći unatrag.