Žarko Paić

1.

Friedrich A. Kittler bio je profesor estetike i povijesti medija na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Objavio je mnogo knjiga s tematikom koja je izravno ili neizravno povezana s medijima. Studirao je germanistiku, romanistiku i filozofiju u Freiburgu/Breisgau; promovirao je 1976., a habilitirao 1984. godine. Bio je među prvim njemačkim teoretičarima koji je prihvatio rezultate francuskoga poststrukturalizma (Foucaulta i Lacana). Razmještanje ili izlazak duha iz duhovnih znanosti tradicionalno ustrojenih u neokantovskoj diobi u Njemačkoj na duhovne ili humanističke i prirodne Kittler je postavio kao svoj programatski zadatak. Već je u tome primjetan utjecaj Michela Foucaulta. Pojam arheologije znanja koji uvodi Foucault u Kittlera se razumije kao „arheologija (novih) medija“ (Kittler, 1999).

Umjesto knjige i jezika kao temeljnih pretpostavki povijesnoga razvitka diskursa u prikupljanju informacija, obrat je u tome što se sada naglasak stavlja na same tehničke pretpostavke medija. Umjesto društvene arheologije znanja, medijska arheologija pretpostavlja tehničko-tehnološko razvijanje svijesti o instrumentima znanja kao sredstvu/svrsi komunikacije.Za Kittlera se već na početku XX. stoljeća događa mediologijski zaokret spram tehničkoga aspekta (novih) medija. Film, pisaći stroj, fonograf, gramofon su novi mediji. Jezik, govor i zvuk oni pretvaraju od neponovljivoga događaja jednokratnosti u tehnički medij prijenosa i očuvanja jedinstvenosti izgovorenoga i napisanoga. Arheologija (novih) medija stoga je analiza medija pohrane informacija kao uvjeta svake komunikacije u masovnome društvu (Mersch, 2006: 185-206).

Kittler pod medijima pohrane razumije formacije diskursa. To nisu samo filmovi, tonski zapisi i kompjutor. Pismo je prototip univerzalnoga medija pohrane. U skladu s postavkom o razmještanju glavnog pojma njemačke spekulativno-dijalektičke filozofije od Kanta do Hegela i Schellinga – duha – u prostore diskursa i artikulacije značenja kulture, mediji se pojavljuju kao određena forma prerade podataka. Informacija je ključ Kittlerove teorije (novih) medija. Poput svojih prethodnika McLuhana i Flussera, Kittler nastoji tehnološki determinizam povijesti prispodobiti drukčijim pristupom kulturi. Promjena tehničke forme medija nužno otvara problem preobrazbe samog značenja kulture. Novi se mediji početkom XX. stoljeća utiskuju u ploču novog razumijevanja kulture. To više nije zacijelo tradicionalni humanistički projekt usavršavanja čovjeka putem koncepcije elitnoga znanja i visoke kulture. Masovna uporaba novih medija dovodi do novog shvaćanja kulture. Pismo je pritom inicijalni medij pohrane informacija u tehničkim uvjetima razvitka strojeva pohrane informacija. Današnji razvitak medija procesom digitalizacije doveo je do unifikacije medija. Paradoks je da je digitalno doba u kulturnome smislu rezultat postmoderne lozinke o pluralnim svjetovima razlika, a u tehničko-tehnološkome smislu put k Jednome. Svi se mediji u svojoj pluralnosti sabiru u jednome koji dopušta razlike samo kao razlikovanje u identitetu Jednoga.

„U općem digitaliziranju novina i kanala nestaju razlike između pojedinih medija. Samo još kao efekt površine, kako se među korisnicima održao pod lijepim imenom interfacea, postoje ton i slika, zvuk i tekst.  /…/ S brojem nije više ništa nemoguće. /…/ …totalnim savezom medija na digitalnoj bazi postaje sam pojam medija dovršen. Namjesto tehnika koje stoje na usluzi ljudima,  sada se apsolutno znanje pojavljuje kao ploča bez kraja“ (Kittler, 1986: 8)

Što je zapravo smisao Kittlerova mediologijskoga zaokreta/obrata u odnosu na McLuhana i Flussera? Nasuprot semiotici medija i hermeneutici koja je s Gadamerom dosegla vrhunac u pokušaju da se svijet interpretira kao otvoreni horizont smisla u vremenu koje povezuje tradiciju i suvremenost, Kittler je pokušao iz poststrukturalističkih ideja dekonstrukcije povijesti izvesti nešto krajnje izazovno u okviru njemačke novije filozofije, teorije kulture i medija. Riječ je o tome da se analizi diskursa Foucaulta i Lacana pridoda tehnička argumentacija. Nisu više važni pojmovi intencije, riječi i pokušaj dosezanja smisla iz vremenske perspektive sadašnjosti, nego strukture tehničke argumentacije kojom se neki tekst u određenom mediju pojavljuje vodećim nositeljem poruke. Mnogi tumači Kittlerove teorije (novih) medija tvrde kako se ovdje radi o produktivnome spoju materijalnosti (medija kao informacija) i novih formi kulture (medija kao komunikacija). Pojmovi poput „rada“, „energije“ i „informacije“ određuju promjenu paradigme. Umjesto smisla kao temeljnog hermenutičkoga pojma, koji se pojavljuje kod Heideggera i Gadamera, uvodi se drukčiji jezik koji nadilazi zatvorenu strukturu semiotičke teorije medija. U tom pogledu Kittler jest nasljednik McLuhana i Flussera. Ali Kittler je  teoretičar koji na njihovom tragu nastoji prevladati teškoće semiotičke sheme interpretacije medija. Rasključati modernu zagonetku materijalnosti (novih) medija i komunikacije postavlja se temeljnim zadatkom jedne tehničko-tehnološki orijentirane analize diskursa.

 Napuštajući pojmove subjekta i svijesti, poput Heideggera i poststrukturalista (od Foucaulta, Lacana do Derridae i postmodernih autora Lyotarda i Baudrillarda), Kittler uvodi u teorijsko razmatranje pojmove kao što su „schaltungen“ (promjene stanja), procedure prerade podataka, a posebno je važno da se pojam tehničke odnosno digitalne slike imenuje „izračunatom slikom“ (Kittler, 2005: 471-484). Prostor u kojem se događa prijenos i pohrana informacija postaje bitnom sastavnicom digitalnoga procesa stvaranja nove forme kulture. Kad se kaže da Kittler demitologizira duh njemačke spekulativne filozofije time što ga „prevodi“ u tehničke pojmove (novih) medija (Hartmann, 1997), pretpostavlja se iz drugog horizonta kritike metafizike da bi valjda tehnika i tehnologija bile nešto nužno anti-metafizičko.

Kittler je uz filozofa Maxa Bensea zacijelo jedan od iznimno malo njemačkih filozofa i teoretičara medija u XX. stoljeću koji je svoju teoriju izgradio protiv „duha“ njemačke filozofijske tradicije. Preuzeo je motive i diskurs francuskoga poststrukturalizma, temeljna polazišta kanadske mediologijske škole i usvojio ideje Flussera o komunikologiji kao novoj metateoriji suvremenoga informacijskoga društva. Bitan inovativni doprinos samoga Kittlera razvitku teorije (novih) medija nije toliko u postavkama sličnim McLuhanu, primjerice, da je Hegelova Fenomenologija duha samo skriveni oblik medijsko-tehničke operacije uzdizanja kulture na rang tehničko-tehnološke paradigme povijesnoga razvitka. Umjesto metafizičkoga znanja pojavljuju se knjige, tisak, pismo u beskrajnome kruženju diskursa koji nadzire program određene povijesne kulture. Problem nije, dakle, u Kittlerovu demitologiziranju „duha“. Posve suprotno, problem je zašto Kittler uopće ostavlja na „životu“ pojam duha iz njemačke spekulativno-dijalektičke filozofije u srazu s teorijom diskursa i teorijom medija?

 Ako je Kittlerov program jednostavno u istraživanju tehničkih uvjeta medijske komunikacije, tada je arheologija (novih) medija epistemologija i metodologija kulture u medijsko doba. Kittler je time samo produbio ono što je bilo poznato iz McLuhanovih i Flusserovih ideja o kulturi medija i komunikologiji informacijskoga društva. Pod utjecajem filozofa dekonstrukcije Jacquesa Derridae filozofija u svojem pismovno/tekstualnome obliku zahtijeva kritičku dekonstrukciju. Teorija medija kao „nova filozofija medija“ mora kritički istražiti lažni humanizam „misli“ od prosvjetiteljstva do danas. To zapravo znači da Kittler pod dekonstrukcijom medija novovjekovne filozofije misli dekonstrukciju jednog tipa kulture koji se učvrstio sve do danas kao dogma i kanon. Kultura pod znakom humanizma medijski je razorena. Novi mediji od 1900. godine unijeli su revoluciju u način mišljenja, doživljaja i percepcije izvanjskoga svijeta. Istraživanje tehničkih uvjeta medija pripada materijalnosti medija uopće. Drugi je korak istraživanje mogućnosti komunikacije u digitalnome dobu. I u Kittlerovu razumijevanju medija nailazimo na nužnu dvoznačnost i dvojnost medija, kako smo to izveli u prethodnome poglavlju. Nemoguće je medije misliti drukčije negoli u tom fatalnome dvojstvu tehničko-tehnološke informacije i društveno-kulturalne komunikacije. U čemu je, dakle, radikalnost Kittlera u odnosu na antropologijske teorije medija McLuhana i uvjetno semiotičke Flussera?

McLuhan je kazao da je medij poruka. Kittler je još više produbio taj iskaz. Pokazao je da se shematizam zamjedbe (percepcije) primatelja poruke u informacijskome lancu razmatra više sa stajalište tehničke forme medija, a manje sa stajališta informacijskoga sadržaja poruke. Kad se medij raščlani tehnički na broj i pismo, slova, filmski kadar, piksele, načelo hardwarea i softwarea, tada je očigledno da se tradicionalni govor o humanističkim mogućnostima subjekta kao duha razmješta u materijalni prostor komunikacije. U drugom diskursu Kittler preuzima stav Foucaulta o smrti subjekta. Kibernetička teorija Norberta Wienera 60-ih godina XX. stoljeća uvela je u igru pojmove mreža i struktura. Iluzija o čovjeku kao stvaratelju povijesti time je nestala. Kittler nije demitologizirao njemačku filozofiju duha. On je tek pokušao stvoriti pretpostavke za jednu informacijsku teoriju kulture i (novih) medija zaokretom spram matematičko-tehničkih uvjeta komunikacije. Povratak tijelu od Foucaulta do Deleuzea u poststrukturalističkoj filozofiji kraja subjekta odgovarao je razotkriću materijalnosti medija kao uvjeta ljudske komunikacije.

Svijest se, prema Kittleru, mora dekonstruirati. Svijest mora iščeznuti kao metafizički problem, jer nije riječ o funkciji tijela, nego o medijski određenim strategijama diskursa. To znači da je učinak tehničkoga prostora medija odlučan za nadilaženje problematike svijesti i izvanjskoga svijeta. No, nije li to tek mediologijska preradba temeljnih Heideggerovih misli? (Martin Heidegger je teoretičar par excellence digitalne budućnosti“ (Kroker, 2002).  Zašto bi onda trebalo govoriti o Kittlerovu demitologiziranju „duha“ kad je to program Heiddeggera već u prvoj polovini XX. stoljeća? Nije ovdje potrebno nizati dokaze da je cijeli francuski poststrukturalizam – Foucault, Derrida, Deleuze, Lacan, Lyotard, Baudrillard – nova teorijska orijentacija koja duguje sve svoje bitne poticaje Heideggeru. Utoliko je pretenciozno Kittleru pripisivati ulogu velikog dekonstruktora njemačke filozofijske tradicije.

2.

Čini se da je za njegovu teoriju medija važnije pokazati koliko je uopće taj radikalni korak izlaza iz začaranoga kruga medijske upućenosti na druge medije, znakova na druge znakove, rezultat uvida u nove tehničko-tehnološke mogućnosti digitalizacije. Dieter Mersch oprezno pokazuje da Kittler baštini hegelovsko-marksovsku dijalektiku povijesti u svojem materijalizmu medija. To čini u spoju s Heideggerovim mišljenjem bitka, Foucaultovom analizom diskursa i lakanovskom psihoanalizom (Mersch, 2006: 190). Medij postaje kulturno nesvjesni apriori svih komunikacijskih postupaka. Prema tome, psihoanalitički pojam „kulturno nesvjesnoga“ (Jung) upisuje se u lakanovsku strukturu pisma. Ono se artikulira kao jezik. Mediji su za Kittlera materijalno-konmunikacijski apriori ljudske i neljudske aktivnosti u konstrukciji svijeta. Tehnički smisao medija pokazuje se glavnim problemom nemogućnosti izgradnje jedne drukčije utopije komunikacije od Flusserove utopije telematskoga informacijskoga društva. Što je u tom pogledu Kittler radikalno učinio?

U analogiji s Foucaultovom postavkom o kraju subjekta, Kittler naznačuje mogućnost nestanka pisma u tradicionalnome razumijevanju logocentrizma. Pismo je bilo paradigmom zapadnjačke metafizike. Ono je arheologijski dokaz „smisla“ povijesti kao pohrane informacija. Ali ono je i dokaz koji upućuje na relativnost povijesne istine. Svi su dokumenti zapadnjačke civilizacije, da pafraziramo Benjamina, istodobno dokazi zapadnjačkoga barbarstva. Umjesto pojma kulture koji je u današnje doba odnio prevlast nad civilizacijom, pozornost je u teoriji medija kao tehno-determinističkoj verziji povijesti (spasa) uvijek usmjerena na nadilaženje okružja ljudske kulture. Civilizacija smjera na nešto onkraj antropologijskoga horizonta. To smo vidjeli u tumačenju McLuhanove antropologije medija, te osobito u razvijanju postavki Flussera o jednoj novoj teoriji posthistorijske kulture. Nestanak pisma nije nestanak faktičnoga pisma kao uvjeta mogućnosti matematičko-logičkih pretpostavki tehničke civilizacije Zapada. Radi se samo o nestanku metafizičkoga ranga ili društveno-kulturne uloge pisma u situaciji prevlasti vizualne kulture i vizualnih komunikacija. Nadilaženjem jezičnoga kôda dokida se povlašteno mjesto humane strukture ljudske komunikacije. Kompjutorska ili digitalna tehnologija svojim programiranjem novih operativnih jezika kao tehničkih algoritama komunikacije na temelju pohrane informacija mijenja iz temelja dugovjeki kulturni poredak smisla.

Nasuprot antropologijski utemeljenome pojmu medija, kakav se uspostavio nakon McLuhanove postavke da je medij poruka, Kittler se i kritički razračunava s Flusserovim semiotičkim pojmom medija. Na taj način pokušava izgraditi vlastiti program materijalnosti komunikacije. Težnja za medijalnošću komunikacije nije stoga želja za produžetkom ljudskih organa (McLuhan) niti za prijenosom informacija na daljinu kao uvjetom nove utopije komunikacijske zajednice prosvijećenih korisnika mreže (Flusser). Kittler smatra da je težnja za medijalnošću komunikacije u tome da se tehnički uvjeti komunikacije postave sredstvom/svrhom same komunikacije. To je vjerojatno dosad najradikalnije izrečena postavka o bîti (novih) medija. Tehnika autogenerira samu svrhu pragmatičkoga korištenja medija. Ona nije neutralnim sredstvom komunikacije. Tehnika je estetizirano oruđe/igračka. Ona nikome ne služi osim beskrajnome uvećanju informacija potrebnih za nesmetano funkcioniranje složenih društava i kultura znanja.

Gdje je izlaz iz semiotičke teorije medija? Ovdje ćemo iskazati stanovitu mjeru opreza spram prethodnoga stava da je Kittler najradikalnije postavio problem (novih) medija time što je tehničku strukturu medija apsolutizirao do krajnjih granica. Sjetimo se da je već kod McLuhana i Flussera u zaključcima njihovih teorija prisutno traganje za novim putovima tumačenja medija izvan antropologijsko-semiotičkoga horizonta. Što, zapravo, tvrdi Kittler? U različitim prigodama u tekstovima o medijima, broju, matematici i glazbi, pismu i slici, nabacuje se temeljna postavka koja glasi: više nema nikakve referencije na koji se mediji odnose. Za Baudrillarda je poredak simulakruma bio kraj društvenoga i kraj povijesti. Znakovi i simboli u semiotičkome krugu označitelja – označenoga – znaka krajem društvenih odnosa u smislu binarnih opozicija rad – kapital izgubili su svoj „svijet značenja“. Na taj način još je jedino kultura u svojem postmodernome poretku kodifikacije mogla biti neko poprište ili nadomjestak tradicionalnog referentnoga polja (Baudrillard, 2001a; 2001b; 2006a; 2006b; Paić, 2007a; 2007b; 2007c). Nestankom ili krajem subjekta u medijskome krugu informacija, umjesto znakova i kôdova glavnu ulogu preuzimaju podaci i signali kao nositelji informacija (Kittler, 1999, 2002).

  Informacijska teorija kulture otuda nužno potrebuje materijalnu strukturu komunikacije. Jezična komunikacija uvjetovana je u doba (novih) medija tehničkim, vizualnim jezikom informacija. Posljedica je toga da se nova medijska kultura više ne može nipošto razumjeti u dvojstvu informacija i komunikacija. Komunikacijska struktura ljudske umreženosti u sustave informacija globalnoga poretka, slijedimo li Kittlerovu logiku medija, ne može utvarati da time pridonosi stvaranju nekog općeg konsenzusa različitih diskursa. To je bila ideja Habermasa u njegovu životnome djelu Teorija komunikacijskoga djelovanja (Habermas, 1981). Za Kittlera je pak neprijeporno da se nova medijska kultura ili kultura novih medija ne zasniva na jezicima kao tradicionalnome mediju komunikacije. Tehnički algoritmi jezik su novih medija. Takva je tehnička ili digitalna slika koju novi mediji imaju za pretpostavku vizualne komunikacije.

„Kako bi rekli s Wittgensteinom: svijet je, nažalost, sve što je slučaj. Upravo iz tog problema proizlazi budućnost digitalno izračunatih slika. Indicija za to je da najnapredniji filmovi struke danas već izmjenjuju algoritme s atomskim fizičarima. Na kraju će se vizualizacija fotona, kvantova ili kvarkova, kako se beskrajnim utroškom stvaraju u kilometrima dugim tunelima, poklopiti s jednostavnom vidljivošću ovog svijeta. Čini se da je svrha izračunatih slika, osim svog komercijalnog uspjeha iskazanog milijardama, sudjelovanje u toj spoznaji. Svaki je tehnički medij tijekom naše duge povijesti učinio pristupačnim neku razinu stvarnoga: ne bi bilo razorne snage zrna bez trenutačne fotografije i liječenja bez Wilhelma Röntgena. Sama je znanstvena vizualizacija prema tome ovlaštena govoriti o jednom iconic turnu. /…./ Nijedna predodžba, kao što je to nekoć bio slučaj u Kanta, ne određuje znanostima njihove predmete, nijedno shvaćanje ne svodi njihove predodžbe na taj pojam. Naprotiv, kompjutori su ti koji danas preuzimaju sva konstitutivna ostvarenja koje je nekoć vršio subjekt: od upravljanja, preko registriranja i statističke obrade pa sve do kompjutorske grafike koja proizvodi suprotno od fotorealizma“ (Kittler, 2005: 481).

Vizualizacija svijeta kao „slučaja“ ili kao konstrukcije realnosti na temelju digitalne slike ne polazi od konstitucije pojmova koje subjekt može predočiti da bi shvatio realnost. Mediologijski je zaokret/obrat u tome što, prema Kittleru, sam kompjutor kao paradigma digitalnoga doba upravlja našim predodžbama. Kompjutor nam isporučuje vizualizirane pojmove. U tome se vidi produktivan trag ideja Flussera koje je Kittler doista radikalizirao. Nije slučajno da njegov esej naslovljen „Pismo i broj: povijest izračunate slike“ završava upućivanjem na Heideggerovo predavanje „Umjetnost u tehničkome dobu“ održanome 18. studenoga 1955. u Műnchenu, koje je poznato pod nazivom „Pitanje o tehnici“. U sklopu tog predavanja Heidegger, naime, govori o ključnome pojmu svojeg mišljenja – postavu (Ge-stell). Kao što je i Flusser svoje razumijevanje tehno-slika izvodio iz Heideggerova razumijevanja bîti tehnike, isto se još više, s dodatkom Foucaulta i Lacana, može reći za Kittlera. Oslobađanje tehničkoga sklopa unutar kojeg novi mediji funkcioniraju označava pristup svijetu u znakovima transformacije, akumulacije, distribucije, prijenosa informacija. U svim oblicima vizualne komunikacije kao društveno-kulturne razmjene podataka (informacija) u digitalno se doba upravo tehničko određenje „čovjeka“ pojavljuje neizbježnim. Ali Kittler nije stoga pao u kušnju da stvori novu digitalnu metafiziku broja kao informacije. Njegova teorija (novih) medija nije nikakav pitagoreizam. Brojevi su povijesni apriori. To se može razumjeti samo pod uvjetima medijske promjene realnosti.

3.

Prigovori upućeni Kittlerovoj teoriji (novih) medija gotovo su istovjetni prigovorima koje smo susreli u raščlambi McLuhanove antropologije i Flusserove semiotike medija. Najkraće rečeno, Kittleru se zamjera da je naposljetku pristao uz neku vrstu novoga tehnicizma. To nipošto nije nešto „novo“ niti je za daljnji razvitak mediologijske teorije prekretno. Uvijek se iznova radi o prosvjedu tzv. humanizma protiv tzv. tehno-determinizma. Zanimljivo je da kritička refleksija o ulozi intelektualaca u društvu ekspertnih skupina znanja u digitalnome dobu ne želi vidjeti koje su konzekvencije promjene pojma kulture. Humanistička kultura potrebuje intelektualce kao kritičke duhove koji u ime univerzalnih „vrijednosti“ slobode, pravednosti i istine brane „sustav“ od njegove preobrazbe u totalitarni poredak. Medijska kultura potrebuje posve novog tipa „umreženog intelektualca“. Raspolažući tehničkim mogućnostima digitalnoga doba on nije izgubio moć kritičke subverzije. Promijenjeni društveni i kulturalni položaj intelektualca u umreženim društvima globalnoga doba postavlja u središte pitanje odnosa tehno-kulture spram tradicionalnih poredaka znanja kao moći (Paić, 2006b).

Kompjutori kao univerzalni strojevi mišljenja nisu puki tehnički aparati. Na to su već odavno skrenuli pozornost McLuhan, Flusser i njihovi nastavljači od Baudrillarda do Virilioa i drugih. Stoga je krajnje naivno iznova nalaziti razloge da se tzv. tehnicizmu doskoči povratkom u okrilje neke „nove“ humanističke etike. Kittler je mediologijski artikulirao bitnu postavku Heiddeggera i poststrukturalizma o kraju subjekta kao kraju čovjeka u tradicionalnome metafizičkome smislu. Ono što je uistinu sporno i u njegovu mišljenju o transformaciji (novih) medija nije naglasak na formi tehničkih uvjeta produkcije/reprodukcije informacija i argumentacijskih procedura kojima se takve informacije pretvaraju u znanje (kulturni kapital društva). Sporno je pod kojim se uvjetima onda još uopće može govoriti samorazumljivo o kulturi u digitalno doba. Preuzimajući Lacanovo trojstvo imaginarnoga, simboličkoga i realnoga u analizu medija kao „nesvjesnoga jezika“ društva informacija, Kittler je posebnu pozornost posvetio drugome članu – simboličkoj konstrukciji medijske realnosti. Na taj je način htio spasiti mogućnost neke preostale ljudske komunikacijske djelatnosti koja počiva na kreativnosti i interaktivnosti.

Kulturu u digitalno doba jedino se može primjereno razumjeti pod uvjetom da se cjelokupni tehnički sklop medija razumije kao simbolička konstrukcija nove realnosti. Kultura više nije poredak znakova. Semiotička teorija kultura, s kojom je još računao Flusser, a koja se u sociologiji uspostavila probitačnom interpretacijom zaslugom kulturalnoga antropologa Clifforda Geertza (Geertz, 1973), očigledno ne može više biti mjerodavnom teorijom u sklopu koji posve odbacuje trojstvo označitelj – označeno – znak. Kittler je zapravo probojem semiotičkoga kruga i zamjenom kategorija znakova podacima, a kôdova signalima, pojam kulture dekonstruirao u cijelosti. Kultura je samo neodređeni pojam za nešto posve drukčije od smisla života i svijeta u kojem vlada poredak društvenih odnosa komunikacije face-to-face. Kultura je informacijska mreža podataka i signala. Ona je neprestana i beskrajna igra simboličke konstrukcije nove realnosti. U jeziku novih medija pojavljuje se pod nazivom – interface. U istom „duhu“ i na istim pretpostavkama Lev Manovich nazvat će kulturu digitalnoga doba informacijskim interfaceom (Manovich, 2001).

Materijalnost komunikacije posredovane informacijama nadilazi stoga humanistički horizont kulture. Pitanje o jeziku novih medija unaprijed je pitanje koje izlazi iz horizonta jezično-analitične problematike filozofije jezika. Kittler je postavio problem stvaranja osnova novog „jezika“ univerzalnoga medija – kompjutora koji više nije puka tehnička naprava nego univerzalni stroj mišljenja. Vizualizacija svijeta pretpostavlja svijet kao vizualizirani prostor-vrijeme digitalne slike. S njom virtualna realnost postaje više od realnosti, a vizualna komunikacija novi oblik društveno-kulturnoga interfacea. Time što digitalni kôd zamjenjuje linearni kôd fonetskoga pisma nastaje novi model „kulture“. Ona se više ne zasniva na prevlasti pisma/teksta nad slikom, nego upravo obratno. No, slika u svojem tehničkome ili digitalnome obliku više nije tradicionalna slika koja nešto oponaša, predstavlja i prikazuje. To je slika umjetnoga života u posve novome medijskome prostoru. U cjelini, može se još jednom potvrditi naša glavna postavka iz prethodnoga poglavlja o teškoćama s odredbom pojma medija. Ista je nelagoda i s pojmom novih medija.

Pragmatička uporaba pojma medija u okružju digitalnih slika stvorenih kompjutorskim programiranjem potkopava cjelokupnu semiotičku shemu jezika (sintaksa, semantika, pragmatika). Sintaksa i semantika univerzalnoga jezika novih medija – digitalni kôd – naposljetku se svodi na pragmatičku uporabu. Kako odlučuje o onome što. Pritom je nešto od posebne spoznajno-teorijske važnosti. I u analizi Kittlerove mediologije glavnu smo pozornost posvetili ideji formalnoga tehničkoga apriorija kojim se materijalni sadržaj medija empirijski upisuje u posebnost upravo tog i takvog medija (primjerice, televizije). Ako je semiotička struktura jezika novih medija razorena na taj način što se svodi na informacije u njihovome pragmatičkome smislu uporabe, tada je i sama formalna struktura medija kao tehničko-tehnološkoga instrumenta prijenosa informacija postala pragmatičkom (Sandbothe, 2000).

Kakve su posljedice takvog stava? Jedna je zacijelo ta da o novim medijima više ne možemo govoriti „humanistički“ sa stajališta tradicionalnoga koncepta kulture. Novi mediji su informacijska „kultura“ našega doba. Bez tog naizgled opće proširenoga stava ne možemo razumjeti kako i zašto više komunikaciju ne treba smatrati ljudskom slobodom spontanosti djelovanja, nego interaktivnom obvezom razmjene informacija u svrhu tehničke samoreprodukcije znanja o budućim procesima samopotvrđivanja života. Univerzalni „jezik“ novih medija nije svodiv na prethodne logocentrične paradigme govora, pisma i teksta. Novi mediji govore i pišu „novim jezikom“ koji je izračunat matematički da bismo mogli uopće vizualno komunicirati u svijetu apsolutne konstrukcije realnosti. Samo u takvom nužnom svođenju jezika i znakova na pragmatiku znanja moguće je da novi mediji u bitnom zauzmu „ontologijsko“ stajalište fundamentalne promjene društvenih i kulturnih odnosa.

Novi mediji su:

(1) nove informacijsko-komunikacijske tehnologije,

(2) nova tehnokultura i

(3) nova estetika/ideologija digitalnoga doba u kojem, kako to kaže Lev Manovich, dizajner postaje prototipom našega vremena.