Žarko Paić

1.

Milan Galović u suvremenoj hrvatskoj filozofiji ima iznimno mjesto. Njegovo opsežno djelo nije nažalost bilo dostojno vrednovano u okvirima društveno-humanističkih znanosti u nas. Valja to kazati stoga što se veličina mišljenja ne može nikad zasnivati u trijumfalnim medijskim istupima, a još manje u svjetonazornim političko-ideologijskim razračunavanjima, svođenjem na puku aktualnost onog što od samoga iskona ne može biti nikad stvar sofistike ili religiozne utjehe. Živjeti posvećen mišljenju kao vlastitoj sudbini znači osamiti se u ovom svijetu duhovne praznine, biti slobodan i usmjeren pitanju kako očuvati dostojanstvo življenja u razdirućem vremenu “slomljenog jezika” na ishodu povijesnih svjetova. Što je sabrano u knjigama preostaje zauvijek kao trag u vremenu u kojem jezik nadilazi govor, a kazivanje postaje svijest o duhu vremena u znakovima krhke prisutnosti čovjeka. Milan Galović ostavio je iza sebe bitne knjige suvremene hrvatske filozofije, sociologije, teorije umjetnosti. Tek dolazi vrijeme njihove nužne recepcije, i to je neporecivo. Objavio je 14 knjiga iz područja ontologije i epistemologije,  filozofije znanosti i tehnike, socijalne filozofije, estetike, socijalne ekologije, sociologije rata, teorije mode. Priredio je i napisao tri studije za Hrestomatiju filozofije, svezak 8. u izdanju Školske knjige iz Zagreba 1996. godine.

Rođen je 16. ožujka 1942. godine. u Bjelovaru.  Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu  1974. god. i zaposlio se na V. Gimnaziji u Zagrebu kao nastavnik društveno-humanističkih predmeta.  Završetkom studija objavio je znanstveni rad Božanski um naravne i znanstvene teologije (1974. god.) i knjigu Metafizika slobode (1983. god.). Na osnovu tih radova dobio je 1984. god. od Znanstveno-nastavnog vijeća Fakulteta političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu odobrenje za postupak stjecanja doktorata iz društveno-humanističkih znanosti i prijavio disertaciju na temu “Schelerova fenomenologijska analiza socijalnog bitka”. Disertaciju je obranio  1985. god. pred komisijom: prof. dr. sc. Davor Rodin (predsjednik), doc. dr. sc. Branka Brujić i prof. dr. sc. Branko Despot. Godine 1986. stekao je zvanje znanstvenog suradnika i zaposlio se kao docent na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za kolegije Marksizam i Socijalizam i samoupravljanje, a na studiju dizajna tekstila i odjeće predavao je Sociologiju kulture, Osnove kulturne politike i Psihosociologiju odijevanja. Ukidanjem kolegija Marksizam i Socijalizam i samoupravljanje  izradio je programe i na Tehnološki fakultet  1990. god. uveo  kolegije Socijalna filozofija, Filozofija znanosti i tehnike, Estetika i Sociologija mode.  Razdvajanjem Tehnološkog fakulteta te kolegije nastavlja predavati na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pritom je na tom fakultetu izradio i programe za  kolegije Sociologija kulture, Sociologija mode i Teorija duhovnog stvaranja. Uvođenjem takozvanog Bolonjskog program izradio je programe i uveo kolegije  Estetika I, Estetika II, Suvremena umjetnost, Teorija znanosti, Sociologija životnih stilova i Socijalna ekologija.U ožujku 1999. god. izabran je u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora, a 2005. god u trajno zvanje redovitog profesora Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Umirovljen je  2012. godine. Umro je 2021. godine. 

Bibliografija

1. Metafizika slobode, CKD, Zagreb 1983.
2. Bitak i ljubav , HFD, Zagreb 1989. .
3. Socijalna filozofija. Društvenost i povijesnost čovjeka u razdoblju kraja moderne, “Demetra”, Zagreb 1996.
4. Suvremena filozofija II (priredio i napisao 3 studije), Hrestomatija filozofije, ŠK, Zagreb 1996.
5. Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, HFD, Zagreb 1997.
6. Moda. Zastiranje i otkrivanje, Jesenski i Turk, Zagreb 2001.
7. Rat u transformaciji , Jesenski i Turk, Zagreb 2001.
8. Bog kao umjetničko djelo, Povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, “Demetra”, Zagreb 2002.
9. Ljepota kao sjaj istine. Ljepota i istina u umjetnosti, Demetra, Zagreb 2003. god. 
10. Nakon proroka mudraca i genija, Demetra, Zagreb, 2005.
11. Može li još biti povijesti , Demetra, Zagreb 2008.
12. Doba Estetike. Estetika lijepog.Problemi s ljepotom: od totalitarne prijetnje do fascinacija ljepotom „digitalnog privida“, Antibarbarus, Biblioteka Tvrđa, Zagreb 2011.
13. Kraj ekologije, Jesenski i Turk, Zagreb 2013.

14. Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.

2.

Knjiga Bog kao umjetničko djelo: povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, objavljena u Demetri 2002. godine, jedan je od najznačajnijih priloga suvremenoj raspravi o odnosu filozofije, božanskoga i umjetnosti u doba znanstveno-tehničke slike svijeta u nas. O mnogim problemima koje je iznio, te kasnije nastavio i u knjizi Ljepota kao sjaj istine: Ljepota i istina u umjetnosti, Demetra, 2003, vrijeme je pokazalo da briga oko jednostavnosti kazivanja nikad nije i profaniranje težine mišljenja, utoliko više što je razvio stilsku prepoznatljivost u kojoj su jasnoća i sintetičnost izlaganja bili pomireni s tumačenjem teksta od hermeneutike do fenomenologije, od strukturalizma do digitalnog konstruktivizma na visokoj razini izvedbe. Posljednja za života objavljena mu knjiga naslovljena je Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017. Njezina temeljna nakana jest produbljeni nastavak knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Biblioteka Filozofska istraživanja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997. Po mojem sudu, ove tri knjige uz programatsku uvjetno kazano ontologijsko-povijesnu studiju o biti umjetnosti naslovljenu Može li još biti povijesti?, Demetra, Zagreb, 2008. su istodobno odlučujući putovi mišljenja sveze i odnosa umjetnosti kao događanja slobode ljudske egzistencije te udesa i poslanstva tehnike u složenome labirintu povijesnoga zbivanja uopće. Nije stoga slučajno da je na taj način na tragovima i u pokušaju dospijevanja na vlastiti put mišljenja neskriveno pokazivao dug spram Heideggera, Sutlića i Despota. Posve je očito da je promišljanje biti umjetnosti bio Heideggerov obrat na ishodu metafizike kao što je istodobno u otklonu i dijalogu s najvažnijim filozofijskim promišljanjem tehnike u spomenutih mislilaca otvarao mogućnost da se oboje, umjetnost i tehnika, razlože u živoj povijesnosti njihove bitne sveze, koju su Grci izvorno iskusili kao tajnu odnosa između poiesisa i téchne.

           Milan Galović svoju je misaonu zadaću izvorno odredio kao mišljenje na povijest izvan svih redukcija zapadnjačke filozofije kao metafizike. Nakon Hegelove filozofije povijesti, nakon Heideggera prije svih, najznačajniji prethodnici bili su mu hrvatski filozofi Vanja Sutlić i Branko Despot. Nakana je bila da se izbavljenje iz zagrljaja sveprisutnog posthumanizma i transhumanizma otvori u mogućnostima onog mišljenja koje se nasuprot tehno-znanstvenoga pozitivizma skriva u samoj biti umjetnosti. U knjizi Bog kao umjetničko djelo već u Uvodu Milan Galović razmatra problem mogućeg povratka povijesti polazeći od pitanja mora li svako mišljenje nužno biti i filozofijom.(Milan Galović, Bog kao umjetničko djelo:povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2002.) Nakana je pritom da se mitsko i religijsko u umjetnosti oslobodi od težine jarma svakog filozofijskoga utemeljenja upravo zbog toga što je s Hegelom i Schellingom filozofija u formi spekulativne metafizike dospjela do stajališta apsoluta, a to znači prosuditelja povijesnoga zbivanja koje svaki povijesni trenutak iskrsavanja razlike naspram forme znanstvene svijesti nužno razmatra kao ono što nema navlastito dostojanstvo i pravo mjerilo istinskoga kazivanja.

Za Galovića izlazak iz metafizičkog povijesnoga vremena nije označavao pripremu nekog „istinskoga“ vremena u kojem mit i religija postaju iznova „zakonodavci“ umjetničkoga bitka. Stoga govor o povratku povijesti ne treba razumjeti kao ono puko eshatologijsko i soteriologijsko, već kao svojevrsno novi kaos i hijatus epoha. Razlog je u tome što znanosti, priroda, božansko i ljudsko u ovome vremenu proživljavaju zgodu najavljivanja nečeg posve drukčijeg, a koje može završiti u najdubljem bezdanu tehničkoga nihilizma. Galović je među suvremenim hrvatskim filozofima možda uistinu jedini koji je filozofijski nastojao promisliti ono što pojam bogova, boga, Boga i božanskoga pretpostavlja nakon Schellinga za suvremeno razumijevanje odnosa umjetnosti i tehnike. Nije to, dakako, značilo nikakav prizvuk pada unutar okrilja teologije ove ili one objave, a još manje svođenje ovog teškog metafizičkoga problema na svjetonazorne sukobe između teista i ateista.

Uostalom, već je od Hegela i njegova pojma umjetničke religije (Kunstreligion), pa sve do religiologa i klasičnoga filologa Waltera F. Otta u 20. stoljeću bilo jasno da se razmatranje mogućnosti izvornoga mišljenja na putu tzv. povratka povijesti mora izboriti u rastemeljenju ustrojstva metafizike kao onto-teologije. Minuciozno čitajući i razotkrivajući različita tumačenja mitske i religijske umjetnosti u novome svjetlu, Galović je razabrao da se iskustvo umjetnosti minulih svjetova pokazuje kao sinteza događaja i djela unutar povijesnoga otvaranja svjetova kojim mitski i religijski čovjek pristupa uvjetu mogućnosti vlastita duhovnoga bitka. Božansko nije otuda ništa tek puko religiozno i vjersko, već iskrsavanje navlastite mogućnosti odnosa između neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. Sve ovo iziskuje drukčiji način izlaganja onog što od predsokratika do Aristotela označava riječ metafizika.

Doista, nije stvar u tome da bismo nužno trebali i nadalje ustrajavati na prevladavanju metafizike poput Hegela i Marxa, niti njezinom prebolijevanju kao u Heideggera. Povratak povijesti otuda ne valja razumjeti kao dolazak onog što je iskonski imalo značajke mitske neposrednosti u iskustvu odnosa između ljudi i bogova kao u Grka. Galoviću je, naprotiv, stalo vidjeti koliko je za suvremenost u znaku vladavine novog modela tehnike, koji nadilazi razlike živoga i neživoga, a posrijedi je kibernetički ustrojeni način tehnogeneze kojim metafizika i njezin kategorijalno-pojmovni svijet prestaje biti mjerodavni način mišljenja, odlučujuće razumjeti zašto čak i posljednje testamentarne riječi Martina Heideggera prizivaju za mogućnost izbavljenja čovjeka od njegove zapalosti u tehnički bezdan bezuvjetno samo još jednog boga.

          Što je Galović sintagmom Bog kao umjetničko djelo nakanio otvoriti kao svoj temeljni filozofijski credo? Predmet njegove knjige nije bio istraživanje tzv. suvremenih prijepora oko razloga zašto filozofija umjetnosti i estetika sve više pokušavaju vratiti u obzorje promišljanja pojmove ljepote i uzvišenosti, poput Lyotarda, Dantoa ili Welscha. Umjesto toga, nakana mu je bila izložiti jedinstvenost epohalnoga nabačaja „slike“ umjetnosti odnosno umjetničkoga djela u svjetlu pojavljivanja-prikazivanja božanskoga. Nije, dakle, išao srednjom strujom, već se otklonio od bilo kakve „nove“ filozofijske teorije mita. U sustavnome, iznimno preglednome izlaganju i kazivajući brižno o složenim tematskim cjelinama u kojima se bog i božansko događaju kao stjecište umjetničkoga djela u povijesti Grka i srednjovjekovlja, pa sve do obezboženja u modernoj umjetnosti nestanka slike kao mimesisa i reprezentacije, Galović je dospio do onog što je bilo otvoreno u 20. stoljeću ponajprije Heideggeru, te na njegovim tragovima Sutliću i Despotu. Riječ je o čudesnoj i ujedno čudovišnoj nelagodi povijesnoga dokrajčavanja u liku moderne tehnike kao nabačaja onog što čovjeka raščovječuje, prirodu rasprirodnjuje, a božansko obezbožava. Drugim riječima, povijesno događanje umjetnosti u mitu i religiji kroz ideju Boga kao umjetničkoga djela na ishodu zapadnjačke metafizike pojavilo se nužno i kao pitanje o granicama tehničkoga nihilizma suvremenog svijeta.

U prikazu ove Galovićeve knjige, koji sam objavio u časopisu Kontura 2003. godine, iznio sam postavku kako je jedino ono problematično u tome što se kroz diskurs estetskoga teocentrizma ne može u potpunosti dohvatiti iskustvo moderne, avangardne i suvremene umjetnosti, jer se sustezanja i radikalna negacija Boga u slici više ne izvode ni estetski ni umjetnički, već kao u slučaju Maljevičeva suprematizma nepredmetnost slike postaje čin radikalne dematerijalizacije i desupstancijalizacije onog što umjetnost uopće „jest“ i čemu smjera nakon kraja metafizike. (Žarko Paić, ʺIma li umjetnosti bez mita i religije? Milan Galović, Bog kao umjetničko djelo:povijest svjetova u iskustvu mitske i religijske umjetnosti, Demetra, Zagreb, 2002, Kontura, br. 2003, str. 17-19.)

Galović je u svojem oslobađanju od apsolutnih zahtjeva filozofijskoga utemeljenja umjetnosti nakon Schellinga pokušavao vidjeti razloge zašto je avangardnoj umjetnosti, osobito Duchampu i Beuysu, bilo potrebno alternativno ili nadomjesno mjesto božanskoga, a ne boga ili Boga monoteističke religije, da bi se uopće moglo krenuti dalje od pogubne estetske ili umjetničke autonomije s kojom sâm život umjetnika postaje važniji od njegova djela, a koncepti važniji od uradaka. Umjetnost bez božanskoga, ali ne u smislu tradiconalno-metafizičkoga utemeljenja, čini se da je, prema Galoviću, osuđena na samoproizvodnju novih mitova i novih kvazireligijskih okvira vlastite tehničke zapalosti u čistu estetizaciju i vizualizaciju nečeg što više nema značajke svijeta i njegove istinske svjetovnosti.

3.

          U knjizi Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, koja predstavlja svojevrsni sažetak njegova puta mišljenja i kako sam već ustvrdio nastavak knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, Galović pristupa Sutlićevu i Despotovu filozofijskom razumijevanju tehnike, pokazujući kako su oboje ne samo napustili tradicionalno shvaćanje znanstvenosti znanosti, već i znanost kao teoriju istine bitka bića. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, Demetra, Zagreb, 2017.) Ova knjiga, dakle, nastoji otvoriti put koji u dijalogu sa Sutlićem i Despotom smjera napuštanju svake metafizičke i postmetafizičke konstrukcije-dekonstrukcije onog što je zapadnjačka ontologija od Platona do Hegela „postulirala“, a to je svrsihodni i planomjerni put mišljenja koji bitak bića određuje iz ideja, odnosno apriorno i transcendentalno. S kibernetikom i teorijom informacija čitava je struktura metafizike dospjela do neposredne otvorenosti zbilje kao konstruirane danosti koja nije više ni tajna ni zagonetka mišljenja. Umjesto toga susrećemo se s proizvođenjem nečega što nadilazi granice razlikovanja bitka, bića i predmetnih uradaka ljudskoga djelovanja. Galović se u ovoj knjizi poduhvaća detaljnog istraživanja filozofijskih pristupa tehničkome okružju ne više ontologije koja je već s Heideggerovim pojmom događaja (Ereignisa) prestala biti zadnja riječ mišljenja povijesnoga otvaranja novih svjetova. Ono s čime smo mi suvremeni suočeni, prema Galoviću, jest nešto najčudovišnije uopće.

Riječ je o nastanku tehnoznanstvenoga načina mišljenja i djelovanja. Preseljenjem čovjeka sa zemlje u svemir dolazi do nestanka svih ne samo metafizičkih pojmova tradicionalnoga mišljenja o bitku, biću i biti čovjeka. Ono što nestaje jest i sama smisleno-svrhovita povijest, koja je povezivala mitsko-religijsko i znanstveno doba sve do nastanka kibernetike kao teorije upravljanja sustavima. Otuda rastanak od čovjeka, doduše kao pitanje ili upitnost izgleda u nadolazećem vremenu, za Galovića urgentno označava i pokušaj istinskoga filozofijskog odgovora na izazove apsolutne znanstvenosti. Kad se svijet i čovjek uspostavljaju kao relati u relaciji koja više nema jezik za put mišljenja u mogućoj povijesnosti sve smjera kibernetizaciji života i transhumanome orisu onoga što je još preostalo od čovjeka. Kraj jezika postaje doba zaborava filozofije, jer slika u svojem digitalnom uranjaju u tehnogenetski konstruiranu realnost dokazuje posvemašnju prevlast tehničkoga doba slike. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019. i Žarko Paić, The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel-Berlin, 2023.)

Prije prikaza i tumačenja temeljnih misaonih okvira, pojmovlja i strukture njegove knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, nužno je bilo ukazati na ovu naizgled začudnu svezu tradicionalno kazano estetike i ontologije tehnike u Galovićevu putu mišljenja. Naravno, tragovi uvida u mogućnost drukčijega razumijevanja povijesti do kojeg mu je bilo stalo već se mogu pronaći u promišljanjima kasnoga Heideggera, ali uz bitan dodatak da je ono što pripada shvaćanju suvremenosti iz nje same realizirano u mišljenju koje više nije „filozofijsko“, već kibernetičko, tehnoznanstveno i omeđeno granicama onog što povezuje modernu kozmologiju s astrofizikom i kognitivnim znanostima. Misliti „na“ povijest ne znači samo napustiti tradicionalni pristup metafizike „o“ povijesti u smislu svih dosadašnjih filozofija povijesti koje su okončale u Hegelovu sustavu apsolutne znanosti i u Marxovoj praksi rada kao znanstvenoj povijesti, kako je to sintagmatski i paradigmatski postavio Vanja Sutlić. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Ogledi uz kriptofilozofijsko ustrojstvo Marxove misli, Biblioteka časopisa „Kulturni radnik“, Zagreb, 1974. )

 To znači pokušati pronaći mogućnost izlaza iz onog što pripada upravo tzv. postmetafizičkome stanju koje ponajbolje opisuju različita misaona strujanja druge polovine 20. stoljeća poput poststrukturalizma, postfenomenologije i digitalnoga konstruktivizma s pojmovljem „imanentne trascendencije“ i tzv. ontologije događaja. Ako je, naime, ovo stanje takvo da je i sam horizont otvorenosti drukčijeg sklopa povijesnoga mišljenja doveden u pitanje, kako je to Galović izričito pokazao u knjizi Rastanak od čovjeka?, onda je samorazumljivo da se svaki izgled prevladavanja/prebolijevanja metafizike u kibernetici i tehničkome usudu bitka kao prisutnosti mora iznova misliti polazeći ne više od mišljenja koje misli bitak u njegovoj postojanosti i vječnosti, a niti u njegovoj „dekonstruktivnoj“ uspostavljenosti kao događaja koji teologijski ostavlja mogućnost iskrsnuća nadolazećega boga (od Heideggera do Derridae).

Taj „treći put“ mišljenja kojemu je Milan Galović podarivao lucidna zapažanja i kristalizirao jezičnu (ne)moć zacijelo se više ne može oslanjati na apologiju bilo kakve „nove“ filozofije znanosti i tehnike ili, drukčije rečeno, „novoga“ tehnopozitivizma koji izranja iz mnogih postavki vodećih mislilaca post-i-transhumanizma.[1] Što preostaje u tom jazu svjetova mišljenja i svjetova onog što se naziva bivanjem/postajanjem (Werden) kao procesom ubrzane tehnogeneze? Ništa drugo negoli pronaći „topos“ mišljenja onkraj tri najdublja uvida u „bit“ suvremenosti, a to su, prema Galoviću: (1) Pad u ono strahotno (Unheimliche) tehnike u Heideggera, (2) Ideo-tehno-kibernetički sklop Rada u Sutlića i (3) Tehnika kao robovanje onom strahotnom sve ništeće slobode u Despota. Iz ovoga je bjelodano da u Galovićevim analizama suvremenosti pitanje filozofijskoga razumijevanja umjetnosti i tehnike nije nikakvo estetsko-kibernetičko pitanje. U svim njegovim knjigama od Boga kao umjetničkoga djela do Doba estetike, primjerice, možemo se osvjedočiti da mu nije stalo ponavljati ono što je nakon iskustva rasapa metafizike nakon Hegela u različitim „regionalnim ontologijama“ Edmunda Husserla i Nicolaija Hartmanna bilo na dnevnome redu kao obnova velikih metafizičkih sustava drugim sredstvima. Iako je pisao vrlo opsežne studije iz mnoštva područja filozofije, sociologije i ekologije, to nije imalo za cilj povratak nekom zastarjelome sustavu mišljenja niti se, pak, može po analogiji smatrati recepcijom različitih orijentacija koje su u drugoj polovini 20. stoljeća uzaludno nastojale obnoviti tradiciju poput rehabilitacije filozofije prakse, neokantovstva, neohegelovstva i slično. Pitanje o „biti“ suvremenosti označavalo je za Galovića suvremenost u samome pitanju o mogućnostima mišljenja koje otvara nove horizonte ne više u razlici ideje i zbilje, a niti u njihovoj istovjetnosti. Stvar je složenija i tako valja razumjeti i ono što povezuje knjige kao što su Uvod u filozofiju znanosti i tehnike s Rastankom od čovjeka? Kao što je razvidno, posljednja njegova knjiga ostavlja mogućnost da „čovjek“ ipak nekako ostane izvan sverazornoga udesa kojim se događa ono što stoji u podnaslovu knjige, naime ꟷ mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan. Kako je to uopće moguće i je li taj upitnik samo puka utjeha pred prijetnjom apokalipse svijeta i čovjeka ili možda ima neke mogućnosti spasonosnoga u samome mišljenju otvorenosti „druge i drukčije povijesti“ na kraju metafizike i svih njezinih formi realizacije u praksi, radu, životu, tehnologiji, tehnogoniji i tehnogenezi „novih“ svjetova?

4.

Knjiga Uvod u filozofiju znanosti i tehnike podnaslovljena je „Znanosti i tehnika u razdoblju nagovještaja povijesnog obrata“. Uz „Predgovor“ i „Uvod“ sastoji se od šest poglavlja, te „Appendixa“ s dva priloga koja su bila prethodno objavljena u časopisima, ali su tematski i idejno supripadni cjelini ove Galovićeve knjige o filozofijskome promišljanju znanosti i tehnike.  Riječ je o prilozima „Kozmologijski aspekti prirode u Aristotela“ i „Božanski um naravne i znanstvene metafizike“. Sažeto ću prikazati temeljne postavke u šest poglavlja te, naposljetku, dotaknuti se razloga koji su motivirali autora da u knjigu s ponajprije didaktičko-pedagogijskom nakanom pripreme predavanja za studente iz kolegija Filozofija znanosti i tehnike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu uključi i rasprave o kozmologiji, teologiji i znanstvenoj metafizici od Aristotela do Hegela. Podnaslov knjige zahtijeva objašnjenje. Naime, Galović rabi izraz znanost u pluralu, što već upućuje na različitost i razlikovanje u znanstvenome proizvođenju ne samo bitka bića, nego i biti čovjeka s obzirom na njegovu povijesnu otvorenost kao onog bića kojemu iskonska sloboda stoji u „biti“, ali bez temelja. Znanosti su ničeanski govoreći volja za moć i ta je njihova odredba povezana s novovjekovnom artikulacijom mišljenja koje otpočinje s Descartesom, Spinozom, Leibnizom i Kantom.

No, budući da Galović polazi od onoga što je samorazumljvo u suvremenome svijetu, a to je vladavina „znanstvenog doba“ u svim aspektima pojavljivanja prirode i čovjeka, pokazuje se nužnim vidjeti kako i zašto se tehnika pojavljuje kao ono što pripada samoj „biti“ znanstvenoga mišljenja i odjelovljivanja u praksi i to ona tehnika koja u moderno doba postaje reproduktivnom tehnologijom s tendencijom postajanja najmoćnijom voljom ovladavanja bitkom uopće, kako je to jednom istaknuo zagovornik kvantne mehanike, teorijski fizičar Max Planck. Galović, dakle, u „Predgovoru“ kao i u „Uvodu“ nastoji izvesti temeljnu postavku da nije riječ o nekoj posebnoj, „novoj“ filozofiji znanosti i tehnike koja bi se derivirala iz korpusa neke filozofijske orijentacije poput analitičke filozofije i neopozitivizma. Umjesto toga, autor se ograđuje od takvih zahtjeva i jednostavno ustrajava da je „njegova“ filozofija znanosti i tehnike pokušaj pružanja uvida u „cjelinu povijesnog gibanja i bitne odnose unutar povijesnog sklopa. Dakako, u svojem višem pozivu od bitka samog, filozofiji je nužno misliti porijeklo i bit samoga povijesnog sklopa.“ (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike: Znanosti i tehnika u razdoblju nagovještaja povijesnog obrata, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1997., str. 10-11.)

No, što je to za Galovića „povijesni sklop“? Kao što je poznato, to je glavni pojam Vanje Sutlića koji rastemeljuje tradicionalno shvaćenu ontologiju kao metafiziku i sjedinjuje u razlici bitak, bića i bit čovjeka. No, njihova sveza i odnos nije transepohalno određen, već se pojavljuje u povijesnome svjetovanju svjetova.(Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) Galović ga proširuje i tako se povijesni sklop pojavljuje kao smislena cjelina onog „što čini bit božanskog, prirodnog i ljudskog te svagda određeno, epohi bitka primjereno, razumijevanje samog bitka bića.“ (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 10.) Valja, međutim, kazati da je posrijedi i kod Sutlića kako na razini mišljenja Biti i suvremenosti, a osobito na razini radikalno-urgentne misli Prakse rada kao znanstvene povijesti,svojevrsna intervencija u Heideggerov sklop koji se povijesno nalazi onkraj metafizičkoga ustrojstva čitave zapadnjačke ontologije (bitak-bog-svijet-čovjek), a što je razvidno u svjetlu njegova mišljenja događaja ili zgode (Ereignis), koji će izvesti sredinom 1930ih godina u spisima Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) i Besinnung. (Martin Heidegger, Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis), GA, sv. 65, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003. i Besinnung, GA, sv. 66, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 1997.)

Bog se u Sutlića misli iz realizirane metafizike kao onto-teo-kozmo-antropologije i stoga je ono božansko već uvučeno u krug cjelokupnoga patosa i energije realizacije svih povijesno-epohalno određenih verzija mišljenja bitka-boga-svijeta-čovjeka. Problem s razumijevanjem povijesnoga sklopa bit će otuda za Galovića ono što nije stvar ni filozofije znanosti kao niti teo-kozmologijskoga pristupa svijetu (kako ga je postavio, primjerice, Alfred N. Whitehead u svojoj ontologiji i kozmologiji), već moguće otvorenosti druge i drukčije povijesti i njezina osmišljavanja. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality, Free Press, New York, 1979. 2. izd. ) Misliti znanosti i tehniku u razdoblju „nagovještaja povijesnog obrata“ znači misliti povijesni nastanak i izvor ove sveze i odnosa između znanosti u pluralu i biti tehnike. Galović je u tom pogledu posve na tragu Heideggera, kao i Sutlića i Despota, u ovoj knjizi, jer čemu inače emfatička uporaba riječi-pojma sa značenjem spasonosne nadolazeće budućnosti kao što je to riječ obrat. Da bi se moglo govoriti o mogućnostima obrata same povijesti, potrebno je proći kroz onto-tehnologiku i onto-tehnogoniju znanstvenoga konstruiranja svijeta i svjetova: potrebno je vidjeti što je zapravo bit znanosti i znanstvene proizvodnje onog što nazivamo bitkom bića.   

U prvome poglavlju ”Granice suvremenog teorijskog pristupa znanostima” Galović pokazuje kako se posebne znanosti koje tematiziraju problem znanosti poput psihologije znanosti, sociologije znanosti, sociologije znanja te politologije znanosti i etike znanosti uz povijest znanosti kreću u svojim postavkama na granici povijesnoga odnosa spram nastanka znanja u sustavnome okviru onog što nazivamo paradigmom. Na taj se način između znanja i znanosti uspostavlja odnos koji proizlazi iz razlike biti i supstancije, jer je znanost osustavljenje univerzalnoga i partikularnog znanja i metodologijsko nastojanje oko temeljnih pojmova sveke moderne znanosti: istraživanja i eksperimenta. Nasuprot posebnih znanosti koje, kako je to izveo Heidegger svagda imaju u svojem metodičko-epistemičkome horizontu bitak bića u smislu vlastita pristupa (primjerice, sociologijski ili politologijski) okružju u kojem se pojavljuje empririjsko područje znanja ”o” nečemu konkretnome, nalazi se filozofija znanosti s njezinim ”metateorijskim” uvidom u porijeklo i bit znanosti samih. Sve to ne govori više o nadređenosti filozofije u smislu ontologijske hijerarhije nad posebnim znanostima. Umjesto toga, na djelu je drukčija ”posebnost” i ”navlastitost” filozofije koja se kreće u granicama metafizike (tzv. Bečki krug logučkoga pozitivizma) i onkraj njezine zadanosti. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 13-22.)

Drugo poglavlje ”Filozofija i znanost (povijesno razmatranje)” polazi od toga da znanosti kao pojmu ”pripada pojam metode i mogućnost praktičke primjenjivosti. Znanstveno znanje, nadalje, valja razlikovati od pukog prirodnog iskustva zbog njegove metodičnosti, egzaktnosti, objektivnosti, utemeljenosti, ali i stoga što znanosti utvrđuju ono što je općenito i nužno…” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 23.) Galović sustavno i metodično izlaže ono što određuje bit pozitivnoga znanstvenog znanja, pri čemu je bjelodano da pozitivne prirodne znanosti predstavljaju uzor ili paradigmatski primjer za sve druge tzv. društveno-humanističke znanosti upravo zbog svih navedenih značajki od kojih je za suvremeni tehnoznanstveni pogon laboratorijskoga znanja kao eksperimentalnog života, kako to analizira francuski teoreričar znanosti Bruno Latour, ponajviše odlučujuća sprega egzaktnosti, objektivnosti i iskustvene provjerljivosti kibernetičkih pojmova informacije i vizualizacije. (Bruno Latour i Steve Woolgar,  Laboratory Life: The Construction of Scientific Facts, Princeton University Press, Princeton, 1987.)

Povijesnost pojma znanosti od Aristotela i novovjekovne filozofije s Fichteom, Schellingom i Hegelom pokazuje, kako tvrdi Galović, da se oblik i struktura, diskurs i apsolutna težnja ovog znanja u njegovu spekulativnome i refleksivnome načinu kazivanja uspostavlja kao ono što znači izraz filozofijska znanost. Uostalom, u najznačajnijoj knjizi čitave novovjekovne filozofije nakon Aristotelove Metafizike kao što je to Hegelova Fenomenologija duha pojam znanosti, znanstvenosti i znanosti iskustva svijesti dostatno svjedoči o idealu i zbilji filozofijskoga načina tvorbe zbilje uopće, što je samo drugi izraz za bitak bića u Hegela. No, Galoviću je jasno da Hegel iza krinke tzv. panlogista i panteista nije ništa drugo negoli dovršetak Aristotela drugim metafizičkim sredstvima i da je njegov pojam apsoluta sinteza u spekulativno-dijalektičkome smislu subjekta i supstancije, prirode i duha, znanosti i filozofije polazeći od ideje kao realizacije apsolutnoga duha u vremenu. U ovom poglavlju autor se usmjerava u svojoj analizi spram fenomenologije Husserla i Heideggerovih uvida u bit metafizike iza koje stoji znanstvena svijest novovjekovlja kao opredmećenje i postvarenje duhovnoga bitka čovjeka. S Heideggerom, kaže Galović, filozofija ”više nema ništa zajedničkog s traženjem smisla u znanostima, jer se ona u znanostima konačno ozbiljila i ukinula, ’našla svoj kraj’ kao zavičaj.” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 36.)

Nije Heidegger tek mislilac koji se može odrediti kritičarem zapadnjačke metafizike i njezina duha znanstvenoga oblikovanja zbilje u odnosu spram drugih povijesno-diskurzivnih formi mišljenja koja su bila vladajuća izvan Zapada, primjerice u Indiji, Kini, Japanu, Africi. On je i najznačajniji filozofijski nagovjestitelj onog ”povijesnoga obrata” koji se nalazi u strukturi i ustrojstvu metafizike kao njezino četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka. Stoga je njegovo mišljenje obrata (die Kehre) u obje Galovićeve knjige s obzirom na tematiziranje pojma znanosti i tehnike, Uvoda u filozofiju znanosti i tehnike i Rastanka od čovjeka?, ono prekretno za sve bitne postavke o karakteru tzv. znanstveno-tehničkoga doba s kojim se od novovjekovlja do suvremenosti u 21. stoljeću i vladavinom umjetne inteligencije odlučuje o sudbini ne samo čovjeka, već i njegova obitavališta zemlje kao topologije bitka.

Treće poglavlje ”Znanost i istina” dijeli se na tri potpoglavlja: (1) Pojam istine u filozofijskoj tradiciji, (2) Pojam istine u teorijama moderne znanosti i (3) Istina u znanosti. Galović koncizno i ujedno minuciozno izvodi povijesno-epohalno pojavljivanje pojma istine u cjelokupnoj zapadnjačkoj ontologiji od Aristotela do Kanta, Hegela i Marxa. Pritom posebno naglašava razliku u pristupu između naturalističke i pozitivističke spoznajne teorije koja istinu sagledava kao nastavak biti prirode u ljudskome mišljenju, pa bi znanstvena istina uvijek bila samo korespondencija mišljenja i zbilje. No, filozofijsko shvaćanje istine u bitnome smislu pretpostavlja ekscentričnost ljudske slobode, kojom se čovjek kako ga se poima u Marxovim ranim Pariškim spisima pojavljuje kao ”subjekt” formule naturalizam=humanizam. U svojevrsnoj ”imanentnoj transcendenciji” sloboda kao uvjet mogućnosti istine nadilazi njezin realistički ili idealistički horizont, jer mišljenje nikad nije puka preslika postojanosti bitka. Njegova je zadaća u promjeni stanja samoga bitka, koji se u svojoj otvorenosti iskazuje u faktičnosti i procesualnosti samoga događaja, što dokida pretenziju pozitivizma za aksiologijsko-teologijskim fundiranjem istine u smislu vječnih činjenica empirijskoga iskustva koje znanost samo ”zrcali” i tako konceptualno otčitava veliku ”knjigu prirode”. I u tom je pogledu Galović blizak onome što zagovara Heidegger na svojem putu mišljenja od pojma neskrivenosti kojim se iskonska istina (aletheia) sama otvara bez nužnosti skolastičke korespondencije mišljenja i bitka, pa sve do nastojanja Heideggera sredinom 1930ih do kasnih 1960ih godina da istinu shvati iz primarne mogućnosti osmišljavanja bitka, a ne kao pitanje o samoj istini. (Milan Galović,  Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 54.)

5.

Ovo je poglavlje posebno važno u cjelini knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike s obzirom na to što Milan Galović govoreći o ”napuštanju pojma istine” u metafizičkome smislu vječne podudarnosti mišljenja i bitka dolazi do onoga što će preokrenuti njegovo dotadašnje shvaćanje mogućnosti, zbilje i nužnosti filozofije u suočenju s tehnoznanstvenim svijetom apsolutne proizvodnje ”istina”. Naime, na jednom mjestu izvođenja on kaže da se riječ spoznaja u razdoblju znanstveno-tehničke vladavine istraživanja i vizualiziranja stvarnosti ”mora zamijeniti riječju informiranje i njoj pridruženim pojmovima (kodiranje, dekodiranje, signali, program itd.). Informaciju pak u cijelosti možemo odrediti kao obavijest koja je upustvo za djelovanje, ponašanje, reagiranje itd. Dakle, ne više kao znanje u klasičnom smislu, nego samo kao ’znanje’ koje služi nekom sustavu ili podsustavu u njegovoj interakciji s okolinom i održanju u toj okolini.” (Milan Galović,  Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 63-64.)

Što to u konzekvenciji znači za pitanje o istini u modernim znanostima ako ne da same znanosti nisu više ”spoznaja istine”. Ako moderne znanosti, kako je to skeptički iskazao Karl Popper, ne mogu dosegnuti istinu, preostaje krenuti drugim putovima promišljanja i spoznavanja tzv. objekta X onkraj dosadašnjeg shvaćanja o apsolutnoj moći spoznaje koju znanosti jedino mogu doseći u svojem naumu da se izjednače s idealom božanske spoznaje. Taj put, naravno, pretpostavlja razvrgnuće svih metafizičkih ”istina” kao fikcija i iluzija, ili rječnikom Gillesa Deleuzea iz njegova glavnog djela ontologije postajanja Razlika i ponavljanje, odstranjenja kantovske ”transcendentalne iluzije” koja je vladala filozofijom i istodobno podarivala znanostima pseudo-vjerodostojnost. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 1968. Vidi o tome. Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, 2022. )

Galović, međutim, ipak neće posve prihvatiti ovo što tvrdim na Deleuzeovu tragu i uzet će Kanta uvjetom mogućnosti one filozofije koja je znanostima omeđila njihovo područje važenja unutar granica empirizma. Problem nije u empirizmu i transcendentalizmu, već u onome što proizlazi iz dosega kvantne teorije u fizici ili dostignuća u sintetičkoj biologiji koji omogućuju proizvođenje ili tehnogenezu novog bića koje nema svoje podrijetlo ni u Božjemu umu ni u djelatnosti prirode. Zagonetka je novoga pojma istine u znanostima upravo u kibernetičkome pojmu informacije koji nije drugo negoli autopoietički model ili sustav znanja s kojim se stvararju novi konteksti i situacije u kojima objekt X više nema onotologijsko mjesto podarenosti-pruženosti samoga bitka. Umjesto toga, istina u znanostima se proizvodi na temelju protokola informacije kao sveze gena i pragmatičnoga koda njegove komunikacije u mreži pobuđenih uzroka i posljedica. Kibernetika je kraj metafizike, kako je to ispravno pokazao Heidegger u predavanjima 1960ih godina, i njezina je ”istina” u konstrukciji složenih umjetnih svjetova kao tehnogenetske pragmatike značenja. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, TEHNOSFERA, sv. II, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., str. 75-170.)

U četvrtom poglavlju ”Pojam znanstvenog istraživanja i metode” Galović se bavi tzv. novovjekovnom znanstvenom revolucijom. Već citat iz Kantova Predgovora drugome izdanju Kritike čistoga uma u kojem se postavlja imperativ spoznaje da se odsad predmeti moraju ravnati prema ljudskoj spoznaji, a ne kao što je prije bilo spoznaja prema njima, pokazuje da se moderno znanstveno razumijevanje bitka, bića i biti čovjeka otvara kao vladavina dvije temeljne kategorije: istraživanja i metode. Nije slučajno, dakako, da Galović za svoje uvide traži potkrepu u mjerodavnim iskazima Heideggera iz znamenite rasprave ”Doba slike svijeta” iz 1938. godine. (Martin Heidegger, „Die Zeit des Weltbildes“, u: Holzwege, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2003., str. 75-113. 8. nepromijenjeno izd.)

Kao što je poznato, ondje se govori o nacrtu kao nabačaju određenog temeljnoga događaja, što znači da se znanstveno istraživanje mora razumjeti iz logike onog što postaje subjektnost subjekta iz čega nastaje objektnost objekta. Istraživanja su stoga svagda ”empirijska” i ”egzaktna” jer prirodu eksperimentalno susprežu u sustav i metodu određenih hipoteza koje se na kraju istraživanju potvrđuju ili, u rijetkim slučajevima, odbacuju. Pritom Galović jasno razlikuje u pojmu egzaktnosti znanstvenih istraživanja ono što pripada strogosti nacrta i preciznosti kao matematičkoj iskazivosti s pomoću mjerenja pojedinih prirodnih zbivanja. Znanost se odvija kao sustavno istraživanje (znanstvenih) činjenica iz čega nastaje objašnjenje i zakon kao cilj istraživanja. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 71-81.)

Problem koji, ipak, u ovoj knjizi nije posve razjašnjen jest zašto suvremene tehnoznanosti i promjena istraživanja u kvantifikaciju i vizualizaciju događaja u astrofizici, kozmologiji i kibernetici više ne operira s modernim pojmovljem zakona koji se priprisuje tzv. prirodi od Newtona do kvantne mehanike. Nema dvojbe da se u stavovima i Kanta kao i Newtona i Keplera te suvremenih astrofizičara poput Hawkinga ili matematičara Penrosea mogu pronaći podudarnosti u iskazima, unatoč razvidnih razlika. To ne znači unaprijed da je riječ o kontinuitetu i mirnoj linearnosti procesa usvajanja kumulativnoga znanja koje znanosti nužno potrebuju da bi napredovale u istraživanju prirode i svemira kao objekta X. Zakonitost i diskurs pravocrtnosti kao i svega onog što povezuje logiku prvoga uzroka i posljednje svrhe (kauzalitet i teleologija) već su s Einsteinovom teorijom relativnosti, a osobito s Heisebergovim načelima naodređenosti, doživjeli svojevrsni kolaps vjerodostojnosti. Otuda nije nimalo začudno zašto Galović, na tragu Heideggera ali i Feyerabenda, autora provokativne i prijeporne knjige iz teorije znanosti Protiv metode, u kojoj zagovara postmodernu epistemologiju sa sloganom ”anything goes”, (Paul Feyerabend, Against Method, Verso, London-New York, 2010. 4. izd.) dolazi do zaključka da je Descartesova Rasprava o metodi s kojom faktički otpočinje tzv. novovjekovna filozofija (znanosti) nije prestala biti odlučujućim načinom mišljenja, unatoč ”odbacivanja metafizičkih metoda i metafizike same te pretvaranja ostatka filozofije u teoriju znanosti, čime bi filozofija od ’kraljice znanosti’ trebala postati ’sluškinjom znanosti’, (…), a time ”moderne epistemologije i metodologije nužno zapadaju u puki naturalizam..” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 89.)

Peto poglavlje ”Znanosti i tehnika” sastoji se od četiri potpoglavlja (”Uvodno određenje tehnike”, ”Moderna filozofija tehnike (povijesno razmatranje), ”Četiri suvremena pristupa tehnici” – Sutlić, Despot, Schelsky, Heidegger, ”Pitanje o biti tehnike ostaje otvorenim”). Pogledajmo samo sažeto kako i zašto Milan Galović baveći se očekivano svojim glavnim filozofijskim autoritetima kao što su Sutlić, Despot i Heidegger, dok je sociologijsko shvaćanje tehnike Helmutha Schelskoga ono što smatram da nije više ni po čemu relevantno za suvremenost, dolazi do postavke kako pitanje o biti tehnike ostaje otvorenim. Nije li to u najmanju ruku problematičan stav ako znamo da je u ovoj knjizi autor postavio sve svoje ”opsesivne” teme u okružje promišljanja onog što će na kraju svojeg životno-misaonoga puta biti naslovljeno ”pesimistički” rastankom od čovjeka, a izgledi i ”nada” u obrat povijesnoga mišljenja i mišljenja onkraj granica metafizike nisu prestali biti naposljetku nešto što bi kasni Wittgenstein onako ironično odredio pukom utjehom koju kršćanstvo uznosi kao religija za čovjeka u neizmjernoj patnji. Zašto valja još ostaviti bit tehnike otvorenim? Ponajprije, Galović polazi od aksioma suvremenoga stanja odnosa znanosti i tehnike: znanstveno znanje postaje tehnička (tehnologijska) informacija. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 119.)

Zastanimo ovdje. Knjiga ima naslov Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, a ne Uvod u filozofiju znanosti i tehnologije. Je li ova pojmovno-kategorijalna razlika tehnike i tehnologije nešto izvanjsko za samu stvar mišljenja na povijest do čega je Galoviću stalo? Tehnika je obradba bića u smislu izvornoga značenja grčke riječi téchne i uvijek se povezuje s proizvođenjem novoga, na što upućuje riječ poiesis. Metafizičko shvaćanje tehnike je zapravo tautologija. Nikakvog drugog značenja tehnike i ne može biti, jer je posrijedi zatvorena struktura u kojoj se stječu bog-priroda-svijet-čovjek odnosno četvorstvo bitka-boga-svijeta-čovjeka, što će kasni Heidegger preimenovati u četvorstvo (Vier) kao svezu neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika. (Martin Heidegger, „Das Ding“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stutgaart, 2009., 11. izd., str. 157-179. )

Tome usuprot, tehnologija proizlazi iz sprege znanosti i tehnike jer u sebi ima samu logiku znanstvenoga događaja kojim se ono tehničko pojavljuje kao sustav i metoda praktične obradbe ne više prirode o-sebi, već prirode za-sebe, govoreći hegelovski. Tehnologija je riječ koja ima moć pragmatiziranja bitka bića i stoga u modernome engleskome jeziku kao jeziku pragmatike znanja i moći instrumentalne interakcije između ljudi i konstruiranih objekata dovodi do tehnologiziranja samoga života kao druge prirode stvari. Nije moguće govoriti o tehniziranju života, jer je tehnika još uvijek vezana uz zemlju, uz izvorno pojavljivanje sveze téchne i poiesis. Njemački jezik u suglasju s grčkim jest jezik tehnike, a ne tehnologije. To nam govori da je ova ”ontologijska razlika” već uvijek vidljiva u razlikovanju povijesnih epoha, što i sam Galović uočava kad pokazuje kako su sve tradicionalne filozofije tehnike do Heideggera ”zastarjele” jer ne mogu svojim pojmovnim aparatom dohvatiti ono što nastaje kad ulaskom kibernetike i tehnoznanosti više nema mogućnosti razlikovanja iskonske prirode i tehnogenetski konstruiranoga sustava i okoline kao uvjeta mogućnosti nastanka ekologije. (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 136-146. i Milan Galović, Kraj ekologije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.)

Krajnja konzekvencija podnaslova Galovićeve knjige Uvod u filozofiju znanosti i tehnike u kojoj je riječ o ”nagovještajima povijesnoga obrata” stoga se pronalazi u njegovoj posljednjoj knjizi Rastanak od čovjeka? i to u petome poglavlju naslovljenom ”Znanost ꟷ od teorije istine do informacije”. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, str. 269-372.) Nema nikakve zagonetke: filozofija znanosti i tehnike u svim svojim postignućima i sa svim svojim mjerodavnim svjedocima mišljenja nije više u stanju ”misliti” ono što pripada ”biti” tehnike. Iako mislim da valja ovdje krenuti još radikalnije i kazati da ni tehnologija više nije adekvatan pojam za ono što konstruiraju tehnoznanosti kao umjetnu zbilju i umjetne svjetove s pomoću kvantifikacije i vizualizacije (događaja), te je potrebno uzeti u obziri vladavinu tehnosfere kao realizirnoga trećega poretka kibernetike s posljednjim vodećim pojmom tehnogeneze virtualnih svjetova kao autopoiesisa. (Žarko Paić,  „Metaphysics and Cybernetics – About the Technosphere or from the thing of thought to the thing that thinks“, u: The Technosphere as a New Aesthetic / Paić, Žarko (ur.). Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. str. 1-36.)

Na taj način postaje očito da umjesto filozofije kao metafizike koja misli znanost i tehniku kao svoje predmete istraživanja valja početi govoriti o teorijama znanosti kao kibernetičkim modelima i sustavima koji spajaju kozmologiju i suvremene kognitivne znanosti. Je li onda pitanje o biti tehnike još uvijek otvoreno? Na kraju ovog poglavlja Galović postavlja dilemu, koja zapravo ukazuje na rješenja ovog problema u Heideggera i Sutlića: tehnička bit znanosti i/ili znanstvena bit tehnike? A što ako je stvar u onome ”trećem”, u onome da postoji i tertium datur i da je rješenje izvan metafizike i postmetafizike, izvan najdublje promišljenih alternativa uopće unutar i izvan kruga zapadnjačke filozofije koja je dospjela do svojeg kraja u kibernetici? Što, dakle, ako ne postoji nikakva ”bit” ni znanosti ni tehnike, već se povijesno osmišljavanje bitka, bića i biti čovjeka na kraju povijesti događa kao lutanje tehnosfere koja misli ne više ni ”o” povijesti niti ”na” povijest samu, već je njezina tehnogenetska ”sudbina” onkraj jezika kao organona i biti filozofije što su navlastito u svojem kasnome razdoblju iskusili u mišljenju i Heidegger i Wittgenstein: prvi postavkom da jezik govori, a drugi postavkom o jezičnim igrama (Sprachspiele, language games)? Možemo li uopće misliti ovo stanje koje se događa izvan matrice povijesne ”logike” nastajanje nečega što pripada i ne pripada više ljudskome mišljenju ako nismo u mogućnosti više jezikom dohvaćati ”bit” onog što leži izvan znanosti i tehnike kao tehnologike i tehnosfere?

6.

Posljednje poglavlje ”Razdoblje znanstveno-tehničkih obrata” precizan je i sustavno artikuliran opis stanja s radikalnim promjenama u temeljnim pojmovno-kategorijalnim odnosima između novovjekovne i suvremene paradigme koju Thomas S. Kuhn naziva znanstvenim revolucijama. (Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. S engleskoga prevela Mirna Zelić.) Kad umjesto reda i nužnosti, načela dostatnoga razloga i logike kauzaliteta čitavo razdoblje 20. stoljeća postaje poprištem vladavine entropije i kaosa, neodređenosti i kibernetičkoga ”četvorstva” informacije, povratne sprege (feedback), kontrole i komunikacije, nalazimo se u razdoblju koje više i nije epoha u smislu ekstatičke strukture iskonskoga  vremena kakvo je u vidu imao Heidegger u Bitku i vremenu. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a.M.,2017.)

Zbog toga Galović uvodi u optjecaj ono što D. Bohm naziva ”holističkom paradigmom” koja ”konkurira teoriji jedinstvenog kozmičkog polja koje prethodi svekolikoj diskretnosti ”materije” i na koju bi se mogle svesti sve poznate sile (električna, magnetska…)” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 134.) No, ono najvažnije u analizi tzv. paradigmatskih promjena znanosti i tehnike u suvremeno doba, prema Galoviću, jest zadaća filozofije, odnosno hajdegerovski rečeno mišljenja. Može li uopće još ovo mišljenje biti mjerodavno za uvid u novu postpovijesnu ”bit” znanosti i tehnike? Svi tzv. neopozitivizmi i neopragmatizmi koji se danas slave kao aktualne teorije znanosti s filozofijskim diskursom ne mogu biti primjereni za objašnjeje masivne postavke kakvu je iznio sam Heidegger. ”Filozofija je kao metafizika u znanostima dospjela do svoje krajnje mogućnosti. Znanosti i tehnika su njena ozbiljenja.” (Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike, str. 149.)

Što onda preostaje još filozofiji koja, i tu je moja suglasnost s postavkama Galovića potpuna, ne želi biti niti usmjerena natrag u jezgru metafizike kao povijesti bitka kakvu zagovaraju neki od važnih mislilaca suvremenosti poput Emanuela Severina, primjerice, a niti, pak, naprijed u post-i-transhumanističke futurologijske projekcije kao interdisciplinarne pokrete ekstropije i tehnološke singularnosti. Zadaća je filozofije u doba vladavine tehnoznanstvene konstrukcije umjetnoga života (A–life) iznimno složena i ujedno jednostavna. Galović je kao i Heidegger u svojim promišljanjima biti tehnike nastojao dospjeti do čistoće pokazivanja fenomena u razdoblju kraja svake moguće fenomenologije. Vidio je jasno da s kibernetičkim pojmom informacije i samo znanje kao uvjet mogućnosti suvremenih tehnoznanosti postaje čista pragmatika znanja i gubitak biti jezika bez kojeg se filozofija nalazi u svojoj napuštenosti od povijesnoga sklopa (boga, bitka, bića i biti čovjeka). Posljednje riječi njegove knjige Rastanak od čovjeka? svjedoče o putu mišljenja koje se sabralo u ideji na povijest bez pada u tehnički bezdan. Preostaje nam razabrati da “slika, riječ  i misao u svojoj izvornosti nisu ništa puko ljudsko, da iskrsavaju u uzajamnom otvaranju i dospijevanju do povijesnog djela čovječjeg, svjetskog i božanskog. Sve je na tomu da povijesnotvornu sliku, riječ i misao ne izgubimo u tuđini“. (Milan Galović, Rastanak od čovjeka? Mizantropija znanosti i pad u tehnički bezdan, str. 504.)

Riječi, misao i sliku na Milana Galovića valja trajno očuvati od napasti ovog jednoliko ustrojenog i jednoznačno praznog doba zaborava. Njegov put mišljenja svjedoči težnju filozofije za uvidom u ono jedino bitno što životu podaruje smisao i u doba ”mizantropije znanosti i pada u tehnički bezdan”.