Žarko Paić

Želimo li vidjeti u čemu je bitna razlika u filozofijskome mišljenju između dva vodeća mislioca 20. stoljeća predlažem da analiziramo razliku između njihovih arhitektonskih projekata i umijeća. Nije, uostalom, slučajno da je upravo u biti arhitekture kao gradnje i utemeljenja kuće simbolički i bit filozofije kao metafizike. Heidegger je u Todtnaubergu u Schwarzwaldu sam podigao drvenu kolibu prema uzoru lokalne gradnje, a Wittgenstein je projektirao kuću za svoju sestru u Beču koja savršeno odgovora ideji kuće kao funkcije-znaka-uporabe bez dekorativnoga ornamenta. U prvome slučaju riječ je o zavičaju, poštovanju prirode i tradicije, jednostavnosti i smjernosti gradnje u krajoliku koji se stapa s ljudskim obitavalištem zbog toga što ovdje nema osvajanja zemlje i njezina pretvaranja u tehnološki dispozitiv. Kuća ili drvena koliba izgrađena je krajnje grubo, bez ikakvih uljepšavanja, a njezina unutrašnjost služi čovjeku da u njoj boravi na seljački način. Uostalom, Heidegger je nosio onaj zeleni šumarski sako, na glavi često imao bijelu kapicu, pored kolibe je bio stari bunar, uokolo nabacani trupci i sve je zapravo bilo u skladu s bavarskim navadama privremenoga boravka u prirodnome okružju i katkad ispomoći drvosječama na njihovim šumskim putovima (Holzwege). Dovodio je u tu kolibu u kojoj je pisao predavanja, svoje knjige i ispisivao Crne bilježnice (Schwarze Hefte) prijatelje i filozofe i pjesnike, poput Gadamera i Celana, i svima je odgovarao friški zrak, čašica šnapsa ili krigla piva da utaže žeđ i onda krenu u daljnje misaone i stvarne šetnje okolnim brdima. Njegov programatski tekst nakon što mu je ponuđena katedra na sveučilištu u Berlinu glasio je Zašto ostajemo u provinciji? (Warum Wir bleiben im Provinz?) Odgovor je označavao bit njegova cjelokupnoga mišljenja. Zato što je moderni velegrad Unheimlich ili njegovim jezikom kazano postav (Gestell) kao bit tehnike. Jedino u suglasju sa zemljom i zavičajem moguće je otvoriti mogućnost prebolijevanja metafizike kao opasnosti gubitka svijeta. Kuća u Todtnaubergu bila je stoga više od tamo neke kolibe ekscentričnoga mislioca sklonog seljačkoj nošnji, tradiciji i opuštenosti (Gelassenheit). Bila je to kuća za osmišljavanja bitka, a ne prostor histerične vikendaške relaksacije. Navest ćemo jedno važno mjesto iz Heideggerove pripreme predavanja „Umjetnost i prostor“ (Kunst und Raum) iz 1969. godine.

„U razdoblju visoke grčke umjetnosti nije bilo nikakve teorije niti literature o umjetnosti. Homerovo i Pindarovo pjesništvo, Eshil i Sofoklo, arhitektura i slikarstvo velikih majstora govorili su sami za sebe. Govorili su ono što ovdje znači „govorenje“: objelodanjivanje, pokazujuće naređivanje i slušanje (An-und Einweisen). Umjetnost iskazuje čovjeku njegovo vrijeme, ono odakle potječe njegovo određenje. Njezina djela nisu bila izrazom društvenih stanja, niti svjedočanstva kulture, a nipošto tek opisi duševnih doživljaja. Djela su govorila kao pokazujuća jeka glasa koji je posve odredio cjelinu tubitka ovoga čudesnoga naroda kroz nekoliko stoljeća. (…) Umjetnost ne potrebuje nikakve izložbe. Ona sebe sâmu izlaže, naime svijet u otvorenosti svojih tvorevina.“ (Martin Heidegger, „Kunst und Raum“, u: GA, sv. 74, Zum Wesen der Sprache und Zur Frage nach der Kunst, V. Klostermann, Frankfurt a. M., sv. 13, 1983.,  str. 197-198.)

Iskonsko shvaćanje arhitekture otuda pripada odnosu spram prostora koji se ne smije estetizirati, postati funkcijom ljudske, a zapravo neljudske biti razaranja zemlje. Grčka i srednjovjekovlje još su svagda uzemljeni, unatoč tome što im hramovi i katedrale streme u visinu iznad ljudske mjere, osobito u doba gotike. No, prostor može biti mjestom obitavanja čovjeka i zemlje samo ako nije već uvijek spacijaliziran i funkcionaliziran. Heideggerova kuća stoga stoji pod brijegom Schwarzwalda ne kao znak, niti kao simbol očuvanja tzv. tradicionalne gradnje, već kao spomen-osmišljavanja bitka (Dank-Denken und Besinnung des Seins).

Tome usuprot, o Wittgenstenovoj kući malo se toga ima za reći. Ona je funkcionalni znak mogućnosti, zbilje i nužnosti obitavanja u velegradu s obzirom na to da je logika moderne arhitekture kao u njegovu Tractatusu ili  Filozofijskim istraživanjima ono što jeziku određuje njegove granice. Zato je kuća minimalistička, ne-ornamentalna, krajnje funkcionalna i služi svojoj primarnoj svrsi, dakle, stanovanju u gradu koji je postao od umjetničkoga djela prostorom suočenja blistave tradicije historicizma i avangardne destrukcije-dekonstrukcije same te blistave prošlosti koja služi još jedino za potrebe muzealiziranja suvremenoga života. Wittgensteinova kuća svjedoči o matematičko-logičkoj praznini svijeta. Baš zbog toga što je ovaj prostor postao mreža urbanističkoga kaosa, mora ga se zauzdati u težnji da ne proguta poput mitskog kita svojeg Jonu. Planovi izgradnje ovih paradigmatskih Wittgensteinovih kuća sveudilj modernih gradova isti su kao i Le Corbusierova globalna „jezična igra“ suvremene arhitekture koja počiva na metafizici linije, kvadrata, sklopa i petlje. Čak su i krugovi spiralizirani i predstavljaju beskrajnu otvorenost ove spacijalizacije s kojom smo naučili živjeti ne zato što je to naš izbor, već zato što je to naša gotovo tragična sudbina u doba kad nam Heideggerova koliba u Todtnaubergu označava posljednju postaju nade u povratak izgubljenome zavičaju (Heimat). Između šumske pastorale i velegradskoga podzemlja ne postoji više posredovanje. Nema više mogućnosti one hajdegerovske opuštenosti spram svijeta tehnike i tehnologije. Sve je to iščezlo dolaskom beskonačne brzine metastabilnoga kaosa tehnosfere čiji jezik nije kazivajuće osmišljavanje mythopoiesisa. Umjesto toga, jezik ove ravnodušne spacijalizacije proizlazi iz know-how Wittgensteinove jezične igre (Sprachspiele) koji graniči s ništavilom i zato za njegovu kuću u Beču znaju rijetki i uglavnom je ne posjećuju, dok za drvenu nastambu u Crnim brdima znaju mnogi koji su poput tragičnoga pjesnika Paula Celana proveli ondje kišovito, magleno jutro, puno sjećanja i vlage povijesti, ali i vjere u nadolazeći smisao Riječi.

Todtnauberg

Anrika, utjeha oku,
napitak iz zdenca sa
zvjezdanim kockicama povrh,

u
kolibi,

u knjigu 
-	čije li je ime primila
prije moga? –
u knjigu
zapisan redak o
nekoj nadi, danas,
u nadolaznu
riječ
u srcu
nekog tko misli,

šumske ledine, neizravnane,
orhideja za orhidejom, pojedinačne,
osornost, kasnije, u vožnji,
očito,

koji nas vozi, čovjek,
i on sluša, 

polu-
prohodne staze
od oblica u visinskoj močvari,

vlažnosti,
mnogo.

(Paul Celan, Poezija, V. Masleša, Sarajevo, 1989., str. 535-536. S njemačkoga prevela Truda Stamać.)