Žarko Paić

1.

Knjiga renomiranoga profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Krešimira Petkovića, Istina kao kušnja: Foucault, politička znanost, politička etika, unatoč tome što nije po formi monografija o golemom djelu filozofa, sociologa, povjesničara ideja, te nedvojbeno najznačajnijeg mislioca biopolitike, političkoga i politike na ishodu 20. stoljeća, pripada skupini djela koje karakterizira vrhunsko poznavanje čitavog opusa Michela Foucaulta, originalnost u pristupu problemskim sklopovima, koji se pokazuju iznimno primjenjivim i za pojedinačne analize, primjerice, strukture kaznenoga prava i prakse u slučaju provedbe države kao aparata legitimne moći i izvršitelja političke vlasti, te nadasve poticajno kritičko istraživanje različitih problema s pomoću fukoovske pojmovne kazuistike.

U ovoj se knjizi tako susrećemo s heterogenim prilozima, ali čvrsto strukturiranim i povezanim u “disonantnu harmoniju” zahvaljujući tome što autor ujedno daje tumačenje Foucaultovih temeljnih tekstova i kritičko čitanje hrvatskog konteksta u kojem i sam sudjeluje svojim prilozima o prijevodima Foucualta, o njihovoj “koristi i šteti”, o novome čitanju teorije totalitarizma Hannah Arendt i Foucaulta, i naposljetku razlozima za drukčije zasnivanje “političke etike”, koja se već u naslovu knjige pokazuje izazovom za promišljanje.

2.

No, ukoliko se samo sjetimo da kasni Foucault u predavanjima o upravljaštvu, biopolitici i neoliberalizmu tvrdi da je problem svakog mogućeg djelovanja na obratu u biti modernoga društva u tome što je samo društvo ugroženo u svojim temeljima kako političkim transformacijama moći i znanja, tako i ideologijskim interpelacijama, postaje jasno da je političko djelovanje ujedno misterij u mišljenju promjene stanja te odluke o samom činu djelovanja kao otpora. Stoga se čitanje Petkovićeva “razasuta tereta” o Foucaultu u svjetlu političke znanosti i političke etike nakon njegove visoko ocijenjene knjige Država i zločin: politika i nasilje u Hrvatskoj 1990-2012 nadahnute Foucaultovim analizama moći, kazne i nadzora, čini uzbudljivom pustolovinom uspostavljanja drukčijeg značenja ovog kanonskoga mislioca suvremenosti u razlici spram postojećih tumačenja mahom filozofijsko-sociologijske provenijencije.

U nekim studijima nadahnutim upravo Foucaultovim pojmovima iz kasnoga mišljenja kao što su dispozitiv moći (dispositiv de pouvuoir) i upravljaštvo (gouvernementalité) dolazi se često do zaključka kako čitav dosadašnji razdvojeni sustav društvenih potreba ulazi u područje korporativno shvaćene privatizacije javnog dobra (communauté). Nije stoga slučajno da se čak i mijenja strategijsko značenje modernih društvenih znanosti. Nauci o marketingu postaju zoran dokaz kako pitanje uspjeha na tržištu i diskurzivno polje komunikacije unutar korporativnoga sustava interakcija odnose prevagu nad prethodnim modelima ekonomskih znanosti.

ʺNi svećenici niti proroci starih i novih religija, ni propagandisti političkih ideologija, niti vojne vođe ili znanstveni autoriteti, već specijalisti za marketing i privredno reorganiziranje daju znanje o orijentaciji i nauke o ponašanju koji trebaju poslužiti tome da se djeluje pod imperativima tržišta“ – Ulrich Bröckling, „Totale Mobilmachung: Menschenführung im Qualitäts-und Selbstmanagement“, u: Ulrich Bröckling, Susanne Krasmann i Thomas Lemke (ur.), Gouvernementalität der Gegenwart: Studien zur Ökonomisierung des Sozialen, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2000, str. 134.

Ovo je knjiga koja odlučno inzistira na političkome karakteru Foucaultova mišljenja. Njezina je odlika da je u tome uistinu konzekventna. Uostalom, već površan pogled na interpretacijsku literaturu u Njemačkoj, Francuskoj, na engleskom jeziku u zadnjih desetak godina, o tome uvjerljivo svjedoči. Petković se, međutim, ne iscrpljuje u dokazivanju svoje erudicije kad je riječ o različitim smjerovima današnjeg čitanja Foucaulta u politologiji. Dostatno je upozoriti da njegovo poznavanje “trendova” ne završava nekritičkim preuzimanjem postavki nekih od ponajboljih takvih znalaca kakvi su Thomas Lemke i drugi. (Thomas Lemke, Foucault’s Analysis of Modern Governmentality – A Critique of Political Reason, Verso, London-New York, 2019.)

Autoru je, naprotiv, stalo do toga da Foucaulta u nas predstavi kao eminentno modernog političkoga mislioca u doba u kojem se više ne očekuje od društvenih i humanističkih znanosti da budu “kritičke” a ne “funkcionalističke”, nego da što je više moguće preciznije opišu tendencije i usmjerenost kretanja pojmovno-kategorijalnoga polja suvremene politike u rascijepu između normi i događaja, institucionalnoga djelovanja i stvaranja novoga načina mišljenja. Ma koliko to imalo prizvuk eklektičnosti. Stoga se čini neminovnim da autor često rabi u ovoj knjizi pojmove poput “ontologije politike” i “pitanja političke moći” bez karakterističnoga izvođenja iz logike modernoga društva.

Drugim riječima, unatoč tome što Foucault kao i gotovo svi mjerodavni poststrukturalistički teoretičari hipostazira mjesto i ulogu društva u suvremenom svijetu globalnoga kapitalizma, ( Vidi o tome: Žarko Paić, ʺParrésia vs. Phronesis: Foucault i političko danasʺ, u: Sloboda bez moći – Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013, sre. 294-343. i Žarko Paić, ʺZatvoreno društvo – O Foucaultovu dispozitivu moćiʺ, u: NEMEZIS: Aporije političkogaa i politike, Naklada Breza, 2022.) Petković vidi kako se pitanje autonomije političkoga u Foucaulta ne izvodi iz tradicionalnog razlikovanja građanskoga društva i države. Umjesto toga, samo se područje politike konstituira u svojoj nesvodljivosti svrha i interesa na taj način što se politika aktualizira kao djelovanje pojedinačnoga subjekta u konfiguraciji snaga kolektiva, mase, društva. Petković to u svojoj knjizi ovako formulira.

‘Borbeni’ karakter političke znanosti uz poimanje znanja kao onoga što transformira spoznajućeg subjekta i širi pojam države važni su motivi u fukoovskoj perspektivi koja se kao i politička znanost očekivano povezuje s interdisciplinarnošću. (…) Kod Foucaulta pritom nije bila riječ o, u osnovi moralističkoj, teoriji etiketiranja ili stigmatiziranja, ili o naivnoj tezi o društvenoj konstrukciji, nego o isticanju sukoba i moći u ovim područjima. (str. 44 i 46.)

3.

Već je postalo uobičajeno izvoditi u interpretacijskome poduhvatu analize Foucaultova mišljenja u njegovoj iznimnoj otvorenosti perspektiva i složenosti uvida u bit filozofije, društvenih i humanističkih znanosti, tehnologije te umjetnosti modernoga doba kako se zadaća ovog projekta na ishodu 20. stoljeća svodi na arheologiju znanja, genealogiju moći i hermeneutiku subjekta.

Budući da pojam subjekta za Foucaulta ne predstavlja tek individualoga aktera djelovanja niti se pak radi o pukome kolektivnom subjektu, u ovoj je obuhvatnoj studiji autor usmjerio kritičku pozornost na odnos između mišljenja kao artikulacije pojmova i kategorija moći, upravljaštva, dispozitiva i genealogije u svjetlu odnosa političke znanosti i političke etike. Time je na izrazito zanimljiv način izbjegnut spor između pojmova iz razdoblja tzv. ranog i kasnog Foucaulta. Umjesto reza ili “epistemologijske razlike” u mišljenju o političkim pretpostavkama djelovanja u doba vladavine neoliberalne biopolitičke produkcije moći u svim aspektima društva, Petkovićeva je nakana da uspostavi produktivnu svezu između mišljenja koje političko otvara iz kontingentne naravi događaja i to kao aktualnost bez utopijskih projekata kao i iz već uvijek prisutne konstelacije (društvene) strukture moći. Bez toga se, naravno, ne može razumjeti političko sučeljavanje u ideologijskome polju borbi između mnoštva današnjih subjekata/aktera.

No, ima još nešto iznimno važno i vrijedno rasprave u ovoj knjizi. Iako je njezin podnaslov opravdano, dakako, povezan s odnosom Foucaulta, političke znanosti i političke etike posve je očito da je sve to nemoguće bez razjašnjenja Foucaultove ʺontologije politikeʺ, što će na hajdegerijanski način razviti mnogo više Giorgio Agamben. (str. 73-106) Da bi se moglo uopće danas misliti politiku u doba kad je tehnoznanstvena konstrukcija života postala zrak kojeg udišemo, nužno je razgraničiti područje živoga od umjetnoga, pa je stoga pitanje o ontologijskim pretpostavkama politike ujedno i pitanje o onome što nadilazi granice ljudske moći i slobode u vladanju te upravljanju samim životom.

Petković je umjesno pokazao koliko je razračunavanje samoga Foucaulta s tradicionalnim pojmovima metafizike s obzirom na kategorije društva, politike i etike bio i ostao do danas neizvršeni zadatak radikalnog suočenja s Heideggerovim nasljeđem mišljenja. Iako je Foucault ničeanac, njegova je glavna usmjerenost ipak u suočenju s temeljnim pitanjima ontologije koju je prvi u 20. stoljeću ʺdestruiraoʺ Heidegger. Nije nimalo slučajno da su stoga i Derrida i Foucault, unatoč očevidnih razlika, njegovi dužnici kad je posrijedi traganje za izvornim smislom ljudske egzistencijalne avanture s onu stranu svih redukcija. (Vidi o tome: Žarko Paić, Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011, str. 121-151. i 153-227.)

U cjelini, Petkovićeva je knjiga iznimno dragocjena studija o različitim aspektima mišljenja Michela Foucaulta. Kao takva predstavlja prvi strukturirani i sustavni uvid u kritičko čitanje njegova mišljenja u nas iz stajališta koje respektira filozofijsko-sociologijske interpretacije njegove teorije moći i upravljalaštva (gouvernementalité), ali tome prilazi iz položaja politologije i političke etike. Originalnost proizlazi iz puta mišljenja i odluke da se na tome ustrajno grade teorijske pretpostavke tumačenja Foucaulta s vlastitim uvidima u bit suvremene politike. Petković ipak na kraju knjige daje, po mojem sudu nepotrebno, pregled nekih nazovi kritika Foucaulta kao ‘šarlatana’ i neinventivnog filozofa i teoretičara društva i politike, upućujući na priloge kliničkoga psihologa Jordana Petersona i postfeminističke autorice Camille Paglia. Oboje za raspravu o biti temeljnih političkih pitanja danas su naprosto nerelevantni. Naslušao sam se takvih nebuloznih ispada tzv. kritičara poststrukturalizma, osobito proloma nečuvenog trash-talk bijesa na Derridu i Deleuzea u tekstovima različitih američkih, pa i njemačkih autora. Sve je to vrijedno prezira i zaborava.

Pojmovi koje je unio u suvremeno mišljenje Foucault zauvijek ostaju neporecivim događajem misaone artikulacije ideja, a njegovi zapjenjeni kritičari na rubu pameti ostaju nitko i ništa, bezvrijedni spomena. No, čak i uz ovo spominjanje dosadnih ‘muha’ i ‘buha’ knjiga Istina kao kušnja: Foucault, politička znanost, politička etika u našim se uvjetima uistinu mora činiti kao rijedak slučaj sustavne i lucidne analize jednog od najznačajnijih mislioca suvremenosti, koji je politici i političkome dao strategijsko mjesto nove ʺsuverenostiʺ pojma bez kojeg ne možemo dohvatiti bit društva u iščeznuću. Ta je riječ iskovana u Nietzschea, a u Foucaulta je postala credo svih uspona i padova etičko-političkih pokušaja ozbiljenja slobode i pravednosti u svijetu tehničke konstelacije bitka.

Riječ je, dakako, drevna i dolazi iz Aristotelova određenja bitka kao života koji potrebuje moć da bi uopće mogao postojati. Bez moći ni sloboda nije drugo negoli etička utjeha, a s utjehom se ne vode danas ni agresivne političke religije u svojem pohodu protiv aktera novoga prosvjetiteljstva.