Žarko Paić

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su Spinoza i Freud, a ponajviše Artaud i Deleuze isticali. Riječ je nesvodivosti na dušu i duh, jer bi to onda značilo puku kopiju stvaralačke homogenosti božjeg djela ili prirodnoga čina utjelovljenja-otjelovljenja. Fiziognomika je čovjeka apsolutna sloboda iznimke i njegove sveze s onim što povezuje individuaciju i transindividuaciju. Ostavimo ovdje profanacije današnjih zagovornika vulgarnoga materijalizma i njihove dogmatske vjere u DNK-ontologiju po kojoj je sve zapisano u anti-Božjoj čestici, pa tako i onaj Mahlerov histerični ispad protiv svojih ‘mrzitelja’ u estetsko-političkome smislu, jer je bio šopenhauerovac i Židov. Slučaj u nastanku genija istodobno je nužnost da se njegov duh, a ne duša, mora pojaviti u formi tjelesnosti. No, nije nipošto nužno da to i takvo ‘genijalno’ tijelo mora biti skladno, lijepo, harmonično, atletski isklesano, atraktivno, savršeno apolonski produhovljeno poput sinteze razbora i mjere. Ono može biti i neskladno, ružno, disharmonično, razjedeno smrtonosnom bolešću, čisti užas raspada, dionizijski ekstatično u svojoj mahnitoj podrugljivosti i zazornosti. Dvojnost se tijela estetski pokazuje kroz ideju ljepote i uzvišenosti. Metafizika u svojem silaznome stadiju koji Nietzsche naziva dekadencijom može ovoj pozitivnoj potvrđujućoj snazi života suprotstaviti samo ono negativno, čudovišno nepojmovno i neiskazivo što uopće ne ruši ustaljeni poredak vrijednosti poput zvonara Quasimoda u Victor Hugovu romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu. Isto vrijedi i za Artaudovo tijelo-bez-organa. Uvijek je posrijedi samo obrat ili preokret u biti metafizike, pa ono što je imalo status onostranoga postaje ovostrano, duh zamjenjuje tijelo, a ono jezovito i  strahotno dobiva moć novoga estetskoga začaravanja stvarnosti u svijetu u kojem ljudski krik nalik životinjskome, kjerkegorovska bolest-na-smrt,  kaos i entropija ispunjavaju potrebu neljudskoga za svojim anti-kanonom životne transgresije.

          Fiziognomika se ne iscrpljuje u tjelesnome očitovanju života. Ono što sam nazvao mitopoetskom re-inkarnacijom ne odnosi se na mogućnost da u nekom drugome vremenu ponovno susretnemo drugoga i novoga Mahlera kao njegovu stvaralačku kopiju, ili ne daj anti-Bože ponovno uskrsnuće onih monstruoznih likova iz Danteova sedmoga kruga pakla. Da svi ljudi nalikuju na sve druge, mnogi na mnoge, neki na neke, a samo rijetki na rijetke kao iznimke, to pripada biti procesa individuacije kao svojevrsni ‘zakon’ nesvodivosti onog što nazivamo singularnost. Jedno se udvaja i umnožava u svekolikost bića, a ono sve se iznova vraća u Jedno. Heraklit je predavao na Sorboni i pušio dvije kutije Gauloisesa dnevno, a Deleuze se skrivao u Efezu od političkih tirana treće vrste  i igrao go na plaži s kineskim imigrantima za šaku riže i svežanj morske trave. Kad se fiziognomika pročisti od suviška tjelesnoga, duševnog i duhovnog, preostaje ono navlastito, ono autentično što progovara kroz Mahlera,  Heraklita i Deleuzea. Što je to drugo negoli ono što je uvjet mogućnosti ‘mahlerovstva’, ‘heraklitstva’ i ‘deleuzovstva’ ‒ muzika i filozofija. Što je bilo prije, Ono ili Oni, ono muzičko i ono filozofijsko ili oni koji to muzičko i filozofijsko utjelovljuju-otjelovljuju-rastjelovljuju? Prije je bilo Ništa. Bez glazbenika nema muzike, a bez filozofa nema filozofije. I tako, dragi moji skolastički i postmoderni univerzalisti-realisti i nominalisti, možete mirne duše sebe same baciti u duhovni bezdan ničega, jer su takve raspre dosadile i Bogu i njegovim legitimnim anđeoskim vojskama spasa na nebu i zemlji. Ono što jest veliko i ono što jest navlastito singularno u svojoj mitopoetskoj re-inkarnaciji jest fiziognomika stvaralačkoga tijeka povijesti kao mišljenja i kao bitka u riječima, slici i zvuku do kraja svijeta. Znate li tko će na tom kraju dirigirati Mahlerovu Petu i onaj božanski Adagietto? Sam Pan i to će možda biti bolje od Leonarda Bernsteina. Ali problem je samo u tome što TO nitko više neće čuti.

Fiziognomika nastaje i nestaje sa svojim nesvodivim sebstvom, kraljevstvom svijeta kao volje i predstave, kao monadologije bez prozora i kao velikog podneva Zaratustrina da-govorenja tom i takvom svijetu, doduše najboljem od svih najgorih i najljepšem od svih najružnijih.