Žarko Paić

1.

Ovo je napisao Emil Cioran kad je napunio 22 godine, 8. travnja 1933. godine, one godine u kojoj je Europa pala na koljena pred nadolazećim nacizmom jednog ludoga austrijskog kaplara koji je umislio da je genijalni arhitekt i slikar.

„Život je privilegija mediokriteta.“

Postoje ljudi čiji život je toliko originalan u svojem prolomu mržnje, bijesa i revolta spram Drugih da je o njima najbolje ne govoriti ništa. Kao mediokriteti koji znaju da su to što nisu, odijevaju svoje sublimno ruho za masovne hajke i postaju karizmatski nitkovi i nule. Povijest voli takve kreature, njihove laži i izmišljotine, način kako uvjeravaju svoje podanike u strategiju „grešnoga jarca“ i druge protokole budućega genocida. No, ovaj fragment kaosa nema namjeru iznova kazivati o psihopatologiji narcističkih šarlatana u političkome životu i njihovih nečuvenih zlodjela. Umjesto toga, riječ je o pojmu koji je toliko samorazumljiv da ga se zapravo i ne promišlja dovoljno duboko. Uglavnom se svi zadovoljavaju s parafrazom Sartreove izreke kako su pakao Drugi. Dakle, mediokriteti su navodno uvijek oni drugi. Ne, ja, ne zaboga moje uzvišeno „sebstvo“ jer iako i „ja“ imam već ovaj singularni oblik života, nemam privilegiju biti kao „oni“. Oni su masa, broj, bezličnost, ono što Heidegger naziva u Bitku i vremenu njemačkim izrazom das Man, u smislu pukoga „govorkanja“ ili masovne navade gubitka autentičnosti govora u doba modernosti i njezina trijumfa tehnološkoga imperativa i otuda stvorene beznačajnosti i bezbitnosti svakog ljudskoga „subjekta“.

          Biti „mediokritetom“ nije, dakle, samo privilegij nečijeg života kao takvoga, već biti-kao-oni, biti ustrojen i duhovno „uškopljen“, ponavljati iste fraze i formule opće stupidnosti i misliti da ih upravo „ja“ mislim, a da ih nisam preuzeo od onog što su mudri Grci nazivali doxom, glasinama i poluistinima s javnoga trga, onog što pripada već nečemu što nazivamo mnoštvom (polloi) i što se onda krivo odnosi na pojam „naroda“. Mediokritetstvo nije, međutim, privilegij antičkih vremena, čak ni srednjovjekovlja i renesanse, niti novoga vijeka, već jedino i samo onoga što će u 20. stoljeću dospjeti do ideje moderne subjektivnosti kao biti društva. Ponovno je autor ovog misaonoga sklopa Heidegger, iako su sam fenomen ponajbolje opisali Ortega y Gasset u knjizi Pobuna masa, Hermann Broch kao i Réne Gueonon te kasnije Béla Hamvas u brojnim svojim esejima o razlici scientiae sacre i profanoga doba.

Zašto?

2.

Tri su temeljna razloga uspona mediokritetstva kao duhovne biti uspona mase u modernome društvu kapitalizma i njegovih alternativa od socijalizma, komunizma do različitih religioznih fundamentalizama s idejom vladavine zajednice pred prokazanim individuuom i subjektom.       

(1)  Modernost je „napredak“ i „razvitak“ u smjeru beskonačne linearnosti znanosti + tehnologije kojim se čovjek oslobađa svih prirodnih ograničenja i postaje subjekt oslobađanja onog što Paul Virilio naziva vektorom bezuvjetne akceleracije. Nas taj način njegova se individualnost preobražava u masu i energiju kojom se svijet pojavljuje kao sinteza moći onog čudovišno neljudskoga u formi tehnosfere i znanja kao pragmatičkoga sklopa umreženih informacija. Paradoks je da se čitav proces ovog nadilaženja granica same modernosti zbiva u nestanku spontanosti i slobode interakcije ljudi bez utjecaja onog što je posredujuće kroz mehanizme tzv. društva kontrole i otuda, kako je to izveo Gilles Deleuze, individuum gubi svoju nedjeljivost i nepokorivost i postaje dividuum, beskonačno djeljiv i umnoživ jer se u stalnome procesu metamorfoza kapitala i znanosti kao tehnologike prilagođava onome što ga uopće omogućuje kao sklop informacija.

Ljudska se autonomija ne sastoji od formalno kazano apsolutne singularnosti jedinstvenog, i neponovljivoga te jednokratnog slučaja kao iznimke koja stvara nova pravila, već je izdanak masovnih replikanata, društvenih klonova i onih ljudi bez osobina, kao u naslovu romana-ideje Roberta Musila. Mediokritetstvo nije stoga samo sklonost ujednačenju i prosječnosti neke statističke veličine ionako otuđenog i postvarenoga društva u kapitalističkome sustavu ekonomije, politike i kulture, već nužna reprodukcija homo duplexa kao značajke socio-kulturalne razdiobe „čovjeka“ na dva lica jedne te iste kreature ili onog što Marx u Kapitalu naziva „karakternim maskama“. „Čovjek“ ne postoji o-sebi. On je uvijek rekombinacija duhovne nepokorivosti i društvenoga „dobrovoljnoga ropstva“ sustavu koji ga omogućuje i čini „osobom“ i koja čini ono što je normirano i zapovjedno, postajući izvršitelj masovne potrebe za ne-izdvajanjem iz mnoštva. Svaki je takav „slučaj“ ujedno svatković i nitković, da nadopunimo „lik“ iz drame Huga von Hofmannsthala Jedermann koji je Ante Stamać lucidno preveo na hrvatski kao Svatkovića. (v. https://www.teatar.hr/220066/svatkovic/ ) I doista, biti „svatko“ znači u stvari biti masovni „nitko“ s kojim svaka masovna psihologija totalitarizma (osobito fašizma, a ni komunizam nije posve lišen toga, pa čak ni liberalni autokratizam) mijesi društvenu pogaču posvemašnjeg podaništva i beskičmenjaštva.

(2) Inače, mediokritetstvo kao ono “osrednje” se odnosi na nešto što je prosječne ili umjerene kvalitete, ni iznimno dobro ni loše. Filozofski se može promatrati kao stanje običnosti ili neuobičajenosti, ali također nosi negativne konotacije “nedovoljnoga dobra” ili “inferiornosti”. Koncept je posebno relevantan u raspravama o životnoj vrijednosti, principu osrednjosti i ljudskome potencijalu. U simboličkome smislu, ako se poslužimo pojmovljem francuskoga neomarksističkog sociologa Pierrea Bourdieua kao što je to pojam habitusa, riječ je o podržavanju tzv. kulture osrednjosti ili prosječnosti koja uvijek stabilizira poredak i odnosi se ponajviše na konzervativne vrijednosti i patrijarhalni poredak.

No, podrijetlo ove društvene „habitualnosti“ nije samo klasno-socijalno određen u objektivnim okolnostima nastanka agrarnih poredaka proizvodnje kao i u elementarnim strukturama srodstva tradicionalnih zajednica u modernome kapitalizmu. Uostalom, jasno je da postoje neprestani sukobi između etno-kulturalnih značajki zajednica koje dolaze iz gorštačkih krajolika s onim koji su nastanjeni u ratarskome načinu proizvođenja. Socijalno je mediokritetstvo statičan pokazatelj desubjektiviranja čovjeka u modernome društvu. Stoga ni jedna sociologijska analiza velikih karizmatskih osobnosti iz svijeta umjetnosti uglavnom ne pogađa u svoj cilj podarujući nam više od primijenjenoga „balzakizma“ drugim sredstvima. Osim, naravno, studije Norberta Eliasa o Mozartu. (v. https://mvinfo.hr/knjiga/3062/mozart-sociologija-jednog-genija ) Jedini je Elias nakon Georga Simmela sociologijskome diskursu analize moderne subjektivnosti podario uvjerljive fluidne kategorije poput figuracije životnoga stila koje su rigidnost starijeg pristupa odnosa društva i individuuma uspjele olabaviti i dati svemu tome dah refleksivne autentičnosti. Uspon ove „kulture osrednjosti“ na razinu poželjne identifikacije u složenim društvima postmoderne refleksivnosti krajnje je paradoksalan rezultat odnosa između novih odnosa „elite“ i „mase“.

Nije to više ono doba koje su imali u vidu Ortega y Gasset i drugi kritičari masovnoga opstanka permisivnoga društva kapitalizma u kojem je postojala još uvijek velika kulturna distancija između klasa i njihovih „ukusa“ u životnome stilu iskazanog primjerice simboličkim poljem klasične glazbe i rafiniranosti spram popularne glazbe i ogrubjelosti ponašanja. Ne, to je sada doba koje masu uzdiže na razinu refleksivne „prosječnosti“ u izjednačenju i demokratiziranju „ukusa“, pa nije začudno kad francuski postmoderni sociolog kao što je Gilles Lipovetsky govori o „demokratiziranju luksuza“ i o sveprisutnome trendu vladavine estetskoga kapitalizma. Novo mediokritetstvo je više od „kulture osrednjosti“: to je životni stil novoga „vječnog malograđanina“ kako bi to kazao Ödon von Horvath. (v. https://www.prometej.ba/clanak/kultura/ljudi-i-knjige/d-n-von-horvath-vjecni-malogradjanin-595)

(3) Mediokritetstvo je nužan proizvod neoliberalnoga sustava moći u kojem uspon „nove elite“ ne označava nikakav novi aristokratizam i dekadenciju u umjetničkome smislu ravnu onoj Baudelairea i Huysmansa. Umjesto toga, posrijedi je vladavina meritokratskoga kapitalizma u kojem društvena oligarhija visoko rangiranih managera postaje znak identiteta apsolutne moći bez osobina osim u posvemašnjem prostaštvu i vulgarnosti tzv. karizmatskih osoba na vlasti koje francuski filozof Bernard Stiegler naziva procesom „mafijizacije“. Za nju je karakteristično nešto posve „mediokritetski“: da se razmeće svojim bogatstvom i svojom umješnoću u sklapanju poslova koji su na rubu zakonitosti ili su posve u sivoj zoni grabežljivosti i kriminala. Medijski spektakl legitimacijska je osnova ove strukturne promjene u klasno-socijalnome i životno-stilskome razumijevanju pojma subjekta kao aktera vlastite desupstancijalizacije u društvima kontrole. Biti-svatko-i-nitko u „kulturi osrednjosti“ znači ne-biti-netko kao singularni pojedinac koji se izdvaja svojim kreativnim potencijalom ekscentrika i genija. Život Mozarta o kojem je pisao Elias nužno je radikalna ekscentričnost umjetnika kao umjetnika, a ne nositelja postmodernoga životnoga stila u modnoj travestiji bez fiksnoga identiteta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tehnosfera-kao-postdigitalna-moda/?cn-reloaded=1 )

3.

Cioran nije mislio na društvene konzekvencije zloduha mediokritetstva kad je na svoj 22. rođendan napisao onu čudovišno preciznu rečenicu da je život privilegija mediokriteta. Njemu je samo bilo stalo da svoj vlastiti demon neubrojivosti i nesvodivosti izvan logike mase dovede do najviših razina drukčije „isključivosti“ od svih drugih osim one koju filozofija baštini još od Grka pod nazivom ontologije. U mladosti je „isključivost“ znak impulzivne energije kojim se tijelo puni elektricitetom misaonosti koja mora nužno negdje pronaći svoj razlog za eksplozivnost. Uskoro će i sam Cioran biti drukčije odijeljen od masovnih idola i totema ispraznosti i krvožednih hajki na Druge. Postat će kao i drugi, rijetki „mi“ prepun gorčine i ravnodušja koje ispiru krv epohe svojim nepristankom na ples pred Baalom koji kao svaki lažni bog zahtijeva ljudske žrtve i svoje podanike obvezuje na kolektivnu odmazdu onih koji ga ne štuju i koji ga smatraju idolom praznoglavoga šarlatanstva.

Između vatre mladenaštva i leda starosti nema bitnih razlika, jer to su samo drukčija stanja kolanja puta istine na kojem ako i postoji neki kompromis, onda je on uvijek samo pitanje etičkih granica koje nikad nisu zauvijek nepromjenjive i nikad samo i jedino pitanje ljudskoga pada u bezdan vječne osrednjosti.