Fiziognomika?

June 23, 2024
Adorno
Theodor Adorno

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su Spinoza i Freud, a ponajviše Artaud i Deleuze isticali. Riječ je nesvodivosti na dušu i duh, jer bi to onda značilo puku kopiju stvaralačke homogenosti božjeg djela ili prirodnoga čina utjelovljenja-otjelovljenja. Fiziognomika je čovjeka apsolutna sloboda iznimke i njegove sveze s onim što povezuje individuaciju i transindividuaciju. Ostavimo ovdje profanacije današnjih zagovornika vulgarnoga materijalizma i njihove dogmatske vjere u DNK-ontologiju po kojoj je sve zapisano u anti-Božjoj čestici, pa tako i onaj Mahlerov histerični ispad protiv svojih ‘mrzitelja’ u estetsko-političkome smislu, jer je bio šopenhauerovac i Židov. Slučaj u nastanku genija istodobno je nužnost da se njegov duh, a ne duša, mora pojaviti u formi tjelesnosti. No, nije nipošto nužno da to i takvo ‘genijalno’ tijelo mora biti skladno, lijepo, harmonično, atletski isklesano, atraktivno, savršeno apolonski produhovljeno poput sinteze razbora i mjere. Ono može biti i neskladno, ružno, disharmonično, razjedeno smrtonosnom bolešću, čisti užas raspada, dionizijski ekstatično u svojoj mahnitoj podrugljivosti i zazornosti. Dvojnost se tijela estetski pokazuje kroz ideju ljepote i uzvišenosti. Metafizika u svojem silaznome stadiju koji Nietzsche naziva dekadencijom može ovoj pozitivnoj potvrđujućoj snazi života suprotstaviti samo ono negativno, čudovišno nepojmovno i neiskazivo što uopće ne ruši ustaljeni poredak vrijednosti poput zvonara Quasimoda u Victor Hugovu romanu Zvonar crkve Notre Dame u Parizu. Isto vrijedi i za Artaudovo tijelo-bez-organa. Uvijek je posrijedi samo obrat ili preokret u biti metafizike, pa ono što je imalo status onostranoga postaje ovostrano, duh zamjenjuje tijelo, a ono jezovito i  strahotno dobiva moć novoga estetskoga začaravanja stvarnosti u svijetu u kojem ljudski krik nalik životinjskome, kjerkegorovska bolest-na-smrt,  kaos i entropija ispunjavaju potrebu neljudskoga za svojim anti-kanonom životne transgresije.

          Fiziognomika se ne iscrpljuje u tjelesnome očitovanju života. Ono što sam nazvao mitopoetskom re-inkarnacijom ne odnosi se na mogućnost da u nekom drugome vremenu ponovno susretnemo drugoga i novoga Mahlera kao njegovu stvaralačku kopiju, ili ne daj anti-Bože ponovno uskrsnuće onih monstruoznih likova iz Danteova sedmoga kruga pakla. Da svi ljudi nalikuju na sve druge, mnogi na mnoge, neki na neke, a samo rijetki na rijetke kao iznimke, to pripada biti procesa individuacije kao svojevrsni ‘zakon’ nesvodivosti onog što nazivamo singularnost. Jedno se udvaja i umnožava u svekolikost bića, a ono sve se iznova vraća u Jedno. Heraklit je predavao na Sorboni i pušio dvije kutije Gauloisesa dnevno, a Deleuze se skrivao u Efezu od političkih tirana treće vrste  i igrao go na plaži s kineskim imigrantima za šaku riže i svežanj morske trave. Kad se fiziognomika pročisti od suviška tjelesnoga, duševnog i duhovnog, preostaje ono navlastito, ono autentično što progovara kroz Mahlera,  Heraklita i Deleuzea. Što je to drugo negoli ono što je uvjet mogućnosti ‘mahlerovstva’, ‘heraklitstva’ i ‘deleuzovstva’ ‒ muzika i filozofija. Što je bilo prije, Ono ili Oni, ono muzičko i ono filozofijsko ili oni koji to muzičko i filozofijsko utjelovljuju-otjelovljuju-rastjelovljuju? Prije je bilo Ništa. Bez glazbenika nema muzike, a bez filozofa nema filozofije. I tako, dragi moji skolastički i postmoderni univerzalisti-realisti i nominalisti, možete mirne duše sebe same baciti u duhovni bezdan ničega, jer su takve raspre dosadile i Bogu i njegovim legitimnim anđeoskim vojskama spasa na nebu i zemlji. Ono što jest veliko i ono što jest navlastito singularno u svojoj mitopoetskoj re-inkarnaciji jest fiziognomika stvaralačkoga tijeka povijesti kao mišljenja i kao bitka u riječima, slici i zvuku do kraja svijeta. Znate li tko će na tom kraju dirigirati Mahlerovu Petu i onaj božanski Adagietto? Sam Pan i to će možda biti bolje od Leonarda Bernsteina. Ali problem je samo u tome što TO nitko više neće čuti.

Fiziognomika nastaje i nestaje sa svojim nesvodivim sebstvom, kraljevstvom svijeta kao volje i predstave, kao monadologije bez prozora i kao velikog podneva Zaratustrina da-govorenja tom i takvom svijetu, doduše najboljem od svih najgorih i najljepšem od svih najružnijih. 

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024