Žarko Paić

Tri najgenijalnije scene iz filmskih komedija 20. stoljeća pripadaju samo i isključivo filmovima braće Marx i njihovom „frontmanu“, najlucidnijem, najperfidnijem i najmisaonijem samorefleksivnome liku s kojim anarhoidnost i spektakl dosežu kozmičku razinu. Groucho Marx je jedini tzv. komičar iz imaginarnoga muzeja klasičnoga Hollywooda kojeg danas mogu gledati i ljenjivci i hiperaktivisti generacije Z a da ne prasnu u smijeh zato što su im likovi iz ovih filmova naprosto „fake“ i „random“. U mixu scena kao skečeva ili fragmenata iz ovih burlesknih komedija Groucho je antiheroj interneta u 21. stoljeću iz jednostavnog razloga što je karikatura samoga sebe u vizualnome smislu i što je apsolutno nesvodiv u kritici svega postojećega kao totalne svjetsko-povijesne lakrdije. Time je možda i „nesvjesno“ blizak svojem najznamenitijem prezimenjaku Karlu još iz njegova razdoblja tzv. ranih radova.

Što je, dakle, Groucho u svojim urnebesnim lakrdijama kao kritičkim prikazima američkoga (globalnog) društva kulturne industrije ili spektakla drugo negoli nastavak mladoga Marxa drugim sredstvima. Sjetimo se, Karl Marx 1842-1843. već izokreće Hegelovu spekulativnu dijalektiku pojma i uspostavlja osnove za materijalističku teoriju povijesti kad bezobzirno razara svezu religije i ideologije, novca i spasa, kapitalizma i mesijanstva, etičkoga licemjerstva i filistarskoga humanizma. U Bijedi filozofije, Njemačkoj ideologiji, Pariškim rukopisima iz 1844. sve što jest sklop vrijednosti u građanskome poretku privatnoga vlasništva, države i korporacija svedeno je na iluziju, farsu, organiziranu laž sustava, militarizam i ratove. Ali nisu u svemu tome mladome Marxu spoznajno-teorijsko-praktična meta „karakterne maske“ kapitalizma koji ga svojim životom i smrću opravdavaju, već i oni koji ga kritički navodno dovode u pitanje kao što su razni ideolozi socijal-demokracije, utopizma i kršćanskoga anarhizma od Proudhona do Bakunjina i dalje.

          Groucho Marx, dakako, ostaje zauvijek u pamćenju kao jedan od anarhoidnih nomada i „freakova“ koji želi u američkome kapitalizmu ponude i potražnje svega i svačega dobro zaraditi, biti velika faca, postati primjerice prvi Trump prije Trumpa kao predsjednik izmišljene para-države Freedonije u filmu Pačja juha (Duck Soap) iz 1933. godine, kad inače Adolf Hitler preko bare demokratskim izborima trijumfalno dolazi na vlast u Njemačkoj i uspostavlja totalitarni poredak nacizma. Usto, Groucho je prototip onog što se u slapstick-komedijama pojavljuje kao lik urbanoga cinika koji u svim mogućim okolnostima stvara komične situacije. Nije, dakle, to metafizički kantovski poredak smijeha kao negacije čistoga uma u kojem je i zlo samo suprotnost dobra. Nije to nikakva originalna „transcendentalna zajebancija“ koja ima svoj prvi uzrok i posljednju svrhu u težnji za popravkom svijeta i ponovnim uvođenjem nekog izvornoga smisla u kaotičnu entropiju života.

Ono što Groucho emanira svojim univerzalnim likom satira i destruktora ideje da sve ima nekog Božjeg smisla, jest nesvodiva delezijanska scena lakrdije kao imanencije života u stalnome postajanju drugim i drukčijim. Smijemo se skečevima iz filmova braće Marx, Mi, zatočenici postklasične slike bez svijeta, zato što su doslovno „urnebesni“ u svojem dionizijskome rastemeljenju svih iluzija besmrtnosti, transcendencije i vječnosti u slavu modernoga kapitalizma. Groucho stvara događaje time što se upleće u njihove konstelacije svojim metamorfozama i jedino što je u njegovu cinizmu univerzalno jest ta neodoljiva i singularna retorika anti-logosa u životu kao filmskoj lakrdiji. Njegov Govor progovara kroz velike lažne brkove, velike naočale i veliku cigaru. Znate li što ostaje od zlatnoga doba komedije i zlatnoga doba moderne poezije? Groucho i Pessoa. Ali ostaju kao readymades ili baš tako kako smo maloprije rekli: brkovi, naočale, cigara i u slučaju Pessoe još i nalivpero. Što to znači drugo negoli da će nas uz sram kao Kafkinoga Jozefa K. nadživjeti i objekti našeg životnoga postvarenja.

Prva legendarna scena koja je predskazanje budućnosti politike kao sveze individualnoga i kolektivnoga terora upravo je iz filma Pačja juha. Sjetimo se, na jednom diplomatskom partyju u hotelu Groucho odjednom izlazi na balkon, jer mu je sva ta politička gnjavaža i prenemaganje dosadno, te počne pucati iz revolvera na ulicu. Evo vam Donalda Trumpa prije no što je postao predsjednik Amerike, kako „twita“ jednu od svojih apsurdnih i polukriminalnih sentencija za probuđeni „narod“ u svojem mahnitome populizmu bez granica:  

I could stand in the middle of the Fifth Avenue and shoot somebody. And I wouldn’t lose any voters. OK. It’s like incredible.

Druga legendarna scena iz filmova braće Marx (Chico, Harpo, Groucho, Zeppo i Gummo) zacijelo jest ona o narcizmu, identitetu i strahu od Drugoga kao sebe samoga. Pogađate, naravno, o čemu je riječ. U istom filmu Pačja juha Groucho izvodi skeč u kojem u onoj smiješnoj spavaćoj kapici i spavaćici stoji pred zrcalom i promatra „sebe“ kao Drugoga i Istoga i više ne zna je li posrijedi vizualna paranoja ili halucinacija, pa se hvata za nos, uši, gimnasticira, oponaša samoga sebe da bi vidio svoju pravu iskrivljenu stvarnost kao iz one famozne faze zrcala koju slavni psihoanalitičar Jacques Lacan uvodi u svojim Spisima kao matricu za shvaćanje pojma subjekta. Problem je u tome što i prvu scenu s revolverom na balkonu i ovu drugu sa subjektom kao zrcalom zapravo nitko više ne može dostojno imitirati. Razlog je u samoj biti medijske slike stvarnosti, Naime, genijalnost braće Marx i samoga Groucha počivala je u američkome modelu filmske komedije kao sprege burleske, lakrdije, showa, operete i baleta, slijevanja visoke elitne kulture u masovnu, jer nijemi Harpo je u svakome filmu onaj tko virtuozno svira harfu i na glasoviru prati operetnog pjevača i pjevačicu, donoseći duh mjuzikla u želju publike za ljepotom i ležernošću svijeta. To su, dakle, 1930te i 1940te godine kad je njihova komediografska moć nedodirljiva i kad uz Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Stanlija i Olija apsolutno vladaju matinejama i večernjim projekcijama dok je još svjetski duh silazio u kino-dvorane i smijao se naglas svijetu kao lakrdiji. Sada više nemamo ni svijet ni lakrdiju, već samo post-farse i sve je loša imitacija ne više američke zlatne komedije, već kritičkoga cinizma neponovljivo tautološko-himeričnih Monty Pythona. Televizija je bila grobar za skečeve braće Marx, a živo ogledalo beskonačnoga uspjeha medijske dekonstrukcije svijeta u izvedbi Johna Cleesa, Michaela Palina i sudrugova iz BBC-produkcije.

Treća, zaključna legendarna scena jest iz filma Dan na utrkama (A Day at the Races) iz 1937. godine. U jednoj sceni ili skeču, svejedno, Groucho naširoko objašnjava nekom tipu ispred kladionice za konjske utrke sustav dioničarstva američkoga kapitalizma i zašto je nužno da se pošten čovjek može i mora obogatiti samo ako pravilno i odlučno ulaže u budućnost vlastite sreće. U salvi riječi koja zaslužuje posebnu raspravu poseže mu u džep, uzima novčanicu i sprema je u svoj džep. Kad posve uznevjereni tip konačno shvati što se zbiva, optužuje Groucha da ga je pokrao. I onda slijedi jedna od najluđih i filozofijski najprovokativnijih izreka uopće u vizualnoj kulturi suvremenosti koju je nadasve na lakanovski način tumačio Slavoj Žižek u svojim knjigama. Ona glasi: „Vjerujete li vi svojim očima ili mojim riječima?“

Eto, što smo dobili u ovome „svetome trojstvu“ lakrdije kao univerzalnoga načina kolektivne egzistencije Zapada i svijeta u doba vladavine medija i tehnosfere drugo negoli tri „univerzalije“ suvremenoga društva spektakla i kontrole uopće:

(1) teror,

(2) narcizam i

(3) novu ideologiju jezika kao kognitivne slike.

Groucha zato čitamo kao Knjigu hiper-ciničnih i mudrih izreka, kao anti-Tao-te-King za dobar san i nadahnuće u vlastitoj provali letargije u borbi s korporativnim kapitalizmom koji zarađuje veliki novac u proizvodnji svijeta kao post-lakrdije kakva god bila. Svatko od nas, posljednjih Mohikanaca graučizma na kvadrat, ima svoju top-listu njegovih „provala“ od kojih nam pucaju zidovi od smijeha i život postaje noć u operi kao pačja juha u konjskome perju. Evo moja dvije najomiljenije. Prva: „Ako Vam putem u tamnoj noći prođe ispred crna mačka, to je znak da negdje ide.“ Druga: „Ovo su, dakle, moji principi i spreman sam ih braniti do posljednje kapi Vaše krvi. Ako Vam se ne sviđaju, imam ja i druge.“

Onaj o crnoj mački je istovjetan mudrosti jezičnih igara (Sprachspiele ili language games) iz kasnoga Wittgensteina i njegovih Filozofijskih istraživanja. Onaj o „principima“ savršeno svjedoči o istini u doba tzv. post-ideološke situacije. Što zapravo Groucho govori kad u svim svojim diskurzivnim „provalama“ ispaljuje ovakve savršene iskaze ciničnoga duha medijski konstruiranoga svijeta sustava i svijeta života, da to kažemo iskazom kasnoga Husserla? Ništa drugo negoli da je jezik postao ogoljena stvarnost pragmatične uporabe znanja i da je svaka visoka škola iluzije osuđena na propast svojih ideala u kapitalizmu kao spektaklu interakcije privida i zbilje. Ljudi su ne samo „karakterne maske“ društvene proizvodnje života u kapitalizmu, kako je to pokazao njegov prezimenjak Karl u Kapitalu. Oni su postvareni objekti jednog mišljenja koje postaje lakrdija vlastite beznačajnosti onog trenutka kad se i sam život pretvara u spektakl i postaje ona sablast iza zrcala koja progoni Groucha i koju progoni Groucho u Pačjoj juhi.

Nikad nećemo biti posve na čistu tko je zapravo onaj tko je kao Grouchov sablasni Drugi ušao u njegove snove i zrcalo začarao genijalnom komedijom vizualne retorike kao kritike ciničkoga uma. Ja imam odgovor i podijelit ću ga s Vama. Onaj tko se nalazi ne iza zrcala, već je kao i njegova bezobzirna kritika ideologije iz Njemačke ideologije uvjet mogućnosti camere obscure u samoj biti stadija zrcala ili modernoga subjekta, to je glavom i bradom ꟷ On.

Ali, zar ne, ja ne želim biti član onog kluba ili partije koja bi mene željela za svojeg člana.