Žarko Paić

Knjiga španjolskoga filozofa života i velikog pjesnika Miguela de Unamuna, O tragičnom osjećanju života (Del sentimiento trágico de la vida) objavljena je 1913. godine. Napisana je briljantnim stilom i uz knjigu José Ortega y Gasseta Pubuna masa smatra se najznačajnijim djelom španjolske filozofije u 20. stoljeću. Slavni profesor filozofije iz Salamanke bio je nesalomljivi protivnik Frankove fašističke diktature. Doživio je zbog svojeg javnoga angažmana za Republiku to da je utamničen, smijenjen s dužnosti rektora salamanškoga sveučilišta, a u doba diktature Prima de Rivere bio je po kazni prebačen na kanarski otok Fuerteventura 1924. godine. Uspio je pobjeći s tog otoka i kraj ove diktature je proživio u francuskome dijelu Baskije. No, nakon što je pet godina poslije ponovno preuzeo dužnost rektora u Salamanki, dolaskom frankista u ljeto 1936. godine smijenjen je s te dužnosti i još jednom mu je kazna bila kućni pritvor i uskoro je i umro. Veličajna hrabrost očitovala se tijekom njegova života u tome što je slobodu i umjetničko djelovanje pretpostavio svim drugim duhovno-političkim svjetonazorima, od znanosti do religije.

Ono što Unamuno i danas znači ne samo za sve kulture u kojima je španjolski jezik vladajući, već i za suvremenu filozofijsko-književnu analizu duha vremena zacijelo proizlazi iz njegove usmjerenosti spram dramatske jezgre života u čovjeku od krvi i mesa, u čovjeku koji besmrtnost duše ljubi toliko da ne može prihvatiti niti dogme religije, niti skepticizam moderne filozofije, a niti znanstvenu vjeru u objektivnu istinu svijeta. Knjiga koja u naslovu ima tragično osjećanje života polazi od postavke da čovjek biva ili postaje namjesnikom ljudskosti, a da to nije tek pukim činom rođenja. Ovaj anti-esencijalizam danas je posebno na cijeni i na prvi pogled ne razlikuje se mnogo od egzistencijalnoga obrata Sartrea, pa sve do Deleuzeove ontologije postajanja. No, glavni je problem Unamunove rasprave u sukobu između duše i razuma, odnosno onog mitopoetskoga i racionalnoga. Sam je diskurs knjige bio toliko omiljen među intelektualcima prije 2. svjetskog rata da je ova knjiga postala kultnim djelom, osobito za filozofske personaliste, poetski usmjerene mislioce i uopće za sve kojima je vrhunski stilizam bio duhovna okrepa u doba pomračenja svih ljudskih vrijednosti od dolaska fašizma do kraja 2. svjetskoga rata.

          Ono po čemu Unamuno postaje i naš suvremenik nije nikakva nova teorija tragedija koju je razvio. Umjesto toga valja ukazati na njegovo shvaćanje problema besmrtnosti duše, problema koji je bio i u samoj jezgri Kantove metafizike subjektivnosti, i koji se na paradoksalan način pojavljuje u tradiciji racionalnoga mišljenja od grčkih epikurejaca, skeptika do Spinoze. Kad Unamuno, dakle, navodi Spinozu kako svaka stvar ulaže napor da bi se održala na životu neodređeno vrijeme, onda je jasno da ništa živo ne želi umrijeti, već živjeti vječno. Taj spinozijanski Conatus ili snaga proizlazi, kako je poznato, iz supstancijalne moći Boga koji nije nigdje izvan ovoga svijeta, već je u njemu imanentno, u formi materije. Koliko god da je Unamuno filozof života i kritičar svakog materijalizma i ateizma, on istodobno pokazuje da je problem Spinozine filozofije u tome što u tragičnome dvojstvu uma i vjere želi očuvati filozofiju kao utjehu protiv nemogućnosti otklona božanskoga iz svijeta. Ovaj njegov panteizam, reći će Unamuno, naposljetku nije ništa drugo negoli ateizam.

ʺI imali su pravo oni koji su Spinozu nazivali ateistom, njegov je bio najlogičniji, najracionalniji. …I precizno govoreći, razum je neprijatelj života.ʺ (Miguel de Unamuno, O tragičnom osjećanju života, Alfa, Zagreb, 2002., str. 71. Sa španjolskoga prevela Ana Maria Bogišić)

Problem besmrtnosti duše ne može se razriješiti na tlu opreke vitalizam i materijalizam, idealizam i materijalizam, senzualizam i materijalizam itd. Iz jednostavnog razloga što Spinoza kao knez filozofa, kako ga je okarakterizirao Deleuze, uvodi u promišljanje nešto uistinu ‘heretično’ kao što je to autonomnost tijela onkraj opreke duše i duha. Unamuno je, s druge strane, mislilac nesvodive životnosti egzistencijalnoga obrata koji mora na ovaj ili onaj način pretpostaviti postojanje Boga, pa makar postulatorno, poput Kanta, da bi imao razloga za svoju bezuvjetnu kritiku religije kao dogme, filozofije kao skepticizma i znanosti kao pozitivizma koji uzima čovjeka kao sredstvo, a ne kao svrhu ili cilj svekolikog postojanja.

Preostatak ovog mišljenja o tragičnome osjećanju života jest upravo u nemogućnosti da se besmrtnost duše dokaže teologijski ili kao apsolutna istina kršćanstva. Uostalom, objava nije nikakav racionalni dokaz o postojanju Boga, već i-racionalan događaj s kojim mišljenje mora otpočeti upravo zato što je, da paradoks bude potpun, situirano u tijelu koje kao i svaka stvar teži biti na životu neograničeno vrijeme, kako je to formulirao Spinoza u njegovoj Etici. I što onda imamo i danas, unatoč hiper-racionalnome pokušaju posthumanizma i transhumanizma da besmrtnost duše realizira u besmrtnosti posthumanoga tijela? Ništa drugo negoli aporiju mišljenja iz koje onda nužno mora nastati tragično osjećanje života zbog toga što je besmrtnost kao sveopća racionalnost tijela bez duše ili nedostatka životnoga poriva za borbom koji pretpostavlja smrt kao konačnu granicu.

Naime, vitalizam teži besmrtnosti duše upravo zato što je tijelo smrtno i uzda se u ovaj ili onaj način vječnoga života poput Dantea i španjolskih vitezova od kojih je jedan, onaj bistri od Manche, nasrtao na četu vjetrenjača iz duhovnoga poziva, a ne iz moralne dužnosti. Tome usuprot, spinozistički materijalizam ili ateizam teži besmrtnosti tijela kao realizirane duše u ovosvjetovnosti i nailazi samo na muku i očaj ljudske egzistencije poput samog Spinoze, odbačenog od židovske i kršćanske zajednice Nizozemske svojeg vremena. Imamo, dakle, aporiju koja proizlazi otuda što ni život ni smrt nisu više pitanje tragičnoga osjećaja, već samo i jedino pitanje je li besmrtnost uopće vrijedna mišljenja u bilo kojoj formi ako je njezina istina u agoniji jednog te istoga u preobrazbi stanja ii ako je njezina istina u ovjekovječenju onog što Heidegger i Sutlić 1967. godine nazivaju stabilnošću u promjeni?

Unamuno je na kraju knjige priznao da je imao za sumislioca i sugovornika Bergsonovu filozofiju tzv. spiritualističke obnove, koja je u biti ʺmistična, srednjovjekovna, kihotskaʺ (str. 245) No, nije li paradoks da je upravo bergsonizam kao realizirani spinozizam u Deleuzea ništa drugo negoli kraj svake tragedije bitka uopće i to zato što materija može misliti i osjećati, emanirati energiju i biti prožeta vizualizacijom duše i duha u njezinome kinematičkome obličju?

Život postaje zbiljski ovjekovječen u težnji da dosegne besmrtnost samo onda kad je postao film. Unamuno je mislilac iz jednog jučerašnjega svijeta, ali s lucidnošću promišljanja bitnih pitanja suvremenosti koja nisu izgubila vjerodostojnost ni u ovom vremenu digitalnoga zaborava. Ipak, nije li najzagonetnije baš to što mi više nemamo nikakvu misao o tome što bi to bila tragedija danas, a još manje što bi to značilo tragično osjećanje života?