Žarko Paić

„Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.“
Balthazar, Druga knjiga AK-a, str. 185

1. Gravitacijsko polje

Konačno je došlo vrijeme da se vratim svojoj najvećoj književno-filozofijskoj „ljubavi“ i „opsesiji“, onome što smatram poslije Proustova Traganja za izgubljenim vremenom totalnim romanom-kao-refleksijom vremena koja struji iz veličanstvenoga stila ovog pisca o gradu od ruševina vremena, ljubavi i melankolije. Lawrence Durrell u četverodjelnome Aleksandrijskome kvartetu, eksperimentu s novim shvaćanjem prostora-vremena na zasadama Einsteinove posebne teorije o relativnosti, Freudove i Jungove teorije nesvjesnoga, sveze libertinstva i dekadencije od markiza de Sadea do Konstantina Kavafisa, aleksandrijskoga pjesnika bez kojeg ne bi bilo ni Kvarteta ni ljepote poetskoga zanosa s kojim oživljavamo mrtve kipove neumrloga helenskoga svijeta, sam je objasnio svoju nakanu. U uvodnoj bilješci za Balthazara, izdanje u četiri sveska u tzv. džepnome formatu (Faber & Faber, London, 1961.), Durrell kaže:

«Moderna književnost ne nudi nam jedinstva, pa sam se okrenuo znanosti i pokušavam dovršiti roman s četiri palube čija se forma temelji na ideji relativnosti. Tri strane prostora i jedna vremena tvore recept za mješavinu juha u kontinuumu. Ovaj obrazac slijede četiri romana. (…) Tri prva dijela, međutim, treba prostorno rasporediti /…/ i nisu povezani u obliku niza. Oni se isprepliću, protječući u čistom prostornome odnosu. Samo će četvrti dio predstavljati vrijeme i bit će istinit nastavak. /…/ Ovo nije prustovska ili joyceovska metoda — jer one ilustriraju bergsonovsko trajanje po mome mišljenju, a ne “prostor-vrijeme”. /…/ vrijedi pokušati s eksperimentom da vidimo možemo li otkriti morfološki oblik koji bi se prikladno mogao nazvati “klasičnim” ꟷ za naše vrijeme. Čak i ako bi se rezultat pokazao kao znanstvena fantastika u pravom smislu riječi.“( str. 9)

Valja se suglasiti s Gérardom Lebasom kad u svojem eseju „Mehanizmi prostora-vremena u Aleksandrijskome kvartetu“ (Persee, 14. 02. 2020. www.persee.fr/doc/calib_0575-2124_1970_num7_1_978) pokazuje uvjerljivo da je Aleksandrija „gravitacijsko polje“ na kojem se vrti i sažima, vrtloži i sabire prostor-vrijeme zbivanja likova i samoga jezika kao fundamentalne strukture modernoga pripovijedanja koje više nema u središtu Jedno, već Mnoštvo. U svojim knjigama o problemu razumijevanja novog koncepta vremena u 20. stoljeću, osobito u drugome svesku Tehnosfere, nastojao sam unijeti u promišljanje upravo ono što Lawrence Durrell eksperimentalno unosi u svoje romane. Iako ih ima četiri, imenovanih Justine, Balthazar, Mountolive, Clea, iako svaki ima svoju autonomiju i ne može se izvoditi iz logike niza, ono što povezuje ovu strukturnu heterogenezu događaja, refleksija, bilježaka, zapisa, pisama nije više nikakvo shvaćanje hegelovskoga totaliteta. Povezuje ih ono što ih razdvaja kao u kvantnoj mehanici gibanja. Tri prva romana su, dakle, vremenska nekoherencija, a tek je četvrti prostorno kvazi-linearno pripovijedanje u kojem sam Grad, ta čudesna Aleksandrija, sinkretički grad gnostika i svekolikih manjinskih skupina od Kopta do hermetičkih sljedbi, u vihoru 2. svjetskoga rata ispresijecana diplomatsko-političkim urotama Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Egipta postaje istinska metafora i simbol ruševina ne samo zapadnjačke civilizacije, već i onih koji su joj prethodili i koje se iznova nastoje uspostaviti kao mozaik od razbijena zrcala.

Durrellovi su romani o Aleksandriji dakle kvartet, četvorstvo, što već unaprijed označava u glazbi skladbu za četiri pjevača, četiri instrumenta ili za ansambl za četiri izvoditelja. Aleksandrija je stoga idealni kozmopolitski grad sveze helenstva, gnosticizma, zapadnjačkoga znanja i obrazovanja s onim „orijentalnim“ koje dolazi iz duboke pustinje i nosi trag izvornoga života i duha naroda koji su ne samo Drugi, već i stoljećima pokoreni i potlačeni, i ono što ih spaja posebno danas postaje razlogom uznemirenosti. Naravno, riječ je o islamskoj vjeri različitih plemenskih skupina, nomada, naroda koji nikad nisu uspjeli dospjeti do one ideje koju je Europa patentirala za modernu vladavinu u povijesti pod nazivom nacije-države (fr. etat–nation). Sve ovo, međutim, samo je okvir za razvitak velike i univerzalne priče koja se kroz četvorstvo forme i heterogenost sadržaja nužno pokazuje kao svojevrsni „integrirani spektakl“ doživljene povijesti, da se poslužimo pojmom Guya Deborda iz njegova Društva spektakla. Sve se u Aleksandrijskome kvartetu stvaralački ponavlja i iščezava u novome. Životne sudbine Durrellovih likova prožima rijeka divljih strasti i paučina ljubavnih snova. Pritom su žene ne samo pokretači zbivanja, istodobno žrtve i junakinje, i nije začudno da prva i četvrta knjiga tetralogije nose nazive Justine i Clea Ovo miješanje i sabiranje istodobno predstavlja razrješenje tajne u diskurzivno raznolikim formama pisanja, poput genijalnog lika samoubojice Pursewardena koji zaslužuje posebnu studiju jer emanira vrhunski intelektualizam, lucidnost i fatalizam čovjeka koji poznaje misterij strasti i seksualnosti kao i ono što bijaše na ishodu grčke paideiae i vladavine helenizma kao početak simulakruma i dekadencije zapadnjačke filozofije i umjetnosti ꟷ vladavina refleksije nad iskonskim življenjem kao djelovanjem i stvaranjem novoga svijeta na ruševinama staroga. Zar o tome ne govori dostatno njegova bilješka na kraju četvrte knjige Clea: „Smrt je metafora; nitko ne umire sam za sebe. …Vizija je egzorcizam.“ Uostalom, Durrell je pisac sinkretizma i stilske neobaroknosti iz koje svijetli i zastire se slava i ljepota zbiljske Aleksandrije. Uz Kavafisove elegije postoji još samo Durrellov zanosni himnički epitaf ovome kozmopolitskome Gradu i naziva se Kvartetom. Sve drugo je izručeno pukome trajanju i nestanku u ruševinama vremena.

2. Pjesma o relativnosti

Prve tri knjige smještene su u predratnu Aleksandriju, za koju pisac nije imao još osobno iskustvo. “Četverodimenzionalni ples, pjesma o relativnosti”, nazvao je svoje remek-djelo sam Lawrence Durrell. Prve tri knjige su, takoreći, usidrene u vremenu. Oni pokrivaju iste događaje u predratnoj Aleksandriji s tri različita gledišta. Samo u Clei napredujemo kroz vrijeme, u ratne godine. Čini se da su ti relativistički pojmovi već neko vrijeme postojali u Durrellovu imaginariju. U biografiji Gordona Bowkera stoji da je rekao sljedeće svojem krugu obožavatelja u Ateni 1939. godine: “Problem života je u pomirenju vremena i prostora.” Priča ispričana, prepričana i ponovno ispričana u prve tri knjige Kvarteta odnosi se na vrlo raznoliku postavu međusobno isprepletenih likova na načine koji postaju potpuno jasni tek kada se tri priče nadovežu jedna na drugu. Četvrta knjiga zatim predbježno hita naprijed u vremenu kako bi pratila neke od istih likova kroz Drugi svjetski rat.

U najkraćim crtama radnja Aleksandrijskoga kvarteta svodi se na sljedeće. Justine je pripovijest u prvome licu Darleyja, englesko-irskog pisca koji se druži s Melissom, mladom grčkom plesačicom. Ona ga voli; ali Darley upoznaje i zaljubljuje se u Justine, židovsku ženu, suprugu Nessima, bogatog Kopta. Darley i Justine se zaljubljuju i ulaze u labirint ljubavnih slasti i njihove neminovne pogubnosti. Njezin prethodni suprug napisao je roman o njoj koji Darley s velikim zanimanjem čita, dok Melissa tiho pati. Balthazar, homoseksualni, i ujedno uistinu karizmatični Židov, daje lekcije kabale, a pohađaju ih Darley, Justine i Nessim. Capodistria, židovska lihvarka povezana nekako s Justineom, također prisustvuje seansama. Upoznajemo već spomenutog Pursewardena, ciničnog, tajnovitoga engleskog pisca s refleksijama i maksimama dostojnim Oscara Wildea, te Cleu, mladu slikaricu s istančanim darom za ljepotu i uzvišenost Aleksandrije. U završnoj, četvrtoj knjizi naslovljenoj po njoj slikarica doživi traumatično iskustvo gubitka ruke za vrijeme jednog izleta i plivanja uz isprepletene bove, te nakon što dobije mehaničku ruku ispisuje fascinantan prikaz svoje „treće ruke“, kojom slika obrise svijeta kao nikad prije, postavljajući pitanje tko je zapravo autor njezinih slika, ona sama ili možda „ono“ sublimno tehničko kao takvo, čista tehnosfera u stanju mehaničke projekcije života. Scobie, stariji transvestit umirovljenik iz egipatske policije, pruža naposljetku komično olakšanje zbivanja u romanu.

Poput Freuda, Jung je također stavio veliki naglasak na nesvjesne procese uma. Ali dok je Freud vjerovao da se ponašanje može razumjeti pozivanjem na potisnuta iskustva iz djetinjstva, Jung je smatrao da se, uz individualna potiskivanja, složenost ljudske motivacije može točno objasniti u terminima kolektivnog nesvjesnoga koje je vlasništvo svih ljudi. Proučavanjem čovjekove mitologije i rasnoga podrijetla, smatrao je Jung, možemo bolje razumjeti sebe u terminima arhetipova. Durrellov izmišljeni arhipelag likova jasno odražava Jungov kozmogenetski imaginarij. Aleksandriju poznajemo kao grad “pet rasa, pet jezika, tucet vjeroispovijesti” (Justine, Znanje, Zagreb, 1994., str. 4, S engleskoga preveo Zlatko Crnković). To je grad u kojem čujemo “odlomke svakojakih jezika ꟷ armenskog, grčkog, amharskog, marokanskog arapskog.“ Vidimo usto “Židove iz Male Azije, Ponta, Gruzije: matere koje rođene u grčkim naseljima na Crnom moru; nacionalne zajednice okljaštrene kao granje s drveća, bez roditeljskog stabla, sanjaju o Edenu.” (Justine, str. 71).

Aleksandrija je grad pun Grka, Turaka, Engleza, Francuza, egipatskih Kopta i Muslimana, palestinskih Židova i Arapa, i drugih, bezbrojnih i raznolikih naroda i nacija. Durrell nas gotovo post-balzakovski vodi kroz veliku poprečnu struju i podlogu mita i religije u Balthazarovoj Kabali, i u Darleyjevim stalnim referencama na Pharos, Muze, Afroditu i druge. Vidimo, nadalje, naglasak na rasnome podrijetlu u starijem, Hosnanijevom strastvenom recitalu koptske povijesti i u Narouzovom vjerskome šovinizmu; u mnogim citatima iz Paracelsusa; te u religioznim i mističnim iskustvima aleksandrijskih arapskih seljaka. I na kraju, to veliko kolektivno nesvjesno razabiremo u stihu starog pjesnika, Konstantina Kavafisa, čija se prisutnost posvuda osjeća i bilježi u Kvartetu. Navest ću Durrellove riječi i opčinjenost aleksandrijskim Pjesnikom:

„Takve su nas jedne noći noge dovele do Balthazarovih vrata, pa kad smo vidjeli da kod njega još gori svjetlo, pokucali smo mu. Te iste noći čuo sam iz starinskog gramofona s trubom (obuzet tako dubokim osjećajima da je to bilo gotovo jezivo) kako stari pjesnik recitira ove svoje stihove što ih je snimio neki amater.
Idealni i voljeni glasovi
Onih koji su umrli, onih koji su
Izgubljeni za nas ko pravi mrci;
Gdjekad nam u snu progovore
Ili ih oživi misao u mozgu što kuca kao sat…
(Justine, str. 161).

U ovim riječima razabire se izraz nesvjesnoga tumačenja života. Da, to je tumačenje nastalo duboko u umu, ali pripada već dalekim precima, mrtvim i nerođenim. Važno je također upamtiti kako Durrell opisuje te snove. Za pisanja Kvarteta već je počeo doživljavati taj veliki ciklus povijesnih snova koji su sada zamijenili snove njegova djetinjstva u njegovom umu, i u koje se Grad sada ubacio ꟷ kao da je napokon pronašao odgovarajući subjekt kroz koji će izraziti kolektivne želje, koje su oblikovale njegovu kulturu. Probudio bi se i vidio tornjeve i minarete otisnute na iscrpljenom, prašinom posutom nebu, i vidio kao da je na njima utisnuo otiske divovskih stopala povijesnoga sjećanja koje leži iza sjećanja pojedinačne osobnosti, njezina mentora i vodiča: doista njegov izumitelj, budući da je čovjek samo produžetak duha mjesta. To nisu samo snovi pojedinca. I oni su to, naravno, ali što je još važnije, to su snovi koji proizlaze iz dubokog Ur–Welta: snovi koji odražavaju naše sudjelovanje u svijetu, nadilaze individualnu osobnost i upućuju na univerzalnost.

3. Metamorfoze

Aleksandrijski kvartet temelji se na spoznajno-teorijskome stajalištu da je svekoliko ljudsko znanje ograničeno položajem spoznavatelja u vremenu i prostoru – stajalištu koje autor Lawrence Durrell povezuje s Einsteinovom teorijom relativnosti. No, nije nimalo teško ovdje pronaći svezu Leibniza i Nietzschea, perspektivizma i svojevrsne postmoderne skepse koja ne vjeruje više ni u kakve gigantomahije i koja poput Adorna u spisu Čemu još filozofija? iskazuje kako bi mišljenje totalnosti u svojoj opsesiji s novim sustavom moglo biti samo „sustav ludila“. Uostalom, svi su Durrelovi romani, od prvotne Crne knjige (The Black Book) iz 1938. godine do monumentalnoga petoknjižja Avinjonski kvintet (The Avignon Quintet) iz 1974-1985. godine, smjesa hermetizma i sinkretizma, eksperimentalne proze koja se zasniva na novim znanstveno-filozofijskim kozmologijama i teorijama o nesvjesnome jer život je putovanje duše/duha kroz čudesne krajolike tjelesnih metamorfoza i jedino što tom putovanju podaruje smisao nije ništa izvan ni unutar jezika, već ono što jezik emanira kad se stapa sa svijetom u njegovoj moćnoj i nemoćnoj svjetovnosti, u njegovu usponu i propasti. 

Zbog toga ova filozofijsko-književna svijest o entropiji i kaosu vremena utječe na izvedbu forme Durrellovih romana. To također oblikuje njegovu psihologiju, karakterizaciju i razvitak teme ljubavi u njezinoj složenosti. Čak i prije nego što je Lawrence Durrell dovršio Aleksandrijski kvartet objavljivanjem četvrte knjige Clea kritičari su tetralogiju napadali i dizali u nebesa. Neki su pisci njegovu ideju smatrali maglovitom, apstraktnom i kritizirali je zbog navodne bezobličnosti. Drugi su, međutim, smatrali njegove pokušaje da razvije morfološki oblik koji bi se s pravom mogao nazvati ‘klasičnim*” dostatnim razlogom da ga postave na ugledan položaj među piscima kao što su Proust i Faulkner. Suglasan sam s onime što je o svemu tome mislio i napisao njegov nesuđeni „mentor“, Henry Miller, autor Proslova za Justine, ali i spasitelj njegova prvoga romana Crna knjiga koju je poput Kafke nakanio spaliti smatrajući je ordinarnim promašajem koja sintetzira moć grčkoga spjeva i eleganciju renesanse poezije. Milleru je sve bilo odmah jasno: da je, naime, riječ o pripovijedanju koje onkraj svih vodećih struja modernoga romana spaja ljepotu klasičnoga diskursa i misaonost koja nadilazi tradicionalne kalupe u kojima se roman dotad ogledao kao novo epsko putovanje i kao nostalgija za okružjem renesansne poezije. Iako je bilo jasno da je Durrelov duhovni otac u pripovijedanju Marcel Proust, nastankom Aleksandrijskoga kvarteta proustovska metoda više nije bila Prokrustova postelja za pisca topologije zapadnjačke dekadencije. Što je zapravo bit Durrellova „aleksandrinizma“ u mišljenju i pjevanju kao spisateljskoga projekta sinteze ideje prostora-vremena? Odgovor koji nudim jest sljedeći. To je slika povijesno-epohalne dekadencije Zapada kroz trijadu veličajne propasti ideje Ljubavi, smisla Politike i tragičnoga usuda Umjetnosti. Sve troje povezuje u novi „sklad“ vjera u ljepotu svijeta na zalasku njegovih mogućnosti i upravo zato pisanje bez stila postaje kraljevstvo beznačajnosti i banalnosti slomljenoga duha koji neprestano žudi za realističkim strojem zbivanja koje guši upravo taj demon aktualnosti. Evo, dokaza. Putovanje Darleya s otoka Patmosa (ne slučajno odabranog u kompoziciji romana kao simboličkoga otoka na kojem je boravio „disident“ Ivan, pisac biblijske Apokalipse) do Aleksandrije jest putovanje motornim brodom. Vrijeme protječe relativno sporo, pa slušamo kako pisac opisuje krajolik, morsku pučinu, jato ptica koje oblijeću brod, slušamo u opijenosti ove proze kako svaki val udaru u pramac i kako se jezik u svečanome himničkome ugođaju stapa s ljepotom Sredozemlja sve do ulaska u luku koja u noći biva osvijetljena udarima ratnih zrakoplova jer spokojstvo idile zamjenjuju ratni vihori i užasi kolektivne i individualne smrti. Današnji bi pisac tome hiperrealistički, fotografski namijenio par rečenica jer ovo je vrijeme posvemašnje akceleracije i digitalnoga zaborava koje nema vremena za poetiziranje života što zauvijek ostaje u sjećanju.

Njegov je stil svojevrsna anomalija u razdoblju kada se objektivnost i verbalna ekonomičnost gotovo univerzalno uzdižu na prijestolje novoga realizma. Durrell je stilist koji slaže riječ po riječ, frazu po frazu i sliku po sliku i time uspostavlja ono što je u konačnici nalik blistavome sjaju svijeta pripadnog ovome Gradu i njegovu metafizičkome otajstvu.  Sam Lawrence Durrell svoju tetralogiju naziva “Istraživanjem moderne ljubavi”. Ali, ljubav je samo jedna od tri teme kojima se bavi u Aleksandrijskome kvartetu. Politika i umjetnost također zaokupljaju misli njegovih likova, ali osim u nekoliko prigoda, ostaju podređene njegovom istraživanju ljubavi. O umjetnosti govori čak više nego o politici; njegove su teorije toliko brojne i kontradiktorne da ih raspoređuje među četiri lika. Kao i većina pisaca bavi se odnosom života i umjetnosti, a u romanima se oni počesto isprepliću. No, većim dijelom Kvartet pokazuje da je Durrell suglasan sa svojim likom Pursewardenom kada kaže gotovo ničeanski i ovo: “Umjetnost nije umjetnost ukoliko ne predstavlja prijetnju samome postojanju.“ (Clea, Znanje, Zagreb, 2001., str. 221. S engleskoga preveo Marko Kovačić.)

Clea, posljednji svezak tetralogije, vraća Darleya u ratnu Aleksandriju tijekom noćnog zračnog napada. Justine je samo sjena nekadašnje sebe, dok živi u kućnom pritvoru sa suprugom koji je ostao bez oka i prsta i koji vozi kola hitne pomoći. A Clea, mlada slikarica prije nesposobna uživati ​​u bilo kakvom zrelom seksualnom ili intelektualnom druženju s muškarcem ili ženom, postala je cjelovita osoba s kojom Darley uživa u novom erotskome i estetskome odnosu. Iako Durrell ovaj roman naziva nastavkom ostala tri, nije u potpunosti tako, jer u ovom svesku, kao i u njegovim prethodnicima, Darley i čitatelj saznaju da su imali samo djelomično znanje o događajima opisanim nekoliko puta prije. Primjerice, David Mountolive, kako otkrivamo, bio je u vezi s Lizom, Pursewardenovom slijepom sestrom, koja se mora osloboditi svoje incestuozne veze s bratom prije nego što može prihvatiti ponudu svoga ljubavnika za brak. Nakon što su njegovi vlastiti pokušaji vjenčanja bili uništeni sestrinom prisutnošću, Pursewarden shvaća potrebu da se potpuno ukloni iz sestrina života. Čini se, dakle, da njegovo samoubojstvo nije bilo samo sredstvo da izbjegne političku sramotu, već je to možda bilo i voljno samožrtvovanje za neku drugu svrhu. Kvartet završava s Cleom koja slika bolje nego ikad s umjetnom zamjenom za ruku koju je izgubila u nesreći pod morem, s Justine i Nessimom ponovno ujedinjenim u novoj zavjeri i s Darleyem koji kao umjetnik ostvaruje novo stanje kreativnosti. Dok Durrell završava pripovijest prvim riječima Darleyeva novoga romana, čitatelj osjeća da je kraj tek novi početak.

Darley piše: “Jednom davno..“

4. Grad

Sve je u Aleksandrijskome kvartetu sušta ljepota teksta, svaki umetak, dodatak, pismo, prijevod Kavafisovih pjesama, sva taj silni sinkretizam i sveza prostora-vremena s ljudskim sudbinama koje se zbivaju kao opća povijest individualnoga beščašća i sreće da smo ovdje zato da bismo gledali u odbljesak sunca na horizontu koji se gasi i da bismo naposljetku slušali poemu Grad tog istog pjesnika Aleksandrije i da u Durrellovoj refleksivnoj citatnosti ne razabiremo nikakvu postmodernu zabludjelost i neinventivnost, već pohvalu predaji koju četvorstvo romana ovog Kvarteta uzdižu do najveće mjere one ljepote za koju vrijedi žrtvovati udobnost i lakoću običnoga življenja u svakodnevici. Durrellov Kavafis na kraju prvoga romana Justine pjeva:

Govoriš sam sebi: otputovat ću
            U neku drugu zemlju, na neko drugo more,
            U grad mnogo ljepši nego što je ovaj
            Ikad mogao biti il što će ikad biti ꟷ
            Gdje se svakim krokom steže omča:
            Srce u pokopanom tijelu, istrošenom;
            Koliko, koliko još moram biti ovdje
            Zatočen u ovim sumornim krajevima
            Banalnog duha? Kamo god pogledam,
            Dižu se crne ruševine mog života.
            Koliko sam samo godina ovdje proveo,
            Trošio i rasipao, a ništa nisam stekao.
            Nema druge zemlje, prijatelju, nema drugog mora,
            Jer grad će poći za tobom: u istim ulicama
            Vrtjet ćeš se bez kraja i konca, u istim
            Duhovnim predgrađima klizit ćeš od mladosti do starosti
            U istoj ćeš kući napokon pobijeljeti ꟷ
            Jer grad je ovaj kavez.
            Nema bolje luke koja te čeka od ove,
            Nema lađe da te primi ꟷ Ah! Zar ne vidiš,
            Baš kao što si sav svoj život upropastio
            Na ovom jednom mjestu, upropastio si ga
            Posvuda sada, na svoj kugli Zemaljskoj?

Umjesto epiloga

Esej o Aleksandrijskome kvartetu objavio sam 1998. godine u riječkome „Novome listu“, u kulturnome podlisku „Mediteran“. Tekst je izašao u samom zenitu ljeta. Bio sam kao i mnogi prepušten čarima dokolice, u sjeni borova i s pogledom na pučinu, i onako nemarno prelistavao novine tražeći „svoj“ prilog. I kad sam ga našao konačno kao „plahtu“ na dvije pune stranice s fotografijom Lawrencea Durrella, umalo da nisam „puknuo“ od gnjeva i nemoćnoga smijeha. Tekst nije imao svojeg autora, odnosno nije bio potpisan. Valjda ga je napisao nepoznat netko ili je autorstvo, možda, za upuštanje u tumačenje simbolički složenoga svijeta Aleksandrijskoga kvarteta zapravo nevažno. Suglasan sam „danas“ da je možda baš tako i trebalo biti. Naknadna javljanja bliskih prijatelja i poznanika koji su čitali eseje objavljene u tim novinama bila su mi zadovoljstvo jer je ta skupina malobrojnih pretpostavljala da iza tog priloga stoji autor koji i nakon gotovo trideset godina piše o Durrellu i njegovu Kvartetu isto u razlici svjetova. Danas, naime, gotovo da su rijetki oni koji su ikad otvorili njegove romane, maestralne putopise o grčkim otocima i poeziju, te da išta o njemu znaju osim da je riječ o piscu koji se natapao alkoholom, proživio svoj život u diplomatskoj službi staroga Imperija i Kraljice u Aleksandriji, Beogradu i potom otišao u samoću Provanse i ondje pisao još hermetičniji i neproničniji Avinjonski kvintet. Tako je to. Dobro kaže Autor Balthazara:

Stvarne ruševine Europe njezini su velikani.